Slike nekadašnjeg Zagreba

Zadnjih godina se na Faceboku sve češće pojavljuju stare fotografije koje objavljuje nekoliko ljudi, pretpostavljam da su
bliski nekim foto-arhivima više gradskih muzeja? Puno fotografija je digitalizirano i neke su javno objavljene na njihovim
stranicama no to je tek samo potočić velike rijeke fotografija.
   Jedna zanimljiva fotografija je objavljena krajem prošle godine- Nikica Kolundžija  je na FB objavio:  ·
Zagreb 1960-ih raskrižje Zvonimirova-Heinzelova industrijski kolosijek

Danas bi takav prijelaz vlaka preko prometne ulice i još k tome tramvajske pruge bio nezamisliv!
Početak 60-ih je još bio umjeren što se tiče cestovnog prometa a osim toga vlakovi nisu često prelazili preko ulice, vjerojatno
samo 2 puta dnevno prilikom ulaska u tvornicu (u ovom slučaju Goricu) te odlaska sa gotovim proizvodima.
    O Gorici ima dobar članak na linku

Gorica je bila tek usputna svrha te pruge, ali o tome ćete čitati u Zagrebačkim prugama - istok. A početak teme je...

Ciglana na Črnomercu kazuje i dugu povijest Müllerovih, nekad jedne od najbogatijih i najutjecajnijih poduzetničkih obitelji Zagreba.
Krenuli su od nule i izgradili pravo carstvo.
Početak ciglane 1885. godine. Sve su bilježili fotografijom, koja im je bila važna

Bogatstvo Müllerovih krenulo je od nule, od Adolfa, rođenog u Zagrebu 1857. godine, koji je završio samo zanat, u školu mu se dalje nije dalo ići niti je imao novca za to. Ali je imao jako dobar nos za biznis. Oženio se Fanikom Mülhofer iz Krapine, s kojom je iz Zagreba otišao živjeti u Josipdol k njenim rođacima, tako je bilo lakše započeti. Tamo im je dobro išlo s trgovinom i gostionicom pa su već za godinu dana imali dovoljno novca za povratak u Zagreb, gdje su, u Ilici, preuzeli jedan propali dućan i u njemu otvorili trgovinu ugljem i drvima.

Dotad je ta trgovina stalno propadala, a moj ju je pradjed valjda preuzeo u pravome trenutku, kad je ogrjev ‘išao’ kao lud. I inače je imao sreće, najviše to - smije se Dubravko. Adolf je 1885. otvorio ciglanu, koja je prvo imala samo jedan dimnjak, do kraja njih pet. Neki dan su srušena posljednja dva. Ciglana je imala čak i vlastitu željezničku postaju, odnosno prugu, bila je izuzetno važan industrijski kompleks tog vremena. No Adolf je onda “namirisao” i film kao dobar biznis. Za tu su se “novotariju” posebno zainteresirali njegovi sinovi, stariji Alfred i mlađi Leo. Alfred je imao suprugu Klaru i dvoje djece - sina Alana i kćer Evelinu. Leo je s Nadom dobio tri sina - Marijana, Rajka i Branka. Sudbine su im se rasule cijelim svijetom.

Obitelj je prešla na katoličanstvo još 1938., kad su i promijenili prezime u Miler. Bila su dva razloga za to, priča Dubravko. Prvi je činjenica da su Marijan i Rajko kretali u London na školovanje u internat, a drugi to što je Leo puno poslovao sa Srbijom, u kojoj njemačko prezime nije bilo omiljeno. Naime, poslije Adolfove smrti Leo je preuzeo ciglanu, voćarstvo, zgradu na uglu Frankopanske i Dalmatinske, a Alfred je dobio kino i stambeni kompleks oko njega.
Ciglana je dobro napredovala jer je vladala velika potražnja, dobar dio starijeg Zagreba je izgrađen njihovim ciglama



/Koristim nešto teksta i slika iz ovoga članka a nađeno je još slika na Fb i u arhivima

Prikazan je cijeli proces izrada cigala od sirovine do gotovog proizvoda



Ovdje su obrađivali gotove cigle?

Na Blagdan sv. Vinka održavale su se mise u ciglani, u dvorištu

I voćarstvo je bilo za to doba jako napredno i uspješno

Pretpostavljam da se ovi bave kuhanjem kompota i džemova ili je to njihova menza?

Nakon II rata sve je po lošem običaju nacionalizirano i polako propadalo tako da na kraju od svega nije ostalo ništa  

Pred otprilike godinu dana sam snimio zatrpani bazen od kojeg se naziru samo rubovi

I ja sam se kao klinac nekoliko puta okupao u tom bazenčiću, do početka 60-ih je bilo još dječjih bazena. Sjećam se još
jednoga na Krešimirovom trgu  koji je bio manji i plići od ovoga, kako su ti bazeni ostarjeli trebalo ih je obnoviti za što u
gradu nije bilo sluha.
   
Pričalo se da imamo na Šalati mali, srednji i veliki bazen no oni su bili pod naplatom i nisu bili lako dostupni.

Iako danas nosi ime Narodni magazin, popularna NAMA u zagrebačkoj Ilici nije se oduvijek tako zvala. Nastala je pod kreativnom palicom dvaju Austrijanca davne 1879. Carl Kastner i Herman Öhler bili su ambiciozni trgovci s vizijom širenja svojeg uspješnog bečkog poslovanja, gdje su posjedovali veliku trgovačku kuću.
Kako su odsjeli u hotelu “K caru austrijanskom” koji se nalazio na početku Ilice, ne čudi što su kao idealnu lokaciju svoje trgovine zamislili upravo tu adresu.

Ovaj dvojac htio je u Zagreb donijeti iskustvo bečke kupovine, no osjetili su otpor tadašnjih Agramera koji su se žalili zbog dolaska stranih trgovaca u grad. Nakon potresa 1880. i pomoći stradalima, otvorili su trgovinu u Ilici 4.
U početku je prostor bio iznajmljen, a trgovina se nalazila u prizemlju. Na katu se još nalazio hotel u kojem su odsjeli kad su tek stigli u Zagreb. Vlasnici zgrade postali su 1889., te su odlučili zamoliti gradsku upravu dopuštenje za uređenje izloga. Impozantan izlog upotpunjen je 1907. kad je nakon uvođenja električne energije u Zagreb, osvijetljen.

Osim šarolikom ponudom, kupce je privlačio moto trgovine, “posjet bez obveze kupnje”. Iza njega se krije koncept samoposluge koji je Zagrepčanima bio dobro prihvaćen novitet. Kupci su bez pritiska i pomnog praćenja trgovca, bili slobodni razgledavati i odabrati željene artikle. Naputak prodavačima bio je da potencijalne potrošače puste da neometano razgledavaju cijenom označene proizvode na policama, te ponude pomoć u pravi trenutak.

Ukus, to je ono što najbolje opisuje tadašnju trgovinu na početku Ilice. Vlasnici je pregrađuju, preuređuju i ona postaje velegradskom kućom, podižući ne samo posao, već i izgled grada. Njeno pročelje izgledom podsjeća na slavni Harrods u Londonu.

Uveli su poduzetni Austrijanci i katalošku prodaju. “Sve što je potrebno pristojno obučenom gospodinu ili elegantnoj dami pruža vam u divnom izboru velegradske trgovačke kuće katalog Kastnera i Öhlera. Katalog šaljemo na zahtjev badava na ogled”, pisalo je na reklamnom materijalu.
Katalozi su izdavani četiri puta godišnje, vezano uz godišnja doba.

O “bečkoj školi” poslovanja svjedoči i tiskanje knjižice “Kućni red” 1935., u kojoj je sadržana sva filozofija trgovanja. Zapravo priručnik za trgovce, knjižica sadrži tajne uspješnog trgovca, ali i pravila među kojima se ističe današnja prva zapovijed trgovine: “Njegovo veličanstvo mušterija uvijek ima pravo!”


zagreb.info

Već dugo nema ovih drndavih zujalica u Zagrebu, veselo su cvilile kad se pililo drvo, objavio je Vili Patz na Fb
i kaže Tomićeva oko 1960

Isti pronalazač je objavio i sliku nathodnika na Zg gk oko 1975

Puno toga se može isčitati iz te slike, kao najbliže da je prilaz na peron bio zatvoren ogradama te da se na kolodvor moglo jedino
kroz glavni ulaz. Teretni vlakovi su se još zadržavali i manevrirali na samom kolodvoru, stupovi (portali) za kontaktnu mrežu su
napravljeni ali žice još nisu povučene.
      Nesretni paromlin je još čitav a iza njega se nazire Kd V.Lisinski.
Neizbježni Vili Patz ima još starih slika: Željeznička stanica vlaka Samoborček, Samoborska cesta (današnja Žajina ulica / ulica
Andrije Žaje) fotografija oko 1950. godine

borna je napisao/la:... i kaže Tomićeva oko 1960

To je gorivo za uspinjaču?

Zagreb je imao tračne pile, kod mene u Rijeci pilari su imali cirkulare. I svi su imali "Arane"

Ja sam se uvijek čudio kako im ti dugački listovi pile ne ispadnu a ono remenje koje je išlo od motora do njihova
pogona sam vidio više puta da je spalo no to ipak nije bilo tako opasno.
Za podhodnik sam krivo napisao, kad sam povećao sliku vidio sam da se naziru žice KM koje su povučene još prije 70-te.

Da se podsjetimo

Nikica Kolundžija objavio na Fb: Zagreb 1952
Žitnjak otvorenje novih proizvodnih pogona Zagrebačke mljekare...uz pomoć UNICEF-a 1952 završena je izgradnja nove
tvornice na Žitnjaku. Zadovoljavala je visoke higijensko-tehničke standarde ( linija za prijam i pasterizaciju mlijeka ,
rashladno postrojenje itd. )
Kapacitet 120.000 litara na dan ! Od toga 30.000 litara pasteriziranog mlijeka u staklenim flašama i 90.000 l
mlijeka u kantama . TE 1952 GODINE JE POČELA PRODAJA MLIJEKA I JOGURTA U STAKLENIM FLAŠAMA !

Kraljičin zdenac, Medvednica razglednica oko 1930. godine

Dok sam bio mali djed me često vodio na Medvednicu, sjećam se da smo se jednog vrućeg ljeta ovdje okupali
na povratku sa izleta. Bilo me je pomalo strah od brojnih pastrva no djed me uvjerio da se one više plaše od
nas negoli ja od njih.

Kraljičin zdenac (sliku ću obnoviti)

Jedna tužna priča objašnjava zašto još to izletište nije otvoreno iako se puno uložilo u obnovu- link

a ovo je slika ulaska u dvorište nekadašnjeg poplunara u Maksimirskoj kojeg sam nedavno spominjao

Pronašao sam slike 2 haustora u ul.kneza Držislava (nekadašnjoj Boškovićevoj) iz 2010

Radi se o kbr. 8

Nedugo nakon toga su prilikom obnove zgrade izvađene tračnice

I susjedna zgrada na broju 10 je imala tračnice u prolazu do dvorišta

Autor tog priloga na jednom blogu je napisao:
Kako mi je ovo otkriće bilo izuzetno zanimljivo, pokušao sam doznati malo više o tim tračnicama pa sam pokucao na vrata lokala u dvorištu, no u to rano popodne nije tamo bilo nikoga. Na kraju sam jedinog sugovornika pronašao u susjednoj zgradi, u trgovini kemikalijama. Stariji prodavač mi je ispočetka ljubazno odgovorio da je nekad (prije 2. svjetskog rata) unutar tog bloka postojala kožara i da su tračnice služile za prijevoz koža vagonetima iz kamiona i kola u skladište. Međutim, kad sam ga pitao da li zna kako se zvala ta kožara i da li se još mogu vidjeti kakvi drugi njeni tragovi, onda se čovjek odjednom uzbudio i rekao da je pripadala nekoj židovskoj obitelji kojoj je to bilo oduzeto i da kog se vraga sad ja raspitujem o nečemu što se desilo prije 70 godina i koga takvo što uopće može zanimati. Na žalost, to je značilo i kraj razgovora tako da nisam uspio saznati ništa više o toj temi.

Citirat ću jednog blogera Vanju koji je 2009 obradio ovu zanimljivu temu:
Svašta ima u tom našem gradu, pa tako i podosta neobičnih prijevoznih sredstava ... ja ću vam danas i jednog od slijedećih dana opisati dva koja više nisu u funkciji, ali su njihovi tragovi još itekako dobro vidljivi (o da, dapače, teško ih je ne vidjeti, samo ako se zna kuda gledati!).

Dakle, danas je riječ o teretnoj žičari u podsusedu koja je tokom dosta godina opskrbljivala podsusedsku cementaru laporom koji se kopao u kamenolomu u Bizeku koji se nalazi u njenom zaleđu. Danas neću puno pisati o samoj cementari, o tome kako je svojom prašinom zagadila čitav Podsused i okolicu, kako je prouzročila klizišta u svojem zaleđu i kako ta gomila čelika i betona danas polako trune bez jasne ideje što činiti sa time u budućnosti ... toj temi ću posvetiti poseban post ili čak niz postova ... No, danas se koncentrirajmo na već spomenutu žičaru.

Žičara je uz pomoć dvedesetak betonskih stupova u malim "vagonetima" prevozila lapor iz kamenoloma do same cementare i na tom putu je prevaljivala udaljenost od cca 1,5 km i visinsku razliku od oko 200 metara. Ja se vrlo maglovito sjećam te žičare u pogonu, no znam iz raznih izvora da je u radu bila sve do 1972. godine kada je umjesto nje u funkciju stavljen tunel koji je izbušen ispod Bizeka i kroz koji se lapor dovozio do cementare sve do njena zatvaranja i stečaja 1987. godine.

I, ostaci te žičare su vidljivi još i dan danas i čak su i vrlo dobro očuvani ... što i nije čudo obzirom da se radi o armiranom betonu koji će tako ostati stajati još vjerojatno stotinu godina (teško je očekivati da će ih netko rušiti, pogotovo stupove koji su u blizini stambenih objekata). Vučnog užeta naravno više nema, nema ni zaštitnih "podvožnjaka" iznad ulica Bizek II i Bizek I koji su štitili vozila i pješake od možebitnog pada lapora na njih ... no, sve ostalo tj. svi stupovi, su i dan danas na svom mjestu. Evo kako je to izgledalo pred koji dan!

Bacimo koji pogled i na područje same cementare!

Vidljive su naslage lapora ... no, upravo zbog njih pretjerano iskopavanje je rezultiralo brojnim klizištima i gradnja bilo kakve vrste je
tu vrlo rizična.

Do stupova je lako doći: sa Aleje Bolonje skrenite nakon cementare desno u ulicu Prigornica, a sa nje, nakon uspona na brijeg, desno u ulicu Bukoščak. Kad prođete rasklopno električno postrojenje već ste točno na trasi bivše žičare. Lijevo je uz cestu jedan stup, desno (slijedeći makadam ulice Vodopijin brijeg) su dostupna još dva stupa, dok su još niže još nekoliko stupova, no nalaze se na privatnom zemljištu i nedostupni su. Stupovi dalje režu poprijeko blago nagnutu padinu prema vrhu Bizeka dok se vi cestom možete zaputiti ulicom Bizek I do malog trga, a dalje lijevo ulicom Bizek II uz koju ćete opet sresti stupove. Po toj ulici nastavite sve do kraja asfalta (postoji mogućnost okretanja za aute), tamo se nalazi najveličanstvenija kolekcija stupova (njih 5 na malom razmaku, to je bilo potrebno jer je trebalo prevladati malo sedlo) kojom dominira jedan veliki monster-stup sa dugačkim betonskim potpornjima ... a svom tom čudu od betona kontru udara picajzlasto lijepo uređen vrt sa mnogo cvijeća i vrtnim patuljcima koji se nalazi tik ispod njega.





Ostaci žičare završavaju na području kamenoloma, tamo ih nisam slijedio jer ću tom fascinantnom kamenolomu (ja ga zovem "zagrebački Kolorado") posvetiti pokoji zasebni post.

I za kraj, ostaci vrlo slične žičare se mogu vidjeti nigdje drugdje nego na Velebitu, između Jablanca i Alana. Na tom je potezu u doba djelovanja kaznionice na Golom otoku prevoženo drvo (trupci) iz velebitskih šuam oko Alana prema Jablancu od kuda su se brodovima transportirali dalje, na otok ili pak prema Rijeci.

borna je napisao/la:I za kraj, ostaci vrlo slične žičare se mogu vidjeti nigdje drugdje nego na Velebitu, između Jablanca i Alana. Na tom je potezu u doba djelovanja kaznionice na Golom otoku prevoženo drvo (trupci) iz velebitskih šuam oko Alana prema Jablancu od kuda su se brodovima transportirali dalje, na otok ili pak prema Rijeci.

O toj sam žićari onomad napravio opsežnu reportažu dok se još imalo što vidjeti jer su u novo vrijeme gospićki Ganciji potamanili sve što se još dalo. Bilo je to na onom 4umu, a kad je slom fotoservera uništio temu, užicao me Portos materijal da bi obnovili temu. Ni hvala nisu napisali...

PS: Nije Jablanac nego Stinica

Je, poznato mi je jer sam i ja nedavno pisao o tome kad sam bio u Stinici. Raniji komentar pripada izvjesnom Vanji.

Glede onih tračnica u haustoru na Google kartama sam otkrio tragove pruge u dvorištu kbr.10

Na desnom dvorištu kbr.8 se ne vidi ništa. Dežuranje ispred broja 8 kako bi netko otvorio vrata te me pustio u dvorište će pričekati
toplija vremena. Cijeli taj veeliki blok je u unutrašnjosti ispunjen raznim novim dogradnjama:

Jutros sam u ulici kneza Mislava zavirio u dvorište na broju 7

ponajviše radi ove reklame:

Kemijska čistionica koja izgleda više nema poslova sa kožom je ravno i dobro izgleda

Pomislio sam da su možda oni preuzeli posao od nekadašnje kožare u Boškovićevoj?

Desno je netko ogradio lijepo uređen vrt, bolje je i tako nego da služi za parkiranje još 2-3 auteka

Bloger Vanja je napisao i slijedeće:
Kustošijanska pokretna traka
Jučer sam vam pisao o žičari na krajnjem zapadu Zagreba, a danas ću vam pričati o pokretnoj traci bliže centru grada ... jučer je na tapetu bila bivša cementara, a sada je još koliko-toliko živuća ciglana
Vjerujem da su bar neki od vas uočili ovaj veliki betonski nadvožnjak koji se pruža preko Kustošijanske ulice, vrlo blizu njenog spoja sa Ilicom - to je to, najvidljiviji trag postojanja tog čudnog prometala za prijevoz gline iz njenog bivšeg (bar mislim da je tako!) kopališta na Grmoščici do same ciglane tik do okretišta na Črnomercu.

Ne znam da li ta pokretna traka još radi, čini mi se da ne - i sama traka i još više metalni krovići iznad trake, drvene daske na nadvožnjaku i cijela okolina odaju dojam zapuštenosti ... no, ja sam ju vidio u pogonu još prije 3-4 godine.
Neću vam sad tu puno više pričati o samoj ciglani, Grmoščici kao lijepoj, ali podosta zapuštenoj šumi prošaranoj smećem (sada ga je manje nego prije!), klizištima i ostalome već ću vam servirati niz friških fotki snimanih jučer ... a odmah ću vam najaviti i da sam u samoj blizini pokretne trake pronašao još nešto zanimljivo što nisam do jučer znao i o tome ću vam pisati za koji dan!
Ovako izgleda početak: s desne strane dolazi kraća pokretna traka sa samog kopališta (tu je i manja kućica te natpis "Nezaposlenima ulaz zabranjen") i onda je glina sa nje padala na glavnu traku.

Traka ide ispod malog mostića ulice Grmoščica Desna po kojoj je najlakši prilaz autom. S tog mjesta se pruža i lijep pogled na grad.





Pogledom pratim traku koja je pokrivena sa limenim krovićem koji je u dosta lošem stanju, no u još lošijem su lampe od kojih se sad mogu još vidjeti samo držači - žarulje i sjenila su već davno uništeni. Stazica pored trake mami na šetnju, no i tu je natpis "Nezaposlenima ulaz zabranjen" koji sam odlučio poštivati ...



... jer sam pretpostavio da ću u blizinu mosta (koji je definitivno najveća fora ove trake!) moći doći i drugim putem. I tako je i bilo - par desetaka metara dalje ušao sam u šumicu i jednostavno u polukrugu slijedio šumske staze, ispočetka široke, poslije sve uže i naposlijetku se jedva vidljivim puteljkom kroz grmlje (to je sredinom ljeta vjerojatno jedva prohodno!) posve približio mostu - ovako to izgleda izbliza!





/nastavak u sljedećem broju/

Dobro si iskopao Vanjušku. Čovjek piše k'o da je 4umaš!

Bloger Vanja (prezime ipak iz opreza preskačem) poznata je ličnost i ima već godinama blog Nepoznati Zagreb u kojem objavljuje vrlo zanimljive stvari i ima oko za zanimljive sitnice. Pažnja mu je prvenstveno usmjerena na Trešnjevku.

Hrvatski državni arhiv (HDA) je počeo objavljivati slike na Fb, Savska-Jukićeva



Ovo mi miriše na početak Martićeve?

Danas je lijevo Konzum a desno općina