Bilješke sa granice oziroma državne meje

Od 6. siječnja 2019. živim na novoj adresi. Prodao sam stan u zagrebačkoj Herceg-Malešnici i uselio u novokupljenu kuću u Šenkovcu, domicilno željezničko stajalište Sutla. Selidba iz Zagreba u poluseoski ambijent je velika promjena. Ne nedoste mi previše grad u kojem sam proveo čitav život i iz kojeg pamtim najljepše godine, a koji je danas Oklen Siti i kojim će jedan sirovi nakupac, mešetar, politički trgovac i osumnjičeni kriminalac vjerojatno vladati sve dok ga ne iznesu. Matična općina sada mi je Brdovec, a tko je tamo na vlasti u ovoj blesokraciji uopće me ne zanima.
Promjena mi prija. Zrak je čist, kraj je miran, susjedi su za poželjeti, svatko prolazniku poželi dobar dan, a noćno nebo je fenomenalno. Nema više jurnjave automomobila, škripanja kočnica, divljačkog trubljenja i treštanja cajki. Nema više pijanog revanja bagre iz parka ispod prozora. Ovdje se jedino ponekad čuje lavež psa u daljini, kukurikanje pijetla i njakanje magarca Veseljka iz obližnjeg seoskog ugostiteljstva ''Stara preša''.
Ovu temu sam otvorio na forumu zeljeznice.net s namjerom da u njoj povremeno stavljam bilješke iz novog okruženja, koje ne bi bile dovoljne za zaseban putopis. Bilo je tu svega i biti će još. A u korona-monotoniji i poluzatočeništvu koristim priliku prenijeti dio sadržaja i na ovaj forum.

Naš novi dom u Šenkovcu. Predstoje veliki radovi na uređenju treće etaže, zamjeni stubišta, izgradnji parkirališta za automobil mog zeta i još par milijuna sitnica, ali to prepuštam mlađoj generaciji:



Od centra Zagreba, čitaj Glavnog kolodvora, udaljen sam 25 km, a 29 prigradskih vlakova dnevno (vikendom nešto manje) dovoljno je za udobno putovanje u takozvanu ''metropolu''. Do granice sa Slovenijom imam oko 1 km lagane šetnje, koja se lako može produljiti do Dobove i zatim nastaviti vlakom uzduž i poprijeko Dežele.

Stajalište Sutla i Som za Harmicu:





Prema planu trebali smo preseliti još u listopadu 2018., no zadesio nas je takav niz peripetija da bih o njemu mogao napisati knjigu. Toliki splet nesretnih okolnosti, neočekivanih zapreka i natezanja s birokracijom ne bih nikome poželio. Nevolje nisu prestale ni useljenjem - soboslikara je usred posla uhvatila gripa, a kćer mi se strovalila niz stube na radnom mjestu, slomila kost u stopalu i završila u gipsu. Samo nam je još falio požar i potres da priča bude zaokružena. Ipak smo se polako sredili, a uskoro primili i prve goste.
S obzirom da smo stan morali predati kupcu 21. prosinca, a u kuću još nismo mogli useliti, morali smo se nekako snaći. Obitelj mi se privremeno smjestila na dvije adrese, a ja sam kao ''tehnološki višak'' postao beskućnik. Utočište su mi pružili stari prijatelj Portos i njegov prika Mato u Pušći. Kuća je bila prazna jer je gazda bio otputovao u Kanadu.

Portos, čovjek kome sam veliki dužnik:



Zagorski bregi su lijepi i u prosincu:



Portos me podsjetio kako se cijepaju drva i pali vatra, a kako sam zadnji put bio palikuća davne 1972. godine stručna pomoć mi je dobro došla. Bilo je uzbudljivo ali uzaludno - kuća je bila prehladna, spavanje robija, a tuširanje mislena imenica. Izdržao sam četiri dana i onda potražio novo utočište u Samoboru:



U Samoboru sam boravio trinaest dana i za to vrijeme puno puta obišao ovaj lijepi gradić:

Ponešto o novom domicilu

Šenkovec je naselje u sastavu općine Brdovec, županija Zagrebačka. Nalazi se na državnoj cesti D225 Zagreb - državna granica (granični prijelaz Harmica - Rigonce). Na popisu stanovništva 2011. godine Šenkovec je imao 734 stanovnika. Naselje ima sve što je najnužnije za normalan život - osmogodišnju školu, poštu, ambulantu, ljekarnu i nekoliko trgovina, a za ostalo tu je obližnji Zaprešić.

Stara školska zgrada Opće pučke škole iz 1902. godine:



Ispred stare škole je spomenik najpoznatijem potomku Šenkovca:



Baltazar Adam Krčelić (Kerchelich, Kerchelics; Boltižar, Boltek, Bolthisar), Šenkovec 1715. - Zagreb 1778., bio je hrvatski povjesničar, književni povjesničar, teolog i pravnik. Bio je pristaša prosvijećenog apsolutizma. Uz Pavla Rittera Vitezovića bio je najistaknutija ličnost hrvatskoga kulturnog života svojega doba.

Baltazar Adam Krčelić:



U Šenkovcu danas djeluje Osnovna škola Ivana Perkovca:



Točno na jugu u Sloveniji je dvorac Mokrice:



Jednog ranoproljetnog prijepodneva uputio sam se do mosta na Sutli u susjednom selu Ključ Brdovečki. Nakon što sam policajce uvjerio da nisam terorist ni izbjeglica pustili su me da se popnem na most i okinem nekoliko fotografija:

Sutla/Sotla:

Čarli

U proljeće 2019. broj članova obitelji narastao je na pet, a sve je počelo kada mi se pod prozorom pojavila ova neman:



Kćer mi je poslala sms-poruku da se po dvorištu mota neka mačka ''spooky'' izgleda i da joj nipošto ne dam jesti nego da je tjeram. Vražićak se nije dao smesti nego je postupno osvajao pozicije:



Empirijskim putem je utvrđeno da nije Ona nego On. U roku od 24 sata umjesto tjeranja dobio je Whiskas i pregršt ostalih đakonija iz mačjeg odjela supermarketa. Drugim riječima posvojili smo ga. Ja sam ga zvao Mitzekatze dok nije dobio službeno ime Čarli:





Po riječima stručnjaka za kućne ljubimce mačke se, za razliku od pasa, ne vežu za ljude nego za mjesto gdje im je dobro. A njemu je kraljevski dobro:



Čarlijeva ljetna vikendica:



Strah i trepet poljskih miševa:



Obješenjak izvodi svakakve vragolije, a ovdje se zavukao u posteljinu spremnu za pranje:



I tako smo mačora posvojili. Zapravo je on posvojio nas, ali mu dođe na isto. Nikada nismo saznali kako se namjerio na našu kuću, a vjerojatno je negdje bio ''tehnološki višak'' pa su ga dovezli i iskrcali u našu ulicu i neka se dalje snalazi. Kod nas je našao toplinu doma i svu potrebnu brigu, a nosili smo ga tri puta veterinaru - dvaput zbog ozljeda u mačjim obračunima i jednom na kastriranje.

Na pruzi

Ako se netko pitao što je sa željeznicom odgovor je jednostavan - ima je i to podosta. Za početak nekoliko fotografija željezničkih vozila na X. koridoru Zagreb Glavni kolodvor - Savski Marof - državna granica i(n) obratno.

Teretni vlak iz Dobove kod stajališta Sutla 2. veljače 2019.:



Prigradski putnički vlak za Harmicu u stajalištu Sutla 16. veljače 2019.:



TMD u akciji između kolodvora Zaprešić i Savski Marof 16.ožujka 2019.:



Međunarodni brzi vlak München - Zagreb kod stajališta Sutla 25. svibnja 2019.:



TMD u kolodvoru Zaprešić 20. lipnja 2019.:



Međunarodni brzi vlak ''Lisinski'' iz Dobove kod stajališta Sutla 17. srpnja 2019.:



Međunarodni brzi vlak ''Lisinski'' iz Dobove kod stajališta Sutla 19. srpnja 2019.:



Teretni vlak za Dobovu kod stajališta Sutla 19. srpnja 2019.

Itekako ti zavidim na promjeni boravišta!
I ja sam gradsko dijete no još od malena sam volio odlaziti u neke mirnije predjele grada ili okolna sela kad smo
išli nekome u posjete. Oženio sam se djevojkom sa sela pa ona neće niti čuti da bi mogli mijenjati stan u centru
za neku kućicu na periferiji?
Doneklu utjehu mi pruža garaža u mirnom dijelu Dubrave gdje mogu biti u prirodi.
Mačka (mačak) je stvor koji jako dobro dođe u kući na selu radi sitnih glodavaca, imam i ja često poneku u garaži.

Dobova

Dne 25. veljače 2019. malo se zavirilo s one strane granice/meje. Prijatelj Slavek, na forumu zeljeznice.net poznatiji kao mali.paja, imao je obaviti neki privatni poslić u Dobovi pa me pitao bih li mu se poridružio u laganoj šetnji Harmica - Dobova. Naravno da sam pristao, akcija je upravo po mojem ukusu.

Dobrodošlica u selu Rigonce:



Najpoznatija veduta Dobove - Cerkev Marijinega imena:



Stigli smo do Slavekovog odredišta, a ja sam se malo poigrao fotićem:



Nekoliko slika iz kratkog bavljenja u kolodvoru Dobova:









Stajalište Harmica. Slavek poznaje strojovođu pa se uvalio u upravljačnicu prigradskog Soma. On će do Zaprešića, a ja se vozim (besplatno) točno 992 metra do stajališta Sutla:

Malo iz okolice

Upoznaj svoj okoliš da ti bude ugodnije u novoj sredini - ta deviza me pokrenula praktično odmah po doseljenju. Kako i inače prakticiram dugačke šetnje protezao sam krakove na sve četiri strane svijeta pa donosim zapise sa nekih pohoda. Najprije sam 21. siječnja 2019. ušetao u Marijagoričko pobrđe (tako se zovu oni bregi između Zaprešića i rijeke Sutle što se vide iz vlaka i autoceste).

Ovdje se dobro jede:



Gazda ima vlastiti ribnjak:





Opet jedna općina...



... i još jedan jedan Santa Kruz:



Za sada samo izdaleka:



Izvor potoka Stubalj u Svetom Križu, voda nije za piće:



Brda u Deželi su veća:

Pješice do Savskog Marofa

Lijep predproljetni dan 6. veljače 2019. iskoristio sam za protezanje nogu u smjeru istoka - nekoliko laganih kilometara do Savskog Marofa. Slijede usputne impresije.

Ovo je pogled unatrag:



Pruga i tvornica Pliva s jakim zumom:



Ovu građevinu viđam iz vlaka pa sam odlučio razgledati je izbliza:



Dvorac u Laduču prvi put se spominje već 1574. godine. Laduč je u srednjem vijeku pripadao Susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu koje se prostiralo od Zagrebačke gore do rijeke Sutle. U prvoj polovici XVII. stoljeća na Susedgradsko vlastelinstvo je došla plemićka obitelj Vojković, gdje su stekli neke posjede među kojima je bio i stari dvor u Laduču. Obitelj Vranyczany navodno ga je dobila na kartama. Današnji izgled dvorac je dobio 1882. godine po projektu arhitekta Waidmana, a po narudžbi baruna Vladimira Vranyczanyja. Do Drugog svjetskog rata služio je kao ljetnikovac, a poslije rata u njemu je bila smještena ratna siročad. Danas je tu podružnica Doma za djecu i mlađe punoljetne osobe Zagreb. Dvorac je uvršten među spomenike druge kategorije.

Barun Vladimir Vranyczany:



Nekoliko slika dvorca:

Još jedan pogled unatrag. S obzirom da živim 200 m bliže od ''Stare preše'' prevalio sam do sada 2,3 km:



Jedan od brojnih potoka koji teku iz Marijagoričkog pobrđa prema Savi:



Još jedna promjena lokacije:



U Prigorju Brdovečkom ili uz njega nalazi se moje krajnje odredište - željeznički kolodvor Savski Marof. S obzirom da idem prvi put ovom relacijom ne predbacujem si što sam malo prerano skrenuo sa glavne ceste. Glavno je da je mostić pouzdan i staza suha:



Dok sam se približavao kolodvoru iz njega je upravo izlazio teretnjak vučen elektrolokomotivom Vectron u bojama PPD. Uspio sam ga uhvatiti s leđa:



Dvije slike sa kolodvora Savski Marof:





Stiže mi Som za Harmicu:



Toliko za danas, nastavak slijedi sutra.

Zavidim Ti na potocima. Kod mene toga nema... Možda povremeno kakav bara s kreketavim bićima

Sveti Križ

Dne 2. ožujka 2919. uputio sam se u mali pješački pohod prema sjeveru, u bregoviti dio susjedstva. Šenkovec se dodiruje sa selom Sveti Križ koje pripada općini Marija Gorica. Odredište je bila ova crkva na vrhu brda:



Usputni šumarak:



Na putokaznoj ploči su i imena dva službena mjesta na pruzi Savski Marof - Kumrovec - Stranje:



Crkva se nalazi na groblju:



Sa ovog mjesta pruža se lijep pogled na tri strane svijeta:

Zaprešić - Zajarki

Dne 20. lipnja 2019. spopala me želja za jednom dobrom šetnjom dok je još svježe i uputio sam se u Zaprešić, na jezera Zajarki. I ovog puta sam išao u kontrasmjeru od granice sa Slovenijom,.ali smo još uvijek u pograničnom području - ako ništa drugo blizu nekadašnje Napoleonove Francuske koja je bila na drugoj obali nedaleke Save.
Zajarki su dvije bivše šoder-grabe koje je u međuvremenu priroda uzela pod svoje i danas su omiljeno izletište Zaprešićana.

Za prijevoz sam naravno koristio vlak, a dok sam na stajalištu Sutla čekao moj prigradski dočekao sam Brenči na jutarnjem Euro Cityju gdje ima više vagona nego putnika:



Nekoliko slika jezera Zajarki bez suvišnih riječi:

Kraj Donji

Dan 12. kolovoza 2019. bio je najavljen kao najtopliji dan tog ljeta, a u takvim okolnostima se u dugotrajno pješačenje upušta samo luđak, onaj koji mora i umirovljeni izviđački instruktor II. stupnja koji je nešto između.
S obzirom da mi sunce ne smeta, a alergiju sam već ranije apsolvirao u blagom obliku i koža više ne protestira, hodnja od cca 5+5 km bila je gotovo pa sitnica. Odredište je bilo Kraj Donji, a kretao sam se ulicama i cestom. Usput sam bilježio i motive sa i oko kumrovečke pruge kojoj je, unatoč povremenim optimističnim najavama, dosuđena trajna agonija i na kraju selidba tamo gdje će ''s angeli veseliti se na vike vikom''.

Dolinom udobnije, preko brijega bliže. Ovdje se nalazim na tromeđi triju naselja i dvije općine - nekoliko metara iza mojih leđa je Šenkovec, predamnom je Santa Kruz iz općine Marija Gorica, a nekoliko metara lijevo počinje Harmica:



Pogled sa brijega na Mokrice i Žumberačko gorje:



Dolina Sutle:



Opet neke graničice:



Vukovo Selo, nekada kolodvor s tri kolosijeka i nesuđena rasputnica prema Dobovi:



U Kraju Donjem posebno me zanimala ova građevina - kurija Ratkaj, zaštićeni spomenik arhitekture:



Kurija je vjerojatno građena sredinom XVI. stoljeća. Iz arhive obitelji Ratkaj (Rattkay) vidljivo je da je Petar Erdödy 1596. godine isplatio 3.500 ugarskih forinti Stjepanu Tahiju za kuriju Kraj. Početkom XVII. stoljeća kuriju je oporučno dobila obitelj Ratkaj. U vrijeme Jurja Ratkaja (1612.-1666.) sačuvan je urbar kurije Kraj po kojem je imala 11 cijelih selišta, 2 poluselišta i jedno četvrtselište sa ukupno 24 kmeta i 13 inkvilina. Kroz povijesno razdoblje dvorac je promijenio mnogo vlasnika, a danas je kurija u vlasništvu obitelji Šporčić.
Preko Google Eartha uočio sam približnu lokaciju kurije, ali sam svejedno pitao prodavačicu u lokalnoj trgovini - kartu čitaj, domoroca pitaj - ''kako bih najlakše došao do kurije Ratkaj?''. Odgovor je bio ''kaj vam je to?''. Pa sam pokušao s ''ona zgrada u kojoj su nekada stanovali plemići''. Ona blehnula, nema pojma o čemu pričam, stoga sam izvukao zadnjeg asa iz rukava: ''to vam je ona velika stara zgrada kojoj su navodno vlasnici neki Šporčići''. ''Aha, idite cestom i prva desno''. Blaženo nam znanje o spomenicima kulture...

Kurija nije baš u blistavom stanju:



Zgrada stajališta Kraj Donji još se dobro drži i nastanjena je:

Marija Gorica

Ujutro 18. kolovoza 2019. uputio sam se opet malo u brda, naravno pješice, a odredište je bila Marija Gorica. Nisam prevalio ni kilometar kada se uz mene zaustavio automobil jedne susjede. Ponudila se da me poveze i pristao sam. Po dolasku na odredište iskrcala me na mjestu odakle se pružaju lijepi pogledi na okolicu:





Susjeda je otišla svojim putem, a ja krenuo do centra Marije Gorice. Orijentacijska točka je crkveni toranj:



Red je reći nekoliko riječi o mjestu gdje sam se zatekao. Marija Gorica je sjedište općine s 10 naselja - Bijela Gorica, Celine Goričke, Hrastina, Kraj Donji, Kraj Gornji, Križ Brdovečki, Marija Gorica, Oplaznik, Trstenik i Žlebec Gorički. Na popisu stanovništva 2011. godine općina je imala 2.233 stanovnika, od čega u samoj Mariji Gorici 213. Iako sićušna prostorom i brojem stanovnika općina Marija Gorica dala je neke istaknute ličnosti hrvatske povijesti i kulture. Jedna od njih je Ante Kovačić (1854.-1889.), romanopisac, novelist i pjesnik rođen u selu Oplaznik. Najpoznatija književna djela su mu romani ''U registraturi'', ''Fiškal'' i ''Ladanjska sekta''. U selu Hrastina rođen je odvjetnik i političar dr. Ivan Pernar (1889.-1967.), član užeg vodstva Hrvatske seljačke stranke i bliski suradnik Stjepana Radića. Kao kandidat HSS-a bio je pet puta biran u narodnu skupštinu Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije. U atentatu u beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928. bio je pogođen s dva metka i pukom srećom je preživio. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je povezan s urotom Vokić-Lorković i zatvoren od strane ustaškog režima, a poslije rata je emigrirao u USA. U Mariji Gorici rođen je Dragutin Boranić (1870.-1955.), jezikoslovac i slavist, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i književni tajnik JAZU. Najpoznatiji je po svojem Pravopisu kojim je nastavio i upotpunio rad Ivana Broza i udario temelje suvremenoj hrvatskoj pismenosti.
Nedaleko od crkve u Mariji Gorici pronađen je zub nosoroga Rhinocerosa i zubi praslona Deinotherium giganteum. Praslon je imao velike uvrnute kljove u donjoj čeljusti i jedini je nalaz ove vrste u Hrvatskoj. Deinotherium giganteum je motiv na grbu općine.

Zanimljive su ove zagorsko-prigorske ceste - nikada nisi siguran jesi li na pravoj. Tako sam i ja morao sa ove pozicije nalijevokrug jer me divljač odmamila u krivom smjeru:



Ovo je, rekao bih, zapovjedna zgrada ili glavni stožer u selu s općinom i poštom:



Župna crkva Blažene Djevice Marije od Pohoda:



Dolaskom franjevaca iz franjevačke provincije Bosne Croatie na Svete Gorice (kasnije Marija Gorica) crkva u Mariji Gorici zajedno sa samostanom građena je 1517.- 1527. g. Bila je posvećena Svetom Petru Apostolu. Početkom XVII. stoljeća franjevci su nastojali crkvu u Svetoj Gorici učiniti proštenjarskom jer se u njoj štovala Blažena Djevica Marija od Pohoda, zbog čudotvornog kipa Gospe koji je samostanskoj crkvi darovao biskup prebjegao iz Bosne. Franjevci su u tu svrhu već 1616. godine obnavljali i proširivali samostan, ali tek 1682. posvetom zagrebačkog biskupa Martina Borkovića promijenili su nebeskog zaštitnika crkve. U to vrijeme mijenja se i naziv mjesta, po novom imenu crkve, u ime Marija Gorica.
Gradnja novog samostana započela je 1733. godine, a nova barokna crkva građena je od 1754. do 1758. Unutrašnjost crkve bila je uređena i namještena već do 1761. godine. Prema knjizi “Mjestopis” biskupa Maksimilijana Vrhovca, 1789. je osnovana nova župa Marija Gorica, a franjevci su ostali još četrdeset godina, kada je i dotrajali samostan stradao u požaru. Novi župni dvor izgrađen je 1837. godine.

Župni dvor ili po domaćem farof:



Kući sam se vratio pješice, a dio puta prolazi i kroz šumu:

Lužnica

Prema planu i dogovoru trebao sam 29. rujna 2019. ići s društvom u mađarski Szentgotthárd, na VII. međunarodnu izložbu željezničkih modela, no zbog akutnih zdravstvenih problema morao sam u zadnji čas odustati. Da mi lijep dan ne propadne potpuno uputio sam se popodne u laganu šetnju do dvorca Lužnica nedaleko Zaprešića.
Najprije nešto o odredištu. Barokni plemićki dvorac Lužnica zapadno od Zaprešića izgrađen je u XVIII. stoljeću, vjerojatno na mjestu nekadašnjeg kaštela (utvrde). Nije građen kao vojna fortifikacija nego kao rezidencijalni objekt. Prvi vlasnici su bili iz plemićke obitelji Ćikulin porijeklom iz Italije, a zatim je bio u vlasništvu obitelji Moscon i baruna Pavla Raucha. Od 1925. godine do danas je u vlasništvu je Družbe sestara milosrdnica Svetog Vinka Paulskog, a u prostorijama dvorca djeluje Duhovno-obrazovni centar Marijin dvor.
Dvorac je uvršten u spomenike kulture prve kategorije. Oko dvorca je veliki park, jedno od omiljenih izletišta stanovnika grada Zaprešića i okolice.

Moje odredište - dvorac Lužnica:





Nekoliko slika dvorca i parka:

Novi Dvori

Dan 17. studenog 2019. bio je predivan i nisam ga htio propustiti. Odlučio sam protegnuti krakove i začas skovao plan - vlakom do Zaprešić Savske pa dalje pješaka do Novih Dvora.

Put me vodio kroz banovinu Jelačićevu...





... a usput sam zabilježio malo jesenjih boja:





Neoubičajena pojava na zagorskoj pruzi:



Rekonstrukcija kolodvora Novi Dvori u punom jeku:

Območjem državne meje - Harmica i(n) Rigonce

Carpe diem, iskoristi dan, rekoše stari Latini. A dan 12.veljače 2020. bio je lijep i već je mirisalo na proljeće, iako ono klimatološki počinje tek 1. ožujka. Odlučio sam se za šetnju do Harmice i slovenskog sela Rigonce, dakle u području granice između Hrvatske i Slovenije.

Državna cesta D225 je nedavno obnovljena i sada ima nogostup s obje strane:



Harmica je naselje u općini Brdovec u sastavu Zagrebačke županije, na državnoj cesti D225 Zaprešić - državna granica.. U popisu 2011. godine brojala je 284 stanovnika. Ime naselja potječe od dažbine koja se zvala tridesetnica (mađarski 30 = harminc), a ovdje je nekada bila mitnica na granici između Hrvatske i Štajerske.
Mala Harmica je dala i jednu istaknutu ličnost hrvatske povijesti, a to je bio Ivan Perkovac - publicist, urednik časopisa ''Pozor'' i ''Vienac'', zastupnik u Hrvatskom saboru i tajnik Matice hrvatske. Rođen je 1826. godine u Harmici, a umro 1871. u Samoboru gdje je i sahranjen.

Još malo lagane šetnje:





Ovo bi se uvjetno moglo nazvati centrom Harmice:



Tu je i željeznički terminal, može se reći zaposjednut:



Malo ću preko crte, a crta je Sutla/Sotla:



Tukaj je Slovenija:



Rigonce je selo u općini Brežice sa 162 stanovnika (2019.). U selu je neko vrijeme živio poznati hrvatski glumac-komičar August Cilić (1891.-1963.). Zbog pripajanja ovog dijela Slovenije njemačkom Reichu preselio se u Zagreb gdje je djelovao kao aktivist Narodnooslobodilačkog pokreta. Godine 1944. otišao je u partizane gdje je bio glumac Kazališta narodnog oslobođenja Hrvatske. Poslije rata je nastavio s glumom u zagrebačkom HNK.

Iz Rigoncah jedna slika:

Kružni pohod Šenkovec - Drenje Brdovečko - rijeka Sutla - Ključ Brdovečki - Šenkovec

Dne 8.ožujka 2020.uputio sam se na pješački pohod u kružnom obliku, preko sela Drenje. Umjesto puno priče slijede fotografije.

ŽCPR Drenje:



Što se nisi pojavio ranije:



Jedna iz sela Drenje:



I eto me na državnoj granici oziroma državnoj meji, rijeci Sutla/Sotla:







Pogled na selo Ključ Brdovečki:



ŽCPR Sutla:

Off Topic: fauna

Prvi primjerak životinjske vrste kojeg smo sreli na našem gruntu bio je susjedov pas. Ružan k'o tri porezne prijave, ali je dobroćudan:



A ovo je Veseljko iz ''Stare preše'', naša budilica svakog jutra:



Ipak je naš mic glavna faca u okruženju:

Biciklom u Brdovec

Kaže se da se dvije stvari kada se jednom nauče ne zaboravljaju - ''one stvari'' i vožnja biciklom. Što se tiče prvoga prešao sam pod stare dane u fratre pa ne mogu provjeriti istinitost navoda, ali drugo provjereno funkcionira iako sam zadnji put zajahao tu spravu još prije petnaestak godina u Somboru. Ovog proljeća sam počeo intenzivnije trenirati vožnju biciklom, koji inače ne pripada meni nego mojoj kćeri. Nakon pokusnih vožnji uputio sam se 8. svibnja 2020. na vožnju u Brdovec, točnije sve do susjednog Javorja.

Simbolički susret dva prometrna sustava, od kojih jedan ne radi. Drugi radi preko mojih nogu:



Red je na početku kazati koju riječ o mojoj matičnoj jedinici lokalne samouprave. Općina prostire se na 36 km2 i obuhvaća 11 naselja - Brdovec, Drenje, Harmica, Javorje, Ključ Brdovečki, Laduč, Prigorje Brdovečko, Prudnice, Šenkovec, Vukovo Selo i Zdenci Brdovečki. Prema popisu iz 2011. .godine  na području općine živjela su 11.134 stanovnika. Dan općine je 15. lipnja, na blagdan Svetog Vida.
Nešto podataka o povijesti ovog kraja našao sam na internetu, u stručnom radu dr.sc. Branimira Brglesa iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje pod naslovom ''Toponimija na području Susedgradskog vlastelinstva''. Najstariji pisani spomen ovog kraja je u Statutu zagrebačkoga kaptola iz 1334. godine gdje su nabrojene crkve odnosno župe katedralnog arhiđakonata. Među njima se nalazi zapis o crkvama ecclesia sancti Viti de Crapina i ecclesia sancti Petri de Crapina. Najvjerojatnije se radi o crkvi svetoga Vida u današnjem Brdovcu (odnosno u obližnjem selu Javorje) i kapeli svetoga Petra u Zaprešiću. Dodatak de Crapina koji je zapisan u imenu obiju župa odnosi se na čitav kraj između rijeka Sutle i Krapine.
Brdovec se prvi put spominje kao sučija Brdovec ((iudicatus Berdowcz) u popisu crkvene desetine najvjerojatnije iz 1408. godine. U istom popisu navode se i naselja u toj sučiji - Berdowcz, Drenewo, Drenye, Klwch, Kray, Ladwchy, Ottok, Prigorye, Zobotha, Senkowcz, Terztenik, Zaprezechye, Zaprodye i Zdenczy. Toponim Brdovec u povijesnim dokumentima zapisivan je  kao Berdowcz, Berdowecz, Berdouecz, Berdocz i Werdowecz, a korišten je na različite načine - kao oznaka naselja (villa Brdovec), vlastelinski posjed (possesio Brdovec), sučija (iudicatiis Brdovec), plemićka kurija (curia nobilitaris Brdovec) i spanatus Berdowcz. U XV. i XVI. stoljeću brdovečkoj sučiji pripadala su naselja Brdovec, Dolc, Drinje, Harmica, Hrastina, Javorje, Ključ, Kraj, Laduč, Lužnica, Mačkovac, Marija Gorica, Marof, Oplaznik, Otočac, Otok, Prigorje, Prudnice, Rogoznica, Samoboršćak, Sveti Križ, Šenkovac, Trstenik, Vukovo Selo, Zaprešić, Zdenci i Žlibac.
Doseljavanjem stanovništva iz drugih krajeva Hrvatske, koje je bježalo pred Turcima, u brdovečkom kraju je stvoren specifičan dijalekt - kajkavska ikavica. Stručnjaci se slažu da je riječ o genetskom, pokajkavljenom čakavskom govoru.
Malo područje općine Brdovec dalo je više poznatih ljudi, rođenih ili nastanjenih na ovom teritoriju. Najistaknutiji među njima su Baltazar Adam Krčelić, doktor filozofije i teologije, pravnik i rektor hrvatskog kolegija u Beču rođen u Šenkovcu, Ivan Perkovac, publicist i političar rođen u Harmici, književnici Josip Palada i Stjepan Jakševac, slikari Mihovil Krušlin i Drago Jančić te kipar Dragutin Grgas-Beli. U Brdovcu je živio Ilija Gregorić, vojni zapovjednik seljačke vojske u Velikoj hrvatsko-slovenskoj seljačkoj buni 1573.

Zgrada općine Brdovec:



Još nekoliko slika iz Brdovca:







Naravno da sam se spustio do pruge:



U pravi čas:



Kad sam već tu... Župna crkva Svetog Vida Mučenika u susjednom Javorju:

Savski Marof

Poslušao sam savjet zaprešićkog susjeda i prike Portosa i uputio se 22. svibnja 2020. južnom cestovnom transverzalom do kolodvora Savski Marof, a nosio me ovaj dorat:



Ovo je prvi put da sam se našao u blizini tvornice Pliva pa nisam odolio napasti da okinem nekoliko fotki. I tu sam imao ''bliski susret treće vrste''. Sjahao sam sa bicikla kod glavnog ulaza i snimao, a onda sam primijetio da je čuvar izašao iz kućice i gledao me. Moj instinkt za izbjegavanje konfliktnih situacija naveo me da odšećem do njega, a razgovor je tekao ovako:
- Dobar dan. Vas vjerojatno zanima što radim ovdje?
- Dobar dan. Gospodine, ovdje je zabranjeno fotografiranje.
- A je li? Nisam znao. Tek sada vidim znak, malo vam je sakriven. I ne brinite, nisam ja nikakav špijun, to ja onako... za sebe.
- Znam da niste špijun, oni to rade drugačije, haha.
- Ima neki problem?
- Što se mene tiče nema, ali tu su videokamere pa bih ja mogao imati neprilika od šefova.
- Recite da ste bili na WC-u kada sam snimao, haha.
- Haha, ne bi to pomoglo.
- Ma budite bez brige, to ja slikam samo za vlastiti gušt. Doviđenja.
- Doviđenja i pazite na sebe.
I tu je završio kratak susret sa službenom osobom, simpatičnim i ugodnim čovjekom koji je očito cijepljen od nebuloza tipa ONO i DSZ.
Tek kasnije mi je sinulo da se zabrana fotografiranja može odnositi samo na unutrašnjost objekta, a ne na slikanje izvana. No to je sada sasvim nevažno.

Dakle Pliva:





Tvornica je poznata kao Pliva Savski Marof, a u stvarnosti se nalazi u ovom selu:



Simpatična kapelica u Prudnicama:



I tri slike iz kolodvora Savski Marof:

Jedan posjet Zagrebu

Sudeći po broju pregleda zaključujem da temu sa zanimanjem prate sva trojica, stoga nastavljam. Dne 6. rujna 2020. boravio sam u Zagrebu i obavio jednu obiteljsku zadaću, a usput .se malo motao po gradu.

Na stajalištu Sutla ispratio me dežurni prometnik, po svemu sudeći rođak mog Čarlija:



Dvije dame u Zaprešiću. Herkules na desnoj strani radi na remontu pruge i za sobom vuče plato vagone s novim tračnicama:



Moćna mašina na Glavnom kolodvoru u Zagrebu:



Zrinjevac:



Jelačićev trg jutro nakon anti-antikorona mahnitanja, tj. događanje naroda koji misli da je pandemija najobičnija prevara:



Dolac:



Kaptol:



Vrh tornja katedrale koji se odlomio u nedavnom potresu:

Autobus ZET-a na okretištu Krematorij:



Gaj urni:



Na Medveščak sam se spustio malo autobusom i malo stubama:



Na Mihaljevcu čeka petnaestica:



I evo me na današnjem sekundarnom cilju, kod Bandićeve velemuljaže. Zgrada donje postaje nove žičare ne izgleda loše, ali je definitivno preglomazna i zagušila je čitavu dolinu:







Prije dolaska mog vlaka za povratak ispratio sam na Glavnom kolodvoru EC 210 iz Vinkovaca za Villach:

Eh da mi je u osnovnoj i srednjoj školi bio učitelj netko poput tebe zavolio bi povijest i geografiju!

Neuspjeli desant na Ilirske provincije

Nakon oblačnog i hladnog jutra 8. listopada 2020. pojavilo se sunce i pozvalo na šetnju. Kako mi neposredna okolica stanovanja više nije toliko privlačna krenuo sam na rutu od Zaprešić Savske do obale Francuske. Naime, područje južno od Save bilo je svojedobno dio Napoleonovih Ilirskih provincija sa sjedištem u Ljubljani. Tako je i Samobor bio neko vrijeme u Francuskoj.
Zaprešić i Samobor povezani su međusobno poprečnom cestom, a rijeka Sava prelazi se skelom kod sela Medsave. Ovaj cestovni smjer je dosta prometan jer značajno skraćuje put između dva grada. Namjeravao sam se prevesti skelom na drugu obalu i prošetati do ušća rječice Gradne koja protječe kroz Samobor. Prepješačio sam preko 10 km u oba smjera, neloše za 71-godišnjeg starkelju.

Kod stajališta Zaprešić Savska radovi na južnom kolosijeku su u punom jeku:



Potok Lužnica:



Na cesti Zaprešić - Samobor:



Sava:



Ništa od skele danas, vodostaj je previsok:







Samo ti odmaraj, vidimo se nekom drugom prilikom: