Beč 2023.

ili kako nisam bio u Berlinu, ali sam skoro tjedan dana bio u Beču

UVOD

Prije par godina sam slučajno otkrio da imam sestričnu u Beču. Zapravo je ona otkrila mene. Rođena je u Rijeci, ali su njezini emigrirali u Austriju kad je imala svega 9 mjeseci pa se tako zapravo nismo ni poznavali. No, moje obiteljske stvari vas, vrli moji štioci, zapravo baš i ne zanimaju pa pređimo na kunkretno!

Elem, ja već nekoliko godina maštam o odlasku u Beč pogledati si neke muzealne zbirke, ali bi se uvijek nešto ispriječilo. Najčešće su u pitanju bili razlozi ekonomske prirode (vulgo: lova), a i s godinama se sve teže odlučujem planirati neka samostalna putovanja (nisam ja Stanley). I onda je sestrična u jednom mailu presjekla moja cendranja i rekla: "Pa dođi već jednom u Beč, imam ja kuću, možeš ostati koliko hoćeš…" E, to je već stubokom promijenilo okolnosti. Sad je još samo trebalo isplanirati prijevoz.
U Beč se može na nekoliko načina: autobusom, vlakom ili zrakoplovom. Kvaka je da niti jedno od tih prometala ne prolazi kroz selo moje malo pa treba put organizirati u etapama što pomalo podsjeća na onaj prastari vic iz 80-ih kad je Mujo iz Vakufa krenuo za Peking.
U saznanju sam da se iz Rijeke više ne može do Beča nekim izravnim željezničkim prometalom, a već i do Ljubljane je komplicirano stići. Sljedstveno tome, treba do Zagreba pa otalen. Glede Flixbusa, moram najmanje do Delnica pa onda opet presjesti u Zagrebu. Avion – isto nekako do Zagreba pa onda do Schwechata. Proizlaze dva pitanja: koliko to ukupno hoće koštati i kuda s obiteljskim prometalom. Jer najbolja supruga na svijetu a.k.a. Helga više ne vozi, a Pfaffmobil ipak ne zna sam doma.
Na kraju sam zaključio da je najpametnije nagovoriti Pfaffmobil da me odveze u Beč. Povoljna je okolnost da je moj junior, uzdanica roditeljska, prihvatio poziv da ide sa mnom i bude kopilot. To će svakako pojednostaviti stvar. A nosit će i prtljagu

Pa krenimo, dakle, na put…

Prvii dan: Putovanje

Krenusmo oko 9 ha ujutro. Dan je bio lijep, vedar, topao. Pače skoro vruć. Zengviči su bili u putnom frižideru u društvu s tri litre smrznute vode, a Helga nam je suznih očiju davala posljednje majčinske naputke o sigurnoj vožnji i sve tako…
Autoputom smo stigli do Zagreba dok kažeš keks. Nažalost mi se kamera nije uključila pa nisam snimio strahovitu kolonu uskuhanih turista koji su po A1 plazili prema plavom Jadranu (nikad mi nisu bili jasni likovi koji krenu na put s dvoje nejačadi, a od pića imaju sobom bočicu kokakole?!)
Prvu hidrauličko-pušačku pauzu (ja piškim, sinak puši) napravili smo kod motela Plitvička kuća. Nekad privlačan objekt je u prilično derutnom stanju





Nema džabe… Pipitorij iziskuje investiciju. Ne samo da si sitnim koračićima stigao pred vrata raja već moraš još čeprkati po džepovima išćući nofčiće. Babasera me mrgodno pitala da kog vraga imam slikati. A bilo je, priznajem, pristojno čisto.
Često se pitam koliko godina eksploatacije mora proći da se otplati ovaj komplicirani uređaj? Ili je to samo pitanje principa?



I onda smo zagazili na A2. Tuda prolazim jako rijetko pa nisam imao pojma da je dionica Zagreb – Macelj u kandžama nekog privatnog koncesionara ter da tamo ne vrijedi ENC. I tako sam se, nakon prolaza kroz naplatne kućice, neprestance čudio zašto ništa nije činilo "biiip" pa sam morao uzeti karticu. Da izbjegnem moguće nesporazume, izađoh na izlazu Sveti Križ Začretje gdje mi je ljubazna teta naplatila par eurića i objasnila da si na [color=blue]A2[/color moj ENC mogu zataknuti za škrlak! Dodatno mi je objasnila da je ulazna rampa u smjeru Maclja zatvorena zbog radova pa nek' se malo vozim kroz zagorske brege do Krapine. Nismo putem sreli ni jednog Neandertalca.
Ovo sam uspio snimiti. Evo kako je izgledala vožnja…

Put u Beč I. dio

Prije same granice s bratskom nam susjednom Deželom nalazi se odmorište "Lepa Bukva" pa sam iskoristio priliku nadopuniti rezervoar gorivom (jer tamo kuda idem je to skuplje nego u domovini)



Ono, nije baš ni u domovini jeftino. Nismo mi Abu Dabi. Pozitivan moment je da kupci usluga na INA pumpentankštele dobiju gratis kupon za korištenje ćenife!



I tako krenusmo dalje. Potrebne vinjete sam ishodio putem Aircasha (svačem su me naučili!) pa ulazak u Deželu nismo ni zamijetili. Maribor smo zaobišli i eto nas na nekadašnjoj austrijskoj granici



Možda se netko još sjeća ove čuvene prigodne pjesme?

Vožnja kroz Austriju je protekla glatko. Evo snimke

Put u Beč II. dio

Austrija ima malo drugačiji sustav odmorišta. Najčešće su to kompleksi malo van autoputa do kojih se treba vijugavo dovesti i ona naletiš na skupocjeni Landzeit. s fantastičnim ćenifama, ali povremeno ima i odmorišta u režiji njihovog HAC-a. Nema tu ničeg posebnog – ima ćenifa, ima automat za kavu, ima WiFi… Više nikome ne treba. Ta se odmorišta nalaze uz cestu. Ovo sam našao kod Bečkog Novog Mesta.



Nakon još sata vožnje ulazimo u Beč. Daleko smo još od odredišta jer Beč je velik. I obećavam da neću trubiti!!!



I prvi dragi susret: arhaični bečki trajvan na kojem piše "Posebna vožnja"



I stigosmo do odredišta. Parsto metara prije cilja me umalo pokupio austrijski pajkan koji je pod sirenom i rotirkama uletio u raskršće na crveno. Lijepo se vidi na snimku. Kasnije sam vidio da im je to uobičajena praksa. Nisam uspio saznati kako je zakonski regulirano ako te klipan pokupi

Put u Beč III. dio

Ali i to još nije sve! Nakon što smo se razgaćili i ovlaš podaprali, obavijestili su nas da prijatelica moje sestrične poziva na gurmanski doživljaj u tzv. Heurigen.
Za one koji ne znaju: Heurigen (heurige – ima nekoliko načina pisanja, a još više izgovaranja) su izvorno oštarije uz vinograde koje su točile mlado vino iz gazdinog vinograda, a gosti su klopu nosili sobom. Postoji komplicrani zakonski okvir njihovog djelovanja, a vijencem od zelenila su označavali da su otvoreni za poslovanje. Sličan princip rada imaju slovenske Osmice iznad Trsta odnosno friulanske Frasche. Danas ih ima koje posluju puno radno vrijeme, a vino nabavljaju od raznih OPG-ova.



Jako su me tetošili jer sam bio najstariji u društvu (eto, i do toga sam dogurao) pa nisam morao silaziti u prizemlje do stola s izloženim đakonijama. Ovo je predjelo



Sestrična zna da ovo obožavam pa sam dobio i ščvarke u zaseki



Dobiješ vlastitu daskicu pa si rezuckaj i mackaj!



Panorama donjoaustrijske Toskane s vinogradima. Lijevo u daljini se nazire Beč, a ravno ispred je Bečka šuma – najistočniji izdanak Alpa



Ovo je Kahlenberg (Ćelavo brdo). Odatle je 12. rujna 1683. poljski kralj Jan Sobieski krenuo sa svojim krilatim husarima u juriš na tursku vojsku Merzifonlu Kara Mustafa paše koja je opsjedala Beč.
Brdo je omiljeno izletište Bečana, a 1874. tu je kao ispomoć pješacima sagrađena prva austrijska zupčana željeznica

Nisam stigao dalje jer su donijeli glavno jelo: Tri vrste mesa i kiseli kupus (malo je drugačiji od ogulinskog, al može proć)



Kao prilog idu dvije vrste zemlknedla i salata



Bio sam skroman…



Sunce se davno (s)klonilo zahodu pa smo se zahvalili na lijepoj večeri

Drugi dan: Mariazellerbahn

Jutro je osvanulo toplo. Moja "Fotokronika" tj. fotodnevnik zbivanja koju vodim već oko 10 godina, svakodnevno počinje vremenskom situacijom. Što se zbiva doma kad sam ja na putu nije poznato jer se Helga ne bavi vođenjem evidencije, ali ja nosim sobom na put osobni toplometar pa registriram trapaturu u okruženju!



Plavim nebom plovili su oblačići



Preko puta sestričnine kuće nalazi se golemi kompleks Veterinarske klinike. Ispričali su mi zanimljivu priču: Klinika je vrhunski opremljena pa ima čak i rendgenski i CT uređaj za velike životinje. A kad se u nekom običnom Krankenhausu pojavi pacijent vangabaritnih dimenzija, dovezu ga ovdje na skeniranje. Nisam uspio doznati da li mora sobom donijeti svoju stelju!



Prije puta poslao sam sestrični listu stvari koje bih želio vidjeti u Beču pa mi je ona djelomično posložila itinerer. Među ostalim sam želio posjetiti glavni grad Donje Austrije St.Pölten, a tamo ima i zanimljiva uskotračna željeznica.
Ako izuzmemo onaj ludi izlet u Banoviće, uskotračnom sam se željeznicom posljednji put vozio u ranom djetinjstvu kad sam s mamom putovao iz Dubrovnika u Sarajevo pa je to rijetka prigoda, a lako moguće i posljednja ☹

Par riječi o rečenoj željeznici:
Mariazellerbahn dugačka je 91,2 km, a izgrađena je u razdoblju 1898. – 1907. s ciljem izvoza resursa iz regije (dakle, nisu Austrijanci izvozili drvo samo iz bosanskih šuma kako priča naša narodna predaja) i prijevoza posjetitelja/hodočasnika do svetišta. Buduć je pruga prolazila teškim brdovitim terenom, odlučeno je da se izgradi kao uskotračna, a kako je u Austriji zakonom bilo propisano da se uskotračne željeznice imadu graditi sa širinom kolosijeka od 760 mm (tzv. bosanski kolosijek), stvar je bila riješena. Osim glavnog smjera St.Pölten – Mariazell, bio je sagrađen i odvojak od Ober-Grafendorfa do Ruprechtshofena. Bilo je planirano da se pruga poveže s još nekim uskotračnim prugama u regiji, ali je WWI omeo realizaciju koja na kraju nije nikad izvedena.
Parna vuča nije dugo trajala jer se počelo razmišljati o elektrifikaciji. Elektrifikacija je provedena u razdoblju od 1907. do 1911. prema projektu inž. Eduarda Engelmanna ml., tehničkog voditelja pruge. Vuča je izvedena s monofaznom izmjeničnom strujom 6.5 KV 25 Hz što je bilo revolucionarno jer su električni pogon i to jednosmjernom strujom relativno niskog napona, imali samo tramvaji u gradovima. Struja je dobavljena iz lokalne hidroelekrane u Wienerbrucku koju je također isprojektirao Engelmann. Korišteni su lokalni hidropotencijali, a usput su osvijetljena i naselja uz prugu.
Prva oprema i vozni park dopremljeni su iz (sic!) Bosne, a prve lokomotive bile su iz poznate "U" serije kakve su vozile i na Parenzani. Kasnije su sagrađene veće i jače lokomotive na pregrijanu paru s četiri vezane pogonske osovine serije Mh, danas ÖBB 399. Tijekom WWI. dosta voznog parka je prebačeno u Bosnu za vojne potrebe, a kasnije su ih vratili doma. Posljednja parnjača vraćena je iz Sarajeva 1920. godine!
Kad je 1907. pruga otvorena za putnički promet obim mu je bio tako golem da su pod hitno nabavljeni četveroosovinski putnički vagoni kako bi se putujućem pučanstvu osigurao komfor na kakav su bili navikli na prugama normalnog kolosijeka

Do St.Pöltena ima cca 100 kilometeri od Beča. Promet je bio sasvim solidan pa je to pojelo cijeli sat. Austrija ima standardno ograničenje brzine od 130 km/h na autoputovima, ali kad zagužva popale se znakovi koji smanje ograničenje na 100.
Vožen sam (pasivno-trpni oblik) pa sam mogao na miru napraviti par fotki i snimiti filmić



Sestrična kaže da su ona dva crna nebodera najružniji u cijelom Beču, meni su baš štosni. De gustibus…



Moj omiljeni bečki objekt. Otkako sam ga posljednji put snimio, dobio je i natpis



Autoput je ugodan za vožnju, nije monoton i voziš se uzbrdo-nizbrdo



Evo nas blizu cilja. Po mom iskustvu, kad naiđeš na oznaku izlaza s autoputa, ostaje ti još lijep komad puta do cilja!



Evo i filmića:

Idemo u St.Pölten

Evo nas na cilju: Glaaavni kolodvor! St.Pölten je prilično važno željezničko čvorište, a odavde polazi i vlakić za Mariazell



Displej je gužvovit – skoro k'o na zagrebačkom aerodromu čudnog imena



Sjećam se slika starog beogradskog kolodvora gdje je uskotračni vlak za Сарајево polazio s glavnog perona. Ovdje to, meščini, nije slučaj



Ne, nije! Vlakić polazi tamo negdje na plavom horizontu.



I tako smo odustali od polaska iz St.Pöltena. Prvo, treba hodati do polazne točke, a ja sam lijen, a drugo: kuda s autom? Platiti parking u centru za nekoliko sati je skup luksuz (austrijski gradonačelnici su savršeno savladali trikove s naplatom parkinga). Osim toga, prvi dio pruge se mota kroz naseljene predjele pa je krajolično dosadan. Naći ćemo mi neko bolje rješenje



Rješenje se zove Ober-Grafendorf. Eto kolodvora s civilne strane, a ima se i gdje besplatno parkirati



Radi bolje orijentacije, slikam infrastrukturu. Zgodna kombinacija rasklopnog uređaja i parkirališta za bacikle



Ima krčma, ali je zatvorena. Prostor se može iznajmiti za vjenčanja, karmine, skupove vladajuće partije…



Izađosmo na peron



Bosanski kolosijek (760 mm) na betonskim pragovima

Ima ćenife, al' je ćenifa dostupna samo kad radi krtschma. Logično, ne?



Vozni red. Vlakovi idu češće nego Autotrolejev 7a



Turistički osviješteni Austrijanci nude besplatne materijale o pruzi



Da malo otpuhnem…



Pa ćemo pogledati prospekt. Pruga ima dva dijela: nizinski i brdski



Brdski dio. Označeni su svi kolodvori, naselja uz prugu i eventualne znamenitosti



Ovo je standardno prometalo. Trodijelni EMU boje zlatne mare (službeno se ta boja obilježava kao nešto što bi ja preveo kao Jaffa-kakica) jedan je od devet komada koje je izgradio švicarski Stader. Svi ponosno nose natpis Himmelstreppe (nebesko stubište). Obzirom na sveprisutni moderni dizajn šinskih vozila, ovo još izgleda pristojno



Vlakovi voze u satnom taktu, a jasno je da smo dolaskom na peron taman potjerali onog kojeg smo trebali pa je trebalo predahnuti i osvježiti se.
Almdudler je grozno popularno bezalkoholno piće (navodno ga se dade nabaviti i kod nas). Ovo što sam dobio je bilo posve nalik malinovcu mojeg djetinjstva (sirup + voda). Ljubazna teta je pitala da da li mi je preslabo i da li će mi dodati još sirupa!



Sve je puno turističkih plakata

U Ober-Grafendorfu nalazi se mala remiza u kojoj se skriva parnjača Mh.6. Ona vozi "nostalgija" kompozicije, ali nije bilo šanse da se toga dokopamo jer su sve vožnje bile rasprodane mjesec i pol unaprijed.
Lokomotiva je na prvi pogled slična našoj 83-ki, ali ipak nije. Radi se o lokomotivi tipa Engerth, ali bez tenderskog pogona. Posljednja je od svoje vrste i trebali su ju raspiliti, a onda se odnekud pojavio klub ljubitelja i sačuvao ju.



Pogled niz kolosijek u smjeru St.Pöltena





U dubini se, skrivena u guštiku, nalazi stogodišnjakinja serije 1099. Nije u voznom stanju, ali sam negdje pročitao da ju kane osposobiti



Ima tu i par vagona, ali se ne može prići bliže



Simpa vagon za prijevoz tračnica. Još dok sam radio u uredu u riječkoj luci sam se čudio kako se naizgled čvrste tračnice lijepo savijaju kad vlak trči kroz zavoj. Na kraju stignu na odredište taman dobro razgibane



Rampa na krmi vagona





Tamo preko je remiza. U-na-čelu ju se može obići, ali je danas nedjelja, a pobožni Austrijanci drže većinu objekata zatvorenim, bilo turista ili ne. Ideš lijepo na misu, a onda slijedi ručak s juhom, pohanim mesom, krumpiršalatom i štrudlom

Dokoturala se slijedeća zlatna mara, a ja sam se inštalirao s nakanom snimanja vožnje



Jedan grozno simpa kondor. Osim što nam je prodao karte do Puchenstubena, podijelio nam je i hrpu dobrih informacija



Nije baš ni badava!
A zašto Puchenstuben? Pa tako. Meni nije bila namjera voziti se skroz do kraja nego samo isprobati prugicu i ajziban, a u Puchenstubenu je navodno neki restoran (jer uvijek si gladan kad putuješ vlakom, ne?) i lijepi vidikovac



Vlak ne staje svugdje ako baš ne mora. Ovaj sofisticirani uređaj zamjenjuje bjesomučno mahanje rukicama



Ima zanimljivih prizora



Rabenstein/Pielach. Kombinacija muzejske izložbe i krčme



I onda smo se iskrcali u mjestu kompliciranog naziva Laubenbachmühle. Tu je kraj ravničarskog dijela pruge, a ujedno je i glavna remiza i servisni centar čitave pruge



Mahnuo sam majstoru. Za razliku od starih, dobrih Švedova ovi novi vlakovi su posve nepodobni za pravljenje cab ride filmića



Evo što sam dosad snimio:

Vožnja Mariazellerbahnom I.dio

Kolodvor Laubenbachmühle je posve natkriven modernom drvenom krovnom konstrukcijom



U kutu je mali hodničić…



… koji vodi do jako uredne ćenife





Ovaj strop od smoždenih drvenih greda me podsjetio na restoran u naselju "Villas Rubin" kod Rovinja gdje smo u doba jednoumlja i mraka išli na sindikalne izlete za 1. maj.



Opet malo informacija za turisten. Ispod je maketa brdusina s trasom pruge. Pritišćeš dugmići pa se pale žaruljice. Nije baš spretno za slikavanje jer su štedljivi sa strujom pa se žaruljice brzo ugase, a ostatak ekipe mi je negdje odgibao
Uzgred, područje kuda prolazi pruga je djelomično u pokrajini (Land) Donja Austrija, a djelomično u Štajerskoj. Putujemo uzbrdo prema jugu što je meni Primorcu malo teško usvojiti! Sve skupa nazivaju Dirndltal (dolina drenjula). Po drenjulama (Dirndl) nazivaju i tipične austrijske ženske nošnje kod nas uglavnom pogrešno izgovarane kao Dindrlice



Pogled u radionicu. Sve je iza stakla pa baš i nisam imao volje boriti se s refleksima



Kolodvor ima čisto pristojnu mehanu pa smo odlučili nešto čalabrcnuti. Naime, pokazalo se da je planirani restoran u Puchenstubenu na pol sata hoda uzbrdo na što sam ja dmaho objavio da sam na dijeti.



Cijene su (za Austriju) prilično razumne
Ja cijelo vrijeme jamram kako je u Beču/Austriji sve skupo, a u stvari, buduć živim u šumi među medvjedima i ne idem nikamo, nemam zapravo pojma koliko bi odgovarajuća usluga koštala u 'Rvackoj



Ja sam se odlučio za nešto nalik na ajngemahtes s prženim kruhom. Kad si na putu, uvijek paše juha

Utovarili smo se u slijedeću kompoziciju i nastavili putovanje. Odmah nakon kolodvora slijedi dvostruki potkovasti zavoj i vlak se počinje penjati



U međuvremenu su mi priopćili da su se po naputku onog simpa kondora dogovorili (ja njemački dosta razumijem, ali taj njihov austrijski apsolutno ne) da ćemo doplatiti i ipak otići do kraja jer da ubrzo nakon dolaska ide natrag pomoćna kompozicija sastavljena od staromodnih vagona s električnom lokomotivom, a ima i otvoreni vagon pa se može lijepo slikati. Fino.
A evo i filmića drugog dijela vožnje

Vožnja Mariazellerbahnom II.dio

Uzgred, ja Mariazella ne vidjeh. Grad se nalazi skoro kilometar ispod razine kolodvora.

Mariazell je najstarije i najvažnije marijansko svetište u Austriji i okolnim krajevima. Naselje se spominje negdje od stoljeća sedmog kad su se tu naselili Slaveni koji su stigli ovamo pod vodstvom Avara. Kao nadnevak postanka svetišta uzima se godina 1157. i po tome je skoro 150 godina starije od našeg Trsata. Tada je izvjesni fratar Magnus stigao noseći lipov kip Djevice. Sagradio joj je kapelicu i postavio ju tamo. Tako je naselje dobilo ime: Marija u ćeliji (kapelici). S vremenom se kult širio, kontrolu nad prostorom dijelili su različiti samostani i velikaši, osvajali su naselje Turci, Francuzi, posjetio ga je car Leopold I., a neki njegov dvorjanin je donio kugu… Gradić je spaljen desetak puta, Papinskim je dekretom 1907. crkva dobila rang bazilike minor, mise su držala oba konzervativna pape novijeg doba… No, koga zanima više, neka guugla!

Iznenađenjima nikad kraja…
Kad smo uplovljavali u kolodvor Mariazell, spazio sam s desne strane neku prugu širokog kolosijeka na kaldrmisanoj cesti. Iznad su se lijepo vidjeli lučni nosači KV tramvajskog tipa. Ča mi ga je to? Morat ću se raspitati… Nije bilo potrebno jer su moji već sve znali samo mi nisu rekli. Radi se o tramvaju koji od Mariazella vodi do kupališta na jezeru Erlauf. Mislim, nekih 30-ak kilometara. Sagradila ga je neka udruga entuzijasta. Tramvaj je na struju, ali ima i parnu vuču, a na svom vebsajtu se hvale i da imaju najstariji funkcionalni parni tramvaj na svijetu. Ha, valjda!



Kondorić prodaje karte. Mislim da čak nije ni punoljetan, osim austronjemačkog ne govori ništa drugo što nadoknađuje ljubaznošću. Kasnije se pokazalo da vrlo spretno prebacuje skretnice



Imamo pola sata do polaska povratnog vlaka – taman da isprobamo i ovo čudo!



Vaš izvjestitelj i tramvajček. Parni tramvaji su u pravilu bile dvoosovinske lokomotivice, ali kako je bilo predviđeno da voze kroz naseljena mjesta, bili su oklopljeni kako bi se pse, pijance i malu djecu zaštitilo od lamatajućeg pogona



Ime, prezime, porijeklo…?





Onaj musavi desno je ložač

Natrpali smo se u prvi vagon iza pogona. Guzati tip u plavim hlačicama svojim položajem definira simetralu i nije ga se dalo odalečiti. Cijela naprava fenomenalno šišti, pišti, dahće i škriplje



Vagonska rasvjeta mog djetinjstva. Svi vagoni su ulašteni do savršenstva



Tramvaj iz istog tramvaja…



Prolazimo kraj bika koji označava kraj Mariazellerbahn pruge



I evo nas natrag. Tramvaj nas je odvezao do kraja pruge i natraške se vratio u triangl na kojem je promijenio smjer pa se vratio do zajedničkog kolodvora



Pogled niz prugu u smjeru Erlaufseea. U planu je produženje tramvajske linije nekih kilometar daleko do same bazilike. Na sajtu sam vidio slike nekih starih tramvaja koji voze u redovnoj eksploataciji. Kako većina austrijskih tramvaja ima normalni kolosijek, pretpostavljam da do primjeraka stare krame nije ekstremno teško doći!



Evo kako je to izgledalo:

Muzejski parni tramvaj u Mariazellu

Plan pruge. Vidi se okretište na jezeru (ima tamo i brodić kojim se posjetitelji mogu voziti, pretpostavljam isto uz skromnu naknadu), a vidi se i triangl. Crnim točkicama označen je planirani produžetak pruge do Bazilike.

Taman su nas na fozberi pobacali u kompoziciju za povratak kad je polunostalgija vlak (moj naziv - oni to zovu Doživljajni vlak) krenuo natrag. Vagoni su obojeni u kakao-smeđu boju, a vuče ih stogodišnjakinja klase 1099. Obilježeni su natpisom Ötscherbär (medo s Ötschera – planine visoke nekih 1800´metara). Ime je izvedeno od staroslavenskog deminutiva riječi otac! "Tajo, tajo, ötscher moj!" rekao bi mali mačak tati Silvesteru
Ja sam sjeo u otvoreni vagon pa ću pokušati pohvatati zanimljive detalje koje sam uočio na putu ovamo. Sad se vozimo nizbrdo u smjeru sjevera. Švašta!



Upravo je stigla zlatna mara iz St.Pöltena pa ćemo iskoristiti priliku da se mimoiđemo. Jer pruga je jednokolosječna



Oprema za održavanje pruge i sunce u nos! Isto kao na pravoj željeznici samo malo manje



ŽCPRbezR i oproštaj od tramvaja koji će skrenuti lijevo dolje. Mi ćemo desno dolje



Dobro, ne. Za početak ćemo malo po ravnom



Ulazimo među klisure. Duboko dolje je jezero Erlauf



Nabujala vegetacija kvari doživljaj i ometa slikavanje



Naselja u dubini i sjena kompozicije na padini



Ako priđeš bliže… bila jednom pjesma



Opet klisura

Gösing je kolodvor na početku/kraju istoimenog tunela dugačkog preko dva kilometra. U tunelu je i najviša točka pruge. Mjesto je ishodišna točka za mnoge turističko-planinarske ture pa je tu narastao i sasvim lijepi hotel



Čovjek ne bi rekao, ali vlakom se ne voze samo turisti i hodočasnici. Ima prometa i na usputnim stanicama



Odlučio sam se preseliti u zatvoreni vagon odmah iza lokomotive kako bih prilikom izlaska u Ober-Grafendorfu mogao slikati lokomotivu prije nego mi pobjegne!
Kad god prolazim između vagona sjetim se kako se moja mama uvijek bojala da mi nogica ne zapne na ovakvom mostiću! Bila su to vremena kad su J(D)Ž prugama vozili kojekakvi vagoni pa spojevi baš i nisu uvijek pasali



Samo da bacim pogled…



Vagon je civilizirano udoban i posve prazan. Nitko nije otvorio prozore pa je pakleno vruće



Putem smo sreli posestrimu od naše medvjedice. Ova vrši prozaične poslove na održavanju infrastrukture





Evo mene u praznom vagonu kako dišem na škrge



I tako smo stigli do kraja našeg puta. Ja sam se spretno i živahno iskrcao!

Vožnja Mariazellerbahnom III.dio

Mah-mah!

Idemo doma. Austrijanci su ekosvijesni i posvuda sam viđao ogromne količine solarnih panela



Shema Mariazellerbahna. Ne vidi se bogzna što, ali tu ne mogu ništa



Ah, da. Imao sam još nekih planova oko St.Pöltena, ali je bilo već kasno i čekalo nas je sat vremena večernjeg nedjeljnog prometa do kuće pa smo odustali. Vidjet ću što ću s time u nastavku boravka…
Večer je završila biftecima koje nam je pripremila sestrična



Poslije jebio sladoled s marelicama iz domaćeg uzgoja

Treći dan: Tehnički muzej

Kad sam onomad davno bio u Beču, bilo mi je grozno žao što nisam uspio posjetiti Tehnički muzej. Zapravo je dobro da je tako bilo jer tada nisam imao poštenog fotoaparata, a nisam imao ni blage koliko je to ogroman kompleks. Ovoga sleda sam odlučio nadoknaditi propušteno malo ozbiljnije opremljen i neopterećen bračnom družicom i sitnom decom.
Jutro je osvanulo vedro i vruće.



Nebo je bilo pretežno vedro i osuto paperjastim oblacima



Dan je započeo tako što me sestrična strpala u auto i odvezla do nekog ovećeg šoping centra u Kagranu. Kagran je nekadašnje samostalno naselje koje datira još iz XII. stoljeća, a danas je dio 22 bečkog okruga (Bezirka) Donaustadt. Odavde se može spretno različitim grackim prijevoznim srectvima stići kojekuda. Meni je posebno bitno da odavde ima bus linija kojom mogu stićni ravno do doma tj. sestričnine kuće.



Kagran ima veliki U-Bahn kolodvor linije U1 pa smo se nadali da ćemo naći i neku blagajnu gdje se može kupiti tjedna karta za gracki prijevoz. Blagajne њет tj. zatvorena je ali ima pametni automat koji te provede kroz labirinte umjetne inteligencije, progutne ti kreditnu karticu i ispljune kartu. Postupak sam ponovio jer mi je trebala i karta za juniora koju mu je sestrična odnijela, a ja sam se otputio u nepoznato…



Bečki Autotrolej zove se Wiener Linien, a karta izgleda ovako. Nije baš jeftina (ništa u Beču nije jeftino), ali je sigurno jeftinija od globe koju platiš ako te ćapaju bez karte. Traje tjedan dana i ne treba ju nigdje poništavati



Preko puta U-Bahn kolodvora je stajalište autobusa. Tu ću naći onoga za do doma



Moj prvi susret s bečkom podzemnom



Na nekoj pregradi sam našao i snimio plan podzemne, ali mi nije previše pomogao jer nisam na ti s geografijom Beča. Oslanjam se na Google Maps, ali i to je dosta komplicirana priča jer ti taj ponudi 17 solucija pa se ti snalazi…



Prva etapa ekspedicije završava na Glavnom kolodvoru. Dalje ću trajvanom linije 18



Vožnja je bila uglavnom u zraku pa sam uspio snimiti kraći filmić:

Bečki U-Bahn, linija U1

Zgrada glavnog kolodvora nije nešto impozantna, ali navodno služi svrsi. Pod onom nadstrešnicom u prvom planu stoje tramvaji. Idem potražiti svoju 18-cu



Veselje je počelo istog časa. Pod nadstrešnicom stoji tramvaj linije "O", ali 18-ce nema. Obišao sam cijeli golemi trg tražeći neki znak no ništa od toga. Na kraju me neka sućutna duša naputila da siđem u Had…
Na Glavnom kolodvoru taj tramvaj odjednom odluči glumiti podzemnu i zaroni u dubine. Pa ti budi pametan…



Tramvaj se bitno ne razlikuje od podzemne, samo je malo uži



Moje smartphone naputilo veli da moram sići kod Westbahnhofa. Oduševilo me da ovdje ima pristojnih starih bečkih tramvaja, ali onda sam razočaran ustanovio da niks od vožnje – radi se o autoškoli za nove tramvajce. E, hebi ga…



Zaaapadni kolodvor. Neko vrlo moderno zdanje. Našao sam jedan znak koji veli da se odavde stiže do Tehničkog muzeja, ali muzej ne vidim.



Na kraju sam opet naletio na nekog dobrohotnog željezničara koji mi je objasnio da se moram ukrcati na tramvaj linije 10 koji eto tu ima krajnju stanicu, a onda ću već vidjeti cilj. Općenito, svi Bečani koje sam nešto pitao bili su izrazito ljubazni i susretljivi za razliku od Google Mapsa koji prikazuje situaciju dvodimenzionalno, ali kad se s tim nađeš u 3D kanjonu zgrada i građevina nije od neke velike koristi



Volim se voziti tramvajem. Ima tračnice pa spada u kategoriju omiljenih mi prometala, a usput svašta vidiš. Npr. u Beču kamogod gledaš vidjet ćeš negdje neku crkvu. Pobožan narod, nema šta…



Izbrojao sam stajališta i iskrcao se iz tramvaja. Znak veli da mi je iti desne



Joooj, vidi: Winnetou! Germanske narode još nije pustilo. Ovo je novi Vinetu kojeg su snimali meni iza leđa u Rogoznom

Nakon stotinjak metara pješačenja ugledao sam odredište. Teško je omanuti.
Gradnja muzeja započela je 1909 povodom 60-godišnjice vladavine pokojnog Cara i Kralja. Planove je napravio ing. Hans Schneider. Prva faza gradnje završila je 1913. Kasnije je muzej proširivan i dograđivan. 1995. postavljena je 230 tona teška kupola, a konačni oblik zgrada je dobila 1998., a za javnost je otvorena 17. srpnja 1999. Usput su uređene pristupne ceste, a dograđen je i ulazni hol s biljetarnicom što je malo narušilo estetiku pristupnog stubišta



Kupih su ulaznicu (nema popusta za seniore, šmrc!). Postoji mogućnost kupovanja nekakve zbirne godišnje karte za osam saveznih muzeja, ali ne kanim tako dugo biti u Beču



Maketa izvorne građevine



Doboš-torta prikaz muzeja. Bit će to opsežan poduhvat dok sve prođem, a kamoli poslikam i pogledam



Ne postoji način da se sve obiđe nekim smislenim redoslijedom. Teme su označene, ali se onda počneš vrtiti u krug, onda krajičkom oka zamijetiš nešto jaaako zanimljivo pa te odvuče pa se ne znaš kamo vratiti. Jednom sam rekao kako bi muzeje trebalo graditi u obliku tunela – uđeš s jedne strane, pratiš misao vodilju organizatora postava i na kraju te ispljunu na drugom kraju! Ja kod ovakvih megagrađevina odem liftom do vrha i onda se polako procijedim do prizemlja. A i manje je naporno. Jer nizbrdo…



Pogled u dubinu ispod središnje kupole. Uokolo su galerije/balkoni s postavom izložaka



Jedna od ranih žičara u obliku visećeg tramvaja. Pretpostavljam da su putnike držali u zatvorenom dijelu, a na peronima je vožena prtljaga i oprema



U praznom prostoru vise letjelice, a dole je velika mosna dizalica



J. von Petravić? Je, echt Bečanin… Rekli su mi da dizalica i danas funkcionira (pretpostavljam da ju koriste kad treba malo razmjestiti izloške)



Avionski motori raznih izvedbi

Igračke su oduvijek bile odraz stvarnog svijeta



Još malo motora



Detalj jednog od lukova koji nose kupolu. Klupica za spustiti Kosti ima puno i dobro su strateški razmještene jedino su meni mrčuk preniske pa se teško ustanem



Diamond Da-42



Ovo crveno dolje je nekakav mehanizirani mobile koji povremeno ispiše "TIME OUT" jedino se jako sporo mijenja pa bih dočekao sumrak slikajući ga



Model potencijalnog habitata na Marsu. Kružnog je oblika i razmotat će se kao harmonika. Planira se da će se čovječanstvo početi naseljavati na Marsu počev od 2040. godine. Jasno, ako se prethodno međusobno ne utamanimo. Ovo je američka inačica c/o NASA. Kako će to raditi mali žuti još nije poznato
Kao što u opisu lijepo piše, fali krevet, kuhinja i ćenifa!!! A dodatno piše i da treba vršiti promidžbu i kod djevojaka jer, bez obzira na moderne trendove u međuljudskim odnošajima, bez žena neće biti novih generacija…





Prije leta na Mars, ljudi su vježbali letjeti na zemlji. Zanimljive su te rane izvedbe: Bambus, laneno platno i nešto špage



Karl Wilhelm Otto Lilienthal (1848 – 1896) smatra se prvim pionirom letenja. Još je veliki Leonardo risao krilca, a mnogi su pokušali letjeti, ali je tek on postavio suvremene naučne zasade zrakoplovaka. Uspješno je jedrio s nekog brda kraj Berlina dok mu se nije prilikom spuštanja desio zastoj (stall) pa se strmopizdio s 15 metara visine i slomio vrat. Svi kasniji konstruktori odaju mu priznanje na temeljima koje je postavio.

Ovo je bilo prividno nešto sigurnije, a neki hrabri su iz takve košare izvodili prve padobranske skokove





Neka ljubazna prolaznica me uslikala. Nije baš jako ugodno biti u toj gajbi – stvar je skučena, a usto se i klimata



Pogled u dubinu na nekakvu turbinu, ali daleko sam ja od toga. Po onim narančastim stepenicama možeš se spustiti na donju galeriju, ali daleko sam ja i od toga (a ima i lift)



Jedan okljaštreni zrakoplovak



Jedrilice i zrakomlatovi



Elise. Drvene, ofkors



Oduševila me ona platnena elisa



Pivski cepelin. Vidio sam ih dosta dvonožnih u Beču

Aha! Kotači s vijencem. Izgleda da sam na pravom putu



Tablični prikaz tipova austrijskih elektrolokomotiva i njihovih mogućnosti



Rezervni dijelovi, alat i pribor…





Karl vitez Ghega (da, onaj što u Trstu ima ulicu di je nekad bio "Đovani") bio je austrijski graditelj željeznica albanskog porijekla rođen u Veneciji. Sagradio je Semmeringbahn – prvu suvremenu brdsko-planinsku prugu. Iako su mu svi govorili da je lud i da to neće ići bez potezanja na špagu, on je to lijepo složio. Na slici je maketa dijela pruge gdje sagrađen dvokatni vijadukt Kalte Rinne



Za vuču vlakova preko Semmeringa (inače, to je dio pruge Beč – Trst) trebale su posebne lokomotive. Održano je takmičenje za izbor najljepše, ali se niti jedna nije pokazala dobrim rješenjem. Na kraju je ing. Wilhelm Engerth sačinio lokomotivu koja je imala tender oslonjen zglobno na glavni frem lokomotive (Nijemci to zovu "podržani tender") pa je tako povećao osovinski pritisak na vučnim osovinama. Osovine tendera su bile preko zupčanika spojene na zadnju pogonsku osovinu lokomotive pa su tako sve osovine bile pogonske. Ta je komplikacija relativno brzo napuštena. Prvih 16 sagrađenih lokomotivica su u potpunosti zadovoljile potrebe pruge jer su postizale brzinu od 19 km/h na usponu od 25‰
Tih modificiranih Engertha sačuvano je dosta, ali nema ni jedne izvorne s tenderskim pogonom. Ovdje je izložen prekrasan model lokomotive KAPELLEN, jedne od izvornih 16. Sagrađena je 1853. u tvornici John Cockerill u Seraingu, Belgija.



Izvorni nacrt lokomotive s potpisom ing. Engertha



Balinjerada u Beču?



Prvi spasilački helikopter u Austriji. Bio je pod upravom austrijskog HAK-a i zvao se Christoforus 1. (Za one koji ne znaju: Sveti Krištofor bio je svetac koji je po legendi prenio Krista preko neke tekućice pa ga štuju i kao zaštitnika putnika). Bio je izvorno stacioniran u Salzburgu (helikopter, ne svetac!). Kasnije ih je nadošlo još. Onaj kojega redovito gledam u austrijskoj seriji "Bergretter" ima broj 14!



Malo medicinske tehnologije. U sredini su nekakve mehanizirane noge, a korisnik sjedi na sicu od bicikla??

Austrija, kao ni Magyarska nema mora, ali ima Dunav, a to je sasvim dovoljno za razvoj zanimljivog brodarstva



Šorom šajke…



Model parnog tegljača s bočnim kotačima STRECHAU. Napravljen je za ispitivanje u Federalnom brodarskom institutu u Beču. Pogonom i kormilom moglo se daljinski upravljati putem žičice (da su pitali Teslu, on bi im objasnio da može i bežično!)



Joystickovi



Splavi



Nešto za prijatelja gaspu: skela preko Dunava kod Melka



Prekrasan model riječnog tegljača koji se uzvodno povlačio putem čeličnog užeta usidrenog na dnu rijeke. Sličan brod imenom VASKAPU bio je prvi tegljač na Đerdapu



Putnički brod imenom WIEN. Mogao je prevesti do 1400 putnika. Potonuo je 1936. nakon što se zabio u stup mosta u Beču (nomen est omen!)



Evo još jednog: Tegljač s bočnim kotačima WIEN 1z 1912.



Različiti dunavski kruzeri



Došlo je kasnije i doba riječnih brodova s pogonom na vijak. Danas oni s bočnim kotačima plove samo kao turistička atrakcija iako su imali dosta prednosti u odnosu na ove novije

Da malo pojasnimo to s brodskim vijcima (propelerima)…



Rani model upravljačkog propelera kako ga je zamislio (i patentirao) Austrijanac Josef Ressel



Tko je bio Josef Ressel (1793 – 1857)? Rođen kao Joseph Ludwig Franz Ressel od oca Austrijanca i majke Čehinje (pa može i Josef Ludvík František Ressel) u Chrudimu blizu Pardubica. Svojataju ga kao svog i Austrijanci i Česi i Slovenci, a bome i mi Hrvati.
Dobio je solidno obrazovanje u raznim austrijskim školama i univerzitetima, a temeljna mu je struka bilo šumarstvo. Poslan je u Istru u Motovun gdje je radio na unaprijeđenju šuma s ciljem dobave kvalitetnog drva za potrebe mornarice (zato bi mi htjeli da bude Hrvat, a nije). Kasnije je prebačen u Kostanjevicu na Krki (zato bi Slovenci htjeli da bude Slovenac, a nije) i tamo je testirao svoje prve propelere.. 1821. premješten je u Trst, tada najveću austrijsku luku gdje je nastavio pokuse. Modificirao je parnu brodicu CIVETTA na pogon vijkom i u tršćanskoj luci je postigao brzinu od šest čvorova. Onda se desila eksplozija parovoda pa mu je policija (sic!) zabranila daljnje igranje s vijcima iako eksplozija nije imala baš nikakve veze s vijkom. Umro je u Ljubljani (pa je po tome možda ipak malo Slovenac?!) i pokopan je na groblju na Bežigradu.
Model Resselove brodice CIVETTA



Vijak CIVETTE



Resselovo spomen-obilježje. Postavili su ga ne zbog vijka nego zato jer je bio uspješan šumar! Ima spomenik i u staroj tršćanskoj luci blizu Ponterossa



Moderni gurač MELK



Model kotača-lopatara za riječne tegljače. Polužje pogonjeno ekscentrom na osovini osigurava da lopata okomito zahvaća vodu i tako daje maksimalni poriv



Kako se ne izgubiti na beskrajnoj pučini…



Kad su Austrijanci napokon shvatili da imaju more (a dugo im je trebalo) počeli su graditi infrastrukturu. Ovo je svjetionik Porer sagrađen 1833. na istoimenoj hridi na jugu Istre. Visok je 35 metara. Dobro da nam je bilo Carevine jer po nama bismo i danas po noći ložili vatrice!

Prekrasnih modela raznih starih brodova koliko hoćeš



Maketa Lloydovog brodogradilišta u Trstu. Sagrađeno je 1861., a novi brodovi su se gradili do 1909. Kasnije su samo obavljani popravci i održavanje.



Tršćanska luka u punom sjaju



Gliboder-vedričar tipa Bollinger. Urešen je kao da se sprema u rat, a ne da ide čeprkati po mulju!

Slijedeći odjel Muzeja posvećen je tehnološkim (pra)počecima odnosno ljudima i strojevima koji su na svoj način lomili led ili čak išli glavom kroz zid…

Vozilo Siegfrieda Markusa iz 1888. Jednocilindarski vodom hlađeni 4-taktni motor snage 0.75 Ks. Postizalo je brzinu od 6-8 km/h. Mora da je bilo ekstremno zabavno voziti se ovom napravom po makadamskim ili u najboljem slučaju kaldrmisanim cestama i putevima. S drvenim kotačima i bez ogibljenja…
Nedavno sam negdje pročitao članak o tome kako su sve do polovice dvadesetih godina XX. stoljeća svi grozno mrzili automobiliste. Morao si baš biti mazohistički nastrojen pa da uporno voziš okolo. Policija je osobito rado globila automobiliste zbog prebrze vožnje. Kako su mjerili brzinu? Nikako! Bilo je dovoljno da te rešpektabilni građanin, učitelj ili nedajbože župnik prijave da si vozio "luđačkom brzinom" i eto belaja. A i s parkiranjem je već onda znalo biti cirkusa



E, ovo je već ozbiljnije: Benz Patent Motor Car Victoria Vis-à-Vis iz 1893. Jednocilindarski vodom hlađeni 4-taktni motor snage 3 Ks. Postizao je brzinu od 20 km/h. Ima već i ogibljenje prednje osovine, a kotači imaju gazište od tvrde gume



Nesselsdorf Präsident Succesor (dakle i onda su već u fabrikama imali odjel koji je smišljao nemoguća imena za modele). Jednocilindarski vodom hlađeni 2-cilindarski bokser motor snage 9 Ks. Imao je pneumatike, a postizao je brzinu od 48 km/h.



Electric Phaéton sistem Lohner-Porshe Model No. 27 iz 1900. godine. Dva elektromotora snage po 2.5 KW na prednjim kotačima. Brzina cca 32 km/h. Jacob Lohner & Co. je bila prva ozbiljna tvrtka koja je proizvodila električna vozila. Danas je dio grupe Bombardier i rade one grozne tramvaje. Automobil je imao ogibljenja na svim osovinama i pneumatike


Ovakve elektromotore imao je prvi piranski trolejbus



Iiii: hop! Ravno u drugu polovicu XX. stoljeća: Mercedes-Benz Silberpfeil (srebrna strijela) iz 1954. godine. 8-cilindarski redni motor 2.5 litre razvija 280 KS. Maksimalna brzina 290 km/h (danas automobila sa sličnim performansama ima takorekuć k'o salate!)
Motor je hranjen mješavinom koja je uz beznin sadržavala benzen, metanol, aceton i otrovni nitrobenzol. Ta "vražja juha" nije bila samo otrovna za ljude već je i nagrizala motor pa ga je redovno trebalo ispirati običnim benzinom. Potrošnja je bila skromnih 40/100!



Bacikli raznih fela i veličina



Motorbicikli i mopedi. Buduć smo u Austriji, većina ih je iz tvornice Puch



Motorbicikl Laurin & Klement B-Z-N iz 1905. Četverotaktni jednocilindarski motor od 3 KS razvijao je max. Brzinu od 50 km/h. S tim otvorenim prigonom morao si jako paziti da ti nogavice ne lepršaju!