Pod zemlju

Pfaff je napisao/la:Vaš izvjestitelj dok je još bio mlad i lijep!

I dok su farmerske hlače (Pfaffov zaštitni znak, uz dlake na glavi) bile nove.

Pfaff se razslikao kao da je špilja duga kilometar a ne 200 koraka. Baš mi je drago da sam ga inducirao.

gaspa je napisao/la:I dok su farmerske hlače (Pfaffov zaštitni znak, uz dlake na glavi) bile nove.

Uvijek postoje dva oberholca (tako omišaljski Boduli zovu 'bib overall') - jedan je radni, a drugi za svečane trenutke. Kad se radni skroz ofuca, ide u smećekantu, a onaj svečani bude promoviran u radno stanje. Sa dna ormara vadim novoga koji će služiti za nedjelje i praznike. Svaki traje cca 1-2 godine u svakom od vidova, ovisno o tipu i opsegu mojih okolokućnih aktivnosti. Ovaj na slici je davno preselio na ahiret.
PS: Imam ja i odijelo, ali to je zapakirano u vakuumsku vreću i čeka kremaciju!

Upravo se danas slučilo da sam upokojio radni oberholc. Počeo se opasno raspadati, a s teškim okolokućnim radovima sam manje-više gotov...



Počivao u miru!
Zbiljam, postoje li neki kutak u raju kamo odlazi draga, islužena radna odjeća?

Oberholc se stavlja u kontejner za oberholce a ne u komunalni otpad! A gumbe si trebao otparati i u žutu vreću za plastiku i metal.

gaspa je napisao/la:Oberholc se stavlja u kontejner za oberholce a ne u komunalni otpad! A gumbe si trebao otparati i u žutu vreću za plastiku i metal.

Nismo mi ovdje Nekropola. Mi smo obični seljaci koji imaju plavu kantu za pipir (kojeg nema jer ga spalim, ali kanta lijepo izgleda) i zelenu kantu za sve ostalo!

Dok ne reorganiziram oberholce, glumit ću krampusa!

Fale ti još rogovi i rep a i jezik bi mogao isplaziti

Evo, raspakirao sam novi oberholc. Slijedi razdoblje dresure & prilagođavanja

Kako ne bismo ovu temu morali preimenovati u Oberholc vraćam se njezinim izvornim postavkama i zamisli, tj. pod zemlju (a tamo bi se i onaj crveni sa slike mogao uklopiti)

Sjećate li se još TV serije Bračne vode (Married with children)? I njezine špice? One gdje pater familias, smrknuti Al Bundy sjedi na trosjedu i neprestano članovima obitelji, uključivo i psa, koji mu pristupaju iza leđa, daje novčanicu po novčanicu. Slično kao što dajete na ne suviše dugim makedonskim autocestama odn. odsječcima, na svakoj naplatnoj kućici, a ima ih... Jedva se motor stigne zagrijati – eto ti već slijedeće. No, pustimo mi i Ala Bundyja i makedonske autoceste. U ovoj temi spuštamo se opet pod zemlju. A gdje drugdje, kad se tema već tako zove; u oberholc, možda? A da bismo do tamo došli, eee... Sjećate li se još smrknutog Ala Bundyja?

Danas idemo pod bosansku zemlju. U njezinu utrobu. Utroba je dobra riječ jer prostori u koje ću vas povesti nekako baš tome nalikuju. Poput kitove utrobe kojom je tumarao Jona. I? Kamo ćemo? Ima po Bosni dosta špilja, a danas ćemo se zaputiti u čak 3. Sjeverno od Sarajeva zaštićeni je predio Bijambare koji je po narodnom predanju dobio ime po turskoj riječi za broj 1000 – bir, zbog tisuću izvora koji se nalaze na tom području (ja tu baš ne nalazim sličnost između bira i Bijambara). Područje Bijambara prostire se na 497 ha, na nadmorskoj visini od 915 do 1100 m, karakteriziraju ga kraški oblici i prekrasne, pretežno četinarske, šume. Jedna od najpoznatijih atrakcija su svakako špilje kojih ima osam.

I što sad Al Bundy ima s tim? Ima, ima. Pred ulazom u zaštićeno područje veliko je parkiralište. Na ulazu se plaća, i ime mu to kaže, ulaznica u zaštićeno područje, kupnjom koje stječete pravo tumarati po šumama i poučnim stazama koliko vas volja. Nešto više od 50 m od ulaza stanica je panoramskog električnog (na baterije, ne putem kontaktnog voda) vlakića koji će vas za 1 KM uglavnom ravnom (mislim: bez značajnijih uspona) asfaltiranom cestom (bez prava pristupa vozila izvana) odvesti 2 km do slijedeće info točke.



Vlakić vozi po svom redu vožnje, a onaj objavljen na netu je sprdež – drugim riječima netočno naklapanje. Sabur*, ljudi, to je Bosna. Usput se prolazi prekrasnim proplancima i šumama, nedaleko drvenog grada, Bijambarskog jezera, Đuričine i Dimšine pećine. 200 m od okretišta ugostiteljski je objekt i ćenife (vrlo rado ih posjećuju arapski turisti i svaki za uspomenu iz nepoznatih razloga ponese rolu toalet papira, tako da ih se rendžeri naprosto ne mogu nasmagati dovoljno; ovo 'ponese' je eufemizam za jednu težu riječ koja označava djelo za koje se po šerijatskom zakonu odsijeca najmanje šaka kojom je to djelo počinjeno). Nastavlja se uređena staza do drugog ulaza na kojem se, začudo, ništa ne plaća.

*što je sabur čitajte u putopisu Zapisi iz Bosne



Tu se odvaja strma šumska staza nizbrdo do potoka koji se ulijeva u Donju bijambarsku pećinu.



Nije se pametno dalje pribiližavati po klizavom terenu – tko zna gdje bi vas voda izbacila da ovdje utonete.

Dalje nema. Moramo se vratiti uzbrdo i dalje nastaviti više nego solidnim kameno-betonskim stepenicama, do pulta gdje će vas u nekoliko dnevnih termina (podaci o tim terminima na netu su, naravno, netočni) sačekati čuvar(ica) parka [rendžer(ica)] i zaiskati vas novih 3 KM e da biste stekli pravo ulaska u Srednju bijambarsku pećinu u njegovoj/njezinoj pratnji. Drukčije ne ide. Al Bundy je ovdje multipliciran i izokrenut, ne daje nego svaki čas prikuplja novce. I na netu, i na licu mjesta, navedene su različite cijene za različite kategorije posjetitelja. Jedna od njih su penzioneri koji plaćaju manje. Iako mi u životu ponekad ljudi daju više godina nego što zaslužujuem (odn. koliko ih stvarno imam), ovdje su mi očigledno odbili njih 10-20 i o nekom penzionerstvu nema ni sluha ni duha. Obzirom na zaista niske cijene nisam pravio problem. Uostalom – sabur, to je Bosna!

Srednja bijambarska pećina je najveća i jedna od najposjećenijih. Duga je 420 m, duž vodoravno položene glavne staze, bez sporednih staza. Morfološki je jednostavna i sastoji se od ulaznog dijela i tri duge međusobno povezane dvorane duge 30-80 m, široke 18-30 m i visine preko 12 m. Četvrta dvorana je zbog svoje akustičnosti nazvana Muzička dvorana, a vjerovatno je nastala spajanjem različitih kanala (većina njih s kružnim presjekom) čiji se ostaci još uvijek mogu vidjeti na stropu dvorane. Pećina je bogata oblicima pećinskog nakita kao što su stalaktiti, stalagmiti, draperije, bigrene kade, stubovi i slično. Trenutno je nastanjena kolonijom šišmiša i cvrčaka, a moguće je naći i druge stanovnike. Srednja temperatura tijekom cijele godine se kreće od 5 do 7 °C pa se za tu ugodnu svježinu dobro toplije odjenuti (duge hlače i neka vesta). Računajte i da ćete biti u određenoj mjeri smočeni jer odozgo posvuda stalno nešto kapa.

Mogu samo reći: neočekivano dojmljivo! Itekako! Svakako vrijedno posjeta. Teško nalazim riječi, a kako slike kažu više nego... (bla, bla, bla) ... gledajte slike. Makar i ne bile idealne. Ipak su slikane iz ruke, bez blica (nije dopušten), u uvjetima mističnog osvjetljenja, iako je u određenom dijelu ono izvedeno traljavo i nestručno jer su svjetiljke postavljene tako da vam blješte izravno u oči, umjesto da su u tom smjeru zaklonjene nekom pregradom.

Ulaz u srednju pećinu i jedini spust stepenicama





(dolje su oni iz priče o toalet-papiru, polubosi i lagano odjeveni)

Prvi dojam nakon spusta – puca pogled podzemljem. Lijevo od puta čuči pračovo i grije se uz vatru.



Prolazimo tim veličanstvenim podzemnim dvoranama







Jedan kanal postrance



Pauza!

Posvetimo se malo i detaljima











Došli smo i do kraja uređenog puta za turiste. Dalje se naziru neki uži kanali za specijalce.



Kad smo i to obavili, ujedno manje-više iscrpivši ulogu Al Bundyja, uputit ćemo se strmim izuzetno visokim stepenicama (rukohvat zaista dobro dođe) do Gornje bijambarske pećine, ujedno i najstarije. Nije veliki speleološki objekt, a nema ni nakit koji Srednju pećinu čini tako privlačnom. Međutim, pod ove pećine skrivao je prve dokaze paleolitske kulture, prvo pećinsko nalazište iz paleolita na cijelom području BiH i dokaz je o prisustvu pretpovijesnih stanovnika. U njoj su skupljeni fragmenti keramike koja na osnovu strukture i ornamentike pripada kasnom brončanom dobu. Također su pronađeni ostaci životinja koji odgovaraju visokim planinskim predjelima i hladnoj klimi, ali ni to još nije sve. U ovoj pećini pronađena su razna oruđa i predmeti koji su se koristili u svakodnevnom životu pretpovijesnog čovjeka, ono što je pronađeno u njoj dokaz je koliko je ova pećina važan dragulj za zaštićeno područje Bijambare, ali i cijelu BiH, budući da je pronađen kostur pretpovijesnog čovjeka, a njegovi ostaci se nalaze u Historijskom muzeju u Sarajevu.





Ovisno o raspoloženju i raspoloživom vremenu natrag do parkirališta možete prošetati ili koristiti turistički vlakić. Naravno, opet za 1 KM. A možda, kao ja, imate sreću. Vozač vlakića koji ujedno i naplaćuje karte, na toj zadnjoj vožnji taj dan, naplativši putnicima, otišao se raskusurati tj. zaključiti blagajnu u onaj ugostiteljski objekt gdje i čuvari parka (po domaće: rendžeri), kojima, naposlijetku, i on pripada, imaju svoje prostorije, za što mu je, s hodnjom tamo i natrag, trebalo dobrih 10 minuta. I onda na scenu tj. iz šume, nastupam ja. Već sam zaključio kasu, ajde upadaj – reče vozač / kondukter / čuvar parka. I tako uštedio marku. I to je Bosna. Ovaj put ona srdačna, susretljiva, prijateljska.

Ono prošli put bila je Bosna. A sad bismo mogli na suprotnu stranu. I pod zemlju suprotnog izgleda. Suprotna strana je Gornjosavinjska dolina. Mjesto radnje: jama Pekel. Pakao. Zašto to ime? Pa, potok Ponikvica u brežuljkastom istočnom rubu Savinjske doline nakon svog zemaljskog toka utonuo je u tzv. požiralniku i dugo je ponirao kroz vapnenačko tlo te u podzemlju stvorio skrivenu špilju. Budući da bi se zrak unutar špilje često hladio, a temperatura u krškoj špilji je konstantna (zimi nudi toplo sklonište, a ljeti osvježavajući hlad), iz špilje je često izlazio dim. Prestrašeni posjetitelji i lokalno stanovništvo koje nije moglo otkriti pravi razlog dima, nazvali su je Paklenom špiljom (jama Pekel). Špilja, jedna od preko 11.000 u Sloveniji, je stara više od tri milijuna godina.

Puno puta sam prolazio tim krajem i za obilazak jame nikad nije bilo vremena. Ni previše volje, da budem iskren. Mišljah: jama k'o jama, što tu ima biti posebno. Zna se koje su slovenske jame vrijedne ogleda. No, došlo vrijeme da se planirani odlazak u visine izjalovio, vremenski raspored promijenio i ukazao se slobodan termin za spomenutu jamu. Dakle, jama se nalazi nekoliko kilometara sjeverno od mjesta Žalec, u šumi. S malog parkirališta do jame vodi staza – šetnja vam neće uzeti ni 10 minuta. Na maloj čistini je – naravno – ugostiteljski objekt. Nasuprot njemu je turistička kućica sa suvenirima i prospektima i blagajnom. Stari prdonje dobit će pravo obilaska jame za tričavih 10 €, oni drugi će morati biti izdašniji i izdvojiti 2 € više. Isplati li se dati toliko ili Slovenci koriste priliku? Isplati, isplati, itekako se isplati. Vođeni obilasci (a drugi nisu mogući jer je ulaz pod ključem) su dnevno u 10, 12, 14 i 16 sati. Obilazak traje nešto manje od sata a put je jednosmjeran. Jama, zapravo uređeni put kroz nju, je duga 1159 m (iako nemamo tj dojam, čini se kraća, a možda su Slovenci pribrojili i kanale kojima ne prolazimo, iako obilazak traje, s pričom i foto-zastajkivanjima, dobrih 40 minuta. Jedna je to od rijetkih vodenih jama gdje vas podzemni potok, koji se od poniranja u zemlju zove Peklenščica, prati cijelim putem. Uređeni betonirani put cijelim putem je ravan, tu i tamo s vrlo blagim usponom ili pokojom stepenicom. Na kraju vas dočekuje 4-metarski špiljski slap, najviši špiljski slap u Sloveniji. Ne obiluje špiljskim ukrasima, vidjet ćete samo jedan stalagmat, a špiljske forme u raznim nijansama žute, crvenkaste i smeđe, tvore zidove špilje. Ali, zato očarava njezina intima. Na nekoliko mjesta morat ćete iskazati poniznost i dubljim poklonom sačuvati cjelovitost glave a ponegdje ćete ramenima ili bokovima strugati o zidove jer je mjestimično jama široka jedva metar. Provlačite se a ispod vas šumi voda. Jedinstveno! Na kraju vas slijedi duži uspon metalnim stepenicama s rukohvatom kroz vertikalni kanal. Pozitivno uzbuđeni ne sjetite se brojati stepenice, niti vam one, iako strme, ne pričinjavaju poteškoću. I onda izlaz, ljudskom rukom probušen. Putem ste slušali priče i podatke o jami, u jednom trenutku uživali u potpunom mraku (nakon što vodičica ugasi svjetla) i potpunoj tišini. Teško opisiv događaj jer pravi, potpuni mrak ne doživljavamo nikad. Mrak u kojem se gube i prostor i dimenzije i vrijeme, mrak u kojem je sve blizu i beskrajno daleko, mrak koji, čini se, možeš rezati i koji te okružuje i grli poput vate. Jamu nastavaju i šišmiši ali, čini se, u skromnom broju – vidjeli smo tek jednog. A nekako mi se čini da čuvari prirode toj populaciji i njezinoj zaštiti baš i ne posvećuju preveliku pažnju.

Ovaj put sam više pričao na početku. Sad ću vas prepustiti (gotovo) isključivo slikama. Pokušajte se uživiti. Još bolje: posjetite jamu i sami.

Pred ulazom u jamu



Ulaz u jamu. Potok obećava doživljaj!



Na samom početku su prostori nešto veći







Ima tu svakakvih oblika i otvora u špiljskim zidovima



Ovo je vapnenac nataložen na malo neuobičajen način. Kao da ge je netko izlio iz hampera a on se odmah stvrdnuo.



Nije baš da nema nikakvih špiljskih ukrasa



Potok je cijelo vrijeme tu.





Nije to taj slap od 4 metra koji sam spomenuo



Odmorite malo! Sredite dojmove. Nećemo sve odjednom. Ipak to vrijedi 10/12 €.

Oprostite, potpuno sam zaboravio da sam prekinuo ovaj prikaz, ostavivši ga nedovršenim. Nastavljamo...

A sad da vidimo kako to biva kad se svijet stisne a zidovi približe.



Voda nije nestala. Ona je tu ispod. A ona pruga naprijed, ona crveno-bijela oznaka znači: sagni glavu. Em je usko, em je nisko.



Srećom, visina se brzo vraća u normalu.





E, to je taj 4-metarski slap



Slap smo vidjeli pa možemo započeti izlazak



Da nas uspon ne ubije u pojam (i u noge), pažnju nam odvlače usputne forme





Ima stuba još i još...





A ima i dalje detalja koji nam odvlače pažnju





I eto, kao šećer na kraju i taj jedini stalagmat. Tanak je, pa uprite oči, jer slika djeluje kao zbrkani kolaž.



I to je bilo to. Koji put sam smušen, dojmovi me ponijeli, pa nisam slikao izlaz. Ali, ta slika bi ionako samo pokvarila ovaj dojam.

A sad opet na jug. Tamo gdje su kamen, krš i maslina. U Zavalu, do koje sam se dovezao ćirinom trasom. Da znate da je fora. Nabasao sam više slučajno, misleći da jugozapadnim dijelom Popova polja vodi neka normalna cesta. Vidjevši upozorenje da me čeka 32 km ceste široke 3 m mislio sam da sam zalutao. Ali kad druge ceste u okolici nisam našao, zaključih da je to – to. Ispalo je da se radi o nekadašnjoj ćirinoj trasi koju su rastračničili i asfaltirali, pa sam mogao zamišljati da imam Trainz uživo. Tračnice je samo trebalo zamisliti.  Ideš lijepo ravno, ni uspona, ni padova, rijetki zavoji velikog polumjera (ima i pokoji manji), kroz usjeke (tunela nije bilo), proširenja za mimoilazak su česta, ali sam susreo tek 3 vozila. Poznato iz neke druge teme? Ha, ponavljam se.

No, dosta je vožnje po zemlji kad nas tema upućuje pod zemlju. Ovaj put riječ je o špilji Vjetrenici, jednoj od najdužih u BiH, kako su pokazali rezultati bojanja vode koja njome protječe. Boja je nekuda prošla, speleolozi nisu. Najpoznatija špilja u BiH ime je dobila po jakom vjetru, odnosno strujanju zraka kojim se nastoje izjednačiti stalna unutarnja i promjenljiva vanjska temperatura zraka a koje posjetitelje dočekuje na ulazu. Na tlu iznad Vjeternice nalaze se duboke pukotine kroz koje ljeti ulazi topli zrak, hladi se i izlazi na glavni ulaz špilje. Povremena mjerenja govore da se radi o brzini i do 13 m/s. Zimi, kad se vanjska temperatura znatno spusti ispod unutarnje, vjetar obrne smjer. U prijelaznom razdoblju vjetar nekoliko puta zna mijenjati smjer, jer ujutro je vanjska temperatura manja a po danu veća od unutarnje. Međutim, zna se desiti da je istodobno potopljen Glavni kanal u Sifonu, nakon čega se prekida cirkulacija zraka. Temperatura u Vjetrenici je ujednačena, barem ljeti, kad je mjereno, oko 11 °C.

U Vjetrenici živi bogati špiljski svijet, u kojem je zabilježeno gotovo 200 različitih životinjskih vrsta, od kojih 92 troglobionata, što je čini prvom u svijetu po bioraznolikosti, a 37 njih je prvi put pronađeno i opisano na ovom mjestu. U fauni Vjetrenice veliki je broj uskih endema tzv. stanoendema. Podzemna staništa Vjetrenice čine špiljski kanali, pukotine, podzemne vode i drugi životni prostori u podzemlju. Kao životni uvjeti, razmjerno su stabilni, što znači da su temperature stalne (uglavnom prosječne godišnje temperature tog područja), kao i vlažnost zraka, koja je u pravilu maksimalna. Podzemna staništa su sasvim mračna i zbog nedostatka bilja u njima vlada stalna relativna oskudica hrane.

Ulaz u špilju moguć je samo s vodičem, u mom slučaju opet s vodičicom, kao i u prethodna 2 podzemlja. Ulaz je svaki sat, od 10 do 14, a zadnji ulaz se pomiče u sezoni s trajanjem dnevne svjetlosti, do 16 sati. Ulaznica ima i porodičnih i pojedinačnih, i studentsko-umirovljeničkih. Progutao sam knedl kad me je vodičica upitala jesam li iz BiH. Pomislih, eto opet poduplane tarife za strance. No, ipak je ispalo na očekivanih 15 KM. Tko je popušio s laganom odjećom može dobiti tanku jaknu a svatko dobije kacigu što je vrlo korisno jer je svod prvih 300 m prilično nizak i treba hodati u pognutom stavu. Nekoliko sam puta, i onako sagnut, bubnuo kacigom u svod. Bez nje imao bih plosnatu glavu, možda i narezanu na šnite.

Ulaz. Fotografiranje se brani, što me uvijek čini nesretnim, pa pokušavam diplomatski: Pretpostavljam da nije dopušteno fotografiranje s bljeskalicom, ili...?. Onda obično dobijem dozvolu slikanja jer sam im dobro odabranim pitanjem pružio priliku zaobilaženja krutih pravila, ako slikanje iz nekih komercijalnih razloga nije dopušteno.



Dok još dopire dnevno svjetlo. Vodičica objašnjava i da je i dublje postavljen jamski leopard samo umjetna replika – kao da smo mala djeca.



Špilja je slabo osvjetljena – naposlijetku, moramo steći dojam da smo u mračnoj rupi. Špiljom vodi betonirana staza, bez stepenica, solidno osvjetljena, a rasvjeta nigdje ne tuče u oči. Crvena rasvjeta nije dobar izbor – ne povećava tajnovitost, a iskrivljuje boje. Zato se automatika mog fotića, nategnuta do krajnjih granica, cijelo vrijeme mučila, u nekoliko navrata odbivši suradnju.

Vjetrenica je hidrološki aktivan protočni speleološki objekt s čak 4 vodena toka, te više desetaka manjih periodičnih tokova s podzemnim jezerima. Glavni kanal prostire se vodoravno od početka do kraja. Iznad njega uzdižu se uspravni kanali, dimnjaci, koji ga povezuju s površinom, a ispod njega nekoliko nižih sustava kanala poput Donje Vjetrenice i Absolonova kanala. Ukupna dužina pećinskih kanala je preko 7 km, a turistima je na raspolaganju 600 m uređenih i osvjetljenih staza. Prvih 150 m špilja je niska i većim dijelom orijentirana od si. prema jz, a potom se razvija u širok i prostran kanal koji od prostrane dvorane daljih 600 m koljenasto slijedi glavni smjer od sjeverozapada prema jugoistoku a zatim ide na jug do kraja Skrivenog glavnog kanala. Početak sam prešao u duboko poklonjenom stavu imajući dojam da je svod najniži baš iznad staze. Volju za slikanjem tog dijela nisam imao.

Prva dvorana duga je oko 40 m, široka 10-15 m. Završava Vratima, okruglastim prolazom promjera oko 2,5 m, nastalim erozijom. Ovo su Vrata Vjetrenice. Nakon njih više ne puše. Staza je široka oko metar, pa iz toga možete vidjeti koliko su vrata niska.



Dalje se prostor normalizirao i za klasično građene posjetitelje.







Ovo su pjati, vodom izdubljene kaskadne zdjeličaste forme.



Idemo dalje...



Na kraju rute za obične smrtnike (moguće je ugovoriti turu i dalje, u pratnji speleologa) je Hajdučki stol. Veći kamen i 8 manjih, poput stolica. Nisu to ovdašnje prirodne izrasline već ih je u bližoj povijesti netko donio. Priča kaže da su se ovdje sastajali hajduci. Osim legendi o hajducima uz Vjetrenicu su vezane i druge legende, o vilama npr.



Detalj kod stola



Tu od negdje kapa voda u udubljenje i obilaznici je mogu piti.



Na ovom mjestu okreće se na-lijevo-krug i istim putem nazad. I opet ona tortura pod niskim svodom, kad sam se pitao što je meni ovo trebalo.

O bogatstvu Vjetrenice i čitavog kraja može se mnogo saznati kroz posjetu Biospeološkom muzeju Vjetrenica, prvom takvom u svijetu. Muzej se nalazi u obnovljenoj tradicionalnoj hercegovačkoj kući u Zavali, a posjetiteljima pruža uvid u 16 veoma zanimljivih zbirki. Postavljene cjeline su: Krš, Dinaridi, Popovo polje, Speleološki objekti Popova polja, Vjetrenica: hommage istraživačima, Vjetrenica: osobna karta, Povijest istraživanja, Nacrti Vjetrenice, Paleontologija, Arheologija, Staništa, Higropetrik, Špiljski organizmi, Popis špiljske faune Vjetrenice, Vjetrenica danas i, kao završni futuristički poster, Vjetrenica sutra. Nisam je posjetio. Zov bliskog mora bio je jači.