Pod zemlju

Ima na ovom forumu slika i slika... Što im je zajedničko? Mogao bih vas ostaviti dan-dva da pogađate i svakakvih bi odgovora bilo. No, uštedit ću vam vrijeme i spriječiti razvijanje mašte svojim odgovorom: gotovo sve su slike nadzemne. A hajd'mo, za promjenu, malo poviriti pod zemlju. U Had, rekao bi Pfaff.

Nekoć davno već smo imali nešto u okviru ovih Putopisa. Pamtim svoja dva priloga, svaki u okviru vlastite teme. Prvi put se radilo o rudniku u Idriji, drugi put o muzejskom rudniku u sklopu labinskog Narodnog muzeja (tu se, doduše, radi(lo) tek o, za oglednu muzejsku svrhu, adaptiranom podrumu, ali ipak je to ispod zemlje).

I tunel na raškoj pruzi kojom su se onomad smucali tada viđeni, a sad ugasli, forumaši, i kojeg su također fotodokumentirali (ako je od tog išta ostalo) na neki je način također ispod zemlje (odn. zemlja je iznad njega). Ljeto je, vremena imate, pa pretražujte naslove. Inače bih morao ja, a dok bih se time bavio opet bi padale opaske o usamljenom Paletu, vodostajima i slično.

A nekako je i primjereno u ove vruće dane zavući se u hlad, zar ne? Iako u uputama za uporabu čitate o očekivanoj temperaturi u tim prostorima, nekako vam je mrsko odjenuti duge hlače i ponijeti jaknu. A kad ste jednom unutra, e, onda je kasno.

Kad smo već u oba gornja opisana slučaja imali i tračnice pod zemljom, nastavimo u istom tonu. Spustimo se opet u jedan rudnik. Opet muzejski. Kao školarac sam njime bio fasciniran. Ta je fascinacija trajala sve dok nisam posjetio rudnik(e) u tehničkom muzeju u Münchenu. E, to je bilo nešto! A sad sam, pod stare dane, odlučio obnoviti sjećanja i to podijeliti s vama. Spuštamo se u rudnik zagrebačkog tehničkog muzeja Nikola Tesla. Ispraćeni odn. u rudnik upraćeni smo tradicionalnim rudarskim pozdravom Sretno! i slikom sv. Barbare, zaštitnice rudara.



Ulaz u rov podijeljen je na dva dijela: stepenište i kosinu. Kosina (tobogan) ovdje nije uređena a u rudnicima služi za brz ulazak rudara u jamu. U inozemnim oglednim (muzejskim) rudnicima to funkcionira i posjetitelji zaista tako i ulaze. Terra Montana i Terra Mystica u Bad Bleibergu bile su mi u planu za ovaj mjesec ali sve je to još pomalo nejasno. Ostanimo mi do daljnjega doma.



Sad ćemo stati na loptu. Tema je uvedena, predmet teme naznačen. Ionako se sad podsjećate na gore naznačene teme, pa nema smisla utući vas još i s nastavkom ovog.

Bi ja ranije nastavio s temom, ali ubi nas Pfaff berlinarijama, pa rekoh, dok se oporavite za prihvat novih saznanja...

Zadnji put smo se spustili u kvazirudnik zagrebačkog tehničkog muzeja Nikola Tesla. Na ulazu u prvi rov nailazimo i na prvo vozilo i prve tračnice.



U stranskom odvojku vidimo čemu je to iskapanje bilo nalik (u Idriji te lutke bolje izgledaju).



Dalje ćemo se uglavnom gibati jednim hodnikom. Rudničke prizore baš i nećemo vidjeti i to je šteta. Znam da uređenje košta, znam da novca nikad dosta, ali uz malo više volje, truda i sredstava mogao se ovaj rudnik učiniti atraktivnijim. Ovakav uglavnom prikazuje građevinske elemente podzidavanja i obzidavanja rova.



Izvedba rova na drugi način.



Izvedba rova na treći način. Tračnice su nestale.



U daljini se nazire i četvrti način



Evo opet i tračnica. Dva kolosijeka se križaju iako je tehnika skretanja kao i nastavka pomalo nejasna. Pitao sam onog čovu iza kolica, ali on samo stoji i šuti.



Opet neko čudno rješenje. Moglo bi se raditi o sustavu ventilacije. U rudnik se ne može bez vodiča. On je na ulazu ispričao osnovne stvari (zbog veličine grupe, jer posjeti su jednom dnevno, u rovu to nije moguće jer oni na kraju ne bi ništa čuli, iako se mogao uvesti sustav ozvučenja). Grupa je protutnjala hodnicima tako da uz slikanje nisam imao vremena proučiti sve natpise i objašnjenja u rovovima. Šteta (mi baš znamo ne iskoristiti i/ili upropastiti dobre stvari).



Na licu mjesta sam znao, a do kuće zaboravio čemu su ove naprave desno služile. Piše tamo, ali moraš trčat za grupom da ti ne ugase svjetlo. Naputak budućim posjetiteljima: ponesite bateriju. Ako vas dolje i zaborave, ne možete zalutati a izlaz na površinu zapriječen je samo jednim užetom.



Stigli smo i do dizala. Naredbe za pogon davane su zvučnim signalima (zvonom). Postojao je i posebni zvučni signal za opasnost (sirena). Sve su nam to tamo odzvonili i odtrubili.



Tamo desno vidite ploču s nekoliko prilično robustnih kutija (ona bijela dolje lijevo je novijeg datuma, nije muzejski primjerak već rezultat funkcionalne potrebe i nije predmet daljnih objašnjenja). Nisu one bez veze takve. U rudnicima su, osim opasnosti od urušavanja, prisutne i opasnosti od gušenja i eksplozije. Do gušenja dolazi uslijed pojave ugljičnog monoksida. Danas ga detektiraju moderni uređaji a nekad su se koristile ptice, poglavito kanarinci, u kavezima. Dok su ptice pjevale, sve je bilo u redu. A kad su zašutjele, k tome još i pale sa svoje prečke na dno krletke – e, onda nastaje frka. Bjež' van! Drugi plin koji se može pojaviti u rudnicima je metan. Sam metan zapravo je bezopasan. Opasna je njegova smjesa sa zrakom i ta je smjesa ponekad eksplozivna. Ponekad? Dovoljno je da u prostoriju uđe 4 volumna postotka metana i eksplozija postaje vrlo vjerojatna (naravno, ne sama od sebe, potreban je i uzročnik paljenja: plamen, iskra, vruća površina...). Ali ako četvrtinu prostorije napunite metanom, možete kresati šibice koliko vas volja, možete paliti oganj, ispaljivati signalne rakete… neće se dogoditi ništa. Smjesa metana sa zrakom prestaje biti eksplozivna kad njegov udio pređe 17%. Vratimo se na one robustne kutije. One su takve jer je u njima električna oprema koja svojim radom, a posebno kvarom, može izazvati električnu iskru koja bi pak mogla, bude li u okolini metana između 4 i 17% izazvati eksploziju. Zbog toga se električni uređaji proizvode u nekoliko vrsta konstrukcijske protueksplozijske zaštite koje sprečavaju nastanak eksplozije. Ovo je jedna od njih a zove se oklapanje kod kojeg kućište treba podnijeti tlak eksplozije nastale u njemu. Te kutije nisu hermetički zatvorene, naprotiv, na njima postoji nešto što se zove zračni raspor ali su njegove dimenzije i oblik takvi da ne može prenijeti plamen iz kutije na okolinu.

A sad se udaljimo od dizala i one ploče s uređajima. Tračnice su tu zanimljive.





Tako ćemo se glavnim hodnikom malo-pomalo vratiti na ishodišnu točku. Na površinu se nespretno vratiti uspinjanjem uz onaj tobogan s početka – zato služe stepenice (one također s početka). Malo je duže i napornije, pogotovo nakon teška podzemna posla.

Prošlo je 45 godina od kada sam ja radeći u muzeju puno puta proveo grupe kroz tu imitaciju rudnika, koji je tada bio daleko
lošije uređen sa manje elemenata. Morao sam gotovo vikati kad su bile veće grupe a često su se fakini igrali skrivača pa bi
nakon izlaska nastala potraga za njima. Onda su uveli pravilo da dežurni vatrogasac ili čuvar idu iza svih kako netko ne bi
zaostao.
Ono okretište za vagonete je bilo fiksno, oni bi se svojim vijencem popeli na glatku željeznu površinu pa bi ih se na silu
zaokrenulo u željenom pravcu.

Nastavimo s nečim što nam je već borna u svojem Tako nekako Zagrebu naznačio odn. pokazao, ne sluteći da se od toga može razviti cijela jedna priča. Zagrebački tunel. Tunel ispod Griča. Izgrađen 1943. kao sklonište, duljine 350 m i širine većinom 3,2 m a u sredini 5,5 m, gdje je i osjetno viši, položen u smjeru zapad-istok (ulazi u Mesničkoj i Radićevoj ul. i s 4 odvojka u smjeru sjever-jug i izlazima na Ilicu (3) i Tomićevu ul. (1) – zapravo u dvorišta tih ulica. Tunel je više puta otiman zaborvu i ponovno zaboravljan, a posljednja obnova urađena je – pogađate – traljavo, pri čemu nisu zadovoljene osnovne sigurnosne mjere.

Eto karte na kojoj nedostaju dva izlaza u ilička dvorišta.



Ulaz iz Mesničke



Ulaz iz Radićeve je na privatnom posjedu koji je smetan od posjetitelja tunela (svojedobno su ga vlasnici dvorišta čak i fizički blokirali) i o tome se još uvijek vodi spor.

Uži i niži dio tunela



Grananje pred širim i višim dijelom



I, naposlijetku, i taj širi i viši dio.



Postojali su i planovi o proširenju na više razina, bilo je i krađe ideja i projekata (naša posla!) a onda obično u finalno planiranje i izvedbu najstručniji i najupućeniji nisu uključeni.

No, tu zagrebačko podzemlje ne prestaje. Jedna od najstarijih zagrebačkih priča jest ona da se ispod Zagreba nalazi još jedan, tajni grad. Najstariji splet tunela datira iz 18. stoljeća, a nalazi se pod Gornjim gradom. Ovi tuneli navodno su u jako lošem stanju, djelomično i zatrpani. Jedan tunel vodi iz crkve sv. Marka i prvih desetak metara je još sedamdesetih bilo donekle uređeno i osvjetljeno (pristupiti su mu mogli samo oni koji su si posebno dobri sa župnikom, ili na nečiju preporuku). Jedan tunel prokopan je između Visoke ulice i Tkalčićeve, a proteže se ispod Tuškanca do Dubravkina puta. Ulaz u Tkalčićevoj ničim ne odaje da se radi o podzemnom gradu. Riječ je o staroj, maloj i neuglednoj zgradi s naznačenim “objekt MORH–a”. Ovdje se nalazi Državni centar za obavješćivanje i motrenje, dok je u dvorištu smješten tajni ulaz u tunele. Muzej Grada Zagreba u Opatičkoj ul. i Skalinska povezani su tunelom koji se proteže ispod Krvavog mosta, a prema nekim pričama i Stara Vlaška krije misteriozan ulaz u nepoznati tunel. I u Martićevoj ulici, u borninom okolišu, nalaze se tajni ulazi u tunele koji se granaju u svim smjerovima, tvrde ljubitelji misterioznog Zagreba. Nepoznato je gdje su izlazi iz ovih tunela, a ulaz se nalazi kod same Immportane Gallerije u podrumu zgrade.

Jedan je tunel pak smješten na Pantovčaku, odnosno ispod nekadašnje Titove vile i rezerviran je za pričuvnu rezidenciju hrvatskog predsjednika u ekstremno rizičnim situacijama.

Ima nekih tunela i izvan centra, u Podsusedskom Dolju i Markuševcu.

Nekad je među nama, onda klincima, kružila priča o tunelu koji vodi s Gornjega grada sve do u Medvedgrad. Ne sjećam se da je precizirano iz koje to gornjogradske lokacije, ali je već i ta legenda indikativna za tu maglu zagrebačkih tunela.
Isto tak, navodno postoji i tunel iz Vile Rebar (odnosno onoga kaj je od nje ostalo). Sad više ni ne znam jel je to stvarno, ili još jedna legenda?

Obzirom da je Medvedgrad bio kaptolski posjed, tunel je mogao voditi do Kaptola ili do Popovog tornja. Ako je sagrađen kasnije, mogao bi voditi do palače ako bi takvu na Griču imao medvedgradski gospodar. Naravno, za ono doba tako dugačak tunel bio bi prefveliki zahvat. I njegova svrha bi bila upitna.

Glede vile Rebar stvar je već vjerojatnija. To se nešto povezivalo s poglavnikom, pa je to mogla biti preteča Titovih širomjugoslavenskih podzemlja.

No, nastavimo mi s dostupnim tunelima i spustimo se na morsku obalu. Započnimo s bakarskim podvodnim tunelom (podvodje ili podvođe možemo isto smatrati podzemljem, doduše, u širem smislu). Taj tunel čiji nam je eksterijer tako lijepo već prikazan na ovom forumu (da ne smatram potrebnim prisnažiti nekom dodatnom slikom) i dalje je zatvoren i običnim smrtnicima, znatiželjnicima i lutalicama nedostupan. Opisu tog tunela neću, dakle, prisnažiti ni riječima, jer sam ostao bez njih. Zapravo, nikad ih nisam ni imao. Dođoh, ogledah, razočarah se. Ništa zato, ima još rupa u okolici.

Slijedeći, ovaj puta zaista podzemni, tunel je u samom srcu Rijeke. Riječki tunel, poznat pod nazivom TunelRi, pješački je tunel koji je prokopala talijanska vojska u živoj stijeni u dužini od 330 m u razdoblju od 1939. do 1942. Učinjeno je to za potrebe zaštite civilnog stanovništva od zračnih bombardiranja. Zbog činjenice da je grad izrastao na području gdje su se u povijesti dodirivale brojne države, postao je i mjesto od posebne vojne važnosti. Česta pomicanja granica donijela su gradnju fortifikacijskih objekata. Glavnina njih pojavila se uoči Drugog svjetskog rata, u doba izgradnje tzv. Alpskog bedema (Vallo Alpino), koji je trebao štititi granicu između Kraljevine Italije i Kraljevine Jugoslavije. Podzemne utvrde, skladišta oružja i opreme, prolazi i bunkeri počeli su se graditi 1931. da se obranu grada učini što manje topnički ranjivom.

Glavna tunelska cijev ima dva odvojka, jedan koji vodi prema zgradi nekadašnjega gradskog municipija i drugi prema katedrali sv. Vida. Na više mjesta duž tunela još uvijek se mogu vidjeti originalni natpisi iz Drugog svjetskog rata “Riservato all U.N.P.A.” („Rezervirano za protuzračnu obranu“). Ona je u to doba bila smještena u zgradi Osnovne škole Dolac. Gradnja tunela dobila je svoj smisao u ratnoj završnici 1944. i 1945. kad je Rijeka bombardirana u valovima savezničkih zrakoplova. Svrsi je poslužio i tijekom Domovinskog rata, dio stanovništva tada je u njemu u dva navrata potražio zaštitu.



Tunel je rasvjetljen a tlo mu je posuto pijeskom, prohodan je cijelom dužinom, a unutarnja temperatura je 15 ºC. Riječki tunel uobičajeno je otvoren u vremenu od 10 do 20 sati (19.45 zadnji ulazak). Od 6.5.2022. Radno vrijeme: 10-18 sati svaki dan.

   

Eto i slike









Ne vidite sliku? Tja, pa nema je!    Zato i oni smajlići. Ne zato jer je fotograf nešto zeznuo, ne zato jer su se imagešak ili fotobuket nešto uzjogunili, već je nema jer je nema. Dođeš do ulaza i poljubiš vrata*. Dolaze turisti, s mapom grada i turističkim vodičem i blenu li, blenu, pitajući se jesu li uopće na pravom mjestu. Neka obavijest? Radno vrijeme? Ma, ne budite smiješni. Zapravo je malo nejasno u čijem je tunel vlasništvu i tko njime upravlja. Tražio sam i tražio i nisam našao, pa ne znam koga izvrijeđati. Mogu samo reći: indolentni mužeki! Raspišu se o novoj atrakciji, naslikaju je, pozovu te i onda: friška figa. Drugim riječima: prvo nam daju meda a onda nas lupe žlicom po glavi. Neshvatljivo kako mi preziremo vlastite vrijedne turističke atrakcije. Srećom da je corona spriječila Rijeku predstaviti se u potpunosti kao europska prijestolnica kulture 2020. jer tko zna kako bi se još osramotili (što su mi u razgovoru priznali i sami domaćini).

Ima slika tunela na internetu ali ih namjerno ne prenosim. Čemu reklamirati nečiji nerad? Gledali bismo u njih i to bi bilo kao dijete koje slini pred izlogom slastičarne gledajući svakovrsne kolače, a nema novaca priuštiti si ni najjeftiniji.

Jesam li ja ono rekao da prelazimo na dostupno podzemlje? Eto kako je lako napraviti od jezika lopatu.

Idemo dalje? Ne, za danas smo se previše umorili od neuspješnih obilazaka. Možda narednih dana bude više sreće. Temu pratite i dalje.

*Nisu to bila jedina vrata koja sam u Rijeci taj put poljubio, ma kakvi. Ali što će ti kulturno uzdizanje kad imaš more i plaže, a sunce prži.

Dobro se slaže s albumom Leta3 "Nečuveno" (ploča s pola sata tišine).

Malo sam proguglao na netu tražeći razlog zašto tunel nije otvoren no to nijesam našao, zadnji članak o njemu je iz
prošlog mjeseca na linku a ima i jedan filmić

Budem se raspitao pa javim...

Zerostrasse

Zgorun, zdolun i okolo po Istri (ima i neka Pfaffova tema takvog naziva) doklatio (mingling ?) sam se i do njenog krajnjeg juga. Do Pule. Pula, grad neizmjerno bogate povijesti, bi, po dostupnim objavljenim, dijelom i iskustvenim podacima trebala biti prava meka za turiste. Od rimskih, preko austrijskih fortifikacijskih građevina, do parkova i višekilometarskih šetnica...

Za nadzemlje u dobroj mjeri vrijedi kao i za Rijeku. Indolencija je poprimila razmjere epidemije, sam ne znaš je li iz Rijeke došla u Pulu ili je bilo obratno. Ali, nije ovo tema o nadzemlju (Puležani, ili bar dio vas, onaj indolentni, izvukli ste se!). Istraživanje pulskog podzemlja počinjemo u samom centru. U Areni? Ma, ne. Dopuštam da Arena ima neke podrume gdje su čuvali gladijatore, zvijeri i sl. ali smatram da kupnjom ulaznice ne dobijaš vrijednost za novac. Dobar dio vidiš i izvana, a smještajem kontejnera, skela i montažnih tribina unutar Arene ionako je narušen njen izvorni izgled.

Dobro, kuda ćemo onda? U Zerostrasse! Ha? Čudno odn. neobično ime (očekivala bi se neka talijanština), ali službeno ime! Pula je, kao glavna ratna luka i sidrište flote, pred početak Prvog svjetskog rata važno vojno-strateško središte od iznimnoga općedržavnog značaja za tadašnju Austro-Ugarsku Monarhiju; stoga se utvrđuje široko zasnovan sustav fortifikacijskih objekata s posadom (utvrde, baterije, topničke bitnice i mitraljeski položaji, jedino nema flakturmova), koji se protezao od zapadne do istočne obale Istre i tako zatvarao prilaze gradu. U samome gradu, uz civilno stanovništvo, boravi i veliki broj vojnika i stručnjaka različitih profila koji su radili za potrebe vojske i Arsenala, te su austrougarske vlasti, neposredno pred Prvi svjetski rat i tijekom njegova trajanja, za potrebe sklanjanja ljudi u slučaju direktnih zračnih napada na grad (jer nije bilo flakturmova), započele izgradnju podzemnoga sustava tunela – skloništa (rovova, galerija i prolaza) sa spremištima streljiva i komunikacijskim hodnicima ispod pulskih brežuljaka. Nijedan pulski brežuljak u najužoj jezgri grada nije ostao pošteđen bušenja i kopanja! Stvorena je široko rasprostranjena mreža podzemnih tunela – skloništa, od kojih su najveća ona ispod brežuljka Monte Zaro, te podno Kaštela i Monte Ghira. Mletačka utvrda na Kaštelu (Hafenkastell) pod austrijskom je vlašću služila kao skladište, vojarna i promatračnica. Ispod utvrde nalaze se podzemne prostorije koje su u Prvom svjetskom ratu služile za smještaj posade, materijala i streljiva, ali i kao zatvor za zarobljene neprijateljske vojnike. Ispod središnjega gradskog brežuljka – Kaštela nalaze se dva tunelska skloništa: jedan ispod same utvrde, koja se nalazi na vrhu brežuljka, a u njegovu podnožju drugi, koji povezuje dva dijela užega centra grada, dužine oko 400 m. Četiri ulaza s različitih strana, pri dnu padine brežuljka na kojemu se nalazi Kaštel, vode podzemnim hodnicima prema jedinstvenom prostoru u središtu, u kojemu se hodnici susreću. Ulazi su napravljeni tako da omogućuju cijelom sustavu pravilno strujanje zraka, a temperatura zraka u svakom godišnjem dobu varira do 14 do 18 °C. Ovaj je prostor, u kojemu su hodnici široki od 3 do 6 m, a visoki oko 2,5 m, mogao primiti oko 6000 ljudi.

Situacija:



Glavni je ulaz iz Carrarine ul, kroz Dvojna vrata, tamo je i blagajna. Na ostalim ulazima (Cvečićev uspon, Uspon Pavla Đakona, Giardini i Kaštel) su automati za samonaplatu i tu ćete biti uskraćeni za možebitnu informaciju o dnevnim nedostacima. Mi ćemo ući na glavni ulaz.



U nedostatku stalaktita, stalagmita i stalagmata (ovo je ipak umjetno a ne prirodno podzemlje) u ulaznom tunelu, sve do središnje dvorane u kojoj se sastaju svi hodnici, postavljena je hvalevrijedna i zanimljiva izložba o pulskom tramvaju. Zanimljivo je obrazloženje kako je tramvaj u Puli ukinut 1934. zbog sveopćeg tehnološkog napretka (kao: tramvaj ja zastario? – a što bi rekli danas kad sve više gradova revitalizira ili uvodi tramvajski promet?) i uvođenja autobusa.





Središnja dvorana



Jedan od preostalih hodnika (vidiš jedan, vidio si ih sve, iako sam ja prošao svakim)



Od svakog hodnika odvajaju se postrance kraći odvojci do većih prostorija. Neki od odvojaka imaju sanitarnu namjenu (ma, mora u temi biti i ćenifa, ne smijemo iznevjeriti stare dobre običaje) iako nigdje nije dan postupnik o uklanjanju sadržaja.



Eto zagrepčani, eto riječani. Gledajte i ugledajte se. (I onda se mi čudimo kad Istrijani govore o nekoj priželjkivnoj autonomiji jer se smatraju nekako drugačijim od ostatka)

Ima tu i dizalo s čak dvije stanice (kata). U prvom katu su podzemni hodnici Kaštela, na drugom je sam Kaštel. Na dan mog obilaska dizalo nije radilo. Kad uđete mimo prodavaonice ulaznica lijepo će vam sve objasniti. Poanta je da ćete na Kaštel morati pješice, vanjskim ulicama. Unutarnjeg stubišta nema. E, sad se pitam, koji je pristup u na taj dan nedostupne hodnike pod Kaštelom? Što ako te hodnike u slučaju neke nevolje treba naglo napustiti? Prvo će isključiti dizalo. Znači, mora postojati neko stubište. Uostalom, dizala nije bilo u vrijeme kopanja tih hodnika. I zašto onda ne možemo obići te hodnike? Vidi pod: indolencija (neće biti ništa od one autonomije, još uvijek je previše zajedničkih karakteristika). Ipak, pohvalno je da je, zbog neučinkovitog dizala cijena ulaznice prepolovljena. To je opet jedna od pulskih navlakuša kojih je grad pun. U tunelima sam platio 15 kn a drugih 15 kn sam platio na ulazu u Kaštel (to su penzionerske cijene!), što se, mislim, ne plaća kad se stiže dizalom, jer se dizalom stiže usred Kaštela, iza blagajne. Dakle: od snižene cijene ništa! Doduše – nisam morao na kaštel. Onda bih ipak platio samo pola.

Ali opet ja o nadzemlju, a obećao sam podzemlje.

Obečao si ti puno toga. Pa smo već navikli. Ipak te rado čitamo,

Feštinsko kraljevstvo

Začudio bi se čovjek čega sve u Istri ima. Da je Istra neka špiljarska zemlja ne bih nikad rekao. A kad ono... četiri uređene špilje i još podosta neuređenih, bilo špilja, bilo jama, bilo rovova.

Zaputit ćemo se u mjesto jako maštovitog i bajkovitog naziva: Feštinsko kraljevstvo. Lokacija: selo Feštini (a kako bi i bilo drugačije?).

Feštini? Đe to? Sjeveroistočno od Svetvinčenta, jugoistočno od Žminja. Nakon što ste se zadnjih stotinjak metara nakon uskog asfalta droncali po seoskom kolovozu, upali ste ovamo.



Mjesto je naglašeno uređeno za djecu i njihovu igru. Uredno pošišana trava, nadstrešnica s ugostiteljskim objektom koji nudi pića i napitke, maštovite figure iz dječjeg svijeta mašte, ali i ovaj ograđeni dio – ulaz u Feštinsko kraljevstvo.



Feštinsko kraljevstvo je špilja imena po anegdoti prema kojoj su se sva djeca iz okolnih sela okupljala i odlazila igrati u nju, a kad bi ih odrasli upitali gdje su bili, odgovorili bi: u kraljevstvu. Tako je nastalo Feštinsko kraljevstvo.

Otkrivena je tridesetih godina prošlog stoljeća tijekom sadnje vinove loze, kad je kramp propao u zemlju stvorivši rupu koju je bilo nemoguće zatrpati. Nakon Drugog svjetskog rata špilja je zatrpana, a tek je osamdesetih ponovno otkrivena. U povijesti podosta devastirana jer su nesavjesni posjetitelji otkidali i odnosili špiljske ukrase. Kako bi se to spriječilo, unutrašnjost špilje je uređena sigurnim stazama duljine stotinjak metara a pristup zatvoren vratima. Do ulaza se valja spustiti stepenicama, što će vam teško uspjeti ako prije toga niste platili ulaznicu 50 kn.





Špilja obiluje prekrasnim sigastim oblicima među kojima i lako prepoznatljivi oblici poput čarobnjakovog šešira, kule babilonske i ogromna šišmiševa krila neobično prekrivena ogrankom korijena vinove loze koja se napaja vodom sa špiljskog dna.















Staza kroz špilju je kružna a obilazak, moguć isključivo s vodičem, traje kojih pola sata.







Kao i u svakoj poštenoj špilji i ovdje se hodnici i cijevi nastavljaju dalje, izvan ograđene staze, ali taj dio je namijenjem pravim speleolozima.

Temperatura u špilji se kreće negdje oko 13-15 ºC pa nije naodmet ponijeti jaknu. U kratkim hlačama ćete izdržati.

gaspa je napisao/la:
Začudio bi se čovjek čega sve u Istri ima. Da je Istra neka špiljarska zemlja ne bih nikad rekao. A kad ono... četiri uređene špilje i još podosta neuređenih, bilo špilja, bilo jama, bilo rovova ...

Foibe ...?

Grabovača


Ima u Istri još špilja od kojih su dvije, Baredine i Mramornica turistički uređene. Ima i Biserujka kod borne. Ima ih i kod Pfaffa (Lokvarka više nije za gospodina njegovih godina ali obilazak Vrela ne bi mu bio naodmet). A mi ćemo se sad teleportirati u kršnu Liku i vidjeti zašto je zovu kršnom.

Mogao bih sad napisati prelijepi tekst ali vi, kakvi već jeste, proguglali biste temu i pronašli odakle sam taj prelijepi tekst prepisao. Zato ću vas manje poetskim rječnikom uputiti u jednu impozantnu rupu… (ne, krivo ste shvatili, neću vas vulgarnim rječnikom uputiti u onu rupu). Uostalom, eto što se događa kad ne prepisujem prelijepi tekst.

Poći nam je u Perušić. Istočno od njega, na gorskoj kosi između rijeke Like i glavnih prometnica prostire se pećinski park Grabovača, nazvan po tamošnjem vrhu (770 m). Jedini je to pećinski park u Europi. Zauzima 1,5 km2 a na njegovom je području 29 istraženih speleoloških objekata, među kojima se ističe špilja Samograd, najstarija turistička špilja, šire poznata od 1889, pa onda malo zanemarena, da bi zadnjih godina doživjela novi procvat.

Uglavnom označeni seoski cestuljci dovest će vas do parkirališta i suvenirnice (u pozadini strši kula Perušić).



Odatle se, u određenim terminima, nastavlja uz pratnju vodiča (jedini mogući pristup u špilju). Ja sam imao privilegiju imati svog vlastitog vodiča (jer sam bio jedini posjetitelj). Treba znati izabrati vrijeme! Od suvenirnice vam slijedi 750 m uzbrdo (onih 750 m je udaljenost, a ne visinska razlika, iako se cijeli put uspinje).



Ulaz u špilju se nalazi u ponikvi u koju se ulazi betonskim stepenicama s rukohvatom.





Dok vodič nešto petlja sa strujom (špilja je osvjetljena, ali onako sexy, barski ugođaj) mi ćemo (odn. vi ćete) sačekati slijedeći nastavak.

Ne kužim? Zašto se najprije penješ 750 metara da bi se onda betonskim stepenicama spuštao? Zar ne postoji neko, hodaču prijaznije, rješenje?

Da bin reč rekal...

Rekao sam da ćemo/ćete sačekati slijedeći nastavak. Bome ste ga se načekali. Gotovo dva (2) mjeseca! Iz (ne?)planiranih razloga. U svakom slučaju, u međuvremenu vodič je upalio svjetlo, pa možemo u špilju. Ja sam, očekivajući takvu atmosferu, reda radi imao naglavnu svjetiljku, em da si osvjetlim neposredni dio predamnom, em da mogu podešavati fotić. Dobra je to stvar, ta naglavna svjetiljka. Svijetli jako, a za male novce dobijete je kod Kineza.

Ušli smo u špilju. Njezina duljina je 345 m a njome vodi 474 stepenica, mahom ručno isklesanih u sigovini prije više od 100 godina. Tu mi odmah padaju na pamet Cerovačke pećine, špilje bez oca i matere, za koje je početkom devedesetih koncesiju dobio neki rođo s primorske strane Velebita pa njihove prolaze počeo popločavati benkovačkim kamenom  



Ovdje je sve, srećom, ostalo manje-više prirodno a nužni zahvati izvedeni u tkivu špilje mali su i bezbolni. Prolazimo kroz početni, niži i uži dio. Ono plavo nije snijeg (led) nego odsjaj moje čeone svjetiljke. Digitalni aparati različito tumače različite izvore svjetlosti i istodobno ih ne mogu sve jednako stvarno prikazati. Jedan je dobar ali se drugi zato izvitoperi (po valnim duljinama odn. frekvencijski).



E, sad je vrijeme da otvorimo usta i da nam zastane dah. Pred nama se otvara visok prostor, poput gotičke katedrale. Slike na prvi pogled mogu zavarati pa stoga, da biste dobili predodžbe o stvarnim dimenzijama, na svakoj slici pokušajte uočiti sićušnu stazu kroz špilju, stepenice i rukohvate. A iznad staze neobična mreža sazdana od stijena s brojnim otvorima.







Nakon stjecanja općeg dojma u nastavku ćemo se posvetiti detaljima špilje.





Ovo je krokodil…



…a ovo šećer koji obvezno (po definiciji) dolazi na kraju. Špiljsko jaje. Formira se u lećasto izdubljenim nakapnicama. Pričao mi je vodič dosta o tome, a ja, durak, to ne zapisao i – normalno – zaboravio.



Na ovaj šećer nema ibera. Gotovo. End. Ende. Finito. Koнeц. Idemo van.

Obzirom da pfaff nije pokazao zanimanje posjetiti i predstaviti nam svoje lokalno podzemlje (već samo mjeri temperaturu, a dolje u rupi bi mu bilo toplije!), onda moram ja. U Gorskom kotaru podosta je špilja od kojih su neke, poput Hajdove hiže ispod Drgomlja, teže dostupne. Neke su, poput Lokvarke, lako dostupne ali nešto teže obilažljive. Naime, iako se Lokvarkom prolazi uređenim putem, treba se spustiti 90 m stepenicama, što je čini najdubljom turistički uređenom špiljom u Hrvatskoj (ukupna istražena dubina je 252 m). A onda se njima ponovo i popeti. U one dane kad mi stepenice nisu predstavljale problem već zadovoljstvo (u međuvremenu su zamijenjene novim, blažim) slikao sam dijapozitive i ti baš nisu nešto posebno ispali pa se njima ovdje neću hvaliti. A i s dijafilmovima smo bili dosta šparni (jer im cijena nije bila baš sitnica) pa se nismo razbacivali desetinama slika, kao što to činimo s digitalijom u današnje doba.

Ipak, posjetit ćemo jednu drugu, danas izuzetno lako dostupnu i turistički uređenu špilju, Vrelo, pored Fužina. U njoj stepenica nema, možemo reći da je u ravnini, pa je dostupna i za invalidska kolica. Duga je 310 m a za obilazak je uređeno 180 m. Iz tog, novouređenog doba (prije nekih 15 godina) također nemam nekih upečatljivih slika. Ali, zato imam starijih. Kad špilja nije bila uređena i kad nije bila dostupna običnim smrtnicima. Naime, špilja je otkrivena prilikom radova na obližnjoj reverzibilnoj hidroelektrani Vrelo. Elektranica funkcionira poput mnogo razvikanijeg i većeg Obrovca: u generatorskom režimu, dakle kad proizvodi struju, agregat (jedan jedini) pokreću vode koje se tunelom dovode iz Lokvarskog (Omladinskog) jezera a ispuštaju u jezero Bajer. U pupnom radu elektrana troši struju i prepumpava vodu iz Bajera u Lokvarsko jezero. Zašto? Voda iz Bajera otječe Ličkim poljem (naziv mu od sela Lič a ne pokrajine Like! – ne miješajte ta dva pojma) združujući se s još nekim manjim vodotocima i ispustima iz retencija te se cjevovodima vodi 658,5 m niže, do hidroelektrane Vinodol u Triblju (to je jedan od najviših ostvarenih padova na hidroelektranama u Europi). Kako su za obilnih kiša priljevi veći nego što vinodolski cjevovodi mogu progutati, dolazilo je do plavljenja Ličkog polja. Da se to spriječi, višak vode se upumpava u Lokvarsko jezero. Kako bi se taj učin povećao, izgrađena je i akumulacija Lepenica, s istoimenom hidroelektranicom, također reverzibilnom, koja nikad nije proradila u pumpnom radu (pri dva pokušaja u dva navrata s razmakom od godine ili više došlo je do ozbiljnih havarija i ideja o reverzibilnosti je napuštena).

Kao jednoj od značajnijih i viđenijih osoba na tom projektu (a s havarijama i njihovim uzrocima nemam ama baš nikakve veze jer se radilo o mehaničkim greškama), bio mi je dostupan ključ špilje skrivene iza malih željeznih vratiju te akumulatorska svjetiljka za istraživanje. Pa pođimo onda na obilazak.

Današnji izgled, s prijemnom zgradom i prodavaonicom karata, vjerojatno i suvenira. Nekad su bila samo ona spomenuta željezna vrata u stijeni (ostatku kamenoloma) otraga.



Danas je put špiljom betoniran. Onda nam je na ulazu pomagao drveni mostić.



Da, zaboravih spomenuti, špilja je mokra, odn. njome povremeno protječe potočić koji izvire iz sifonskog jezera i putem tvori jezerca.



Uređenog puta za obilazak nije bilo, pa smo imali privilegiju motati se gdje smo htjeli.





Slijedeće su slike nastale nakon otvorenja za javnost.









A onda opet povratak u prošlost. Ponosan, uspravan stav postaje nemoguć i dalji kanali vode u svijet patuljaka.



Sudionici ove posjete dobro znaju simboliku i značenje slijedeće slike, ali o tome ne bih ovdje. A vi ne budite suviše perverzni u svojoj mašti.



Toliko iz Vrela. Zasad.

Pripomena: Čini mi se da su objavljene slike pretočene iz dijapozitiva nekom primitivnom metodom a ne profesionalnim digitalnim skeniranjem, pa stoga i nisu nečemu. Možda možete računati, kad mi na red za skeniranje dođe Gorski kotar, da se i slike malo poprave.

Špilja Vrelo nije imala prirodan ulaz pa zato u njoj nema ostataka mamuta, špiljskih medvjeda, a bome ni pračovjekova

gaspa je napisao/la:Obzirom da Pfaff nije pokazao zanimanje posjetiti i predstaviti nam svoje lokalno podzemlje…

No, kad si me već potegao za… jezik, prignojiti ću koju mudru.

Elem u spilji Vrelo sam bio prvi put negdje krajem 50-ih godina. Imao sam 10 ili 12 godina i bili smo na sindikalnom izletu u Fužine s opcijom kupanja u Bajeru za dječurliju. Meni je to bila druga spilja koju sam u životu posjetio i bio sam strašno razočaran da u spilji nema vlakića. Jer sam, nakon posjeta Postojnskoj Jami, logično zaključio da svaka spilja mora imati vlakić. Puno kasnije sam shvatio da vlakića uglavnom nema ter da se većina spilja obilazi cipelcugom. Slika iz tog vremena nema. Jer fotoaparati su bili rijetki (imali smo neku čudnu box-kameru), a tek blicevi… To su imali samo fotoreporteri. Spilja nije bila uređena ni osvijetljena kao danas, ne sjećam se da li je bilo neko stručno vodstvo i uglavnom smo vrludali po bolje osvijetljenim mjestima.

***

Godine gospodnje MMXV. odveli smo Helga i ja našu unuku Amerikanku u obilazak Fužina. Bilo je to doba kad blagonaklona općina još nije naplaćivala parkiranje i u zahodu pa smo se utaborili na onom čudnom prostoru koji je i parkiralište i autobusna stanica i vrag zna što još. Obilazak smo nakanili obaviti traktor-vlakićem. Ima manijaka koji se vole hvaliti kako su pjehe obišli Bajer i susjedna jezera, ali ja nisam od tih.



Na Bajeru jebila bonaca



Prošli smo i ispod velelepnih stupova vijadukta Bajer ter nastavili cestom prema Lepenici. Postoji znak koji brani prilaz automobilima, ali nitko za to ne mari pa smo se mjestimično morali provlačiti među nestašno parkiranim (napuštenim?) vozilima



Prema HEP-u, na jezeru Lepenica se ne smije NIŠTA!



Lepenica jebila lijepo napunjena pa se činila kao pravo jezero, a ne kao bara



Ulazni objekat





Vožnja vlakićem podrazumijeva i stručno vođeni obilazak spilje, jedino moraš platiti ulaznicu



Zakoračimo, dakle, u Had!

Ovdje se ubacuju doprinosi za dodatno iskopavanje spilje



Dalje slike govore same (ponegdje malo mmmucaju, ali ajde…)

"I onda izađosmo na svjetlo dana da ponovno ugledamo zvijezde", reče pesnik

Ovo je bunar iz kojeg stalno struji hladni zrak iz podzemlja. Lijepo je stajati uz njega kad je ljeto i vruće pa čekaš da se pojavi vlakić koji je otišao negdje odrijemati



Vaš izvjestitelj dok je još bio mlad i lijep!