Riječko-goranski desant na Ferlach u Austriji

Damirić, neslužbeni ravnatelj "Štacionovog" odjela za bogoštovlje i nastavu je jedno neopisivo agilno i vrijedno stvorenje i ja se kraj njega osjećam nekako precjednički nepotrebno & nekorisno! Kad nam je zbog poodmakle (godišnje) dobi propao plan s izletom u Salzburg, smislio je Damir nešto kratkoročnije – jednodnevni izlet u Ferlach, mjestašce na pol puta između Klagenforta (Celovca) i nekadašnje austrijsko-slovenske granice u tunelu Ljubelj. Tu se u ovo predblagdansko doba zbiva svašta zanimljivog.
Ideja je pala na plodno tlo i nakon jedva četiri stranice dogovaranja na 4umu, usaglašeni su stavovi i odabran termin – 21. studeni, a lista od osam mogućih putnika odabrana je u roku dz. Daklem:
- Damirić i sestra mu Ana,
,- Igor i Diana (blagajnica "Štaciona")
- LL,
- Narcis
- Jean i
- moja malenkost u funkciji El Prežidentea i ad hoc referenta za ćudoređe i moral!

Dogovor je pao da će se krenuti u 7:00 iz Rijeke (Damirić osigurava parking za sve sudionike). Vozi nas kombi, a za volanom je naša stara šoferčina Sergio!

7:00 za mene znači 6:00 jer ovoga sleda trasa putovanja ne ide preko GK. Proteklih 10 dana je vrijeme bilo idilično s krasnim kasnojesenskim temperaturama, vedrim nebom i suhim cestama. E, u petak je onaj gore odlučio da je bilo dosta, a vremenske su karte i prognoze na internetu obećavale lagašne padavine. Bilo je gnjilotoplo



Ali zato nje još od petka popodne puhalo orkansko jugo s kišom koja je padala gotovo vodoravno.



Do okupljališta sam stigao na nekoliko minuta ranije i nisam bio prvi.



Damirić mi je opet donio vagončić na poklon. Čisto mi je već neugodno, morat ću ga početi izbjegavati!
Kiša gotovo da nije padala



I evo smo se potovarili. U zadnjem redu je Igor blaženi među ženama, u srednjem su Jean, LL i Narcis, a Damirić se kao najmanji našao stisnot između mene i ručice mjenjača. Zato je imao krasan cab-ride



Kiša nas je prala cijelim putem. Brisači su mlatili, a putovanje je bilo posve uneventful. Nakon nepunih dva i pol sata vožnje tijekom kojih sam obnovio uspomene na nekadašnja putovanja kroz tunel Ljubelj i serpentine kroz kanjon Čepe (Tschepaschlucht), našli smo se u Ferlachu.
Ferlach (Borovlje) je najjužniji austrijski grad nekih 1.000 stanovnika veći od Delnica. I tu gotovo da prestaje svaka sličnost jer u Delnicama u svako doba godine radi bar pešest kafića dok u Ferlachu nakon besmislenog vozikanja gradom nismo našli niti jednog. Pristojni alpski kmeti to rješavaju doma, a turistička sezona je ionako gecrkt! Stoga smo se zavukli pod golemu nadstrešnicu lokalnog "Interspara" (analiza objekta je dovela do zaključka da im je bilo jeftinije sagraditi ovaj golemi krov nego četiri mjeseca čistiti snijeg s parkirališta neophodnog za dobavu klijentele)



I tu smo onda nešto čalabrcnuli. Jelovnik je bio standardan – šta k'o razmota! Neki su u dućanu otkrili povoljnu pivu, ali sam otklonio mogućnost jer sam zaključio da dućan, za razliku od "Plodina" nema ćenifu, a pristojni Esterajheri posjetiteljima navodno masno naplaćuju pipi u prirodi



I onda smo se, okrijepljeni zengvičima, otkotrljali do destinacije br. 1: Historama Ferlach. Jedan od najvećih muzeja posvećenih tehnici i prometu u ovom dijelu Austrije. A lako da toga nema.
Muzej je smješten u golemom hangaru u industrijskoj zoni. Nešto poput našeg Cucuglianova. Subotu ujutro je sve okolo bilo mrtvo. Otvorenje ulaznih vrata bilo je zacrtano u 11 ha, ali se nije dogodilo. Mobitelnom provjerom na broj napisan na vratima saznali smo da su nam ga viknuli – muzej se odmara sve do 2. siječnja sljedeće godine o čemu nigdje ne piše ništa. Hja, jope zabijotka! (Možda ja nosim nesreću? Nakon što sam poljubio vrata tramvajskog muzeja u Pragu, sve je moguće!)

Zato smo ipak napravili đir okolo. Neki su (guess who?!) malo i pješice. Historama Ferlach prikazuje povijest prijevoza cestom, tračnicama i vodom u regiji. Ovo je vodom pa na tračnicama. Mi smo na cesti



Jedan veseli Hugo i dva stara vagona.



Baatići koji čekaju uređenje. Obratite pažnju na nosače KV-a. Ovuda, naime, u sretnijim razdobljima vozi i trajvan. Muzejski, jakako.



Pokretna terenska ekipa je stigla i do ove male dizelke.



I onda smo se, sveudilj prani kišom, vratili neobavljena posla do nekadašnjeg kolodvorića u Ferlachu. Gradić je lijep, uredan i pun zanimljivih zgrada. Uglavnom su stambeno-poslovne namjene. Igoru se jako dopala ona zgrada s tornjićem, a ja sam argumentirao da su ovakvi komplicirani krovovi potencijalni izvor nevolja i trajna zabava za krovopokrivače i da ja preferiram krov na dvije vode...



Felach je austrijska prijestolnica izrade luksuznog lovačkog oružja i svaka treća zgrada ima na fasadi naziv firme koja izrađuje pucaljke. Herr Borovnik osim preciznog oružja garantira kupcu i rogove. Pretpostavljam ili zato jer je puška precizna ili zbog predugog zadržavanja u šumi pa ima prostora za nelegalne aktivnosti na domaćem terenu...
PS: Napravio sam dosta loših fotki. Uglavnom zato jer kiša nije prestala padati pa je slikavanje bilo nepraktično i bez prostora za dugotrajno izoštravanje. No, ja ionako baš nisam poznat po vrhunskim uratcima



Ferlach je dobio prugicu koja je odvojak od kolodvora Weizelsdorf. Danas je pruga neaktivna, a isto tako i kolodvor. Ovo je civilna strana



Na službenoj strani kolodvora naišli smo na zanimljiva zbivanja. Neki volonteri vršili su organizacijsku pripremu za Nikolinjski vlak koji je danas trebao obaviti tri vožnje. Osim nas pokislih jadničaka bilo je samo lokalno osoblje ter kanta s kuhanim vinom (moji bi rekli: glivanj) po 2,5 ojra po čaši.
Ispostavilo se da biće u alpinskom džemperu ima (kao i mnogo drugih autohtonih stanovnika s obje strane Alpa) bosanske korijene te da osim što perfektno govori lokalno narječje, pefektno govori i po naški. Dalje je bilo mnogo jednostavnije!



Ponosno poziram sa "Štacionovim" kamiončićem. To valjda ide uz slušbeni pološaj! (Da imitiram pokojnog prežidentea)

Još 350 meteri pa smo na visini mog domicilnog kolodvora!



Blagajna. Još je zaključano



Evo kako je to sve počelo davne 1906. godine. Mora da su se lokalni, obzirom na tadašnje stanje prometnica, veselili prugici k'o nova godina. Jedino nisu smjeli prevoziti eksploziv. Ha, dobro...



Ana glumi patuljčicu



I onda je dotutnjao muzeumski ajziban. S kombiniranom zapregom (protuprirodni blud)



Plava brudndava smrdljifka se preselila po obilaznom kolosjeku na drugi kraj kompozicije, a nama je ovdje ostala ova 0-4-0 caffettiera. Vlak funkcionira po sistemu gurnime-povuciga – u jednom pravcu vuče ga dizel-diraulična, a pripomaže parnjača, a u povratku je obratno. Parnjaču su dobro potkurili jer je vrlo energično dimila.





Mjesto i godina rođenja. OIB: 9102



Logo i oznaka NBiK znače Nostalgie Bahnen in Kärnten = Koruški muzejski vlakovi. Profesionalna ustanova koruške države koja se u djelovanju djelomično oslanja na volontersku organizaciju koja vodi Historamu i dobavlja gratis osoblje.

Lokomotivica je u dobrom stanju





Dimnjak ima konkurenciju



En face





Na kraju kompozicije (gledano od parnjačice) nalazi se službeni vagon.



Osoblje puni vagon paketićima s poklonima. Vlakić ima u svom sastavu i svetog Nikolu koji svakom djetetu (s kupljenom kartom) daje poklon.



Puno toga piše. Ja nem tudom...



Plava brundavka je dizel-hidraulična s polužnim prigonom preko pomoćne osovine

Nostalgični kandelabar



Nosač KV za tramvaje. I to vozi u neko doba godine, a imaju i parnu tramvajsku lokomotivicu "Adele" – posljednji takav stroj u Austriji.



Gurnuo sam nos u jedan vagon. Naložili su kao da je sauna pa mi se objektiv promptno zamaglio! Vlak ima kombinirano parno i električno grijanje. Koliko sam skužio, na struju ga griju dok stoji i čeka pa ga prištekaju na 220V.
BTW, uvid u ovaj vagon je potvrdio moj stav da su Baatići, bez obzira na nostalgično-romantično uzdisanje mlađih naraštaja, bili prokleto neudobni vagoni!



Malo turističke promidžbe – što je sve i kako bilo u prometu u Koruškoj. Evo kako se turistima uzima lova!





Ovajput sam uspio uloviti šefa stanice. Nije bio nešto sklon fotografiranju. A nije se ni obrijao ni potšišao! Neispravan, reklo bi se. Joj, joj, da ga ovakvog vidi inspektor iz Villacha!



Par povijesnih sličica sa zida u blagajničkom prostoru



Saurerov bus-njuškaš (stric od Fapa)



"Etelka"?

Najprije nam je bilo reklo da smo trebali pravodobno rezervirati karte internetom i da je pitanje da li za vožnju vlakom sv. Nikole ima slobodnih mjesta. Na kraju se našlo rješenje. Platit ćemo individualno, ali će nam izdati zajedničku rezervaciju.
Na pultu u blagajni bile su lijepo posložene omotnice s imenima grupa, kartama i promidžbenim materijalom.
Moja karta... 13€



Onda su počeli trčati zamnom po peronu jerbo da su mi dali krivu kartu. Ona je bila dječja, a ovo je prava. Ma, da, lako dođe do zabune, ne?



Naša omotnica. Jako su nam se ispričavali jerbo da je sve popunjeno pa da su nas morali smjestiti u bife-kola. Ne'š ti zayeba!



Katalog zbivanja



Uz karte ide i malo uputstvo. Glavni štos (ono pisano crvenim) jest upozorenje da se u kolodvoru Weizelsdorf ne smije inokosno šalabazati kolosjecima buduć je kolodvor u funkciji. Kako u većini muzejskih vlakova pa tako i ovom ćenife nisu u funkciji, treba to obaviti na pola puta pa da roditelji čučavaca koji sitnim koračićima idu prema mjestu olakšanja ne bi morali ponavljati smiješne pokrete... Sigurno je sigurno. Prijelaz operativnih kolosjeka osiguravali su djelatnici željeznice



Diana i Ana. Auslug je puno ljepši kad ima više curica u grupi! A Ana radi i dobre slike, jedino ju još nismo uspjeli nagovoriti da ih stavi na 4um!



Reklo nam da se možemo ukrcati



Interijer našeg vagona. Igor je odlučio da smo svi zaslužili po čašu kuhanog vina!



Ako ste baš navalili... NISMO!

Narcis kaže da je vino dobro. A on valjda zna!



Je, dobro je! Nije razvodnjeno, a i količinski zadovoljava



Igore, hvala! Polsije je neka dobra duša viknula još jednu turu... (Hvala, Narcis!)



Tradicija živi. Jean je opet nagovorio mamu da speče keksiće



I sv. Nikola je pokazao sklonost...



Veliki su dobili samo bombone. Ako je suditi po brandu, i sv. Nikola se opskrbljuje u "Metrou"



Obilno zalijevani kišom, roditelji krcaju čučavce u vagon



"Tko bude zločest, vozit će se tamo dolje!"



Njet ćenifa, a breki moraju imet nosnu torbicu! Ako je baš frka, obratite se vlakopratnom osoblju...

Malo vagonske opreme. Kočnica u nuždi



Lijevo: parno, desno: na struju



Zasad se grijemo na paru



Mladi kondor nam je spreluknjao vozovnice



Prozori se ne otvaraju, a kondenzat na staklima je strašan. Teta kondorica povremeno prođe s "Vileda" krpicom i briše stakla, ali baš ne pomaže.



Imamo čipkaste zavjesice. Sad se ne mogu sjetiti, ali to me na nekoga podsjeća...



Kolodvor Weizelsdorf



Vanjska ćenifa. Gesperrt! Ima u glavnoj zgradi!



Najrađe bi ju odnio doma, al' ne daju

Karta željezničkih usluga u Koruškoj. Malo S-Bahn, malo ÖBB, al' vozi i stiže se...



Ovo mi je odnekud poznato



Naša kompozicija.



Zugsführer



Putem do šanka mu je ispala kartica pa sam ju na brzinu uslikao



Gregarizacija službenog osoblja oko šanka





Negdje na povratku su nas napali krampusi





Klinci vrište, slikaju se...

Naš šole Sergio nije vrištao od straha, ali se ipak slikao!





I krenusmo dalje. Kiša nemilo pada, a pruga je uglavnom u pravcu pa nema šanse da uslikam lokomotivu u zavoju.



A i dim se drži nekako nisko



Evo kratki potpuri prizora iz Nikolinjskog vlaka



Eeee-ha! Stigli smo. Brzam prema kombiju (kišober sam, zavaran predviđanjima "rijetkih" padalina, ostavio u Rijeci).
Na civilnoj strani kolodvor je i bus-kolodvor



Germanski specijalitet – lokalne bus linije drže poštanski autobusi iako je Postbus pod upravom ÖBB-a



Niš ne kontam? Al' ima naših zaljubljenika pa ćemo već saznati



Vozi to svuda i redovito, a ne ko Delnice – Mrkopalj jedamput dnevno!



Ostalo je malo vremena pa je mladeš odlučila svrnuti 13-tak kilometara do Celovca slikati kolodvor. Ja sam tradicionalno rezigniran...
EVP ili samo rasklopno postrojenje?



Na uspomenu i dugo sjećanje



Glavni kolodvor i Pošta 2. Vječita i neraskidiva simbioza



Bus kolodvor. Ne znam što je zgrada, ali je mostom povezana s kolodvorno-poštanskim komplekstom



Opet Postbus



Opet nemam pojma

Glaaaavni kolodvor!



I onda se Ana, bog joj dao sreću i zdravlje, dosjetila da bismo mi malo nemoćniji mogli s njom otići na neku kavu. Čak je pronašla i objekat koji radi
Postava je standardna još iz Bratislave: Ana, Jean i ja, ali smo ovoga sleda kooptirali i Dianu. Jedna plavuša uvijek zgodno dođe!



Ugodno sam bio iznenađen napitkom



Ljubazno čeljade vitkih i dugačkih nogu (ono u plavoj jakni je šole Sergio)



Bili smo u saznanju da na Loiblpassu pada snijeg pa se Sergio odlučio da će u ime svog gazde investirati u austrijsku vinjetu i tunelarinu ter nas na sončnu stranu Alp vratiti kroz tunel Karavanke.
Pokušao sam snimiti vožnju kroz tunel, ali je kolnik prilično drmusav, a i Damirić me stalno nešto muvao laktom...



BTW, organizatori saobraćaja kroz tunel su očito imali iste prometne savjetnike kao i oni s riječke obilaznice pa se kroz tunel vozi brzinom malo živahnijeg sprovoda!

Na slovenskoj strani – kijamet. Mećava i vjetar. Već sam ranije ustanovio da s tom dionicaom slovenskog autoputa (otprilike skoro do Kranja) nešto nije u redu pa se na kolniku prilikom snjegopadalina zadržava bljuzga. Onda kraj tebe prođe neki podivljali Močvirnik u SUV-au pa ti šoferšajbnu zalije slapom snježne kaše...



Na bloku u Rupi smo se načekali. Zbog opasnosti ulaska terorista iz Slovenije, svi se osobni dokumenti moraju skenirati i provjeriti. A nas u kombiju k'o Kineza...

Tradicija živi II.
Stali smo kod "PEK-a" u Jelšanama. Isprati dojmove. Ovdje je već predbožićno ozračje.



Svi su odličnog raspoloženja





"Eins, zwei, drei..."



Loš sam precjednik – nisam pojma imao da se Ana učlanila!



U Rijeci smo se lijepo oprostili pa kud koji. Ja sam krenuo u GK. Putem sam ustanovi da se digla strašna bura (olujna, mjestimice orkanska?) koja nosi snijeg. Negdje od naplatnih kućica na Oštrovici je na kolniku bilo snijega, ali su ralice obavile svoj posao.
Nažalost sam na benzinskoj postaji Tuhobić morao ukrcati gorivo...



Kad sam u Vratima sišao s AC, taman mi je ususret došla grtalica iz smjera Bukovca tako da sam se kući dovezao po odlično friško postruganoj cesti.
Je, a doma je papak s grtalicom uneredio ulaz pa sam se morao prifatit ljopate



Pfaffmobil će prenoćiti na pol prilazne ceste. Meni je dosta. A snijeg pada



Lijepo ga je natrpalo. Nešto preko dvajes' cenata



Najbolja supruga na svijetu me dočekala s očišćenim škalama (i toplom juhicom)



S krova klizi-puzi



Dobro da sam košić objesio na dizalicu jer bi mi ga otpuhalo...



Za kraj, mali zemljovid (bez točkica – nije mi se dalo, "Paint" je pod Win7 postao prokleto nespretan za crtanje točkica. Mamlazi stalno nešto mijenjaju – na gore i nespretnije. Al' ko mene nešto pita, jel' tako?



I to bi (za ovaj put) bilo sve... Hvala Damiriću na ideji & organizaciji!

Pfaff je napisao/la:Damirić, neslužbeni ravnatelj "Štacionovog" odjela za bogoštovlje i nastavu je jedno neopisivo agilno i vrijedno stvorenje i ja se kraj njega osjećam nekako precjednički nepotrebno & nekorisno!

Fala-fala!
Daleko od toga da nam nisi potreban. Ipak si ti stup Našega društva,a o guštu putovanja s tobom neću ni da pričam.

Evo par mojih fotkica...

Dakle Ferlach Hbf sa službene strane.

Ll u proučavanju lokalne pilane.



Već spomenuti Interspar u futurističkom izdanju.



Polizei zgrada ravno na slici.

Pfaff je napisao/la:Zato smo ipak napravili đir okolo. Neki su (guess who?!) malo i pješice.

Ki će drugi nego ja iLleon...

Iza Historame nalazi se još par dobrih stvarčica. Bussing sve je isto ka u MAN-a.

Hugo iz bliže perspektive.



Simpa drezine.

U mreži je i Adele,ali skroz odotraga pa nemožemo do nje.
Istini na volju nisam joj vidio niti sjenu,ali kondorica u vlaku mi je rekla da je baš na tom mjestu i da nije blizu "lahkih" prstića.

Lleon proučava sadržaj vagoneta.



Kad smo utvrdili da muzej nema šanse da bude otvoren vratili smo se na bahnhof.
Kako je Pfaff već napisao: "Da nije bilo prike Bosanca nebi dobili karte za nostalgienbahn kompoziciju".
Bosanac,ako nas čitaš...

Kompozicija stiže iza zavoja.

Naši vrli momci!

U štacionu imaju i N-spur dioramu.

Malo fotkanja Štacionovog Actrosića.





U našem biffe vagonu N0.4

Krenuli smo,a vuče nas diesel-hidraulic manevra.



Na brdu u magli dvorac Hollenburg.



S druge strane pogled od kuda smo došli,ali se nećemo vratiti.

U međuvremenu dok sam vani na vagonu slikavao pojavio se i Sv.Niko.
Taman je izašao iz našega vagona,ali prežidente Pfaff ga nije vidio jer je usnuo u toplom vagonu.



U idućem vagonu koji nije biffe i gdje nema kuhanog vina i ostalih tekućih delicija za nas starije,Nikola je posjetio dičinu.



I tako mic po mic stigosmo u Weizelsdorf. Lleon je mjerio vrijeme i kilometražu čini mi se da je bilo cca 6,5 Km i 35-40 min vožnje!?

Damir je napisao/la:U mreži je i Adele,ali skroz odotraga pa nemožemo do nje.
Istini na volju nisam joj vidio niti sjenu,ali kondorica u vlaku mi je rekla da je baš na tom mjestu i da nije blizu "lahkih" prstića.

https://2img.net/h/i1188.photobucket.com/albums/z420/damir28/Ferlach/IMG_1283_zpswrlwxukw.jpg~original[/img

Ovo ruzinavo lijevo mi liči na "fireless" parnjaču?