Beč 2023.

Leopold I., car Svetog rimskog carstva u vrijeme čije vladavine se dogodila gorespomenuta bitka. U njegovo doba vodila je Austrija, s promjenjivim uspjehom ratove po Europi Kod nas je najpoznatiji po smaknuću Zrinskog i Frankopana iako je povijesna istina da on to baš i nije žarko želio, ali kad su njih dvojica počeli mutiti s Lujem XIV (i to prilično nespretno), nije mogao drugačije. S druge strane je priznao studij filozofije i teologije osnovan u Zagrebu 1669. godine kakve se moglo osnivati samo u pokrajini s najvišim rangom u državi i time je priznao da Hrvatska nije pripojena Ugarskoj, što su tvrdili mađarski političari.
U Rijeci na Potoku postoji kafić "Leopold"



Kredence pune oružja. Osim refleksa stakla imaš još i kontraliht pa ti slikaj ☹



Svečani turski čador za susrete velikodostojnika



Tzv. "beogradski mužar" iz 1717. Izbacivao je kuglice od 10 funti.





Sablje, mačevi i konjaničke oznake regimenti. Za hranu i plaće često nije bilo novaca, ali za zlatovez na šešoaru ili plaštu se uvijek našlo



Lijepa naša Carica i Kraljica Marija Terezija. Ako je vjerovati našoj narodnoj predaji, od nje je sve počelo, prije nije bilo ničega!!! Naslijedila je svog oca Karla VI. posljednjeg Habsburgovca u muškoj liniji koji je pravodobno izdao Pragmatičnu sankciju kako bi svojoj pametnoj curici osigurao prijestolje. To se baš nije dopalo nekim drugim vladarima diljem Europe pa je nastupio 8-godišnji rat za austrijsko nasljeđe. Tu je najviše profitirao Fridrih Veliki pruski koji je Austriji definitivno oteo Šlesku. S 19 godina se udala za Franju Lotarinškog pa otada dinastija nosi ime Habsburg-Lothringen. Nikad nije ponijela titulu carice već je uvijek bila kraljica, a carem Svetog rimskog carstva postao je njen muž (je, i ja sam u nekom trenutku shvatio da je dobro pametno se oženiti!).
S Franjom je izrodila brdo djece. S tim u vezi imam simpa obiteljsku anegdotu: Nekom prilikom je moja bakica koja je imala austrijski odgoj, rekla kako je Marija Terezija imala petnajstero djece na što je moj deda pridometnuo: "Da, i svi su bili Ličani!". I tako je počela svađa…
Šuškanjima usprkos, nikad nije nađena potvrda da je MT švrljala (za razliku od kolegice Katarine ruske koja je tu bila maher). Vodila je četiri rata, ne pretjerano uspješno, ali je sinu Josipu II. koji je bio njen suvladar i kasniji car ostavila u amanet mudrost: "Bolje osrednji mir, nego herojski rat!". Kažem ja, bila je pametna žena.
Uvela je u Austriju tzv. prosvijećeni apsolutizam, počela reformu vojske, ukinula lov na vještice, olakšala položaj kmetova, promicala razvoj industrije i trgovine, a bila je pokroviteljica umjetnosti i općenito kulture.
Ah, da. Bila je majka Marije Antoanete koja je voljela kolače pa su ju giljotinirali



Mužika i bubanj složno udaraj, vele oni zi Spinčići. Vojska je uvijek voljela mužikante

Kuc, kuc… Ovo zovu petarde i služe za nasilno otvaranje vrata ako domaćini nisu baš skloni gostima. Napuniš barutom, pričvrstiš na vrata, potpališ fitilj i odmakneš se ter promatraš efekat od tog!



Još malo oružja iz turskih ratova. Onaj buzdovančić u sredini zovu bulava i znak je oficirske časti. Iz toga su s vremenom nastale maršalske palice kakve je po riječima onog Vrancuza koji je držao ruku u šlicu, svaki vojnik nosio u telećaku!



Nikola Šubić Zrinjski sigetski



Neliko lijepih pištolja kremenjaša. Šipka služi za nabijanje. Curica je iz novijeg doba



Posljednji turski rat. Nakon završetka tih ratova skutrilo se Osmansko carstvo južno od Save



Austrijanci su rano razvili puške na stlačeni zrak. Ovo je naprava za nabijanje



Ničim razgraničen, našao sam se u području francuskih ratova. Uzgred, iznad zemljopisnih karata područja rata na vrhu lunete nalaze se bataljonske (domobranski: bojne) zastave iz odnosnog razdoblja



Bijeli kaput je dio uniforme ruskog carskog generala kakvog je tijekom ruske kampanje nosio Napoleon (nije ponio od doma pa se poslužio)

Ako sam dobro zapamtio, ovo je neki naš graničar



Oružja k'o u priči



Onaj sa šešoarom popreko je garant Francuz! Mogu si zamisliti kako su te bijele uniforme izgledale nakon dva dana gacanja po ruskom blatu. Zato su se vojnici i borili u uspravnom stavu – da se ne zaprljaju.
Mali Korzikanac je, kako bi porazio kojeg cara, uključio njegovu vojsku u svoje redove. U tu su svhu onda i prebojadisali uniforme kako bi se prilagodili francuskim propisima. To, hat megyutim, baš i nije uvijek ispalo savršeno pa su vojnici često djelovali veselo šareno (iako im, vjerujem, nije bilo do veselja)



Napoleon je jednom rekao: "Dajte mi dovoljno medalja i dobit ću svaki rat!". Ima nešto na tome, često gledam kako se neki bedak veseli k'o malo dijete kad dobije red nečega s danicom i lentom! Zbilja? I di to onda nosi?



Rat careva ili bitka naroda kod Leipziga. Prizor predaje Francuza



I onda su se svi našli oko stola u Beču i dogovarali raspodjelu i granice. Na kraju su vjerovatno išli na ručak. A posljedice često pokazuju i da su neke odluke donesene nakon obilnog objeda!



Časnička odora i oprema



Austrijanci su među prvima imali i rakete

Bitka kod Aspern-Esslinga (21.–22. svibnja 1809.) bila je prva bitka koju je Napoleon osobno izgubio u posljednjih 10 godina. Porazio ga je Nadvojvoda Karlo, unuk Marije Terezije i vrlo sposoban vojskovođa. Slika lijevo na zidu pokazuje ga nakon bitke



U spomen na bitku izradio je Anton Dominik pl. Ferkorn skulpturu ranjenog lava
Za one koji ne znaju: Fernkorn je poznat i po izradi dva baziliska po narudžbi maršala Lavala Nugenta koji i dan-danas krase nekadašnju Lavalovu rezidenciju na Trsatu



Ima jako puno uniformi i oružja iz tog razdoblja, ali ne želim previše gnjaviti…



Europska revolucionarna godina 1848. odrazila se i na Austrijsko carstvo. Franjo Josip je taman napunio 18. godina i zasjeo na prijestolje iza svog strica Ferdinanda koji je bio bolestan i abdicirao. Pobunili su se Magyari koji su željeli više mjesta pod zajedničkim suncem, a onda su ih manje-više vojno satrli. Vođe revolucije su emigrirali u USofA, desetak pobunjenih generala su strijeljali nakon vojnog suda i na kraju su svi skupa za nagradu dobili Bachov apsolutizam!



Gušitelji magyarske revolucije: s lijeva na desno: Feldmaršal Alfred knez Windish-Graetz, Feldzeugmeister (generallajtnant) i hrvatski ban Josip pl. Jelačić od Bužima ter feldmaršal Josef Wenzel grof Radetzki von Radetz (da, bio je Čeh!), ovdje portretiran u poodmakloj dobi



I u Beču je izbila revolucija. Na zemljovidu je prikazano kojim smjerovima su napredovale snage kontrarevolucije.



"Mi, Franjo Josip I., milošću božijom… itd, itd…" (ima negdje na interpletu cijela ta brojalica)



Neposredna posljedica je bila izgradnja arsenala u kojem je ovaj muzej jer je mladi car shvatio da je pametno imati pri ruci nešto vjerne vojske

Austro-pruski ratovi. Fridrih Veliki pruski je bio ambiciozan vladar i odlučio je razmontirati Sveto rimsko carstvo ili ga bar izmaknuti van kontrole Habsburgovaca



Oružje iz druge polovice XIX. stoljeća. Vidi se napredak, ali još uvijek ima mjesta poboljšanjima! Prusi su tu bili debelo ispred Austrijanaca jer su uveli ostraguše tipa Dreyse pa im je brzina pucnjave bila nekih četiri puta veća od austrijskih pušaka koje su se još uvijek punile sprijeda



Austrijanci su pak imali dobru i odlično uvježbanu ariljeriju



Pokolj topnika u bitci kod Königgrätza (Sadowe). Samo je tvrdoglavi otpor austrijske artiljerije u odstupanju spasio austrijsku armiju generala Benedeka od totalnog uništenja



Šeprtljavi general Ludwig von Benedek, glavnokomandujući austrijske vojske. Bio je kunktator koji se više zanimao za vojni protokol i uniforme nego pripremama za rat. Kako se tamo našao, nije mi poznato. Nakon poraza, podnio je ostavku i stavili su ga pred vojni sud, ali ga je spasio carev dekret. Ujedno su mu zabranili da ikad išta progovori o bitci i ratu. Umro je mirno u Grazu.
Osim kraja Benedekove karijere, rat je imao još nekoliko značajnih posljedica. Car Franjo Josip morao se odreći položaja/titule cara Svetog rimskog carstva njemačkog naroda i od onda je nosio titulu Cara austrijanskog (i pod tim imenom imao nekoliko krčmi u Hrvatskoj), a vodstvo njemačkih državica preuzela je Pruska. U ratu se pruska artiljerija pokazala neučinkovitom jer je kaskala za pješadijom pa je nakon završetka rata bila izložena općem izrugivanju. I onda je promijenjena vojna doktrina pa su Prusi uskoro imali najbolju artiljeriju na svijetu.
I treća, nama najbitnija stvar: Franjo Josip je bio prisiljen podijeliti državnu vlast s Magyarima sklopivši Austro-ugarsku Nagodbu i država je postala konfederativna. Neki tvrde da je to povijesno bila jedina uspješna konfederacija iako, kad pogledamo kakve je to birokratske probleme izazvalo, sklon sam nekim dvojbama… Nakon toga je slijedila i Hrvatsko-ugarska Nagodba s Riječkom krpicom i sve tako redom.



Tu se negdje našao i kontraadmiral Tegethoff koji je te iste godine u bitci kod Visa uništio talijansku mornaricu (Talijani tj. Sardinijsko kraljevstvo su se pridružili Prusima u napadu na Austriju sveudilj se nadajuć da će nešto ščrpnuti za sebe)



Četiri godine kasnije zaratili su Prusi s Vrancuzima. Željezni kancelar Otto von Bismarck navukao je Napoleona III. na baketicu pa je on Prusima objavio rat. Završilo je katastrofalno i Napoleon više nije bio car ali je zato Wilhelm I. to postao.
Ostaci francuskog balona iz vremena Francusko-pruskog rata. Prusi su opkolili Pariz i ni mačka se nije mogla provući, ali su Francuzi u halama velikih kolodvora marljivo šivali balone koji su onda uspijevali doseći slobodni teritorij

Nakon Francusko-pruskog rata nastupilo je zlatno razdoblje mira u Europi koje je trajalo slijedećih 40+ godina. Izuzetak je bila Austro-ugarska okupacija Bosne i Hercegovine koja je završila i kasnijom aneksijom. Za reć pravo, to nije bio posve nasilni čin jer je Carevina dobila odobrenje za taj postupak, a turski sultan je ionako imao golemih problema s odmetnutim agama i begovima u Bosni. Srbi su se zbog ove akcije grozno rasrdili jer su i sami htjeli učiniti nešto slično, ali im nisu dozvolili.
Na karti je označeno napredovanje okupacijskih jedinica 1878.



Uniforme austrijske vojske iz tih vremena





Podjela ručka okupacijskim trupama



Ovaj stripić prikazuje posjet Cara i Kralja trupama na terenu





Uniforme velikodostojnika



Karakteristični šljemovi s nojevim perjem po kojima je Car bio prepoznatljiv na svim fotografijama

Sarajevooooo!
Prijestolonasljednik Franz Ferdinand bio je u Bosni na smotri vojske i nekim manevrima. To je dodatno razbjesnilo Srbe jer se sve događalo na Vidovdan koji je među ostalim i godišnjica Kosovske bitke kad Srbi slave svoj najveći poraz. Bila je subota, a Prijestolonasljednik i supruga mu Sofija bili su u Sarajevu gdje je bio u vijećnici pripremljen ručak.
Zanimljiv kuriozitet: Kako je brak Ferdinanda i Sofije bio tzv. morganatski brak jer ona nije bila istog plemićkog ranga kao Ferdinand, Sofija se u niti jednoj društvenoj situaciji nije smjela pojavljivati uz muža nego je bila zagurana negdje uz niže plemstvo. Nije se čak smjela ni voziti u istoj kočiji s njime. Jedini izuzetak su bile vojne situacije kad je mogla biti uz muža jer se predbračni ugovor (kojeg je posebno odobrio Car) nije ne to odnosio.
Automobil Gräf & Stift Double Phaeton iz 1910. u kojem se vozio nadvojvodski par



Atentat na Franza Ferdinanda organizirala je srpska tajna teroristička skupina Crna ruka na čijem je čelu bio pukovnik Dragutin Dimitrijević – Apis. Skupina je bila odgovorna i za krvavo ubistvo prijašnjeg kralja iz dinastije Obrenovića. Za izvršioce su izabrali nlade bosanske Srbe, studente, odgovarajuće ih psihički obradili, i obučili u uporabi ubojnih sredstava.
Glavni izvršilac bio je notorni Gavrilo Princip koji je u nekom trenutku kad je automobil izvodio manevre radi promjene smjera vožnje skočio na papučicu automobila i ispalio metak Sofiji u trbuh, a vojvodi u vrat. Oboje su ubrzo preminuli



U Muzeju je izložena vojvodina uniforma na kojoj se još vide tragovi krvi



Par artefakata nakon atentata. Nadam se autentičnih!
Iako su braća Srbi uporno tvrdili da što se tiče atentata oni ni luk jeli, ni luk mirisali ipak su prilično bazdili po luku. Oružje koje su koristili atentatori je definitivno srpskog porijekla. Četvrtasta stvar koja liči na čuturicu je rani model bombe Kragujevke, a pištolji su kalibra 9mm (kratka devetka) belgijske proizvodnje po licenci Browning. Na dršci je bila oznaka FN (Fabrique Nationale) i bilo je to standardno oružje srpske i kasnije starojugoslavenske žandarmerije. Neki od tih pištolja nosili su dodatnu oznaku VIS (Vojno-intendantska služba). I danas ih se nađe u privatnim kolekcijama. U svakom slučaju, takvo se oružje nije moglo tek tako nabaviti u Šapcu na vašaru, zar ne? Bar onda!
Lijevo gore izložen je propucani komad šoferšajbne nakon prvog atentata, a bijela kapa je dio uniforme autojedinice kakvu je nosio šofer Nadvojvodinog automobila



A što je dalje bilo? Atentatore su pohvatali i osudili zbog veleizdaje. Povješali su ih po kratkom postupku. Sve osim Principa koji je bio maloljetan pa ga se po tadašnjim austrijskim zakonima nije smjelo 'besiti, on je dobio dvaes' godina strogog zatvora i umro u kaznioni od tuberkuloze. Apisa je Aleksandar Karađorđević u tzv. Solunskom procesu proglasio veleizdajnikom i stavio pred streljački stroj. Nije to baš ni bilo blesavo jer tko je jednom ubio kralja neće se libiti to i ponoviti, ne?
Nova Jugoslavija je posthumno rehabilitirala Apisa, a od Principa i ostalih Mladobosanaca napravila herojske borce za slobodu. Čije je to maslo bilo i tko se kome umiljavao možemo samo zamišljati…

Franz Conrad von Hötzendorf. Austrijski general, kasnije feldmaršal, načelnik glavnog štaba austrugarske vojske. Netko ga je opisao kao pravog vojničinu: ratoboran i glup. Jedan od najvećih krivaca za izbijanje WWI. Svjesno zanemarujući manjkavosti vlastite vojske, uspio je nagovoriti starog Cara da objavi rat Srbiji. Nakon niza strategijskih brljotina napokon ga je novi car Karlo I. najurio s položaja.
Umro je 1925. u Beču, a neki ga još uvijek smatraju herojem.



Neki od ultimatumskih telegrama kad je još izgledalo da će Srbija prihvatiti istragu oko atentata



Raspored snaga između Antante i Centralnih sila kad je 1914. počela opća kakafrka. Ono prugasto su neutralci koji još nisu bili sigurni kojem će se prikloniti carstvu.



Hijerarhijsko stablo visokog vodstva Carevinske vojske

Tvrđava Przemyśl
Bila je to golema utvrda na granici austrijskog dijela raskomadane Poljske kojeg je Austrija zvala Kraljevina Galicija i Lodomerija i Ukrajine odnosno tada ruskog carstva. Zbog strateškog i ekonomskog položaja zvali su ju "Ključ Ugarske". Utvrda je obuhvaćala prsten opsega 45 kilometara s nekih 900 topova raznih kalibara, a ranije utvrde bile su povezane u unutarnji prsten. Bila je to po veličini treća moderna utvrda u Europi.
U prvim mjesecima rata pokazala je svoju vrijednost zaustavivši rusku invaziju. Nakon kratkog predaha, Rusi su se vratili i potpuno opkolili tvrđavu koja se nakon 133 dana opsade morala predati jer je posada bila iscrpljena i bez hrane. Rusi su tvrđavu potpuno razorili

Oklopna kapa na kuli tvrđave





Ovako to izgleda kad ti nešto velikog kalibra padne na pamet iako je oklop izdržao



Zaplijenjeni ruski mitraljez Maksim na postolju Sokolov (sa sve štitom bilo je to teško 70+ kilograma)



Razno sitno oružje i oznake. Ono crveno je vatrogasni aparat i nema veze s WWI.



U WWI. bila je artiljerija definitivno kraljica bitke. U ovom dijelu muzeja ima samo par izložaka. Navodno postoji još jedno krilo posvećeno artiljeriji, ali ja nisam više imao snage



Opsadni mužar kalibra 240 mm. Austrija je imala vrlo kvalitetnu i spretnu opsadnu artiljeriju velikog kalibra



Opsadna haubica kalibra 380 mm



Zaplijenjeni barjak srpske postrojbe "Dušan silni"



Jedan zanimljivi telegrafski aparat



Uniforme u Feldgrau tonu i razni marmaljezi

Miješano razno: Balon je služio za osmatranje i korekturu artiljerijske vatre. Dolje u kredenci ima par modela ranih aviona i model poljske kuhinje (jer još je Napoleon kazao da armije napreduju na trbuhu)



Oprema austrijskih planinaca. Bili su mahom seljaci iz Tirola fanatično odani Caru i Državi. Nakon rata potpali su većim dijelom pod Italiju, ali je i dan-danas tamo pametno pozdravljati sa Grüß Gott (pomoz'bog)



Na kraju sve ovako završi…



Dvije brončane ploče koje se sa sjetom i poštovanjem spominju herojskih vojnika





U ovoj prostoriji posložen je povijesni prikaz razvoja Vojnopovijesnog muzeja



Posveta Caru od njegove vjerne vojske iz 1863.



I to bi otprilike bilo to. Isteturao sam na svijetlo dana i odlučio se taksijem vrnuti doma. Bilo mi je dosta svega, proveo sam šest sati u toj zgradurini, a vidio sam možda četvrtinu. Trebalo bi se vratiti oboružan prvim saznanjima pa sve još jednom lijepo, polako. No, ipak nisam takav mazohist.
Dokopati se taksija u Beču je, kakbirekli stari Zagrepčanci, priličan kunst. Naime, taksi oznaka na krovu se ne upali kad je taksi u najmu, stražnja stakla su uglavnom zatamnjena pa ne vidiš vozi li on nekog, a kad upratiš jednoga onda je najčešće pun Arapa koji se nekud voze. Odakle im samo lova za taksi? Ili je taksist bratić pa ih gratis vozi sve u slavu Alahovu? Bilo kako bilo, potražio sam na pametnjakoviću naputak kako doći do nekog javnog prometala. Pokazao mi je hrpu malih točkica i napisao da imam samo pol kilometra do tramvaja linije 18. a dalje da ću već znati. Put je srećom vodio kroz lijepi park gdje su se igrala dječica, a ja sam usput našao klupicu u hladu i odmorio umorne nogice



Bečke vrane



Srećom sestrična ima u vrtu bazen pa sam se uvalio i rashlađivao jedno tričetvrt sata dok nisam došao k sebi

Peti dan: Tramvajski muzej (Remise) i Prater

Biti u Beču i ne posjetiti tramvajski museum bilo bi neoprostivo. Kako ću prijatelju Ranku na oči?
Nadam se da će današnji pohod biti ipak nešto lakši od prijašnjih (jer tramvaja ima ipak manje nego generala!)
Danas nam je zadnji dan u Beču, sutra se vraćamo doma. Hoće li i današnji dan biti vruć?



Hoće, hoće!



Put do odredišta bio je jednostavno kratak – promijenio sam samo dvije linije podzemne i na kraju se iskrcao s vlaka Linije U3 na stanici Erdberg u Klaoničkoj ulici.



I sad su nastali problemi – na karti koja je plošna vidiš da je od stanice do cilja parsto metara, ali nigdje ne piše da si se iskrcao u kanjonu zgradurina i da nemaš pojma kuda i kako. Onda gledaš u plan grada na zaslonu pametnjakovića i male crne točkice koje obilježavaju tragove cipelica na putu ka cilju i ideš do prvog ugla pročitati naziv poprečne ulice da bi se orijentirao (neću ni spominjati da je prvi ugao bio u suprotnom smjeru). A kompas mi je ostao u Sungeru, rekli su mi da imam pametnjakovića pa da mi ne treba… Ovoga sleda su me nasadili, više neće!



Onda već ide malo lakše: Prva lijevo, pa druga desno, pa opet prva lijevo i evo me. Ovo definitivno liči na trajvanski depo oliti remizu.



Mda, ima toga. Problem je jedino da me usmjerilo na objekte pa sam poljubio ogradu, a ulaz je tamo dolje. Ajmo: klaj, klaj… A već je vruće k'o u paklu



Ajngang oliti ulaz. Dobro da sam došao danas jer je srijeda jedini dan kad je Muzej otvoren za posjetitelje (slično mi se desilo i s tramvajskim muzejom u Berlinu)



Kupio sam ulaznicu. Relativno je jeftina



Dobio sam i prospekat s planom objekata i preporučenim smjerom lutanja. Ne djeluje zastrašujuće



Sve je lijepo uredno popločano s mrežom kontaktnih vodova koji se lijepo ocrtavaju na užareno-plavom bečkom nebu

Prvi izložak: Konjoslav iliti konjka. Kao i većina gradova proviđenih tramvajskim prometom i Beč je počeo s konjskim pogonom vozila. Izuzetak su bili visokonapredni gradovi poput Opatije, Rijeke ili Dubrovnika koji su oma krenuli na struju



Kako ono piše u Bibliji: U početku bijaše kaos



1868. S dvije konjske snage kroz Beč



Onda je nekomu palo na pamet u sve skupa upregnuti paru. Ta se rješenja nisu u pravilu nikome sviđala jer je naprava šištala i puhala izbacujući dim i ugarke, a posebno neugodna je bila mogućnost eksplozije kotla. Iako je omjer eksplozija parnog kotla i broja lokomotiva bio ekstremno zanemariv, dežurni su katastrofičari to isticali kao najopasnije



Ovaj je bliski rođak onoj napravi u kojoj smo nekidan uživali u Mariazellu!
Za reć pravo, ove lokomotivice nisu vozile kroz grad već su vukle putnike na dvije prigradske linije – do Mödlinga na jugu i Floridsdorfa na sjeveru





Već sam spomenuo kako je Bečanima na polzu sagrađena prva austrijska zupčana željeznica na Kahlenberg.
Sve što se vozi po jako strmoj pruzi hoće povremeno i proklizati. Srećom najčešće bez katastrofalnih posljedica. Tako su radnom vlaku koji se negdje u srpnju 1873. spuštao s Kahlenberga otkazale kočnice pa je vlak nekontrolirano krenuo nizbrdo. Posada je uspjela iskočiti u kolodvoru Grinzing, a ajziban je ničim ometan stigao u donji kolodvor Nussdorf i zaustavio se tako što je probio stražnji zid remize



Tramvaji su često bili priključeni na "običnu" željeznicu pa su kombinacije teretnog prijevoza bile normalna stvar. Uvijek rado spominjem kako je u Sarajevu kraj glavne pošte postojao šturc u kojeg su tramvaji izravno s kolodvora dovlačili poštanske vagone.

Kasno paleći *
Točno negdje oko prijeloma stoljeća su Bečanima dozlogrdili konji (još su dugo vremena zadržali fijakere) pa su u razdoblju od 1899. do 1902. elektrificirali trajvan. Konjima se nisu dali postaviti motori pa su na brzinu u tvornici vagona u Grazu sagradili 300 motornih vagona tipa "D". Imali su drveni sanduk i snagu motora od 42 KW.
Takvi su vozili sve do 1924. kad su većinu preradili u zimske prikolice, a stotinjak njih su postali četveroosovinci s okretnim postoljima

Napomena: Oznake tipova bečkih tramvaja su malo komplicirane. Koriste se slova, VELIKA slova označavaju motorna kola, a mala slova prikolice. Uz to se povremeno pojavljuju i brojkice u subscriptu koje mogu označavati podserije ili inačice.



* Nadimci tramvaja koje prikazujem skinuti su sa žutih pločica na kojima su opisi. Preveo sam ih kako sam najbolje mislio da treba, a ploče u nastavku nisam prikazivao jer bi to pretrpalo priču



Imali su sve ko pravi tramvaji







Prikolica tipa "s". Izvorno su ju vukli konji, a kasnije je elektrificirana pa je postala zatvorena prikolica. Zbog zanimljivog rasporeda sjedišta neki su to zvali "Salonska kola"



Okolonaokolo Beča
Između 1907. i 1914. uvelo je bečko tramvajsko društvo turističke vožnje za razgledavanje Beča. U tu svrhu naručili su u Grazu pet motornih kola i sedam prikolica. Bila su to luksuzna vozila snage motora od 66 KW, a razlikovala su se od običnih svojom tamnocrvenom livrejom i velikim prozorima. Sjedilo se u udobnim naslonjačima od pruća (kao i u ranim putničkim avionima), a jedan je motorni vagon bio posebno uređen s pravim foteljama i kristalnim lusterom.
Prikazano vozilo prerađeno je u obični gradski tramvaj i bilo je u uporabi do 1926.



Opće popularan
Motorna kola tipa "K" snage motora 78 KW. Građena od 1915 u tvornici vagona Simmering. Prva velika serija motornih kola s bačvastim krovom i zračnicima iznad prozora. Negdje 1924. prerađeni su za vožnju desnom stranom. Neki su primjerci bili u redovnoj eksploataciji svo da 60-ih godina. Voljeli su ga i putnici i kočničari



Polujaki  (Halbstarke – njemački naziv za adolescente)
Kad su se 1989. pojavile nove velike prikolice tipa "c" nije bilo dovoljno motornih kola pa su ih vješali na motorna kola starijeg tipa "L" iz 1920. Mislim da je i Zagreb imao tu pojavu kad su M-24 vukli nove ĐĐ prikolice

Treći život
Poslije WWII. trebalo je hitno obnoviti vozni park. Zato su u tvornici Simmering prerađivali stare tramvaje tipa "H" iz 1910. na način da su im postavili nove čelične karoserije. Te su modifikacije funkcionirale sve do 1964. godine



Stara prikolica tipa "k" iz 1908. obnovljena 1953. s novim drvenim sandukom.



Amerikanac
Zbog grdne nestašice vozila stigli su u Beč kao ispomoć američki tramvaji tipa "Z". Bili su nešto posve novo u gradu na Dunavu, razvijali su veliku brzinu, imali su pneumatska vrata i sklopive stube. Imali su jednu manu – bili su malo poširoki pa nisu mogli svuda voziti. 1969. isključeni su iz prometa





Smjerovi vožnje tramvaja obilježavani u početku samo brojem, a kasnije su došle i table s detaljnijim informacijama



Sasvim čelični
1954. godine sagrađeni su u tvornici Lohnerwerken u Beču potpuno novi čelični sanduci na podvozjima starijih tramvaja tipa "T" iz 1911. Prozori su bili napravljeni po uzoru na "Amerikance". Imali su još jedu posebnost: ispod prozora su bili mali stolići – ko u pravom ajzibanu!
Kaže se da nema smisla lijevati mlado vino u stare boce, ali izgleda da ponekad uspije!



"Molimo zatvoriti vrata!" Vječiti problem koji je riješen tek uvođenjem automatskih pneumatskih vrata



Paklena trojka
U poslijeratnom razdoblju vozili su Bečom tramvajski vlakovi sastojeći se iz motornih kola tipa "P" koje je proizvela 1929. tvrtka Simmering-Graz-Pauker i po dvije prikolice tipa "m" proizvedene ili u tvornici Simmering ili u Tvornici vagona u Grazu. Te prikolice su bile prva vozila bečkog tramvaja s fluorescentnom rasvjetom.



Ponosni brkati kočničar. Državna je to služba, ni to malo niš!

Siktavac
Zbog štednje u poslijeratno doba spojili su u Tvornici Simmering-Graz-Pauker ratnodobni tramvaj tipa "A" s prokušanim modelom "M". Dodali su mu i par novosti pa je dobio i elektropneumatski uređaj za vrata. Nadimak je dobio zbog karakterističnog zvuka otvaranja/zatvaranja vrata



Unutrašnjost. Po zimi sam uvijek volio sjediti na sjedalima gdje mi je grijalica bila pod repom!



S druge strane (tko te slika s desne strane, okreni mu i lijevu!)



Hajdelberžan
Tijekom WWII. pokušalo se stvoriti ratnodobni tip tramvaja za sve gradove Reicha. Ideja je bila proizvesti tehnološki jednostavan tramvaj uz što manji utrošak materijala. Nešto kao tramvajsku inačicu lokomotive serije 52. Tvornica Fuchs iz Heidelberga proizvela ih je preko 250 komada. U Beču si ih klasificirali kao tip "A". Ovaj je iz 1944.
Vozili su na nekim linijama redovno do 1975., a i kasnije su ih stavljali kao pojačanje za Sisvete. Zašto je ljubičasto-ružičast ne znam jer nigdje ne piše.



Radna živina
Za teške radove na pruzi naručili su bečki tramvajci kod tvornice Simmering dvije dizalice. Sačuvana je ova iz 1907., a bila je u funkciji do 1981. godine. Snaga je 81 kW.
Krov je bio čvrsto spojen s kranom i zakretao s skupa s njim što baš i nije bila bedasta ideja!



Kran se mogao produžiti u vodoravnom smjeru, ali se nije mogao podizati. Logično, jer iznad su bile žice KV pod naponom



Nađite mi dizalicu na kojoj ovo ne piše (i svi se motaju ispod!)



Podupirači na strani stožera dizalice



Teški tereti
Austrijanci su maheri za prijevoz tračnica. Uvijek sam se pitao da li tračnice prethodno skuhaju prije nego se počnu smucati kroz zavoje?! Ovi dvoosovinski vagončići su temeljeni na sličnima kakvi su korišteni za prijevoz trupaca na šumskim željeznicama i datiraju iz 1906.

Tramvajke
Došao je rat i muškarce su poslali u Galiciju da se bore kod Bistrice Lesne, a mnoge poslove na tramvajima su preuzele žene. Za početak su bile kondukterke ("Sredina, malo napreeed!") i koliko znam, taj im položaj nitko više nije mogao oteti!



U ratno doba se sve više tereta kroz grad prevozilo tramvajima. Ovi vagoni voze brašno koje su potkraj rata miješali s piljevinom i pekli kruh



Postojali su i specijalizirani vagoni za prijevoz leševa. Pretpostavljam da su vozili kako onomad reče jedan Zagorec, Polahke i tužne!



Pataten-trans
Specijalizirani vagon za prijevoz krumpira tipa "gm" sagrađen 1916. Kasnije je vozio i druge stvari. Sačuvali su ga i bio je u uporabi i tijekom WWII. Povučen je iz prometa tek 1986.



Bečani nisu mogli bez Slovaka, ispravnije: Slovakinja. Požun/Pressburg (naziv Bratislava uveden je tek nakon WWI.) je bio nepresušni izvor dadilja i kuharica. One su u bečku, ispravnije južnonjemačku kuhinju kako veli Katarina Prato, čuvena austrijska Vučetićka, uvele namirnice kao knedle, kiselo i slatko vrhnje, slatkastu salatu.. Za uzvrat se kojoj od njih omaknulo s kućegazdom pa se danas dobra trećina Bečana zovu Swoboda ili Nowotny (ostali su meščini Ibn-al-Nekako…)
I tako je postojalo nešto nalik na Zagorski cug kojim se ta silna radna snaga svakoga dana vozila u Beč i natrag. Bratislava je odmah tu preko granice pa je postojao tramvajovlak koji je spajao dva grada. U Muzeju transporta u Bratislavi imaju izvorni primjerak ove električne lokomotive. Snimijo ga ja!



Nekima je uvijek trebalo nacrtati i napisati…





U nastavku imamo dva podstanara u Muzeju



Ovo su tzv. salonska kola za VIP goste



Ne znam da li se dobro vidi, ali prozori su od brušenog stakla





Ovaj je za sitnu raju

Oznake stajališta bile su uvijek nepresušan izvor inspiracije za dizajnere



Vlak velikog kapaciteta
Slično kao i u Zagrebu samo malo ranije, shvatili su u Beču da bi trajvani trebali biti malo veći. I tako su u tvornici Simmering-Graz-Pauker sačinili 1952. godine prototip četveroosovinskog tramvaja sa sličnom prikolicom Tipa "c". Osnovna ideja je, jasno, DÜWAG-ova i to su, po meni, bili i ostali najljepši bečki tramvaji



Neprijatelj konduktera
Promidžbena slika prikazuje ljubaznog kočničara i šarmantnu kartodrapalicu kako likom i osmjehom vabe putnika-namjernika u vozilo! Ja ih baš nisam posebno doživljavao kao takve (bar ne u riječkom Autotroleju) Majstor je obično bio naprijed i nije imao kontakta s putujućom čeljadi osim u jako kritičnim situacijama, a namrgođena kondukterka je stalno gnjavila svojim idejama da baš svi moraju kupiti kartu…



Prikolica serije "l" na slici bila je prvo vozilo bečkog tramvaja koje je bilo bez konduktera. Zadržali su doduše radno mjesto kartodrapca za nedajbože, ali je sve ostalo bilo na gumb. Bilo je to na liniji 43, godine gospodnje 1964. Stizali su crni dani za pomoćno osoblje. Motorna kola su jedan od posljednjih dvoosovinaca građenih početkom 60-ih godina



Negdje u kutu i teško slikljiva nalazi se slika trga ispred čuvene Bečke opere za vrijeme izgradnje nekog podzemnog objekta. Tramvaji su vozili i dalje, a mogu si misliti kako je bilo putnicima dok su se vozili iznad grabe na drhturavom privremenom vijaduktu



Iz obiteljskog albuma: Moj pokojni tast u Beču sa svojom sestrom, slikan na istom tom trgu i ispred te iste Opere. Tramvaj je, čini mi se, tipa "M"



Uzbrdo-nizbrdo: Trinajstica
Linija 13. s početnom stanicom na slavnom Südbahnhofu imala je trasu kroz brežuljke i udoline pa su za nju trebali malo jači tramvaji. Fabrika vagona u Grazu sagradila ih je 1907. i označeni su kao tip "G". Prikolicu tipa "k" sagradila je tvornica vagona Stauding 1913. s mogućnošću dodavanja još jedne i obrazovanja tramvajskog vlaka. Tih je tramvaja bilo posvuda i vozili su do 1966.
PS: Izgleda da nikoga nije uzrujavalo što linija nosi broj 13!



U nekom trenutku i neopaženo, pretpostavljam u gluho doba noći, ušuljali su se među tramvaje neka niža bića – gumenjaci. Očito ih nisu smjesta iznogatali pa su se zadržali kao i ostali imigranti. I sad se tu više ne može ništa. A kad su već tu…

Legenda s pogledom
Prvi bečki dvokatni autobus tipa "DD2 FU" pušten u promet 1961. Kod nas se uobičajeno koristi izraz dvokatni iako se zapravo radi o jednokatnom s prizemljem i bez podruma. Ostali jezici mahom koriste izraze koji to opisuju kao na dvije razine.



Sagradila ga je bečka tvornica [color=#800000]Gräf & Stift[/color i po tome je 50 godina mlađi rođak automobila u kojem su u Sarajevu umorili prijestolonasljednika Franza Ferdinanda. Tvornica posluje i danas, jedino ju je u nekom trenutku progutao [color=#800000]MAN[/color. Sa sve kožom, rogovima i kopitima!



Bečki njuškaš
Autobus tipa "5 GF-ST" iz 1949. je bio prvi velikoserijski bečki gradski autobus. Sagradila ga je bečka filijala tvrtke Saurer. (Za one koji ne znaju: Saurer je ime pod kojim su se u zapadnoj Europi prodavala vozila marke FAP iz Priboja na Limu!)



Još jedan njuškaš. Nema table s opisom, ali je razvidno da je marke Büssing i da reklamira pastu za zube.



Büssing je njemačka firma iz Braunschweiga poznata po izvrsnim teškim teretnim vozilima pa dakle i autobusima. Radila je do 1971. kad ju je progutao – MAN!

Bus iz potoka
Još jedan Gräf & Stift uradak: Zglobni autobus tipa "GU230" iz 1974.
1. kolovoza 1976. pljusnuo je u Dunav s mosta Reichsbrücke (Imperijalni most) jer su mostu popustili ležajevi. Bus je bio prazan, a šofer je uspio isplivati (srećom Dunav u to doba godine nije prehladan). Vozač nekog kamiončića koji se tu zatekao nije bio te sreće. Bus su upecali uz pomoć ploveće dizalice samo osam dana kasnije, oprali su ga, poravnali i prelakirali pa je uspješno vozio do 1989. Nakon toga je kao kuriozitet završio u muzeju. Priča malo podsjeća na priču o lokomotivi koja je pala u vodu nakon kolapsa mosta preko rijeke Tay u Škotskoj 1879. (iako tamo nije nitko preživio) i koju su popravili pa je još dugo vozila iako nisu mogli pronaći strojovođu koji bi ju htio prevesti preko mosta pa je ostala na ovoj strani. Od milja su ju zvali Ronilica
A most? Most su sagradili nanovo i to je treći po redu. Spaja Gradski okrug Leopoldstadt s okrugom Donauinsel i jedan je od najvažnijih bečkih mostova. Ima cestu sa 6 traka, dvije biciklističke staze, dvije pješačke staze i dva servisna tunela. Mostom prolazi i podzemna linije U1 kojom sam svakodnevno išao na posao iz Kagrana. Stanica podzemne Donauinsel je ispod mosta tj. ispod kolnika. Službeno ime mosta je Johann-Nestroy-Brücke (neam blage tko je bio taj), ali ga nitko tako ne zove!



Malo trčkaralo
Nakon rekonstrukcije Kärntnerice (još jedna obavezna ulica u svakom boljem austrijskom gradu) i pretvaranja središta grada u pješačku zonu pojavila se potreba za nekakvim vozilima koji će to područje ipak servisirati. Naime, u središtima gradova osim banaka i osiguravajućih kuća žive i ostarjeli starosjedioci, a oni nisu zanemarivo biračko tijelo.
Rješenje su postali mali autobusići koje je isporučila tvortka Steyr-Daimler-Puch iz Graza (penzićima je kasno sinulo da ih okolo voze u Pinzgaueru!). Povučeni su iz prometa krajem 70-ih jer su trošili dizel, a to je (pfuj!) tako neekološki



"Vozi desno!"
Tvrtka Simmering izradila je 1912. ova pomoćna i radna vozila tipa "SP". Imaju vozačke kabine tipa gurnime-povuciga, korištena su za prijevoz svega i svačega, a po zimi su gurala plugove.
1938. za potrebe neke kampanje upozorenja u prometu, namontirali su im tramsparente na kojima je pisalo "Vozi desno!" (za one koji ne znaju: Austrija je prešla na vožnju desnom stranom 1924.)



520 komata u Beču
Motorna kola tipa "G" sagrađena 1900. u tvornici vagona u Grazu, a pregrađena 1929. bili su najčešći tramvaji u Beču. Imali su jednu posebnost - upravljivo podvozje koje se moglo zakretati po pravcu, a bome i bočno pomicati (ne znam što se time postizalo, ali nitko se nije bunijo).
Nakon par žestokih zima zastaklili su im vozačke kabine. Vozili su sve do 1961.



Perolaki
Ova su motorna kola pregrađena od starih tramvaja serije "D" jer je bilo dosta linija koje su imale slabašnu infrastrukturu koja nije podnosila velike težine. Primjerice, preko mosta Reichsbrücke (onog koji se strmopizdijo u lijepi, plavi Dunav) mogli su voziti samo ovi tramvaji koji su bili teški svega 8,8 tona. Povučeni su 1940.



Otmjena karoserija
Počeci onoga što je danas bečka podzemno-nadzemna željeznica sežu u kraj XIX. stoljeća. Na tračnicama onoga što su danas linije podzemne U4 i U6 i linija S-Bahna 45 vozila je bečka gracka željeznica. Ni tramvaj ni pravi ajziban nego nešto između. Ja se baš ne razumijem u distinkcije između pojmova pre-metro, metro, post-metro, dubinski-metro, neznamkakav-metro pa se tu nebi štel mešati, ali vagončić mi se sviđa. Obrađen je vrlo otmjeno s oblogom od ulaštene tikovine što je inače bilo rezervirano samo za jako otmjene vlakove. Sagradila ga je 1897. godine tvrtka Franza Ringhoffera u Pragu.
Poslije WWI. sve su te pruge elekrificirane pa je i vozni park izmijenjen, a vagon je vozio kod ÖBB-a na prigradskim prugama do 1959. Danas je u vlasništvu Tehničkog muzeja, a ovdje je na gostovanju



Vlak gradske željeznice 1925 – 1961
Tijekom elektrifikacije pruga gradske željeznice naručena je i nova flota vozila. Izgradila ju je tvornica Simmering (ti su sve do nedavno bili takorekuć dvorski dobavljači za bečkog komunalnog prijevoznika). Nova su vozila tipa "N" bila predviđena za vlakove od po devet jedinica od čega tri motorne. U tu svrhu bile su instalirane veze koje su vozaču u prednjoj kabini omogućavale upravljanje cijelim vlakom. Vozila su u početku imala bijelo-crvenu livreju kao i tramvaji, ali su ubrzo premackana u skroz crveno jer je prašina od kočnica strašno prljala bijele dijelove



Vlak gradske željeznice 1954 – 1983
Gradska željeznica (S-Bahn) je prilično stradala u ratu, a i postojeći drveni vagoni serije "N" iz 1925. su bili dotrajali. Stoga su pod hitno tražena krpež-rješenja. Tvornica Simmering je koristila postojeća vozila na koja su postavili moderne čelične sanduke. Sve je odlično funkcioniralo jedino su karoserije bile jako uglate pa su ih Bečani promptno krstili Škatula od postol!
Kompozicija u muzeju se sastoji od tri jedinice i to je najkraći vlak S-Bahna



Pomoć u nevolji
Početkom 60-ih godina nastala je takva nestašica ljudstva da su gradski tramvajci odlučili pospajati vučna vozila s prikolicama u zglobnu kombinaciju. Tako je nastao tip "F" kojemu je bio dovoljan samo jedan kondukter! Proizvođač: [color=#800000]Simmering-Graz-Pauker[/color, natürlich!



U ovoj dvoranici je na panoima nacrtano kako si mali Ivica zamišlja budućnost grackog prometa. Nisam se dugo zadržavao



1 + 1 = 1
Motorna jedinica tipa "D" iz 1957. Radi se o prvom zglobnom tramvaju u Austriji. Vozilo je proizvela firma Gräf & Stift. Srednji dio bio je vodoravno i okomito teleskopski ovješen prema patentu talijanske tvrtke Savigliano iz Torina

Jedan malo moderniji stup za oznaku tramvajskog stajališta. Nije onako lijep kao stariji modeli, ali je dio troška amortiziran oglasima



"Oben ohne" je germanski naziv za toples. Za potpuni doživljaj ja predlažem još i "unten keine" (dole bez)



Ovog ljepotana su izveli na friški zrak. Lako moguće da ga čeka kakva posebna vožnja



Tamo naprijed je izlaz iz depoa



Još jedan. Prsten je uzorak plašta tunela podzemne željeznice s komadom vlaka koji prikazuje položaj vozila i tračnica u odnosu na profil tunela



Rascvali rasklopnik



Tu me nisu pustili unutra. Žućko je evidentno radno vozilo, a u ostatku hale je stara krama koja čeka restauraciju





Sjeo sam na klupicu uza zid jedne hale odmoriti nogice kad li me iznenadio tramvaj koji se vratio s posebne vožnje

Povijesni bečki tramvaj für turisten

Nije mi tako lijep u žutoj boji



"Prebaciti liru". Ako imaš pantograf, ne treba. Ovo je izlaz iz depoa, a i ja sam završio obilazak…

Još malo Crvenog Beča… U Beču ima jako puno zgrada građenih za radničku klasu. Gradi ih se i danas. Zgrade imaju prilično prepoznatljiv dizajn s istaknutim rizalitima koji su prilično duhovito razbacani po fasadi. Većina zgrada je proviđena natpisom vremena izgradnje. Ovo je slikano sa stajališta busa linije 80a na koje sam nabasao nakon izlaska iz Remize.
Za one koji ne znaju: Zgrade za povoljno stanovanje radničke klase nisu ekskluzivni bečki specijalitet. U vrijeme jednoumlja i mraka to smo zvali Stanovi solidarnosti (moderni POS je nešto srodno), a i u Rijeci iz doba Mussolinija postoje tzv. Case popolari. Arhitektonski gledano, bili su to prilično uspješni projekti



Nakon kraće vožnje iskrcalo me na Pratersternu (Zvijezda Pratera). Tamo sam i težiijo. Sad se samo moram orijentaciono usmjeriti.
Uzgred, zašto Praterstern? Pa eto, zato jer se tu stiče sedam značajnih prometnica. Naziv je u uporabi još od početka XIX. stojeća. Kasnije su Vrancuzi po tom modelu napravili u Parizu Place de l'Etoile (danas De Gaulleov trg) jedino što se tamo stiče više ulica i bulevara jer kod njih mora sve uvijek biti najveće!
Spomenik neobičnog oblika na sredini trga zove se stručno Columna rostrata. Rostrum je oklopljeni kljun antičkih galija kojima su pokušavali proburaziti jedni druge. U Rimu je bio običaj da se spomenik na pomorsku pobjedu u obliku stupa okiti kljunovima brodova poražene strane. Ovaj je spomenik posvećen, a kome drugome nego admiralu Nels... ovaj, Tegethoffu i njegovoj pobjedi u bitci kod Visa 1966. godine!



Veli narod da što dobiješ na mostu, izgubiš na ćupriji. Iako sam nakon izlaska iz Remize jako brzo našao bus, sad moram prehodati cijeli golemi trg da bih stigao do stanice podzemne iza koje je zabavni park Prater. Na trgu me osvježilo vodenom maglicom. Baš mi je prijalo. Bojao sam se malo za fotoaparate i inu elektroniku, ali maglica je tako fina da ništa ozbiljno ne ovlaži…

Osvježenje na Pratersternu

Ispred stanice podzemne doživio sam jednu simpatičnu scenu: Dječačić od nekih desetak godina nestrpljivo je pitao mamu da gdje je Riesenrad našto je neki uniformirani lik koji se tamo zatekao (tramvajac?) zgrabio klinca za kukove i digao ga u zrak rekavši: "Eno, vidiš, tamo je!" Mali je bio sav hepi, a i ja sam iskoristio informaciju.
O Prateru ne treba puno pričati. Pa tko nije čuo za Prater? Prater je najstariji gradski zabavni park na svijetu. Svaki veći grad ima negdje na svom prostoru neku fleku zelenila gdje se običan puk mogao nedjeljom i praznikom šetati. I mi u Rijeci imamo Đardin (Giardin pubblico), Zagreb ima Maksimir, Nevijorka ima Central Park… Ali ni jedan od tih parkova nema zabavne sadržaje. Izuzetak je, koliko znam, Peštanski Városliget gdje sam onomad svoju buduću nahitavao na vrtuljku. Glavna atrakcija Pratera je svakako čuveni Riesenrad (divovsko kolo – tehnički naziv naprave je Ferris Wheel po nekom Ameru koji je to smislio.). Sagrađen je 1897. povodom zlatnog jubileja Cara Franje Josipa I. Htjeli su ga srušiti, ali ga nisu, onda je 1944. izgorio pa su ga na kraju malo popravili, malo rekonstrirali (ima samo 15 kabina u odnosu na originalnih 30) i eno ga – i dalje zabavlja ljude. Sljedstveno tome, mora i mene zabaviti!



Aha! Info punkt! Idemo se, daklem, informirati! Putem sam zapazio jedan od onih traktor-vlakića i zaključio da bi to bio zgodan način razgledavanja cijelog kompleksa (moja urođena lijenost sklona je takvim rješenjima). A treba svakako napraviti i krug Riesenradom



Simpatična tamnoputa Bečanka mi je prodala kombi-kartu s kojom ću se provesti vlakićem i Riesenradom. Dobro, nije jako bolilo iako mi je šlajpik sve tanji…



Vlakić navodno ima taktni vozni red, jedino nisam ubrao da li ima takt posmrtnog marša (lente crepando) ili živahne polke (allegro furioso). Bilo kako bilo, dočekao sam ga. Ta talijanska naprava je prilično truckava pa bubrežići i ostala meštrija podsjećaju da bi bilo vrijeme za..., ali bar nogice ne pate!

Vlakićem po Prateru

Iskrcalo me taman pred nekim suvenir-šopom pa sam si kupio kapicu. Sad imam crvenu iz Berlina i plavu iz Beča. I stalno si postavljam pitanje hoću li u ostatku života uspjeti nabaviti još koju neke druge boje



Bilo je ogavno vruće pa sam si kupio nešto tekućine za rehidraciju. Mislim da mi je još u požiraku napravilo pčšššš!



Do slijedeće atrakcije bilo je jedva nekih 30-ak meteri hoda

Riesenrad

Po obavljenim zadacima dokopao sam se bez većih muka Kagrana. Još samo 27a i doma sam. U njihovih 24 sata (koji se dijele badava u svim boljim željezničkim kolodvorima) piše da Europa gori. Ne znam za Quarner, ali u ovom kutku kuglane zemaljske je pakleno…



Ne zavidim ovom nesretniku, ali si mislim da bi naprava možda bila spretno rješenje za obilaženje velikih muzeja



Beč je lijep grad, pogotovo ljeti. A Hausbrandt kava uvijek prija



Navečer su nas domaćini poveli u njihov omiljeni kineski restoran. Restoran se nalazi preko puta ulaza u ono radničko brčkalište na Alte Donauu koje sam snimao iz podzemne



Zabranjeni grad?



Wan-ton juhica. Napokon. Moja druga juha tijekom boravka u Austriji. Neam blage kako sam uopće izdržao



Ja sam naručio 34a, 17 i 54 (ono a znači da je od svinjetine)



A dobili smo i hrpu riže. Odlične riže



I bio je to zadnji dan boravka u Beču. Sutra se vraćamo doma. Nisam bio u centru grada i nisam slikao katedralu Svetog Stjepana, nisam jeo Sacher tortu, nisam jeo hrenofke na štandu (bogzna ima li toga još uopće), nisam stigao do slavnog birca Krach Krach koji se hvali jednom od najvećih ponuda piva uopće (imaju čak i Žuju!). Nisam se dospio voziti tramvajem linije 49 da se mogu pohvaliti prijatelju Ranku… Nisam stigao ni do Augartena slikati Flakturm da upotpunim kolekciju… Puno toga nisam stigao. No, za utjehu postoji moja sestrična koja je puno mlađa od mene pa će me možda još koji put ugostiti, neopterećenog samonametnutim obvezama razgledavanja golemih muzeja

Šesti dan: Povratak preko St.Pöltena i Slovenije

Lijep je dan, čak je malo manje vruć nego protekli. Šta će mi to kad idemo doma u autu s klimom?



Izvukli smo prometalo iz rešta iza lese i polako se ljubimo. Četvrtak je. Kako znam? Pa četvrtkom se smećekante izguravaju na pločnik. Bar u Sungeru



Uključili smo plavušu i zamolili ju da nas izvede iz Beča. Vozi junior, a ja uživam. Ponovit ćemo onih 100 km/sat vremena vožnje od nedjelje



Ako se netko od dva preživjela čitatelja ove moje putopisne trakavice sjeća, izjavio sam nakon prvog dana boravka da mi je ostalo još nešto za obaviti u St.Pöltenu pa da ću to na povratku.
St.Pölten, glavni grad pokrajine (Land) Donja Austrija je u austrijskim zemljama pošpotljivi pojam za ono što mi grubi Balkanci zovemo, da prostite, pripizdina/vukojebina. Ameri bi rekli: Kanzas. Bio je to simpatični učmali gradić na raskršću prometnih pravaca sve dok Austrijanci nisu vršili neki geopolitički preustroj pa je Beč, dotadašnji glavni grad (i) Donje Austrije postao nešto kao Zagreb ili Washington D.C., Canberra ili nešto slično gdje su mudri građani odlučili svoje političare držati na hrpi i pod ključem. I tako je Donja Austrija ostala bez glavnog grada. Izbor je pao na St.Pölten (jer drugog nije bilo!)
Grad je sasvim lijep i grozno uredan. Ovo je glavni trg. Doteturao sam pjehe jer se nije dalo bliže na kotačima obzirom da nešto kopaju. Bit će da su se dobavili nekih Bosanaca i nisu znali što bi s njima. Junior je dotle na rubu građevinske grabe tražio parkirno mjesto pod suncem



Evropa je očito kontinent starih i bolesnih. Na svakom uglu u svakoj državi Europe čuči jedna apoteka. I prodaje proizvode dr.Theissa!



Sa svakim novim preuređenjem EU raste broj službenih zastava



Kupio sam par kartulina za poslati dragim ljudima, ali nema klupice. Sjedio sam ne nekakvoj antiparkirnoj kugli i trudio se pisati ravno. Junior je dotle išao tražiti Briefmarken



E, sad… Kog ja vraga ovdje uopće tražim?
Ja u svojim pričama i uspomenama često spominjem moju, davno pokojnu bakicu. Baka je bila pristojno strogo katolički odgojena austrofilka. To je postala zahvaljujući tome što su ju kao mlađahno čeljade strpali u ženski katolički internat Institut der Englischen Fräulein (Institut engleskih gospođica) upravo u St.Pöltenu. Zašto i kako to za ovu priču nije bitna stvar, ali ja sam si zabio u glavu da ću kad-tad doći vidjeti tu njenu školicu.
Rečene gospođice su se pojavile u gradu 1707. Radi se o ženskom redu (kažu da ni sam rimski Papa ne zna koliko zapravo u crkvi katoličkoj ima ženskih redova) posvećenom odgoju i obrazovanju. U Linzerstrasse 9-11 stoji ova zgrada koja je prednja fasada samostanskog kompleksa. Jedan od arhitekata koji je imao prste u tom poslu bio je i Jakob Prandtauer (1660. – 1726.) i tvrdi se da je to najljepša zgrada u gradu. Tornjić koji viri preko krova pripada samostanskoj kapeli posvećenoj Bezgrešnom začeću.



Unuk pred ulazom. Sve je bilo zatvoreno pa nisam mogao vidjeti ni slikati što ima unutra



Idemo dalje. Vidio sam što sam želio.



Fasada iz drugog rakursa

Iza ugla smo nabasali na još jednu crkvu. Ja nisam ljubitelj crkava i ne zalazim u njih, ali ova mi se baš dopala. Radi se o karmelićanskoj crkvi koju narod zove Prandtauerkirche (bit će da je onaj Josef i tu nešto gradio)



A zašto mi se dopala? Zato jer na zidu ima uložnicu ('rvacki: poštanski kastlić) pa sam se riješio kartulina. Za razliku od Njemačke, u Austriji je popriličan kunst naći uložnicu.



Još cum apšid smo bacili posljednji pogled na impozantnu zgradu kolodvora i cijeli Bahnhofsplatz (germanski narodi u pravilu lokalitet vezan uz željeznički kolodvor nazivaju kolodvorskim pa je snalaženje i traženje jednostavno, a ne kao kod nas gdje se često kolodvorski trg naziva imenom nekog polupoznatog heroja pa moraš najprije posegnuti za Povješću Hrvata od stoljeća sedmog)





Zgrada suda



I onda smo se vratili prema Beču, skrenuli prema Grazu i našli se u bratskoj i prijateljskoj Deželi. Vinjeta od 18€ je još vrijedila pa me nije bilo trta. Lampica pokazivača goriva je počela prijeteći svijetliti pa sam na nekoj Petrolovoj pumpentankšteli nakapao dovoljno dizela da se dokopamo domovine.
Da nismo radili skretanje u St.Pölten, preskočio bih obje skupe zemlje s gorivom nadopunjenim u Lepoj Bukvi. U Europi je zapravo sve jako blizu.





Nisam išao natrag na A2 i A1 jer čemu plaćati cestarinu kad sam već platio vinjetu. Umjesto toga zapalio sam put Domžala, a na putu se nalazi cestovni čvor i izlaz s autoputa imenom Trojane.
Lokalitet je povijesno poznat još valjda od Hermana Celjskog po vrhunaravnim krafnama. Legenda kaže da su čvor odnosno izlaz Trojane na autocesti Ljubljana – Maribor napravili samo zato da se umorni i gladni putnici mogu opskrbiti jestvinama. Uzeo sam i kremšnite koje me nisu oduševile. Moj Aljbanac u Delnicama radi bolje, a cijena je puno razumnija.



Krofi su golemi. Ti jedan opadne na nogu, ideš na bolovanje



Od Domžala smo se sručili niz novouređenu cestu prema Kočevju i onda dobro poznatom trasom na Brod Kupu i Delnice gdje nas je dočekao cirkus. Pravi, s lavovima i žirafama



Najdraža supruga na svijetu dočekala nas je sa smiješkom i Gin O'Tonikom



Našlo se tu i drugih zanimljivosti (bila ackija u 'Dildu')



Aaaah! Juhica. Uložena griznjokićima od pšenične krupice



I malo pečene teletine s povrćem i krumpirima. To ja zovem doček ratnika




Hvala sestrični i njenom suprugu na ugošćavanju, a posebna zahvala junioru koji je bio savršen suputnik i suvozač.

besposlenpop je napisao/la:

Namjerno sam to dok si na godišnjem...

Pfaff je napisao/la:

besposlenpop je napisao/la:

Namjerno sam to dok si na godišnjem...

Pa trebaće mi cijeli ostatak da pročitam ...