Velenje i Celje 21. lipnja 2023.

U srijedu 21. lipnja okupila se ekipa ljubitelja željeznice u sastavu Darko, Vjekoslav, Zvonimir i moja malenkost, a u Zidanom Mostu pridružio nam se i Štefan iz Ljubljane. Cilj putovanja bilo je Velenje, u kojem mi iz hrvatskog dijela ekipe još nismo bili. Prevalili smo dva puta po 112 km i promijenili šest vlakova uz četiri presjedanja. Srećom je vozni red kod naših zapadnih susjeda tako dobro složen da se čekanje kod presjedanja mjeri u minutama, a u slučaju kašnjenja vlak pričeka da putnici presjednu.

Putovanje je započelo u Dobovi do koje nas je Darko dovezao automobilom. Elektromotorna garnitura je proizvod tvrtke Stadler i Slovenske železnice njima masovno obnavljaju vozni park:



Presjedanje u Zidanom Mostu:



Trebati će nam sreća jer nas očekuje preko 30°C:



U Celju smo imali još jedno presjedanje i nakon udobne vožnje još jednim novim i klimatiziranim Stadlerom evo nas na odredištu:





Velenje je krajnji kolodvor na pruzi broj 31 Celje - Velenje, na kilometarskom položaju 37,5. Pruga je izgrađena 1891. godine, a 1899. je produljena do Dravograda. Dionica Velenje - Dravograd ukinuta je za promet 1968. godine.

Kolodvor Velenje oko 1900. godine, arhiva Koroškega pokrajinskega muzeja:



Putnički vlak kod tunela Huda Luknja na dionici Velenje - Dravograd, 1925. godina:



Odmah se krenulo u akciju:

Kolodvor i oko njega:











Stadler se vraća u Celje:



''Đurica'' SŽ 643-025 kod skladišta za limove tvornice Gorenje:



Na kolodvoru je jedan usamljeni vagon:

To je službeni vagon sabirno-manipulativnog vlaka ili po domaćem nabiralnika:



Moji suputnici Zvonimir, Vjekoslav, Darko i Štefan:



Skretnice na kraju kolodvora:



Pruga tu završava jer je nastavak prema Dravogradu presječen stambenim naseljem:



Po trasi napuštene željezničke pruge izgrađena je biciklistička staza (kolesarska pot) duljine 24 km od Gornjeg Doliča do Otiškog Vrha, nazvana ''Štrekna''. Ove godine biti će dovršena i dionica od Velenja do Gornjeg Doliča. O stazi govore slike preuzete sa web stranice strekna.si.

Jedan od tunela u Gornjem Doliču:



Most u Slovenjgradecu:



Nažalost nije bilo vremena da odemo vidjeti trasu biciklističke staze prema Dravogradu jer bi nam trebalo oko sat vremena. Toliko nismo imali na raspolaganju. Nadam se da moj prvi posjet Velenju nije i posljednji pa možda navratim i do ostataka željezničke pruge Velenje - Dravograd. Sjećam se da smo otac i ja negdje 1966. ili 1967. prošli kroz Slovenjgradec automobilom, da je pruga bila aktivna i negdje smo vidjeli vlak, ali ne pamtim ni odakle smo došli ni kamo smo išli.

Vratimo se u sadašnjost. S obzirom na vrućinu morali smo se rehidrirati, a tu nam se pridružio i Marko koji živi u jednom selu u okolici Velenja:



Slijedi nam obilazak grada pa nekoliko riječi o njemu. Velenje je grad u Savinjskoj regiji u povijesnoj pokrajini Štajerska i s 25.396 stanovnika (2022.) šesti je grad po veličini u Republici Sloveniji. Ime grada potječe od staroslavenskog izraza ''velen'' što znači krčevina, a po nekima od njemačkog imena Wöllan, također i Wöllach. Velenje postoji preko 750 godina i u početku se razvilo ispod starog Velenjskog grada, a sve do tridesetih godina prošlog stoljeća bilo je malo provincijalno naselje (prema popisu iz 1931. godine imalo je 648 stanovnika). Razvoj naselja počeo je otvaranjem rudnika lignita, a naglu ekspanziju Velenje je započelo poslije Drugog svjetskog rata kada poprima obrise i dimenzije modernog industrijskog grada. Datum 20. septembra 1959., kada je svečano otvoren novi središnji gradski trg, slavi se kao Dan grada.
Danas je Velenje poznato prije svega po rudniku ugljena (Premogovnik Velenje) i tvornici Gorenje. U gradu između ostalog djeluju Šolski center Velenje z gimnazijo, Visoka šola za varstvo okolja i odjel Fakultete za energetiko v Krškem. U blizini Velenja je Termoelektrarna Šoštanj, najveća elektrana u Sloveniji s instaliranom snagom od 1.029 mW.

Velenje 1928. godine:

Nakon osvježenja krenuli smo u obilazak Velenja, a vozio nas je Marko svojim automobilom u dvije grupe. U prvoj smo bili Zvonimir i ja, a prvo odredište bilo je ono zdanje gore:



Velenjski grad je jedan od najbolje očuvanih starih gradova u Sloveniji. Prvi put se spominje u pisanim izvorima 1270. godine, a današnji izgled je dobio u XVI. stoljeću. Prvi vlasnici bili su iz obitelji Kunšperški i njihovi nasljednici grofovi Ptujski. Od XIV. stoljeća grad je često mijenjao vlasnike od kojih su najpoznatiji obitelji Wagen-Liechtenberški, Sauer, Fontaine dHarnoncourt-Unverzagt i Adamovich, a posljednja je bila plemićka obitelj Coronini-Cronberg. Poslije Drugog svjetskog rata u gradu su bili rudarski stanovi, a od 1957. godine u njemu je smješten muzej.

Velenjski grad, Georg Matthäus Vischer, Topographia Ducatus Stiriae, Graz 1681:



Nekoliko fotografija iz Velenjskog grada:









Sa grada se pruža lijep pogled na Velenje i okolicu:

Spuštamo se natrag u grad gdje ćemo najprije obići središnji gradski trg koji je rezerviran samo za pješake:





U ovoj zgradi je sjedište gradske uprave:



Dom kulture s gradskom knjižnicom:



Fontana:



Spomenik rudaru:



Skulptura Mati z otrokom, rad kipara Stojana Batiča:



Kroz Velenje protječe rijeka koja se zove Paka, lijeva pritoka Savinje duga 40 km. Izvire na jugozapadnom dijelu planine Pohorje, pod vrhom Volovice, a utječe u Savinju kod Rečice ob Paki:

Velenje je relativno mali grad, ali ima izvrsno organiziran javni gradski prijevoz. Autobusi ''Lokalc'' voze na pet linija koje nisu označene brojevima nego bojama - rumena (žuta), rdeča (crvena), modra (plava), zelena i oranžna (narančasta), a subotom popodne vozi i posebna linija za groblje Podkraj. Učestalost polazaka kreće se od svakih petnaest minuta do osam puta u danu, ovisno o liniji, dobu dana i danima u tjednu. Gradski prijevoz je od 2008. godine besplatan.

Jedan gradski autobus uhvaćen u prolazu:



Marko je bivši rudar i poznaje rudnik Velenje i termoelektranu Šoštanj kao svoj džep. Najprije nam je pokazao objekt prve termoelektrane u Velenju koja odavno ne radi:



Tu je i Muzej rudarstva u koji se ne može ući bez ulaznice pa sam ovo snimio kroz žicu. Onaj golemi stroj u pozadini izvukao je u svom radnom vijeku iz rudnika, prema Markovim riječima, čak 85 milijuna tona ugljena:



Jedan od blokova Termoelektrane Šoštanj:



Uz željezničku prugu vide se goleme zalihe ugljena. Zbog smanjenog kapaciteta rudnika Velenje za TE Šoštanj uvezena je velika količina ugljena iz Indonezije, a stiže morskim putem do Kopra i dalje željeznicom do odredišta. Svakodnevno dolaze po dva teretna vlaka s po 17 vagona punih ugljena:



Došlo je vrijeme za povratak na kolodvor Velenje:



Stadler na jednom od brojnih vlakova za Celje:



I ''Đurica'' je s teretnjakom spreman za polazak:

Odlučio sam ne čekati ostale iz društva koji su se razišli, tko u vožnju s Markom tko na ručak, sastati ćemo se opet u Celju. Ukrcao sam se u ovaj stari ali modernizirani Fiat. Grafitarji su ga propisno udesili:



Slijedi nekoliko fotografija iz vožnje u Celje. Putem smo imali tri križanja, a prvo je bilo u kolodvoru Šoštanj:



Šmartno ob Paki i drugo križanje:



Žalec i treće križanje:





Čekanje na ulaznom signalu kolodvora Celje:



Nakon kraćeg čekanja ulazimo u Celje:

Celje je međukolodvor na magistralnoj pruzi broj 30 Zidani Most - Maribor - Šentilj - državna granica, a ujedno i odvojni kolodvor za regionalnu prugu broj 31 Celje - Velenje. Jedan je od najstarijih željezničkih kolodvora u Sloveniji. Otvoren je 1846. godine na pruzi Beč - Trst, prvoj na području Slovenije i bivše Jugoslavije. Ujedno je jedan od najvećih kolodvora na pruzi i ukupna duljina mu iznosi 3.134 m. Sastoji se od putničkog dijela s 13 kolosijeka i teretnog dijela s 10 kolosijeka.

Kolodvor Celje 1848. godine, umjetnički prikaz:



Nekoliko fotografija kolodvora Celje. Glavna zgrada pokazuje eleganciju nekadašnje K.u.K. arhitekture:













Na drugom kolosijeku brunda ''Regan'' SŽ 664-113:

Vrućina je bila prevelika da bih i pomišljao na temeljiti obilazak kolodvora, ali staricu JŽ 25-002 ne propuštam:





Pomalo postaje nalik onim ostacima ostataka parnjača na Ranžirnom kolodvoru u Zagrebu, u kojima ima više vegetacije nego željeza:



Uz parnjaču su i drugi relikti željezničke prošlosti:



Celje je grad na rijeci Savinji sa 37.787 stanovnika (2016.), četvrti po veličini u Republici Sloveniji i važan industrijski centar. Ovo mjesto je bilo naseljeno još u pravovijesno doba, a u vrijeme Rimljana postojalo je naselje Celeia. Početkom V. stoljeća osvojili su ga Alarik i Atila, a do 546. godine bilo je pod vlašću Langobarda. U drugoj polovici VI. stoljeća zauzeli su ga Slaveni i ušlo je u sastav Karantanije. Zatim je Celje palo pod Franke i postalo krunski posjed. Pod imenom Celjski Grad prvi put se spominje 1122. godine kao središte Savinjske marke (pokrajine). Od 1018. bilo je u vlasti koruških vojvoda Vovberških, od kojih ga je naslijedila plemićka obitelj iz Žovneka koja je 1341. ponijela naslov grofova Celjskih. Ova grofovska obitelj je proširila svoj politički utjecaj daleko izvan slovenske zemlje. Celje je 1451. godine dobilo gradski statut i grad je utvrđen. Nestankom grofova Celjskih 1456. godine naslijedili su ga Habsburgovci, a grofovija je postala dio Štajerske. Između 1469. i 1529. pet puta su do Celja prodrle Osmanlije. Od 1815. gradom upravlja gradski magistrat, a 1867. je uspostavljena gradska autonomija.

Celjski grad, bakrorez Georga Matthäusa Vischera, Graz 1681. godine:



Uputio sam se u kratku šetnju središtem grada. Bilo je previše vruće, a premalo vremena, za dulju šetnju. Ovo je Celjski dom, izgrađen 1905.-1907. godine po projektu bečkog arhitekta Petera Paula Branga:





Spomenik Almi Karlin (1889.-1950.), književnici, putopiscu, kolekcionarki i poliglotkinji rođenoj i preminuloj u Celju:

Nekoliko gradskih vizura:

Gore danas, nažalost, ne mogu stići:



Jedan od najbolje očuvanih srednjevjekovnih burgova u Sloveniji je Celjski grad. Prvi put se spominje u pisanim dokumentima 1332. godine kao purch Cylie, a kasnije je spominjan kao vest Cili, castrum Cilie i gsloss Obercili. Povijest mu je usko vezana uz obitelj grofova Celjskih, koja je gradom gospodarila još od 1322. godine. Fridrik I. Žovneški povezao se s Habsburgovcima i od njih dobio naslov državnog grofa. Ulrik I. proširio je obiteljske posjede ženidbom za groficu Adelhajdu Ortenburg, a njegov brat Herman I. ženidbom za Katarinu, kćerku bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića. Njih dvojica sudjelovali su 1345. godine u borbi kod Zadra, kao vitezovi najamnici kralja Ludovika I. Anžuvinca. Obiteljsku moć naknadno je povećao Herman II., koji se oslonio na dinastiju Luksemburgovaca i stekao posjede u Međimurju i Hrvatskom Zagorju. Godine 1399. dobio je u posjed Cesargrad, a 1406. naslov hrvatskog bana. Daljnji uspon obitelji ostvaren je udajom Barbare Celjske (zloglasne ''Crne kraljice'' sa Medvedgrada koja Zagrepčanima nije ostala u dobrom sjećanju) za cara Sigismunda Luksemburškog.
Jačanje utjecaja obitelji Celjskih nastavljeno je i za Fridrika II. i Ulrika II., kojima je car Sigismund 1436. godine podijelio naslov državni knezovi Svetog Rimskog Carstva i time ih oslobodio podaništva Habsburgovcima. Obitelj grofova Celjskih ugasila se 1456. godine kada je Ulrik II. ubijen u beogradskoj tvrđavi od Ladislava Hunyadija.

Barbara Celjska:



Sigismund Luksemburški:



Ulrik II. Celjski:



Iz prošlosti sam se vratio u pakleno vruću sadašnjost, glavom i nogama na kolodvor. Najprije sam dočekao moje kompiće na vlaku iz Velenja:



Zatim smo se prijateljski rastali jer sam žurio kući na jednu sasvim malu obiteljsku feštu, a oni su otišli razgledati u Celju što stignu. Dolazi moj vlak iz Maribora za Zidani Most:



U Zidanom Mostu sam se ponovo smjestio kraljevski udobno na gornji kat vlaka, razinu koju HŽPP nema:



Napuštanjem društva ostao sam bez prijevoza od Dobove do moje kuće. Put od cca 4 km, prevalio sam pješice i bez zastoja po suncu i na +34°C (u hladu kojeg nije bilo). Neloše za starkelju koji je tog istog dana natukao 74 godine.