Dva dana u Pragu

Za razliku od većine vršnjaka, nisam obilazio istočnoeuropske prijestolnice i gradove u zemljama tzv. realnog socijalizma ili Varšavskog pakta. S izuzetkom Pešte, ali to je ipak nama Riječanima nekakva nekadašnja prijestolnica, ne? Nije da me te lokacije nisu privlačile, ali me službeni put nije tamo nikad odveo, a s druge strane me odbijao prilično bahati jugovićki pristup u stilu "... prodali smo traperice i dvije najlon košulje, a onda smo navečer napravli ršum u restoranu i popili sve što su imali...". Smetalo me isto tako i kad su se stranci sa zapada tako ponašali kod nas pa nisam vidio razloga...
Bilo kako bilo, grijesi mladosti su došli na naplatu pa bi ipak bio red nešto od toga pogledati. Pogotovo sad kad je sve nekoliko puta skuplje nego u vremenu najlon košulja .

I tako sam odlučio najbolju suprugu na svijetu povesti u Prag. Počelo je prilično bezazleno jer smo dobili poziv na jednu od onih prezentacija vunenih deka i konjskih balzama s besplatnom večerom. Poznato je da, hat megyutim, nema besplatnog ručka pa sam zagrizao za ponudu poznate turističke agencije koja je nuđena kao najpovoljnija, jedinstvena i samo još večeras u vašem gradu.... Za sve ostalo tu je bio Osim toga su nudili da će oni nas, je li, ravno iz Delnica pa ne moramo dolaziti na Deltu (iako je i ta krava krepala)
To je sve bilo u travnju mjesecu godine gospodnje MMXV. Onda su slijedili beskrajni dogovori & pregovori, telefonade pri svakom njihovom terminu, dogovori oko sjedala u busu, opcionala i ostalog. Ja sam, naime, rekao da ne mogu na put prije jeseni, a oni od mene ne vide prihoda dok ne utanačimo termin. Hja!

I konačno smo se dogovorili oko termina, pa je bilo još nekih kinkibacija oko sjedišta (ja, naime, sitan kakav već jesam, zahtijevam mjesto u busu gdje imam mjesta za noge i stoga pregovaram o tome dovoljno rano, a u svakoj autobuserskoj tvrtki postoji određena moćna gomilica prijatelja, rođaka, starih klijenata i sličnih koji bi isto baš tamo! Dogovorili smo se za ona mjesta odma iza srednjih vrata jer ispred nema nikog pa ne postoji opasnost da mi netko nonšalantno spusti naslon ravno na koljena. I tako mi dva dana prije puta telefonira mlađahno čeljade iz Agencije (sad već s velikim "A" jerbo sam uplatio pa smo postali poslovni partneri) i veli da da li bismo prihvatili neka druga mjesta jerbo da imaju jednog gospodina kojeg boli noga pa da bi on tamo jer ima više mjesta! Vid', molim te!  Onda, niš – vratite pare pa bok! (BTW, to je jedini razumni argument za raspravu s takvima). "Nenenene! Nemojte tako, javim se za pol sata, kad provjerim sa šeficom!" Javila se taman za ručak i rekla da može ako hoćemo sjediti na onim mjestima odma iz šofera? Jasno da hoćemo. BTW, kad smo se konačno svi posložili u bus, na našim prvobitnim mjestima sjedile su dvije sićušne ženice koje su se žarko izljubile s vodilicom puta. Koliko sam vidio, u busu nije nikog drugog bolila noga!!! Mrzim kad me muljaju, al' i to je valjda kapitalizam i poduzetništvo, a slične svinjarije sam doživljavao i kod ozbiljnih avionskih kompanija (kod Ryan Aira je to nemoguće – tamo nema udobnih mjesta!)
Dan pred polazak opet nazove ljubazno čeljade i maznim glasom mi priopći da bih se sa suprugom-ženom trebao u petak 16. kišopada uprispodobiti u 04:50 na "Vratima Jadrana" (za one koji ne znaju: to je veliko ex OMV odmorište na riječkoj obilaznici prije rasputnice za Opatiju koje ima i McDonald's). Kakvim božjim "Vratima Jadrana"? Pa meni su obećali da ću putovati iz Delnica? "Joooj, meni ne piše?!?" Onda, niš – vratite pare pa bok! (Jedini razumni argument za raspravu s takvima – vidi gore!). "Nenenene! Nemojte tako, javim se za pol sata, kad provjerim sa šeficom!" Javila se za tri minute i potvrdila da trebamo biti u 05:15 na naplatnim kućicama u Delnicama. Fino, Valjda će dalje sve biti vazelinirano nakon ovih porođajnih muka (zbilja, zašto se čovjek oko svega mora toliko uzrujavati?)




Važno upozorenje:

Ovog putopisa ima puno uz brdo fotografija. Kako ja nisam od onih koji izvještaje s puta razvlače par godina, to znači da ga istovarujem u komadu. Sljedstveno tome, onima koji su tankih živaca, nemaju vremena, nisu na bolovanju, a nije im ni vikend, nudim posljednju priliku da odustanu! Jer poslije više nema ovo-ono i nismo znali...




I tako smo se ustali k'o pekarski kalfe, obavili jutarnji abdest, nešto čalabrcnuli i snijeli prtljagu (zbilja, ima li pojam prtljaga veze s glagolom prtljati?). Bilo je prohladno jutro s ugodnom maglicom koja je mjestimično prelazila u rosulju. Da se zasereš od radosti!



Naplatna postaja Delnice svijetlila je u mraku...



Sa dvajespet dekika zakašnjenja stigao je nekakav mini-busić krcat ljudi i prtljage. Kasnije smo shvatili da je po nas došao nekakav sabirni "shuttle" koji će nas prebaciti do glavnog busa koji čeka u Zagrebu (uvijek oni u Metropoli najbolje prođu). Mrzovoljnog šofera sam jedva natjerao da nam prtljagu smjesti u zato određeni prostor. Veliki bus je čekao ne u Zagrebu već na odmorištu Vukova Gorica (to je tamo di je prije nekoliko godina na klizavom pločniku slomila gležanj) pa smo se konačno smjestili. U busu je bio dio ekipe koje su pokupili iz južne 'Rvacke, (Split & Zadar) – ti su krenuli još dan ranije
U Zagrebu smo konačno dobili i elitni dio putnika, a bome i vodilicu. Zove se Eva i simpa je stvorenje. Ukrcali su se ispred Velesjajma pa je šole vozio nekakav ringe-ringe-raja oko Kajzerice nebi li s prave strane stigao na cilj.



Očekivao sam da ćemo zapaliti put Maclja, ali da – imamo mi još putnika iz Sesveta i Čakovca pa treba i njih. U Sesvetama sam se sjetio onog betonskog puta po kojem smo se onomad drndusali Stanley i ja kad smo išli za Varaždin. U prometu – jutarnja gužva.



Onda sam srećom zaspao pa se ne sjećam Čakovca (a to je tako lijep gradić) i probudili su me tek na graničnom prijelazu Trnovec jerbo je trebalo pokazati osobnicu. Naša policajka je opet honorarčila na slovenskoj strani pa je samo sa smiješkom prošetala busom, a Eva je zašarmirala slovenskog policaja pa se nije ni trudio. Kako nitko nije na glavi imao kuhinjsku krpu i tamne naočale, nastavili smo dalje u punom sastavu (59 + 2).
Prvu hidrauličnu pauzu smo imali negdje u Sloveniji pa evo i našeg busa. Nekakva Setra, al' me ne pitajte za model.



Vaš izvjestitelj. M48



Njegova vjerna ljuba...



Bus je bio pun ovisnika pa je grupu uvijek bilo teško stjerati u vozilo. Kad sam od nekog saznao da je kutija oko dvajes'pet dlakavaca, čisto sam zadovoljan da sam se riješio te mjesečne rate!



Onda smo blagovali...



Stari logističar se dobro opremio i pripremio

Sljedeće je odmorište bilo u Austriji.



Ima neka tajna veza između organizatora putovanja i najskupljih hranilišta na cesti, ali ovdje smo se zadržali skoro 45 minuta. Za reć' pravo, u Austriji je sve skupo!



Čak se i vrane/gavrani drže daleko



Unutra je sve ubavo i če-če!









Germanski narodi obožavaju kolače (ponekad i koljače)

Za presvlačenje čučavaca



Sanitarije su besprijekorne i začudo gratis





Ako je kome baš prigustilo...



Ovo se po naški veli: kuglof!



Mogu si kupiti personaliziranu šalicu za jutarnju kavu



Bogbudisvama! Imam dvije od "Štaciona" i jednu od140-godišnjice Riječke pruge koju mi je onomad nabavio mali.paja i to mi je sasvim dosta.



Odmorište je opremljeno i dječjim igralištem...



... a nudi se i kratak tečaj austrijskog glede odbacivanja smeća (ja ubacijo one bočice od jogurta pa što bude)

Naš šole Dario i njegov kokpit. Kad sam na voznom kompjutoru pročitao da troši 30 l/100, a da mu je prosjek jedva nekih 60-tak kilometara, bio sam u dubini duše jako zadovoljan s mojim



Negdje iza austrijske granice počela nas je prati kiša. Brisači mlate ispod mog obzora pa mogu samo slikati kapljice



Čudni su putovi turističkoagencijski. Koliko znam, Beč ima nekaku obilaznicu, ali je naš šole zapalio voziti kroz grad. Kiša i nemila gužvet'na.



Ovo ne znam što je. Liči na bojni brod u fazi opremanja, a iz dimnjaka se ništa ne dimi?



Slike su loše, ali svejedno: Ovo mi liči na depo za vlakove podzemne (ono žuto su meščini "treće tračnice" za napajanje). Ne znam previše o bečkom Metrou, ali mislim da ima ko zna! seabral, help, please!



Onda smo prešli Dunav. Eva je iskoristila prigodu da nam ispriča kako je Ivan Noj mlađi cijeli život imao okapanja s ocem, a na kraju je erbovao njegov orkestar! A pustila nam je i muziku pa evo i vama, dragi štioci!





Jako lijepi most. Još je u gradnji, ali obećava. Bus ima s boka nalijepljeni onaj raster pa su slikavanja gotovo neizvediva, ali bolje nisam mogao



Kiša+petak su smrtonosna kombinacija. Ne znam što se ovdje dogodilo...



Stotinjak metara dalje se jedan svalio u jendek

I onda smo ušli u Češku (zapravo Moravsku, ali to još od smrti kneza Svatopluka nije više bitno). Oma iza granice su nas zaustavili panji drotovi, ali je naša Evica malo treptala okicama pa je sve prošlo uz smiješak!



Slijedila je posljednja velika ovisničko-žuboreća stanka. Opet 45 minuta (hoćemo li ikad stići, već smo 12 sati na putu?)
Lokacija je nešto nevjerovatno. Zove se Excalibur City i kombinacija je "Arizone", Diznilenda i ne znam još čega. I u vlasništvu je Kineza koji to ne kriju! Iako je kao manager upisan neki lik za kojeg bih se po imenu zakleo da je čisti Ganci!



Xena u natprirodnoj veličini. Veća je čak i od mene. Curice iz busa su se navalile slikati s njom.



Mač-u-kamenu, naravno! Jer sve je u znaku kralja Artura i njegovih zmajova.



Ima sve, k'o kod Portosa u Westgateu



Ovo se zove "Merlin's City" i namijenjeno je zabavi nepunoljetnih. Nažalost je kiša umanjila lukrativnost lokacije





... a vaši nofci su naši! Svi objekti su "dvojezični" – primaju se i jevri i češke krune. "Non olet!", reče stari Vespazijan!

Nešto za Plamenog. Plameni



Negdje su dobavili stari ruski bombarder i pretvorili ga u krčmu. Tako je svakako sigurniji za korisnike





Terasa



Unutrašnjost (cijene nisam gledao)





Unutrašnja igraonica



Vanjski objekti s raznim vozilicama, sklizalicama, vrtilicama... Ovo je zip-line



I ovdje su ćenife gratis i uredne



Tariguz je od reciklirane sirovine u prirodnoj smećkasto-sivoj boji i nekako zanimljivo hrapav!

Na cesti kojom putujemo, par kilometara od granice nalazi se grad Znojmo. Područje duž ceste je "posvećeno" djelatnostima tzv. "osobnog zadovoljstva" uglavnom putene naravi. Radi se uglavnom o mutnim lokalima uobičajeno zvučnih naziva, a uz cestu se navodno šećkaju inokosne prodavačice usluga osobnog zadovoljstva koje rade 7/24. Uglavnom su sredovječne pa ljepotu nadoknađuju iskustvom. Buduć se uz cestu s obje strane nalaze polja repe, lokalni ih zovu "reperice". Bit će da su danas radile skraćeno jer nismo vidjeli niti jednu. A i kiša je lijevala.



Znojmo je zanimljiv grad. Središte mu je na vrhu brežuljka kojim dominira toranj, a ispod tvrđave iz XV. stoljeća iskopan je cijeli labirint podzemnih prolaza & katakombi.



Gracko kazalište (vulgo: divadlo). Česi su kulturan narod, imaju puno više kazališta nego kladionica i rado idu u kazalište.



Ha! Razbija se naoblaka?



I evo nas na odredištu! Odredištu? Ma, neeee, stigli smo do hotela. S ciljem bolje kontrole grupe naš je turoperater u svojoj premudrosti odabrao hotel zvučnog naziva "Grand" u gradiću Beroun dvadesetak kilometara od Praga. Tipični industrijski gradić socrealističkog razdoblja sa sandučastim stambenim blokovima i starom gradskom jezgrom s tornjem-barutanom iznad jedinih sačuvanih gradskih vrata i kipom Jana Husa. Zapravo pripizdina.
Kasnije su mi znalci rekli da za njega znadu svi koji su ikad putovali u Prag. Ima valjda neki deal jer sam hotele koji pripadaju istom lancu viđao i u Pragu...



Najbolja itd., itd... iskazuje smiješak olakšanja na licu. Sada je 20:50, a krenuli smo iz Delnica u 05:30. Već bi dosad stigli do sina u Ćikago



Umjesto ključa – kartica (sporo umetni i brzo izvadi – kad pozeleni, pritisni kvaku!)



Hotel datira iz nekih zlatnih vremena jednoumlja, ali je dobro obnovljen, a sobe su prostrane





Kupaona je udobna, jedino ima kadu, a ne tuš, a to ne volim. Nama seniorima je kada opasna!

Noćni život za stanovnike Berouma svodi se na večeru, TV i marš-u-krevet. Neki iz grupe su krenuli van u nadi da će naći neku krčmu koja radi. Nisu našli...





Mi smo si razmotali poputbinu. Moglo se i u hotelskom restoranu za 10€ po grlu + piće. Mom špažićarskom mentalitetu ovo više odgovara.



Nema odmora dok traje obnova! Diglo nas je automatskom budilicom u 6:30 jer moramo krenuti u osam ha. Jedva sam se stigao podaprati jer još treba doručkovati, a kako je doručak uključen u cijenu, ispada da je to najvažniji i najznačajniji obrok u danu.



Topla linija. Ima svačega, a najbolje su male hrenofkice koje imaju ukus i konzistenciju hrenofki kakve pamtim iz djetinjstva. Usput sam naučio da Česi jaja na oko pečena u onoj tavi s malim udubinama zovu "volujsko oko"



Za prvu turu. Ono malo okruglo su prženi bramborovi kroketi (odlični). Juice je pravi.



Do parkirališta dolazimo nekakvim obilaznim putem oko hotela, istim onim kojim smo sinoć po mraku vukli torbe i kofere.
Ovo su ostaci gradskih zidina. Češka ima prilično ratobornu povijest!





Komadić Berouna po danu. Polusunčanom (optimističan pristup!)

I evo nas nakon pola sata vožnje kroz jutarnji rush hour u Pragu. Ovo je jedna od najpoznatijih modernih zgrada u Pragu. Zovu ju "balerina" i/ili "Ginger (Rogers)"



Moj prvi praški tramvaj. I odma nešto moderno!



Naša vođena tura počinje od Hradčana, goleme tvrđave na vrhu brda na lijevoj obali Vltave. Do tamo ćemo se malo voziti kroz grad



Glavni kolodvor. Čudni su ti slavenski jezici – zašto kolodvor ima veze s nadraživanjem?





Glavna fasada kolodvora. Nema kiše pa mogu kako-tako slikavat kroz šoferšajbnu



Napokon! Pravi praški PCC trajvan... , seabral



I skoro smo stigli. Iskrcat će nas kod onog stupa desno. Lijevo je ulaz u Hradčane



Čeljade s ljubičastom kapicom je Ivana, naša lokalna vodilica. Studirala je slikarstvo i povijest umjetnosti u Zagrebu i udata je za Hrvata (brižna ona, ča joj je to trebalo!). Sljedstveno tome, govori pristojan hrvatski osim što malo pjevucka!
Lijepe stvari nam je ispričala o povjesti Češke iako sam se ja malo izgubio između trećeg Vaclava i drugog Karla...



Evo nas je istovarilo

Udruženje praških turističkih vodiča napravilo je za potrebe gostovah turističku kartu Praga. Nije upotrebljiva za orjentaciju po gradu i nema referenci na "gromadnu dopravu", ali je zgodna ako hoćeš pratiti kuda te to vodaju.
BTW, Prag je ogroman. Jedan od njihovih kraljeva je u jednom trenutku odlučio povećati ga za dvostruko pa je od njega navodno površinom veći jedino Rim. Objekti nisu nadnaravno veliki poput onih u Parizu već su bliski ljudskim dimenzijama, ali su, brate, daleko jedan od drugog...



Ne znam što je unutra, ali mi je odma pao napamet stari, dobri, Bedřich i muzika koje sam se naslušao u mladosti...



Ne morate odslušati sve, ali da vas podsjetim na jedno od najljepših djela europske simfonijske muzike. A ima i lijepih sličica praških mostova



Katedrala sv. Vida. Gradili su ju neki milenij (i nije jedina takva). Navodno je Marija Terezija dala sagraditi objekte oko katedrale da ju zakloni od pogleda. Ljubav između MT i Čeha je poslovična – ona ih nije voljela jer oni nisu podržali "Pragmatičku sankciju" pa eto...



Hradčani su i danas službeno sjedište vrha češke republike pa ima dijelova koji su nedostupni nadirućem turističkom pučanstvu. Upitao sam lika da li ga mogu slikati – nije imao ništa protiv, ali je policaj koji je do maločas stajao uz njega, utekao glavom bez obzira!



Unutar Hradčana ima nekoliko dvorišta/trgova



Riznica katedrale. Nismo išli, ali da imam vremena otišao bih pogledati što su sve navukli



Pragom dnevno prođe horda od oko 10.000 turista. A malih žutih ima k'o Kineza!



Na svakom stupu čuči neki komad masivne dekorativne plastike



Svaki vodič ima neki simbol kojeg nosi iznad glave da bi se njegovo stado mogli okupiti na sljedeću dozu poduke. Naša Ivana imala je na duuugačkom štapu žuti plastični gerber kojeg sam ja zabunom proglasio za krizantemu pa se grozno uvrijedila!

Još malo masivne dekorativne plastike



Pogled na Prag s Hradčana



Panorama. Negdje na lijevoj strani u daljini se vidi TV toranj Žiškov. Nekakva međunarodna koterija kunsthistoričara ga je proglasila ružnom građevinom, a Pražani ga vole!



Tomáš Garrigue Masaryk (1850. – 1937.), otac domovine, političar ispred svog vremena okrenut budućnosti svoje zemlje i svog naroda. Česi ga obožavaju otprilike kao i Jana Husa



Proces traje i danas, ali Hradčani su besprijekorno uređeni



Mužika i bubanj složno udaraj! Glazba gradske straže



Nije mu lako, jadnom. Od 10.000 dnevnoprolazećih turista, bar polovica ga slika ili bar bulji u njega



Azijati vole ovakve prizore. Svako malo u gradu nailazim na grupice fotodjelatnika s teškim naoružanjem kako slikaju ženidbene prizore. Sad, jel' to zaspraven ili za katalog, ne bih znao.
PS: Takve sam prizore vidio ljetos u Zadru!



Pročelje katedrale

Unutrašnjost katedrale (čekali smo u repu omeđenom špagicama k'o da smo aerodromu, a mene su već boljele noge i križa)



Škrabica za milodare pobožnih. Al' brava je ipak brava



Vitraž. Na svakom prozorskom otvoru ima po jedan



Slovenski arhitekt Jože Plečnik (1872. – 1957.) proveo je razdoblje od 1911. do 1920. u Pragu kao profesor na umjetničko-obrtnoj školi. Puno se bavio obnovom i adaptacijom Hradčana i uspješno je interpolirao secesijske elemente u staro tkivo. Među ostala djela spada i ovaj obelisk.
2006. podigli su mu u Pragu spomenik.



Sveti Jura vitez bil...



Službeni prostori i češka zastava





Cijela je Češka sagrađena na granitnoj stijeni pa se Česi ne libe kockica na ulicama i trgovima. U ono tužno doba kasnih 60-ih kolao je grubi vic o otpornosti na gusjenice tenkova



Ovo je navodno najveća gotička dvorana na svijetu. Koristi se i danas (sljedstveno tome izvodim zaključak da je opsjednutost vlastodržaca sportskim i sličnim dvoranama vrlo stara pojava )



Nemeremo mi 'Rvati bez nje. Pogotovo Ličani!

Stražnja strana katedrale sv. Vida (i još nekih, al' nisam pazio na satu). Tu ćemo imati pipi pauzu, a tko je pri sredstvima, može i konzumirati



se odlučila za grog.



Ja sam dobio kavu (kravica je nekud otrčala) i kuhano vino (naši stari bi rekli glivanj). Kava je bila jedina koju sam popio tijekom cijelog puta i moram priznati da je bila jako dobra. A pričali su mi jezive stvari o kavi u Češkoj.



Za one koji ne znaju: Ako krune podijeliš s tri, dobiješ otprilike vrijednost u dlakafcima



Saćemo se polako strmopizditi po stepenicama i serpentinama do razine Vltave i prema Karlovom mostu. Layout je zapravo sličan onom u Zagrebu, jedino je sve mrčuk veće





Kratki prizora s Hradčana (svaki ulični svirač kojeg sam sreo, struže "Vltavu", neki bolje, neki očajno. Iako sam našao izuzetak, ali o tom kad dođe vrijeme)



U mom djetinjstvu je u svakoj boljoj radnji s "delikatesama" bio stalak na kojem je bila uglavljena tzv. praška šunka. Osim što to nije bio onaj današnji komad prasca obrezan od svega finog i osušen do okamenjenosti, mirisala je bajkovito. Rezao ju je najčešće poslovođa, a kad je odrezao krišku (ne pretanku), onaj bijeli rub masnoga sa strane je bio lagano stepenasto nazubljen kako je majstor pilio nožem... Danas toga kod nas nema, povremeno naletim na tako nešto u – Trstu (austronostalgija pa to ti je).



Ova curica me nasmiješeno podsjetila na ta vremena pa nisam odolio



Na svakom petom koraku ima neka "hole-in-the-wall" gdje se za tri jevra možeš okrijepiti nekom glodalicom. Maštovito su prezentirane, obilno ošećerene (a znamo da šećer vuče na još) i mirišu na kilometar. Onaj trdelník nude kao praški specijalitet iako sam ih se u Pešti nagledao.

Teta od one naše u Opatiji



Pred puno godina su moji klinci radili ovakve balone u kampu. Uličnih zabavljača svake fele k'o u srednjem vijeku, jedino nisu kljasti



Opet praški tramvaj. I s ovom sam se linijom kasnije vozio. Jedino ne znam kako ovaj otraga zna kamo treba ići jer nema kočničara, a ima pantograf. Čudne stvari rade ti Česi...



Nije bilo vremena...



Evo nas kod Karlovog mosta. Kaže Ivana da nitko nije nikad izbrojao koliko u Pragu zapravo ima tornjeva (a kako su onda dobili građevinske?). To je slično kao i sa trsatskim škalama. Najveći dio tornjeva ima ovakve karakteristične krovove.



Po Vltavi se možeš voziti i brodom. Naše se vodstvo svojski trudilo navući grupu na "jedinstvenu priliku" za nekih 20 jevra uz što idu i kolači, ali sam ljubazno otklonio. Pogotovo kad sam saznao da je ukrcaj na brod s one strane Vltave. A široka je k'o Misisipi



Autohtoni češki Senegalci prodaju karte



Vltava ima kaskade pa se brodovi mjestimično šuljaju pobočno izgrađenim prevodnicama



Jedan od brodića i dvije plovilice klase Anser



Ne znam što znači ime, al' vrtio se tu dolje k'o piškor u loncu!

Pametni znaju čemu služi Segway!
(to si moram nabaviti za u dućan, al' se kod nas izgleda ne da registrirati)



Na Karlovom mostu je Soročinski sajam



Most je nevjerovatan. Pogotovo kad uzmemo u obzir da je temen kameljac položio kralj Karlo IV. 1357. godine. Dugačak je nešto preko 600 metara. Nekoć su po njemu vozili i tramvaji, a danas je dostupan samo turistima.
Na svakom upornjaku je postavljen par ovakvih kipova. Ukupno ima oko 30 komada (neki su grupirani u gomile, a u toj gomili jedan obično ima u zrak podignutu ruku s ispruženim prstima u stilu Grgura Ninskog)



Zaštita od nekontrolirano plutajućih objekata



U Pragu ima ukupno 17 mostova preko Vltave. Najstariji je rečeni Karlov (koji je zamijenio Juditin kojeg je odnijela poplava), a najmlađi je pušten u promet 2014. godine. I svi su dosta gusto jedan do drugog



Detalj kandelabra



Kaskada na Vltavi s ustavom. Dosno na slici je obilazni kanal



Par vizura s mosta





Viiidi: Guske!

No, ja – mamipara za turiste



E, to je onaj što ne svira "Vltavu".



One-man-band. Struže "Vltavu" na rifljači.
BTW, kad sam dva dana kasnije tumačio našoj mlađahnoj vodilici da sam u muzeju vidio rifljaču, ustanovilo se da curica nema pojma što je to! Hja...



Kralj Karlo IV. luksemburški, car svetog rimskog carstva



Tu bil stup sv. Vaclava



"Prašna brana". Nekadašnja vrata za ulaz u stari grad na kraju Karlovog mosta. Nekad bila barutana (prašna = prah, barut)



Grupica se vuče prema Staromĕstskim namestima, a ja sam već pomalo nervozan. Postoji konačna količina lijepo otesanih hrpa kamenja koje mogu apsorbirati u kratkom vremenu, a Vaclave i Karole sam odavno pobrkao. Ostaje mi u memoriji pamćenja još malo mjesta za par najzanimljivijih artefakata.
Dvije zgrade, dvije volte, u svakoj po kolosjek. Ovuda sam se sutradan provezao tramvajem. Zanimljivost praškog gradskog prometa je da se u povjesno-turistički dio grada ne može stići javnim prijevozom jer nema stanica (stanicu do koje treba hodati 300 metara ja smatram nepostojećom!). Ima jedino par stanica Metroa, ali i to je posebna priča



"The black light theatre" ili po domaću "Černé divadlo" je poseban oblik iluzionističkog performansa s glumcima odjevenim u crno na crnoj pozornici (boj crnaca u tunelu). temeljeno je na eksperimentima Georgesa Mélièsa, pionira filmskih trikova i iluzija. Nastalo je pedesetih godina XX. stoljeća, a popularno je i danas.



Bilo je prilično svježunjavo, a pirio je i neki vjetrić. Terase su, hat megyutim, bile prilično dobro napučene, a za grijanje Praga imaju ovakve obeliske u kojima suklja visoki plinski plamen.



Ima i to, ali nažalost nisam stigao...

Ono desno je zlatna krizan...gerber naše Ivane



Vakijeh oltajmera koji za cca 50 jevra voze turiste po Pragu (40 minuta što i nije loše) ima cijelo čudo. Jedino nisam skužio da li su originali ili novotvorine?



Renomirana marka. U JNA smo imali njegove rođake koji su nosili dvocijevni 30-milimetarski PA sustav







Staroměstské náměstí – trg iz XII. stoljeća. Ono dvorogo u pozadini je Tynska crkva.



Čuveni gradski sat. Jedan od par takvih u Europi. Svaki puni sat se tu vrte razni kipići, smrt maše kosom, jedan kucka u zvonce... Turisti ooohaju i aaahaju i rafalno blicaju fotićima. Poslije se doma čude da se na fotki ama baš ništa ne vidi od cijelog toga cirkusa. Ja sam taj štos naučio još na maturalnom putovanju u Dubrovniku kad sam nadobudno slikao "Zelence" kako otkucavaju sat. I poslije se čudio k'o picek glisti...
Al' da je sat predivan, je! "Zlatni Prag" je zbilja zaslužio svoje ime.



Neki nadobudnjaci su se popeli na vrh. Ne znam zašto mi je LL pao napamet



14 ha. Gnječa na trgu je nevjerovatna. Tu je i monumentalni spomenik (zalihost, ali to je uvriježena fraza) Janu Husu, ali se nisam uspio probiti do tamo.
I onda nam je reklo da se večeras u 18 ha nađemo tu pred satom radi odlaska na večeru u tipični praški restoran (10€ po grlu, jedno piće u cijeni). Fino, a sad odo' ja...



Vodilica Ivana nas je čitavo vrijeme držala na kratkoj uzdi pričom o tome kako na kraju hodnje idemo u neku vrhunsku mjenjačnicu gdje je najbolji kurs. Ja sam u međuvremenu našao jednu drugu. Nije bilo nikoga pa sam uletio i promijenio lovušu. U mjenjačnici dobiješ ovakav kilometarski rezanac s citatom zakonskih propisa, Deklaracijom o pravima čovjeka, prvom kiticom češke himne i iznosom promijenjene love. Još ga moraš i potpisati, a kopiju ponijeti sobom. Ti su kod Linića išli u školu.
Kasnije sam vidio da sve mjenjačnice u centru Praga imaju isti kurs, a pred onom super-duper bila je gomila od tridesetak članova naše grupe koja je strpljivo čekala u fili...

Moja je draga već kod Karlovog mosta odlučila da joj je dosta i da ona ide inokosno. Dogovorili smo se na Vaclavskim namestima pa ću se javiti SMS-om. Kao Primorac, ja sam naviknut da je trg nešto s tri kućice na jednoj strani, dvije po boku te crkvicom i stabalcem. Ovo duuugačko čudo ima dimenzije 700 x 50 metara i još ide uzbrdo!
Na dnu sam opet našao onaj lijepi PCC tramvaj kakve su u 'rvackoj metropoli iz neobjašnjivih razloga poružnili bojanjem u plavo. Negdje mu je nestao onaj drugi bez kočničara



Dva oldtajmera koji na početku Vaclavskih namesti glume kafić



Linka 91 = oldtajmer tramvaj koji redovito kruži Pragom. Nisam ga uspio uloviti, ali nada umire posljednja. Još sam mlad!



Ovaj je bio jako zločest pa će još biti i



Gracka uprava



I onda je nastala frka. Šalje SMS: "Čuuuj, ja ne mogu do tamo, bole me noge. Čekam te u restoranu kod Švejka, ako dođeš, častim, ako ne..." A lova je kod mene
Što je najgore, tih "Švejkova" ima izgleda u Pragu nekoliko (treba svim turistima omogućiti da prismrde, je li?). I onda sam pitao policajce na dnu Vaclavskih da di je to pa su me poslali na čisto drugu stranu. Onda sam opet SMS-ao dragoj (Vodafone roaming) pa mi je dala i adresu. Na kraju sam našao jedan simpatični par mladih Čehova koji su govorili engleski koliko i ja češki pa su mi na zaslonu ajfona pokazali di je to pa sam ja izvadio onu turističku kartu... I na kraju sam našao. Tute:



Unutra sve kak se šika: Pribor za ispijanje pive (nisam grickao – nisu gratis, ima ih točno 10 što znači da konobar lako vidi ako koji fali. A i mrvice je teško sakriti)



Pribor za ispiranje pereca. Razvidno je da je i ONA naprasno došla k sebi!



Uzeli smo si hovecku polevku. Odlična. Tanjur je smešan – k'o da je za kotlovinu!



Pokorno javljam, gospodine natporučniče, ja sam opet tu!

Najbolja itd., itd. je rekla da će ona šećkati Pragom i ispijati pivice, a ja neka samo idem gdje hoću i da se vidimo na zbornom mjestu u 18 ha.



Odma iza ugla je stanica Metroa zvana Mustek pa sam se spustio u Had. Praški metro je duboko, valjda zato jer mu smeta Vltava pa su eskalatori dugački i strahovito brzi. Lijepo
Na šalteru za kupovinu karata kupio sam si dnevnu kartu za usluge javnog grackog prijevoza. Cijena je slična kao u Zagrebu jedino što ova Praška vrijedi 24 sata, a ne kao kod Bandića do smiraja dana...



Usput me ljubazni djelatnik providio i planom linija gradskog prijevoza.



Pred polazak na put sam si pretražio po internetu i otprintao (aha, imam i printer!) šalabahter za Prag. Mahom adrese i poneki plan. Sve je dobro došlo iako je ponešto ostalo uzaludno.
Na prvoj stranici pisalo je:

• Prague Public Transport Museum (Muzeum městské hromadné dopravy v Praze)

Unique collection of exhibits illustrating the history of public transport in Prague, including over forty historical vehicles and many other exhibits such as models, photographs, and historical documents.
Address: Patočkova 4, Prague 6
Getting there: Tram 1, 2, 18 to Vozovna Střešovice
Hours: Open from April through mid-November, Sat, Sun & holidays 9 a.m. - 5 p.m.
Admission: Full 35 Kč / reduced 20 Kč

Ljubaznom čovječuljku na šalteru (već se iza nakupio lijep broj pristojnih aboridžana koji su strpljivo i bez njurganja čekali da dosadni turist s imidžem njihovog pokojnog Cara obavi svoje) sam podastro svoj spisak i upro prstom. Čak sam i ono: Střešovice dosta uspješno izgovorio. Imam, naime, sreću da me moja bakica, koja je među ostalim bila i profesor francuskog, još u djetinjstvu naučila "račlati". Poklikao je nešto na svom kompu – izvrsno su informatički opremljeni - i napisao mi na ceduljče:



Ako iole nešto vidite, to je skroz u lijevom gornjem kutu! Dobro da sam pitao jer one linije koje pišu na internetu trenutačno ne voze tuda zboga radova na ulicama.



Vlak koji mi je trebao bio je odmah tu, ista razina i nekih 80-tak metara hoda iz ugla. U praškom se metrou lako snalaziš - linke su obilježene bojama, jedino moraš znati konačno odredište da ne odeš u krivom smjeru (za to sam majstor )



Ne znam što znači strelica, ali ovo je kolosijek



Praški metro je zaposlena naprava. Ima dugačke kompozicije i narod se vozi. Iako su mi ponekad ponudili sjedalo (ima neke koristi i od sjedina), uglavnom nema sjedećih mjesta. Treba se dobro držati jer kreću "k'o s tavana" i voze brzo, a vlakovi su čisti i uredni.

Stanica Hradčanska



Česi puno čitaju. Po gradu ima knjižara koliko ti srce hoće, a uz eskalatore ima više reklama za knjige nego za uloške. Kulturan neki narod, vjerovatno se nitko ne sjeća kad su ispekli posljednjeg vola na ražnju



Ne znam kako prevesti ono: "Profi..."



Stanica Hradčanska ima mali milion izlaza i nisam znao kuda bi, a moj plan je nedovoljno detaljan. Lijepo sam upitao tetu na odgovarajućem jizdnoprodajnom šalteru, a ona je bez problema zalupila vrata i odvela me u pravom smjeru. Kad sam joj poslao pusu i zahvalio se, sva se zacrvenila!
Prateći ovoga izašao sam na svjetlo dana. Česi su kao i Magyari, Hrvati i ostali "demokratski preobraćeni" narodi dobili i popratne pojave ulaska u kapitalizam koji je nuždno brutalan bez obzira što nam o tome trubili (dobro) plaćeni PR-ovci. Sljedstveno tome, ima ljudi koji kopaju po bajama za smeće i nije rijetkost vidjeti kontejner iz kojeg viri par nogu koje veselo mlataraju dok imalac objema rukama bunari po smeću. No, navodno smo se za to borili.



Ovuda smo jutros prošli busom nizbrdo. Jer nigdje u Pragu nije trava ovako zelena! Layout me malo podsjetio na Medveščak tamo negdje iza Gupčeve zvijezde prema vojnom vikarijatu iako je ovo dva broja veče, a i tramvaji imaju širi kolosjek.





Čekaoci tramvaja su kao suncokreti – svi imaju glavušice okrenute u istom smjeru



Praška inačica "Atrona". Funkcionira, a ništa nije razbijeno ni izgrafitirano. U Pragu gotovo da nisam vidio primjera urbanog vandalizma. Kažem ja – fin neki narod!



Očito sam na pravom putu...



Malo infrastrukture nad kolosjekom koji s pruge skreće u "Vozovnu" (analogijom sam zaključio da vozovna = depo. Ova se više operativno ne koristi pa su ju pretvorili u muzeum.

Kamion "Praga" (onaj koji je nosio topove 30/2) pretvoren u radionu, dva trajvana i još neko čudo. To je to! Onaj tata vodi klince u muzej.
Ovo je bila subota popodne. U svim muzejima u kojima sam bio, vidio sam horde klinaca i klinceza koji u pratnji roditelja upijaju tehnološku baštinu svoje zemlje. Pa je i logično da su na nju ponosni.



Neobična naprava. Ne piše svrha & namjena, ali ima nogice kojima se može odignuti od zemlje. Ovi bubnjevi sa smotanim crevima me podsjetiše na one pribedaste proste viceve...



, seabral



I onda nas je izbacilo. I mene i onog tatu s klincima. Odnekud je dosoptao debeljuškasti čovječuljak u nekoj kvazi-službenoj uniformi vičući nešto kao: "Proše, panji.,.." Ispostavilo se da je muzej iz neobjašnjivog razloga zatvoren još od polovice rujna (září, ali kao da to meni nešto znači) što piše na češkim stranicama muzeja, ali nigdje drugdje. Čak i na blagajni piše isto što sam i ja našao na internetu, ali su na to samo odmahnuli rukicama. I čovječuljak i blagajnica. E, yebi ga...
No, dobio sam utješnu nagradu. U muzeju naime parkiraju muzejski trajvani pa sam prisustvovao manevrima. Čuveni skretnički zahvat... Osobito je zanimljivo kad dođe tramvaj koji nema pantograf nego štangu s kotrljačom pa lik hoda za njim držeći špagicu...



Zašto linija 25, ne znam



I onda sam se vratio u Metro. Ima i tu poneki zanimljiv prizor...

Nije mi ostalo previše vremena pa sam se odlučio za rezervnu varijantu. Ima nešto što zovu "Kraljevstvo željeznica" i hvale se da je to jedna od najvećih željezničkih maketa u Europi pa idem pogledati... Naravno, upute na internetu ukazuju na stanicu Metroa Andĕl koja je 300 metara udaljena od lokacije dok je ona tramvajske linije 9 u Plzenjskoj iza ugla. Ali noge su mi ionako već odrvenile južno od koljena.







Veći dio promijenih novaca potrošio sam na ulaznice. Ali kako ja volim reći: dobar muzej je skup i ne treba žaliti zbog skupe ulaznice jer protuvrijednost uvijek dobiješ



Rečeno kraljevstvo je u podroomu – dvije razine



Lijepa stvar u praškim muzejima i srodnim institucijama su garderobni ormarići. Lijepo iskrcaš višak krame i šećkaš okolo lagašan k'o ptičica...



Ubaciš kovanicu od 10 kruna i zaključaš. Kad otključaš, dobiješ natrag kovanicu. Slično je s kolicima u mom supermarketu

Slijede slike. Zbrda-zdola jer je sve zbilja ogromno











Prednji dio PCC-a. Klinci unutra vježbaju trubiti, zvoniti, otvarati vrata...



Ima i različitih modela.



Sustavi igračaka tipa "Mehano" su u Češkoj vrlo popularni pa ima puno modela sastavljenih od kotačića i šerafića. Ja se s time nisam nikad saživio



Nisu sve makete od HO materijala (zanimljivo, nisam nigdje vidio Märklina). Ovo je K'Nex

Ima i odjel za curice, al' baš nisam vidio neku gužvu ispred



Dijelovi makete su tematski uređeni prema dijelovima Češke



Ovo me podsjeća na pristanište u Vukovaru!







Žičara. Radi, miče se...



Kamiončići



Volim ovakve detalje



Grad s tramvajima



Ložiona s okretaljkom

Praha, Hlavne nadraži



Vozovna



Čovječuljak hoda po vodi i postavlja kamiončiće. Maketa ima promjene raspoloženja glede opće rasvijetljenosti pa nisu sve slike jednako dobre







Ima različitih povijesnih artefakata









Još jedna okretaljka (slab sam na okretaljke)