Bilješke sa granice oziroma državne meje

Na kolodvoru Zaprešić

Lijep dan 8. studenog 2020. iskoristio sam za još jednju šetnju u području jezera Zajarki, ali sam stjecajem okolnosti većinu od sat i nešto malo minuta vremena imao bavljenje uglavnom u zoni kolodvora Zaprešić. Po pogledajmo što je zabilježeno.

Dok čekam svoj vlak za Zaprešić ispraćam međunarodni B210 Vinkovci - Villach Hbf:



U Zaprešiću je bilo vrlo živahno. Za početak jedan Taurus ÖBB, koji čeka da se oslobodi sjeverni kolosijek u smijeru Dobove (na južnom se radi):



Tu je i jedno samohodno prometalo firme Swietelsky:



Jest da je subota, ali prometa ima. Dva Taurusa su se baš zgodno posložila:



Ovaj je na teretnjaku s puno Ea(o)s-a:



U međuvrenu je naišao i jedan Som za Harmicu:



U zadnje vrijeme navalilo se na kapitalni remont nekih pruga, od kojih dvije dotiču Zaprešić. Ovo je pruga X. koridora u smjeru Savskog Marofa...



... a ovo pruga za Zabok - Varaždin - Čakovec - Kotoribu:

Stanley je napisao/la:Na kolodvoru Zaprešić

U zadnje vrijeme navalilo se na kapitalni remont nekih pruga, od kojih dvije dotiču Zaprešić. Ovo je pruga X. koridora u smjeru Savskog Marofa...

Ostalo Ti je viška materijala na lijevom kolosjeku. To je tak' neuredno!

Medsave, 3. veljače 2021.

Pješačenje je dokazano najzdraviji oblik rekreacije, a meni još uvijek nije problem odvaliti u komadu dionicu od desetak kilometara. Jučer sam u penzićkoj šetnji pohodio skelu Medsave na Savi, posljednje mjesto prijelaza rijeke prije slovenske granice. Skela spaja gradove Zaprešić i Samobor značajno kraćom trasom nego preko mosta u Podsusedu. Namjera mi je bila obići ušće potoka/rječice Gradne koja protječe kroz Samobor, ali je na kraju ispala kadilnica (hrvatski: pušiona) o čemu više u nastavku.
Gradna je po kategorizaciji voda potok iako više nalikuje rječici. Nastaje od Lipovačke Gradne duljine 11 km, koja izvire u okolici Japetića na nadmorskoj visini 610 m, te Rudarske Gradne duljine 9 km. Oba vodotoka se sastaju u jedinstven tok ispod Starog grada Samobora. Do ušća u Savu Gradna ima jedinstven tok duljine 8 km. Ukupna duljina toka od izvora Lipovačke Gradne do ušća iznosi 19 km, a zračna duljina oko 15 km.

Gradna u Samoboru:



Odvezao sam se prigradskim vlakom Harmica - Dugo Selo od stajališta Sutla do stajališta Zaprešić Savska, a zatim se uputio pješice cestom duljine 3,5 km do skele na Savi. Bilježim nekoliko usputnih impresija.

Potok Lužnica:



Malo zimskog ugođaja:





Usputni pogled na Zagrebačku goru:



Izmaglica najavljuje približavanje Savi:



I evo me kod skele, koja upravo stiže na lijevu obalu. U pozadini je selo Medsave:



Sava uzvodno:

Sava nizvodno:



Plovimo:



Skela na obali kod sela Medsave:



Orijentacija:



Ušće vodotoka za koji mi je skelar rekao da je Gradna:





Nekako mi je preusko i presiromašno vodom da bi bila Gradna, vjerojatno je riječ o potoku Rakovica:



Ušće Gradne nalazi se nekoliko stotina metara uzvodno, ali nisam imao vremena ići dalje jer sam žurio na vlak za povratak. Putem bilježim brzace na Savi:

Pogled na Samoborsko gorje i stari Okić-grad:



Povratak na skelu:



Plovidba na drugu obalu:



Oproštajni pogled na vodeno prometalo. Vidimo se opet jednog dana, a vjerojatno i prije:



Snimka sa Google Eartha. Desno se vidi skelski prijelaz Medsave, a sasvim lijevo je ušće Gradne u Savu:



Na željezničkom forumu mora biti i vlakova pa evo jednog teretnjaka u prolazu kroz stajalište Zaprešić Savska:





I za kraj Som za Harmicu kojim se vraćam u domicil. Vozi po lijevom kolosijeku jer su na desnom radovi:

Lijepo.
Nego, čemu služi ona greda s ručnim vitlom na skeli? Za vađenje panjeva?

PS: Čuvaj se meje oziroma gran'ce. Predragi susjedi su proglasili totalnu opstipaciju (osim, jasno, ako si analno testiran!)

Kolodvor Zaprešić, 20. veljače 2021.

Čudan je mjesec ova veljača... U subotu pravo proljeće sa 17°C, a dan-dva prije toga vunena kapa preko ušiju. Lijepše vrijeme znači da valja krenuti u neku akciju. Nažalost, zbog poodmaklog vremena nisam mogao do neke od udaljenijih destinacija pa sam se po tko zna koji put uputio na kolodvor Zaprešić.
Na početku ide mala pričica.
Ljubitelji željeznice koji prate moje putopise znaju da se uvijek najprije javim službenom osoblju i predočim dopuštenje za fotografiranje. Clara pacta - boni amici. Tako je bilo i danas, iako sam ranije u više navrata snimao po kolodvoru Zaprešić bez javljanja i nitko me ništa nije pitao.
Dakle, priđem ja mlađahnoj prometnici koja je upravo otpremila vlak kojim sam doputovao i kažem joj: - Dobar dan, obavještavam vas da ću fotografirati po kolodvoru i evo vam dopuštenje od HŽ Infrastrukture.
- Joj, ja vam to ne znam, ja sam vanjska. Dajte mi da pokažem kolegi. Uđite.
Uđem ja u prometni ured, a tamo za pultom sjedi prometnik (valjda unutarnji ako je ona vanjska). Nisam ga pitao za ime, a za ovu priliku zvati ću ga Mrgud. Počne on studirati moje dopuštenje i kada je stigao do zadnjeg semestra kaže mi: - Ovo ne vrijedi, nema pečata!
- Pa što će vam pečat, to je izdano elektroničkim putem i naravno da vrijedi.
- Vi ste to mogli fotokopirati!
- Mogao sam, a naročito vlastito ime i prezime. Hoćete li da vam pokažem osobnu iskaznicu?
- Ne treba. Moram ja to provjeriti sa šefom. A što bi vi slikali?
- Kolodvor od prve do zadnje skretnice, sve što je između i sve što je u njemu. Jedino nemam dopuštenje snimati lokomotivski depo, kojeg vi ionako nemate.
Provjeravaj i s ministrom, mislim si ja, imam dosta vremena. Vrti on telefon i čeka vezu, a ja ne mogu odoljeti napasti: - Dvanaest godina fotografiram na pruzi, obišao sam desetke kolodvora i ovo je prvi put da netko dovodi u sumnju dokument vlastite firme.
Na Mrgudov poziv se očito nitko nije javio, ali je u ured ušao nepoznat čovjek - dati ću mu ime Dobri Željezničar - bacio pogled na moje dopuštenje i presudio: - Nema problema, izvolite slikati sve što hoćete ali pazite na vlastitu sigurnost.
Naravno da ću paziti, na pruzi i uz prugu sam od malih nogu. No pričica ima i nastavak u obliku dijaloga moje malenkosti i Mrguda:
- Želite li da vas slikam i pošaljem vam fotografije na mail adresu?
- Ne dolazi u obzir! Vani možete slikati, ali u prometnom uredu ne!
- Vama za informaciju, dopuštenje vrijedi i za unutarnji prostor HŽ Infrastrukture. Ne tražim od nikoga da se slika ako neće, ali prostoriju smijem fotografirati.
- Ja kažem da ne može!
- No dobro, ne kanim se svađati.
Nisam se htio inatiti, iako sam bio u napasti izvaditi mog Olyja i okinuti nekoliko snimaka unutarnjeg prostora, bez ljudi. Pa da vidim tko će me spriječiti. Ali nisam došao da tih sat vremena na kolodvoru sebi kompliciram život. Valjalo je izaći van, na prugu.

Vani ima zanimljivog sadržaja, a prvi je ovaj pogurani sastav koji je krenuo na zatvoreni sjeverni kolosijek gdje se izvode radovi:



Malo pružne mehanizacije:









Ima i živog prometa, poput ovog Soma iz Dugog Sela za Harmicu:



Teretnjak koji je iz kolodvora Podsused Tvornica stigao nepravilnim kolosijekom:

Još malo mehanizacije:









Dio mehanizma za novu skretnicu:



Na kraju su se od nekuda dokotrljali i električari:





Opširnije (potrebno je logiranje):

https://www.zeljeznice.net/forum/index.php?/topic/16062-bilje%C5%A1ke-sa-granice-oziroma-dr%C5%BEavne-meje/page/13/#comments

Šetnja do Savskog Marofa, 18. listopada 2021.

Uželio sam se pruge, a kako stajalište Sutla ne nudi baš previše željezničkih osobitosti iskoristio sam lijep dan za šetnju do Savskog Marofa. Ništa naporno, laganih 7 km računajući oba smjera i nešto usput zabilježenih motiva.

Dvije jesenje sličice:





Bicikl u neobičnoj ulozi:



Najštosniji putokaz koji sam do sada vidio:



Netko je na svadbi previše popio:



Jedan motiv iz Laduča:



Još jedan bicikl sa žardinjerama (praznim):



Vrijeme je da se približimo pruzi, a ovo su ulazni signali kolodvora Savski Marof iz smjera Dobove/Harmice:

Cestovni prijelaz Prudnice:



Pogled prema kolodvoru Savski Marof:



Dolazi prigradski vlak Harmica - Zagreb Glavni kolodvor - Dugo Selo:





Cestovni prijelaz kod kolodvora Savski Marof:



Skretnice uvijek ostavljaju poseban dojam, a ove su sve nove:





I peron je obnovljen:

Streha još nije dovršena:



Savski Marof je pogranični kolodvor u smjeru Slovenije:



U kolodvoru je teretni vlak koji čeka da ga primi Dobova:





Dolazi još jedan:





Upravo sam okinuo zadnju snimku lokomotive kada začujem glas iz upravljačnice: - Dobar dan gospon Stanko. - Majstora sam odmah prepoznao - to je Toni, znanac sa foruma zeljeznice.net:

Toni me pozvao u upravljačnicu svog Taurusa. Radi za Transagent Špediciju, a iza sebe vuče 1.500 tona. Teret su željezni limovi iz Radinca u Srbiji za Italiju:





Nakon Tonija i mene iz upravljačnice je izašao i strojovođa prvog teretnjaka. Toni nas je upoznao, a majstor Jole me pitao ''niste li vi možda Tamarin otac?''. Pokazalo se da su moja kćer i Jole stari znanci, a mene je prepoznao preko Facebooka. Svijet je mali...

Jole i Toni ispred svojih vlakova:



Stigao je i prigradski vlak iz Dugog Sela, koji se odmah vraća:



Moćne zvijeri zaslužuju više od jedne slike:





I za kraj skupna slika elitnog društva u kolodvoru Savski Marof:

Podsused i Susedgrad, 2. lipnja 2022.

Nije me bilo podulje vrijeme na ovom okupljalištu ljubitelja željeznice i nadam se da ste sva trojica zdravo i dobro.
Šalu na stranu, evo još jednog zapisa sa mojih putovanja prugom. Ne baš dugom, tek 10+10 km, ali i to je za žive ljude. Drugog lipnja bio je vruć dan i odlučio sam malo prošetati šumskom hladovinom. Krajnje odredište bio je stari Susedgrad na zapadnom obodu Medvednice, odnosno ono što je od njega ostalo.

Vlak za Harmicu, u kojeg ću sjesti kada se vrati, kasnio je u dolasku zbog radova na pruzi 19 minuta. Garnitura je bila dvostruka, a 6112-106 je oblijepljen reklamom za Kaufland od glave do pete, od krova do podvozja. Čudi me da nisu oblijepili i stakla upravljačnica, strojovođi bi valjda bili dovoljni prorezi kao da vozi tenk:





U kolodvoru Zaprešić ima puno tragova remonta pruge:



Pogled na rijeku Krapinu pri brzini od 100+ km/h:



Na željezničkom odredištu:





Čuveni podsusedski zavoj:

Opreza nikada dosta:



Cilj je blizu:





Nekadašnji planinarski dom je izgorio:



Uobičajeni folklor:





Konačno u šumskom ambijentu:

Ova staza je prilično zarasla. I čitav Susedgradski park izgleda zapušteno:



Prvi trag ruševina Susedgrada:



Rekonstrukcija nekadašnjeg izgleda starog burga:



Za početak nekoliko informacija o današnjem odredištu. Susedgrad je po povijesnim izvorima izgrađen oko 1316. godine, a dao ga je izgraditi ugarsko-hrvatski kralj Karlo Roberto Anžuvinac (mađarski Károly Róbert) za carinsku kulu i za obranu toga kraja. Kroz stoljeća je mijenjao gospodare, ponekad nasilnim putem, podvalama i parnicama, da bi u XVII. stoljeću bio napušten i prepušten propadanju. Danas su od njega mogu vidjeti tek ostaci, zarasli u gusto raslinje i prepušteni kakvoj-takvoj brizi tek rijetkih entuzijasta.

Karlo Roberto Anžuvinac, portret na mađarskoj novčanici iz 1998. godine:



Opširniju povijest Susedgrada lijepo je opisao povjesničar, književnik i političar Ivan Kukuljević Sakcinski, pa tko želi saznati više o staroj gradini neka pročita tekst koji prenosim sa interneta:

GRAD SUSED

Jedva uru vožnje cestom, a 1/4 ure železnicom, leži odaljeno od Zagreba na lievoj obali Save selo Podsused. Iznad njega diže se na brdu, opasanom prema jugu i zapadu Savom i železnicom, a prema iztoku i sjeveru glavnim drumom, što iz Zagreba u Zagorje i u Štajersku vodi, starodavni Susedgrad, sada u razvalinah.
Od staroga grada sačuvani su još danas zidovi do 120 koračajah dugački, što se protežu od južnoga okrugloga tornja do sjevernoga braništa. Izmedju ovoga braništa i okrugloga tornja stoji još povisoki zid, od ozdo s velikom rupom, kao da su tu negda glavna vrata bila. Grad bijaše sagradjen na dva poda, a imao je po svoj prilici više tornjevah, te iza lagumah dvoja platna, jer se još danas vide tragovi zida i nasipa. Čini se dapače da je čitavo brdo, na kom stoji sadašnja gradina, sve do svoga podnožja bilo utvrdjeno kulama i zidovi, unutar kojih stojahu dole staje i gospodarske zgrade.
Kada se popneš po puzljivom zidju i ciglovlju na vrh ruševine, još te uvjek nehotice spopada milinje čuvstva, gledajući na krasnu okolicu, što se u bližnjoj širini počam od Zagreba sve do štajerskih gorah pred tvojima očima otvara. Pod nogama vije ti se Sava, što napaja zemlju trih plemenah jugoslovinskih. Už nju tutnji brzovoz i dimi se para lokomotiva. Preko Save na jug bieli se pod gorama Samoborgrad sa svojim tihim mjestancem, podalje s desna krasni grad Mokrice u Krajnskoj, a s lieva razvaljeni Okićgrad na vrhu povišjega brda. S ovestrane obale Save na desno mame ti oči svietli Novi dvorovi, s grobnom kapelom Jelačića bana, dalje Zapresečje, Lužnica, Berdovec Januševec, sa više selah i plem. dvorovah, za njimi zagorske i štajerske gore s visokimi Grintovci i Humom, a na lievo s oba kraja Save širi se negdašnje ogromno zagrebačko polje, preko kojega siže oko sve do gorah petrinjskih i ogulinskih.
Za hrbtom brda susedgradskoga, diže se preko druma, drugo još višje brdo, a na njegovom iztočnom podnožju stoji špilja, o kojoj se pogovara da je tu njegda stanovao Sv. Martin, kojemu na čast sagradiše tu u staro vrieme dvie kapele, staru gotičku, i novu, s kamenitom prodikaonicom izpred nje, da odtuda na godišnjih zborovih sakupljeni sviet laglje može slušati divna čudovišta, koja običaje pripovjedati svećenik o životu Sv. Martina. Od špilje dalje proteže se medju visokima brdama, romantični klanjac Sutiska, uz bistri potočič istoga imena.
Susedgrad ili po starom izgovoru Sosedgrad, iz kojega učini negda službeni slog magjarske kancelarije ime Szomszéd–vár, stojì jur preko pet i pol stoljeća na svom miestu, kao bližnji susjed, a s prvine i stražar Samobora grada, kojega s desne obale Save sagradi još prije veliki česki kralj Otokar Premisl.
Znade se za izviestno, da je Susedgrad graditi dao kralj Karol Roberto odmah u početku svoga vladanja, nastanivši izpod njega tridesetnicu za trgovce, što su dolazili u Hrvatsku iz tadašnjih njemačkih i mletačkih pokrajinah. O tom sviedoči sám kralj Karol Roberto u jednoj listini godine 1316 Mletčanom podanoj, kojom dozvoljuje osobito trgovcem njemačkim (Fontici Theutonicorum) iz Mletakah da slobodno trguju po njegovoj zemlji, plativši prije obične daće i tridesetnicu pod njegovim gradom, što ga je sazidao na obali Save. (Sub nostro Castro quod edificari fecimus in portu Zane.)
Zemljište na kojem kralj ovaj svoj grad sagradi, pripadaše tada Cistercitom zagrebačkim samostana B. D. Marije, te s toga naredi kralj, da se u ime vlastničtva toga zemljišta, opatu rečenih Cistercitah svake godine pet marakah srebra plaćati imade. Ovu naredbu ponovi isti kralj dne 1. Listopada 1322, desivši se uprav tada u Zagrebu, i naloživši kastelanom susedgradskim da takodjer i u napred imadu plaćati rečenomu opatu pet marakah banskih dinarah, kao što su i prvašnji kastelani plaćali, i to iz uzroka, jer je grad Sused na zemljištu crkve Sv. Marije sagradjen (Quod castrum regium Zomzedvar in terra Ecclesiae B. Virginis sit constructum.). Istu ovu naredbu ponovi spomenuti kralj i godine 1324 u Višegradu na peti dan poslie uzkrsa t. j. 20. travnja.
Sve do god. 1345 ostade Susedgrad pod upravom kraljevskom, dotično hrvatskih banovah i kraljevskih kastelanah, ali rečene godine darovà ga kralj Ludovik I. Nikoli Gornjo-stubičkomu, sinu Grgura plemena Arlanda od Ake, nazvanomu Slovinac (Toth i Sclavus). Kralj kaže da mu ga daje radi velikih zaslugah učinjenih po istom Nikoli u dalmatinsko-mletačkom a ponajviše talijanskom ratu. S istim gradom dobi rečeni Nikola, nazvan Tot, posjed ogromne širine, koj se počam od Stupnika i Stanjevca uzduž Save sve do Štajerske granice, pa s desna uz zagrebačke i bistranske gore sve blizu do Bistrice protezaše, čim Nikola jednim od najbogatijih plemićah posavske Hrvatske postade.
Nikola Tot primi odmah i naslov vlastelina Susedgradskoga, pozvavši kao takav godine 1348 svoje rodjake Nikolu sina Arlandova, te Martina i Arlanda sinove Dioniša, da mu budu u pripomoć pri osvojenju imanja Zakrapine, koje bješe Nikola ban hrvatski oteo vlastelinstvu susedgradskomu; ali rečeni rodjaci izjaviše pred kaptolom zagrebačkim, da se oni tomu pozivu odazvati nemogu, jer se neće upuščati u kavgu i rat s banom, koji je radio u ime kraljevo kad je oteo rečeno imanje. Tako morade dakle Nikola sám započetu pravdu dovršiti.
Godine 1361 učini rečeni Nikola sa svojimi sinovi Ivanom i Lovrom diobu svega svoga imanja s Arlandom i Martinom sinovi Dioniša i s Nikolom sinom Arlanda, te na taj način bude već tada veliko vladanje susedgradsko i stubičko još više oštećeno, pošto jur prije, Ilka i Lucija, kćeri Ivana, djeda Nikole, prva udata za Jakova velikoga od Lupše, a druga za Vladislava od Brokunovegore, velikostubičko i bistransko imanje od skupnoga vladanja odkidoše i na porodicu svojih muževah prenesoše.
Veliku stranu samoga vladanja susedgradskoga bješe istinabog jur g. 1356 ban Leostakio, iz nepoznatih uzrokah, Nikoli i njegovim sinovom oteo, ali godine 1364, potvrdi kralj Ludovik I. s nova istomu Nikoli staro svoje darovanje Susedgrada, i tako ostade on sve do svoje smrti (oko 1380) u neprekinutom posjedu.
Prem da je Nikola imao tri sina, Ivana, Lovru i Nikolu, to je ipak jedini Lovro zametnuo onaj ogranak porodice, pri kojem ostade po mužkoj i ženskoj krvi posjed vladanja susedgradskoga tečajem više stoljećah. Ovomu Lovri i bratu njegovu Nikoli darovà po smrti otčevoj g. 1380 Petar, predstojnik crkvenjakah glogovničkih, imanje Planinu na doživotno vrieme, i to radi velikih zaslugah njihovih i njihova otca Nikole, koje učiniše oni redu crkvenjakah.
Isti Lovro Tot Susedgradski imao je jedinoga sina Ivana, oženjena za Jeremiju od Dambe (Dubrave?) s kojom rodi opet jedinu kćer Doru, udatu za Andriju Heninga - Černina, na koju Doru spane iza smrti njezina otca Ivana, sina Lovre, poslije kako Ivan brat Lovre oko 1400, a Vladislav sin Nikole, sina Nikole starijega, a drugoga brata Lovre oko 1439 bez poroda umre, čitavo vladanje susedgradsko i dolnjo stubičko u nasljedstvo. Kao vlastnica bude ista Dora po zapovjedi kralja Alberta godine 1439 i zakonito uvedena.
Prije nje vladao je dulje vremena Susedgradom i dolnjom Stubicom gorerečeni Vladislav, te se spominje višekrat u pismih kaptola zagrebačkoga, kojemu je osobito g. 1432., 1434. i 1435 nanašao štete oko Kašine, opirajući se ujedno plaćanju crkvene desetine. Ovaj Vladislav, posliednji Tot od plemena Arlandah gornjostubičkih, neimajući djetce, ostavi susedgradsko i dolnjostubičko imanje jedinomu odvietku Totovah, na ime višerečenoj Dori udatoj Heningovoj, dočim druga njegova imanja pod kraljevskoga fiska spadnuše, medju kojimi biaše i grad Kostajnica, koju kraljica Jelisava, udova Alberta kralja, rodjakom Vladislava Tota Frideriku i Ulriku knezovom Celjskim i Zagorskim g. 1440 darova.
Rečena Dora rodi sa svojim mužem Andrijom Heningom, samo jednoga sina Ivana i udade se po smrti svoga muža oko 1460 po drugikrat za kneza Bartola Frankapana, koji je u ime svoje žene i svoga pastorka upravljao njeko vrieme (1460 - 1484) s vladanjem susedgradskim. Po smrtì ovoga (oko g. 1474) ostade Dora po drugi krat udovicom i vladaše sama sa svojim sinom Ivanom u Susedgradu i u Stubici, ali se o nje životu ništa pobližega nezna, nego da je još g. 1475 imala njeke razpre s kaptolom zagrebačkim, te je njekoliko godinah zatiem (oko 1480) umrla.
Dorin sin Ivan Hening, nasliedi po svojoj materi gospodstvo susedgradsko i dolnjostubičko. O njem nezabilježiše listine drugo, osim njekih nasiljah počinjenih g. 1484 ljudem kaptola zagr. u gori trnavskoj, bidraškoj i stubičkoj, zatiem kod Mraclina u Turovom polju, gdje je iste godine kaptolske vojnike, vraćajuće se iz njeke bitke s Turci na Uni, iz nenada napao, izbio i izranio, a malo zatiem kaptolskoga podanika Vladislava Bistričkoga iz Omelja, tjerajućega iz Cerja njeku stoku za kaptol kroz vlašku ulicu Zagreba grada, napao, oplienio i u tamnicu zatvorio. Isti Ivan Hening spominje se još g. 1492 u onoj listini, kojom su hrvatski stališi na póse pristali uz požunski mir, sklopljen medju carem Maksimilijanom i kraljem Vladislavom.
Taj Ivan Hening bijaše oženjen sa Sofijom kćerju Damjana Horvata od Litve bana hrvatskoga (1471-3), s kojom rodi dva sina: Andriju i Gašpara i tri kćeri: Margaritu, Katarinu i Uršulu. Prvi sin Andrija, oženjen sa Sofijom Thuzovom od Laka, umre bez odvietka, (oko 1562) na što se njegova udova po drugi krat udade za Matu Frankapana. Isto tako umre bez dietce i Gašpar Hening, još za mlada, te time spane po pravu nasliedstva vladanje susedgradsko i dolnjostubičko na rečene kćeri Ivana Heninga i njihov odvietak.
Ali kraljevski fiskus nehtjede odmah priznati ovo pravo ženske krvi i započne pravdu, uslied koje nastane prvo komešanje u vladanju susedgradskom. Prva bijaše Sofija Thuzova, udova Heningova, a novo udata supruga Mate Frankapana sina Bernardinova, koja se postavi u posjed Susedgrada, pozivajući se na ugovor načinjen sa svojim prvim suprugom Andrijom Heningom, u kom se oba obvezaše, da u onom slučaju, kad bi kojgodj od njih bez odvietka prije umro, imade sav svoj imetak ostati onomu koji će ga preživiti. Hening imenova u tom ugovoru svoje gradove Sused, dolnju Stubicu i Želin, a Thuzova: Medvedgrad, Lukavec, Rakovec i Lak u Ugarskoj. Ovaj ugovor potvrdi po smrti Heningovoj g. 1503 sám kralj Vladislav i tako dodje za njeko vrieme do zakonitoga vlastničtva Sofija Thuzova i njezin drugi suprug Matija Frankapan, koji je u Susedgradu često prebivao. Sofija Thuzova umre oko god. 1523. Tad se obrati najstarija kći Ivana Heninga Margarita, žena Ivana Banfija od Bolondoša i dolnje Lendave, na kralja Ludovika II. da joj posjed njezinih pradjedovah s nova potvrdi: što on iste godine i učini, darovavši s nova grad Sused, dolnju Stubicu i Želin, Margar ti Banfijevoj i nje kćeri Ani, udatoj za Stjepana Deešháza, nu samo za mužki odvietak. Isto darovanje potvrdi godine 1528 i kralj Ferdinando I. Mi nalazimo od sada kroz više godinah Stjepana Deešhaza, kao vlastnika susedgradskoga, te imamo od njega više važnih pisamah pisanih u Susedgradu g. 1530 slavnomu vojskovodji Ivanu Kacijaneru, ponajviše u ratnih poslovih.
Jur godine 1532 umre Stjepan Deešhazi i njegova supruga Ana od loze Heningah, zakopana pod kamenitim spomenikom u crkvici sv. Jane u dolnjoj Stubici; na što Petar Keglević, tadašnji banski namjestnik i u Hrvatskoj kraljevski povjerenik, pozivajući se na ugovor glede nasliedstva u imanju susedskom načinjen s pokojnim Deešhazom i Andrijem Batorom, isto imanje i grad Sused osvoji i pravdu proti kraljevskomu fisku podigne, koju medjutim izgubi, te i grad u ruke kraljevskoga fiska predati morade. (1535).
Kralj Ferdinando I. kao osobiti zaštitnik Njemacah i Španjolacah, darova na to rečeni grad svomu dvorskomu konjušniku Don Petru Lasa od Kastilije, rodjenomu Španjolcu, ali ga ovaj takodjer u ruke nedobije, budući ga ili po kupu ili u ime njekog nasliednog prava, preuzeše godine 1535 zagrebački biskup Šimun Erdödi i ovoga rodjeni brat Ivan Tompa, kao i Šimunov nećak Petar Palfi Zelinski, koji medjutim do pravoga posjeda takodjer nedodjoše, jer im još iste godine kralj Ferdinando druga imanja u Ugarskoj u zamienu dade, grad pako Sused darovà on 1536 Ivanu Ungnadu, krajnskomu barunu. Ali kastelan susedgradski Bernardo Ferenc nehtjede predati Ungnadu grada, jer jur bijaše potomci Ivana Heninga, od tanke krvi, podigli parbu proti kr. fisku radi podjelivanja svoje djedovine tudjim ljudem. Neobzirajući se na ovu parbu, darova kralj Ferdinando iz nova Susedgrad g. 1537 Ivanu barunu Kacianeru, nazvanomu Kocijan, generalu i vodji svoje vojske u Hrvatskoj.
U tom gradu potraži Ivan Kacianer prvo svoje utočište i svoj zaklon, kad nakon nesretno vodjene bitke kod Osjeka proti Turcima, bivši u Beču zatvoren, dne posliednjega Siečnja 1538 iz tamnice sretno uteče u Hrvatsku, i na zemlji hrvatskoj osnove graditi poče, kako da se osveti Ferdinandu i njegovim prijateljem, dok ga napokon u gradu Kostajnici od ruke Nikole Zrinskoga nestigne nenadana smrt.
U metežu koja nakon umorstva Kocijanova nastade, zaplienili su njegov grad Sused po svoj prilici tadašnji banovi Petar Keglević i Toma Nadažd, dokle ga kralj Ferdinando oko g. 1548, uz njeku položenu svotu novacah, nepreda Jakovu Sekelu Kevendskomu, barunu od Ormužda, svomu viernomu generalu. Za ovoga se medjutim nezna da li je došo zaisto do posjeda grada; jer jur godine 1549 biaše grad u posjedu Andrije Teufenbaha, sina Jurja muža, Katarine Heningove, koj Andrija, neimajući mužke djetce, htjede na viečna vremena predati Susedgrad svomu rodjaku Helfriku barunu od Kajnaha, ali pošto bi riešena konačno parba medju kraljevskim fiskom i potomci Ivana Heninga, dopitano je po sudu nasliednikom Heningovim ženskoga spola zakonito nasliedstvo u imanjih Susedgrada, dolnje Stubice i Želina, koj sud potvrdi g. 1552 sám kralj Ferdinando I. s toga je i Andrija Hening-Teufenbah od svoga ugovora s Kajnahom učinjenoga odustao, pridržavši pravo nasliedstva svojim kćerim.
Potomci rečenoga Ivana Heninga bijahu pako sinovi i unuci dvih njegovih kćerih Katarine i Uršule. Prva bijaše ponajprije udata za Davida Sebriača, s kojim rodi sina Žigmunta, koj dobi opet sina višerečena Helfrika nazvana bar. od Kajnaha. Drugi muž Katarinin bijaše Juraj Teufenbach, s kojim rodi viserečenoga Andriju, nazvana Anderlin. Ovaj primi kasnije takodjer prezime svoje matere, dotično djeda Heninga, pišući se Hening-Teufenbah. Druga kći Ivana Heninga Uršula, bijaše udata za Stjepana Rozgonja, s kojim rodi kćer Katarinu udatu za grofa Andriju Batora, a ovaj imao je sina, Andriju ml. i dva unuka Jurja i Nikolu. Pošto dakle od treće kćeri Ivana Heninga t. j. Margite udate za Banfija i od njezine kćeri Ane, udate za Deešhaza, nikakova poroda nebijaše, to su rečeni sinovi i unuci Katarine i Uršule imanje susedgradsko, dolnjostubičko i žclinsko na dvie jednake strane razdielili, od kojih jednu stranu unuci Katarine Heningove, na ime Andrija Hening-Teufenbach i Helfrik barun od Kajnaha, savjetnik vlade dolnjo austrijske opet na dva diela porazdieliše, dok napokon rečeni Helfrik, svoj dio Andriji Teufenbahu neproda (g. 1554). Njekoliko godinah zatiem (1559) zamoliše Andrija Bator i Andrija Hening-Teufenbach, neznam iz kojih uzrokah, kralja Ferdinanda I. da im njihovo nasliedstvo novom darovnicom potvrdi, kojoj molbi rečeni kralj još iste godine 1559 dne 3. rujna u Augsburgu zadovolji, darovavši čitavo imanje susedgradsko, dolnjostubičko i želinsko Andriji Batoru, njegovoj sestri Klari Lošonci i Andriji Teufenbahu, na viečna vremena za nje i za njihov odvjetak obojega spola, izuzamši ipak grad Želin, kojega bijaše medjutim kralj banu Petru Erdödu darovao.
Još iste godine 1559 založi Andrija Hening-Teufenbach svoj dio dolnjostubički Ambrozu Gregoriancu za 2133 for., a polovicu svoga diela susedgradskoga, svojoj ženi Uršuli Meknicer za 7000 for. te umre četiri godinah kasnije (1563), ostavivši udovu Uršulu Meknicer i četiri kćeri: Kunegundu, Sofiju, Martu i Anu, pošto jur prije njega jedini mu sin Juraj i dvie kćeri Katarina i Anastazija ovaj sviet s boljim zamieniše.
Rečene kćeri Andrije Heninga-Teufenbaha zametnule su od koljena svoga čitavu povorku različitih porodicah, što su kasnije na izmienu sliedile u posjedu susedgradskoga imanja.
Kunegunda bijaše udata ponajprije (1565) za Matu Kerečenja od Kanjafelda a zatiem za Petra Ratkaja, koj g. 1586 bez odvietka umre.
Sofija bijaše udata za Tomu Milića, neimajući š njim takodjer poroda. Marta bijaše žena Stjepana Gregorianca sina Ambrozova (1566) s kojim rodi dva sina Pavla i Nikolu, od kojih još danas pleme po ženskoj krvi živi. Ana bijaše napokon udata (1563) za Mihalja Konjskoga, imajući s ovim sina Jurja i dvie kćeri Doru i Anu, od kojih potomci takodjer još danas posjeduju dielomice imanje susedgradsko i stubičko.
Sve ove kćeri, osim udate Ane Konjske, stajale su još 1563 pod skrbničtvom svoje matere udove Uršule Meknicer, te su zajedno s Batorijevom porodicom u zadruzi posjedovale Susedgrad i dolnju Stubicu.
Nu sliedeće godine, iza smrti Andrije Teufenbaha, t. j. 1564 uvuče se u vlastničtvo susedgradsko i dolnjostubičko, premda nestajaše u nikakovom rodu s nasljednici Heningovimi, Franjo Tahi sin Ivana, kraljevski savjetnik, veliki meštar konjušnikah i kapetan kanižkih konjanikah. Ovaj siloviti muž, ali inače hrabar vojnik, stojeći po svojoj ženi Jeleni Zrinskoj u rodstvu s mnogimi velikaši hrvatskimi, dobivši po svojoj materi i ženi više imanjah u Hrvatskoj, a i silno bogatstvo, kupi godine 1564, bez znanja i zakonite dozvole porodice Heningove, od Andrije Batora, tadašnjega dvorskoga sudca, ne samo onu polovicu gradovah i imanja Suseda i dolnje Stubice, koja pripadaše Batorijevoj porodici, za 44,000 for. nego za drugih 6000 for. založeno mu je i pravo na drugu polovicu udove Andrije Heninga-Teufenbaha, koju polovicu isti Batori na njeki način onda u zalogu držaše. U posjed grada Suseda dade se uvesti Tahi po kraljevskom čovjeku Mojsiji Humskom od Huma i kanoniku zagr. Stefanu Mindsentu, ali tajno i sakriveno, po noći i tmini, tako da niti porodica Heningova, niti koj od susjedah o tom uvedenju znao nije.
Ovaj kúp i uvedenje u posjed uzruja nesamo svekolike nasliednike Heningove, nego i njihove susjede, osobito vlasteline gornjostubičke, porodicu Erdödah itd. koji svi složno prosvjedovaše proti tomu kúpu. Medju njimi bijaše i sám brat Andrije Batora Juraj, koj s prodajom takodjer zadovoljan ne bijaše.
Negledeć na ovaj prosvjed, stavi se Tahi ipak u posjed grada i imanja susedskoga i stubičkoga, te imenova za svoga kastelana susedgradskoga Petra Petričevića, a za podkastelana Jurja Zadorija. Prvi Tahijev čin bijaše što je Pavlu Barbelu od Varalje i njega ženi Dori Črnkovečkoj oteo na silu imanje i trgovište Trgovinu. Započne zatiem proganjati kmetove i bivše častnike Batorijeve i Heningove. Dade medju inimi Stjepanu podkastelanu udove Heningove glavu odsjeći, premda bijaše po gospodskom sudu dvakrat nevinim proglašen; plemenitoga Ivana Sabova, dvornika iste udove, dade u ledveni podrum susedgradski zatvoriti, gdje je od gladi i zime poginuo, na što je mrtvomu obadve noge odseći, te zatiem na laglji način gvozdene verige iz njih skinuti dao. Od kmetovah poče na silu pobirati desetinu žitka i vina u naravi, a siromašnije i nepokornije seljake batinati, mučiti i a svoga selišta tjerati, počinivši još kojekakova nebrojena bezzakonja, Iste susedgradske slobodnjake pošalje do jednoga u Kanižu da brane tamo tvrdju od koje bijaše kapetanom.
Ovo postupanje Tahijevo, ali još više osveta radi uvriedjenog njihovog djedovinskog prava, potakne porodicu Heningovu na fizični odpor, te ona sakupivši g. 1565 do 800 svojih i tako proti Tahu razjarenih kmetovah i slobodnjakah, probije pod vodjenjem Ivana Gušića u grad Sused, oplieni sav gibući Tahijev imetak, kojega vriednost procieniše na 25,000 for. u zlatu, te se nastani via facti u gradu Susedu. Tahi bijaše u ono doba kao kapetan kanižki u Ugarskoj, vojujući s Turci, te se potuži pri kralju i oprosi ga da protjera Heningovce iz grada Suseda.

Franjo Tahi:



Uslied ove pritužbe naloži kralj pismenom strogom zapovjedju porodici Heningovoj da Tahu njegovu od Batorijah kupljenu polovicu iz dobra predadu, a kada ona kralja poslušati nehtjede, zapovjedi on tadašnjemu banu Petru Erdödu da sakupi kraljevske i zemaljske oružane čete i da pokori u Susedu porodicu Heningovu. Ban Erdödi sakupivši vojsku, ode pod kraljevskom zastavom, s lumbardama i velikom vojničkom spravom pod grad Sused, da ga na silu uzme. Ali u tom gradu sakupiše jur vojsku zeti udove Heningove, Uršule Meknicer, Mato Kerečenji muž Kunegunde i Mihalj Konjski suprug Ane, te se njim pridružiše, Ambroz Gregorijanec medvedgradski i njegov sin Stjepan zaručnik Marte kćeri Heningove, zatiem Mihalj župnik od Stanjevca i Nedevca (sv. Nedelje?) i Kristofor Praškoci od Praškovca koji sa svojom oružanom četom junački braniše grad. Zajedno ponamiestiše oko grada u zasjedu množinu kmetovah susedskih i stubičkih, s kojimi načiniše iz nenada juriš na banovu vojsku, i razbivsi ju, oteše kraljevski barjak i sve lumbarde s čitavom vojničkom spravom kraljevom i banovom, natjeravši bana u sramotni bieg. Sve ovo dogodi se oko konca m. lipnja 1565. Kad su uprav Turci osvojili grad Krupu.
Ovaj junački odpor proglašen bi po čitavoj Hrvatskoj i Ugarskoj za otvorenu bunu, te uslied toga podignuta bi proti udovi Heningovoj parnica radi uvriede veličanstva i ona sa svojimi kćeri bude prisiljena povratiti ne samo polovicu Suseda i Stubice Franji Tahu, nego takodjer drugu svoju polovicu predati u banove ruke, koji je rečenimi gradovi njeko vrieme upravljao, dok ih nije preuzela u ime kraljeva fiska, ugarska kraljeva komora.
Jur godine 1566 uveden bi Tahi s nova u vladanje polovice susedskoga i dolnjostubičkoga imanja, a drugu polovicu predadu kraljevski povjerenici Juraj Mindsenti (Sesvetički) i Vladislav Bukovački, u ime kraljevskoga fiska za upravljanje bivšemu providniku susedgradskomu Stjepanu Gerdaku od Filetinca i Ivanu Djaku (Literatu) Varašdincu, kojim medjutim Tahi nehtjede u smislu ugovora predati polovicu prostorijah susedgradskih, već ih stisnu u dvie do tri malene sobice, na što se ovi zahman tužiše.
Medjutim nastavi Tahi svoja nasilja prema kmetovom i komorskim činovnikom u Susedgradu, a ovi neodustaše podjedno prijavljivati komori i kralju njegova bezzakonja; uslied česa bješe napokon g. 1567 po tadašnjem palatinovom namjestniku Mihalju Mereju imenovano osobito iztražiteljno povjereničtvo, i to od strane kraljeve Gašpar Druškovečki, a u ime kaptola zagrebačkoga kanonik Franjo Filipović, kasniji poturčenjak, koji proti Tahu povedoše istragu, i svoje izviestje na listini 20 noguh dugačkoj podnesoše. Od petstotine i osam sviedokah stojahu u tom izviestju potvrdjena bezzakonja Tahijeva, pak mu se ipak nikakovo drugo zlo nedogodi, nego da mu je vlastničtvo kupljene polovice susedskoga i stubičkoga imanja po sudu potvrdjeno, a g. 1569 od komore i druga polovica Heningovacah za 4500 for. u zakup dana dočim su Heningovci kao krivci g. 1568 pred kraljevski sud pozvani bili, što su se usudili g. 1565 protjerati Tahija iz gospodstva i oružanom rukom uzprotiviti se banu.
Zakon i pravda priskoči na pokon ipak u pomoć Heningovcem, te im bude god. 1571 kraljevskom naredbom natrag dosudjena polovica imanja susedskoga i stubičkoga, na što se oni oružanom rukom staviše u posjed, nastaniv se uprav u gradu Susedu16 pokraj boležljivu jur tada silnika Tahija. Ovdje sjedeći založi udova Uršula g. 1572 Marti Sentlaslaj od Bistre i Mihalju Vurnovečkomu nje zetu, za učinjene vierne službe polovicu imanja Jakovlja i dolnje Bistre za 300 for. Od porodice Heningove imenuje se u ono doba u listinah Uršula Meknicer udova Heninga-Teufenbaha, Stjepan Gregorianec muž Marte, Mihalj Konjski muž Ane i Mato Kerečenji muž Kunigunde Heningove, četvrta kći Sofija bijaše tada još neudata. Ali uz prkos prividnomu predanju posjeda susjedskoga u ruke porodice Heningove, ustručavao se Tahi još podjedno predati im svu njihovu polovicu, pozivajući se na to, da rok njegova zakupa još minuo nije.
Uslied toga nepresta svadja medju Heningovci i Tahijem, dapače napredova natoliko, da su prvi stupili u savez s istimi kmetovi Tahijevimi, koji nasilja njegova nemogaše nadalje pregorjeti. Ali tko će uzstaviti poplavicu kad niz brdo i niz ponore buji? tko li će staviti granicu neukoj razdraženoj svietini, kad uzavrije mržnjom i osvetom? Tahijevi kmetovi potaknuti ponajprije od plemstva, nadju doskora svoga vodju u vlastelinskom županu (španu) i odvažnom seljačkom sinu Matiji Gubcu, koj stavivši se na čelo tlačenih kmetovah susedskih i stubičkih, načini podjedno savez s ostalimi posavskimi i podravskimi seljaci, a napokon s istimi Slovenci u Krajnskoj i Štajerskoj, kojim je takodjer gospodstvo njihove njemačke gospode već odavna dozlogrdilo bilo.
Ovdje neima prostora da opišem potanko znamenitu Gubčevn bunu, (1571 - 1574) o kojoj sam ponješto obširnije jur drugdje govorio; i koja se dovrši (g. 1574) barbarskim činom krunjenja seljačkoga kralja Matije sa žeženom železnom krunom na trgu sv. Marka u Zagrebu, a još prije sa razorenjem grada dolnjostubičkoga i djelomice grada Suseda od strane razjarenih seljakah.
Silni vlastnik susedgradski Franjo Tahi nije dugo preživio bunu seljačku. Iste godine 1574, kad bijaše pogubljen Gubec, umre i stari Franjo Tahi na boli kostijuh, dne 4. kolovoza, po svoj prilici u Susedgradu, i bude pokopan u župnoj crkvi dolnjostubičkoj pokraj svoje žene Jelene Zrinske, gdje mu još danas grobni spomenik stoji.
Franjo Tahi imao je devetero djetce 1 Baltazara, 2 Gabriela, 3 Stefana, 4 Mihalja, 5 Ivana, 6 Evu, udatu za Petra Erdöda, 7 Margitu udatu za N. Jankovića, 8 Jelenu i 9 Anu, udate za N. Auersberga i N. Oršića. S ovimi nasljednici Franje nastavi svadju i pravdu porodica Heningova, koja pravda bi napokon godine 1584 tako dovršena: da je Tahijevu, dotično Batorijevu polovicu imanja Suseda i dolnje Stubice porodica Batorijeva od Tahijeve natrag izkupila, te zatiem Stjepanu Gregoriancu i njegovim sinovom Nikoli i Pavlu, rodjenim od Marte Heningove, kao i Petru Ratkaju drugomu mužu Kunegunde Heningove, a zajedno i ostaloj porodici Heningovoj, za istu svotu 44.000 for. za koju bijaše negda Franjo Tahi rečenu polovicu kupio, na viećna vremena prodala. Time postadoše nasljednici Andrije Heninga-Teufenbaha pravi i zakoniti po jednici čitavoga imanja susedskoga i dolnjostubičkoga, razdielivši ga na pet diela. Od ovih dielah dobi jedan udovica Andrije Heninga-Teufenbaha Uršula Meknicer, drugi dio Stjepan Gregorijanec sa svojimi sinovi, treći dio Kunegunda Heningova udata po drugikrat za Petra Ratkaja, četvrti dio Ana Heningova, po smrti svoga muža Mihalja Konjskoga udata po drugikrat za Ivana Ratkaja, i to za sebe i za svoju djetcu od prvoga i drugoga braka; napokon peti dio Sofija Heningova udata za Tomu Milića. Pošto pako Kunegunda i Sofija bez odvietka umroše, dodje i njihov dio na odvietke ostalih sestarah, dočim su ipak nasljednici Stjepana Gregorijanca najveći dio stekli, dobivši od svoje tete Kunigunde njezin i Sofijin dio, a uz izplatu od 14.000 for. s vremenom takodjer dio porodice Konjske.
Kako su nakon toga različite porodice, kao Malakovečki (Malakoci) Orehovečki (Orehoci), Moškoni, Čikulini i ovoga potomci po ženskoj krvi Sermaži, Festetići, Rauhi itd. a Vojkovići po darovanju u posjed Susedgrada kao zakoniti nasljednici dospijeli, suvišno i dosadno bi bilo ovdje pripovjedati; te mi je još samo to spomenuti, da je g 1848 dobio s Novimi dvori jedan dio susedskoga posjeda, putem kupa, slavni ban Josip Jellačić bužinski, koj ga ostavi svomu bratu Grofu Jurju Jellačiću bužinskomu c. kr. podmaršalu, dočim je razvalina grada Suseda, zapuštena jur u 17. vieku, obćenita svojina svih ukupno vlastelinah negdašnjega velikoga vladanja susedskoga.

Izvor:

http://arhinet.arhiv.hr/_DigitalniArhiv/IvanStandl/Susedgrad.htm

Ruševine su toliko obrasle gustom vegetacijom da mi se nije dalo ulaziti dublje u unutrašnjost, stoga tek nekoliko slika:

Povratak šumskom stazom:



Zagrebački kit u Podsusedu:



Sava je u niskom vodostaju:

Povratak na prugu - Som iz Harmice u prilazu Podsused Stajalištu po sjevernom (nepravilnom) kolosijeku:



Na desnom ili južnom kolosijeku izvode se radovi, a ovo mu dođe kao pružni traktor:



Teretni vlak sa 112 osovina iz smjera Zaprešića:



Utovar tucanika:



Još jedan vlak iz smjera Zaprešića, ovaj put brzi iz Züricha:



Eno mi vlaka za povratak, kasni 16 minuta:



Zapao me onaj kauflandirani Som 6112-106 pa imam ''putovanje s pogledom'':

Brdovec i Savski Marof, 8. rujna 2022.

Dušmani su eksplozivom razbili jedini bankomat u Šenkovcu, nekad bio na benzinskoj crpki i počivao u miru, pa sam morao do najbližeg u Brdovcu.

Dupli Som na vlaku 8025 Harmica - Dugo Selo:



Stajalište Brdovec još uvijek djeluje uredno:



Sveprisutni mamlazi sa sprejevima se ne računaju:



Brdovčani masovno koriste kombinirani prijevoz:





Za ekološki osviještene:



Imao sam do vlaka za povratak više od sat vremena pa sam se odlučio na pješački pohod do kolodvora Savski Marof. Putem sam zabilježio nekoliko impresija, a ovo je župni ured u Brdovcu (radionica tj. crkva je preko pruge u Javorju):



Nekadašnja vojna skladišta u propadno-raspadnom stanju. Nekada je do njih vodio industrijski kolosijek iz kolodvora Savski Marof:



Stari motiv - dvorac Januševec:



Tko to tamo kukucka?



Još jedan Somulj-aga:



Ode on na 8031 za Dugo Selo, a uskoro stiže i moj Som na 8022 za povratak.

Javorje 22. rujna 2022.

Jutros sam opet pohodio bankomat u Brdovcu. Nakon obavljene mužnje dotične plemenite sprave vratio sam se na stajalište Brdovec kako bi uhvatio poneki željeznički motiv, po mogućnosti vlak. I ulov je bio obilan - tri brza (jednog nisam uspio snimiti u Sutli), dva putnička i jedan teretni u Savskom Marofu kojeg sam samo ispratio pogledom. Tome treba dodati i dva Soma kojima sam putovao. Neloše za nešto više od sat vremena.
Usput sam pokušao razriješiti i jednu dilemu oko koje su se prepucavala dvojica forumaša na zeljeznice.net. Jedan je tvrdio da je župna crkva u Brdovcu (zapravo se nalazi u susjednom selu Javorje) zatvorena zbog oštećenja u potresu, a drugi da se svete mise, vjenčanja i drugi vjerski obredi uredno odvijaju. No krenimo redom.

EC212 Mimara. Morao sam se odmaknuti od pruge jer je prohujao sa 100 km/h:



Pogled prema kolodvoru Savski Marof. Vidi se devijacija južnog kolosijeka radi ograde na stajalištu:



Krenimo zacrtanom trasom:



Crkva svetog Vida Mučenika je središnja bogomolja rimokatoličke župe Brdovec. Riječ je o jednoj od najstarijih župa u Zagrebačkoj nadbiskupiji, utemeljenoj još 1334. godine. Sjedište župe u prošlosti se nalazilo na brežuljku Marijagoričkog pobrđa po čemu je nastalo ime Brdovec. Po narodnoj predaji mještani sela Javorje jednog jutra su na mjestu gdje je danas crkva pronašli na jednoj vrbi kip svetog Vida koji je doplutao Savom i odlučili su na tom mjestu izgraditi crkvu. Crkva je posvećena 1679. godine. Sveti Vid se danas slavi kao zaštitnik duševnih i očnih bolesnika, ljudi s govornom manom, zaštitnik od groma i zla vremena, a posebno ga časte i podrumari, pivari i proizvođači kotlova. Njegov blagdan slavi se 15. lipnja.

Župna crkva svetog Vida Mučenika:



I.N.R.I:



Sudeći po skelama radi se na sanaciji štete od potresa:



Na vratima ništa ne piše, a kako nisam vjernik nije me zanimalo je li crkva u funkciji:



Radi se o vrijednom i zaštićenom spomeniku sakralne arhitekture pa evo crkve i sa druge strane:

Evo me natrag na stajalištu Brdovec. Prika Pfaff bi za ovo rekao ''jutarnja gregarizacija'':



Dočekali su Soma-dupljaka na vlaku 8021:



Iz smjera Zaprešića juri EC158 Croatia:



Opet dupli Som, ovaj put na vlaku 8023:



Stiže i moj 8014 za povratak območju državne meje. Još jedan dupli Som::



Stražnja garnitura je potpuno prazna (ne računajući potpisanog):



Nije točno. Najskuplja vožnja je kada si dovoljno glup da kupiš povratnu kartu on-line, a u oba smjera kondoru ni traga:



Stajalište Sutla, odavde svaki svojim putem:

Biciklom od Sutle do Laduča, 24. rujna 2022.

Općina Brdovec je nedavno izgradila i pustila u promet biciklističku stazu duljine oko 6,2 km južno od željezničke pruge Zagreb - Dobova. Hvalevrijedan potez jer je time rasterećena državna cesta Zaprešić - Harmica, a biciklisti ne moraju strahovati hoće li ih kakav budalaš za volanom pokupiti. Staza se proteže od stajališta Sutla do Brdovca, ili preciznije od Ključa Brdovečkog do Javorja, a sufinancirana je od Europske Unije. Danas sam je prvi put iskušao, no nisam je odvozio cijelu nego samo do stajališta Laduč. Onako za zagrijavanje, a respektirao sam i prognozu vremena koja je najavila moguću kišu.

Početna i završna točka staze označene su žutim strelicama:



Početak staze u Ključu Brdovečkom. Opremljen je svjetski, svaka čast:



Silnice i sastavnice:





Da se zna:





Staza omogućuje poseban užitak railfanovima:



Taj je protutnjao s odokativno 90-100 km/h:

Staza dijeli svoj početak s cestom za tvornicu parketa, a dalje je samo za vozila na dva kotača:



Prvo usputno odmorište...



... je kod ŽCPR Drenje:



Križanje s cestom Laduč - Drenje:



Imamo i mi nalazišta iz doba antike:

Idemo dalje:



Na ovoj dionici je između staze i pruge visoko raslinje i duboka graba:



Stajalište Laduč:



Predsignali kolodvora Savski Marof:



Objekt Bic-Infrastrukture:



Danas imam sreće s teretnjacima. Hvala majstoru što me se sjetio i zatrubio:





I ovdje je odmorište, za promjenu u ugodnoj hladovini (kada sija sunce). Isprobao sam klupu i utvrdio da je pogodna za fakire. Da sam znao što će se događati u dalekoj budućnosti sačuvao bih Dinamov podgužnjak za sjedenje na Istočnoj maksimirskoj tribini. A bacio sam ga poslije jedne večernje utakmice sredinom osamdesetih godina:



I to je sve za danas. Idući put produžujem do Javorja.

Lijepo je opet biti sudionikom Tvojih putešestvija...

Mala šetnja uz prugu, 27. studenog 2022.

Danas je nakon dugo vremena osvanuo lijep jesenji dan, kao stvoren za protezanje penzićkih nogu. Prošetao sam oko sat vremena po novoj biciklističkoj stazi i zabilježio nekoliko impresija.

Stajalište Sutla drijema na suncu:





Bilo je statistički vjerojatno da će se pojaviti bar jedan vlak i evo ga - Som iz Harmice na vlaku 8037:







HŽ Infra i kumulus u daljini:



HŽ Infra i moj Šenkovec: