Beč 2023.

U ranoj fazi bili su automobili goleme naprave za jako bogate. Obavezno sa livriranim šoferom koji je pridržavao vrata, a u slobodno vrijeme glancao karoseriju. Proizvodnja je bila ručna i radilo se praktički po narudžbi i uz posebne želje. Onda su se neki (Ford i društvo njemu sličnih) dosjetili jadu i počeli serijski proizvoditi automobile za narod. Ovdje su tri takva: Ford Model T, Volkswagen 1200 i Fiat 500 kojeg je Puch proizvodio po licenci (ta je suradnja dosta dugo trajala)



Steyr je još jedna stara austrijska firma koja je proizvodila vozila. Kasnije su se spojili s Puchom pa su se zvali Steyr-Puch, a u međuvremenu se tu negdje u sredinu ušajdario i Daimler. Proizvodili su sve i svašta od oružja preko kamiona i traktora sve do čuvenog Pinzgauera. Tijekom WWII im je krenulo u suradnji s Wehrmachtom pa su jedan od prvih koncerna koji je s SS-om dogovorio korištenje robovskog rada za unapređenje poslovanja. Nakon 2001. se firma počela raspadati na sastavne dijelove. Nisu propali (firma koja radi za vojsku može propasti samo u Hrvatskoj), samo imaju više direktora!
Nekoliko automobila iz Steyrovog proizvodnog kataloga







Reklama



Benzinpumpentankštele po sistemu "uradi sam"

Prva željeznička pruga u Carevini bila je "drveno-željezna" (Holz- und Eisenbahn) pruga od Budweisa (České Budějovice – to je tamo gdje su si Trenkovi panduri nabavili kape, kako veli Šenoa) do Linza, kasnije produžena do Gmundena. Bila je dugačka skoro 200 kilometara, a temeljna svrha bila joj je prijevoz soli od carskih rudnika u Salzkammergutu u češki bazen. Taj "put soli" poznat je još iz brončanog doba i sol je u početku prenošena na leđima. Logično, jer u brončano doba nije bilo željeznica (da ih je bilo, zvale bi se brončanice)! Kasnije su sagrađeni puteljci pa putevi pa ceste. No, potražnja je bivala sve veća pa je dnevno na toj relaciji prometovalo nekih 350 vozova sa soli, a godišnji promet je dosezao 17.000 tona. Sve je to poskupljivalo proizvod pa se još od XVII. stoljeća razmatralo ideju o gradnji kanala koji bi povezivao Dunav i Vltavu. Kako je Austrija već onda bila pristojno uređena država, onda ništa nije bilo jednostavno. Podnošeni su prijedlozi i planovi, nove ideje… Onda su ih razmatrale komore, ministarstva, carevinska vijeća, komisije… I onda su planovi za kanal odbačeni jer se sve pokazalo preskupim. Najposlije je donesena odluka da se sagradi kolosijek po kojemu će konji vući vagone. Malo je potrajalo dok su sve uobličili, ali 1825. (u istom mjesecu kad su Vrancuzi pustili u pogon svoju prugu od Saint-Étiennea do Andrézieuxa) počela je gradnja. Kolosijek je bio širine 1106 mm (kako li su samo došli do te brojke?), a bio je izveden od drvenih greda na koje su bile pričvršćene plosnate tračnice od lijevanog željeza1827. puštena je u promet prva dionica, a kad je sve bilo gotovo 1836., bila je to najduža željeznička pruga u kontinentalnoj Europi – ona francuska je bila duga svega nekih 18 kilometara. U početku su prevozili samo sol, a kasnije su počeli voziti i putnike. Dnevno je vozio par kompozicija, a put je trajao 14 sati. Na pola puta, kod kolodvora Kerschbaum gdje bila i najviša kota pruge, su se kompozicije sretale oko podneva, a putnici su imali sat vremena za ručak u kolodvorskoj mehani, prvoj takvoj u Europi. Kako su rješavane hidrauličke potrebe putnika tijekom vožnje, nije poznato. Grijanje je riješeno tako što se putnike nije prevozilo od listopada do travnja. 1848. putnički je promet dosegao brojku od 16.000 grla.
1854. godine uvedena je parna vuča na relaciji od Linza do Gmundena. U tu su svrhu sagrađene četiri lokomotive s rasporedom kotača 1'C1' – prednja i stražnja trčeća osovina mogle su se radijalno pomicati, to rješenje je u praksi poznato kao Bisselovo podvozje. Lokomotive su, kao i drugdje bile preteške za tračnice koje su pucale pa je kasnije kolosijek presložen s danas uobičajenim tipom tračnica. Dionica od Linza do Budweisa nije nikad prerađena za parnu vuču zbog nepovoljnih profila, a kasnije je gradove spojila željeznica Kaiserin-Elisabeth-Bahn/Westbahn po nekoj modificiranoj trasi pa je izvorna pruga polako napuštena i gotovo da joj nema traga



Carskim dekretom bilo je određeno da putnički vagoni II. razreda imadu biti zatvoreni. Iznimno je u ljetnim mjesecima bilo dopušteno prometovanje vagona bez prozora. Imali su samo platnene zavjese





Vidjet ćemo se mi još oko ove pruge!

Austrija je kao alpska zemlja vrlo brzo usvojila zupčanike kao prigon na brdskim prugama



Par modela tipova zupčaničkog pogona.



Lijevo je Blenkinsopova lokomotiva iz 1813., a desno vagon željeznice na Pilatus – najstrmije željezničke pruge na svijetu. Jasno, ako izuzmemo uspinjače koje su zapravo koso položeni liftovi



Kabina nekog ranog tipa uspinjače. Ako netko boluje od kombinacije akrofobija+klaustrofobija, ne bih mu preporučio vožnju!



Kombinirani prijevoz austrijskih željeznica: Parobrod s bočnim kotačima STADT BREGENZ i autobus marke Saurer

Gölsdorfovo remek-djelo: Ekspresna četverocilindrična lokomotiva klase 310 rasporeda 1-C-2 (neki to nazivaju Adriatic). Bilo ih je dosta, a danas postoje još samo dvije: Jedna je u Tehničkom muzeju u Pragu i nevozna je i druga koju sam uživo vidio u Strasshofu.



Prikaz razvoja nekih bečkih kolodvora







Industrijske željeznice uskih i jako uskih kolosijeka



Ovo trči na struju i opslužuje neki starački dom (transport prljavih gaća do vešeraja!). Teška je 3.6 tona, širina kolosijeka 500 mm, a napon baterije od 108 V daje snagu od 10 kV



Iza ugla me opet dočekala konjka Linz – Budweis. Na crtežu se lijepo vidi kako je izgledala kompozicija

Ono što sam vidio u nastavku je Hannibal – navodno najstariji postojeći europski putnički vagon. Bio je sagrađen u obliku diližanse što znači da je ogibljenje bilo relativno udobno.
Vagon ima zanimljivu povijest: 1872, nakon ukidanja pruge, vagon je 1873. bio predstavljen na svjetskoj izložbi u Beču gdje je izazvao pažnju javnosti. Nakon toga je potonuo u zaborav u nekoj šupi u Prateru. Bio je rastavljen pa su neki dijelovi izgubljeni. 1883. su ga opet sastavili i izložili u tadašnjem Carskom austrijskom željezničkom muzeju, a kasnije je cijela zbirka muzeja prebačena u fundus Tehničkog muzeja



Evo ga – živog i zdravog. Nažalost je u nekom mračnom zakutku, a za mnom je k'o za vraga hodao nekakav muzealni Kerber pa nisam mogao koristiti blic.
Vagon II. razreda (maksimum udobnosti) je sagrađen 1841. Težak 2 tone s četiri sjedeća mjesta u kabini i tri na krovu. Posebno je na boku sjedio kočijaš



Unutrašnjost je bila čisto udobna



Drveno-željezne tračnice. Čini se da se čak radi o nekoj skretnici, ali bolje od ovoga se nije dalo. 'Bem ti Kerbera!



Na zidu je nacrtana trasa pruge s opisom



Mehanizam kolodvorskog sata kolodvora Lambach s pruge Linz - Budweis



Signalni aparat sa zvonom, sistem Weyrich



Sve je postalo jednostavnije i sigurnije uvođenjem telegrafa






Signali i oprema

Shema pružnog bloka



To se pali i gasi kad prolaziš. Pokušao sam snimiti filmić, ali nije uspio pa evo samo slika



Detalj konstrukcije zgrade: vuta na gredi



Evo me u prizemlju. Dio posvećen novim energijama. Ovo je neki ciklus s dušikom



Uđeš pa ti prikazuju edukativne filmiće. Nisam ušao, bole me noge, a nema sjedalice



Mladi se uvijek nešto bune. To je u redu, još je André Malraux kao ministar kulture prilikom studentskih nemira 1968. rekao da mlade treba pustiti da se bune. Iz toga može ispasti i nešto dobro.



Ima nešto na toj priči o globalnom zatopljenju. Na ovom prikazu je prognoza prosječnih ljetnih trapatura u Austriji kroz 15-tak godina…

Malo svakidašnjice. Znaš da si star kad predmete svakodnevne uporabe koje pamtiš iz djetinjstva nađeš u muzeju!



Ovo ja zovem kućna kozmetika



Pegle (glačala, šupreši) svih vrsta i fela. I mi smo to nekad imali, moja zakonita tvrdi da zna gdje je skrivena!!!



A ako zaljubljena domaćica zaboravi na užarenu peglu, tu su uvijek vitezovi Sv.Florijana!



Sisavci svih boja i oblika. Imali smo nekoć onakvog narančastog s crevom na leđima



Sjeća li se netko ovih mašinica za krpanje najlonki? Negdje, obično uz kakvu tržnicu ili slično prometno mjesto u lokalu 3-sa-2 sjedila je teta kojoj su žene nosile najlonke kad bi pobjegla očica!
"I dođite u četvrtak…"



Kuhinjska tehnologija. Sviđa mi se ideja dvokrilnog zidnog frižidera. Ono što me ljuti općenito kod prikaza kuhinja jest što prikazatelji rastegnu prikaz u prostoru 4 x 6 metara, a normalna kuhinja je 2.3 x 3.4



Tko je ovo imao u kampu, bio je car. Kakva su se tu sve čuda mogla speći i skuhati



Ne pljuj na pod! Po starozagrebački bi se za ovo reklo: špuktrigl oliti pljuvačnica. U prošlom stoljeću je tuberkuloza bila jako popularna bolest koja se mahom prenosila kapljično. Stoga su svi javni prostori bili opremljeni napravama za prikupljanje izlučevina.

Sad sam već u razizemlju i gledam uvis



To je ona turbina koju sam gledao s vrha



Motor na vrući zrak Juliusa Hocka iz 1878. Korišten je za pokretanje svih mogućih naprava sve dok ga u novo doba nisu istisnuli motori s unutarnjim izgaranjem i elektromotori



Kaplanova vodena turbina iz 1919. (bez oklopa). Pokretala je neku predionicu



Nevjerovatno koliko je i kakvih pogonskih strojeva izmišljeno i korišteno otkako je počela industrijska revolucija





Dinamo kakvog je smislio Edison krajem XIX. stoljeća. Proizvodio je istosmjernu struju i pomoću takvih je osvijetljen New York. Kasnije se pokazalo da to ipak nije put u svjetliju budućnost



Rado i redovno citiram mog prijatelja, danas ravnatelja muzeja u mirovini, koji je jednom prilikom rekao da dobar muzej mora biti pametan spoj škole i cirkusa! Ovo je model centrifugalnog regulatora kojeg si možeš sam zavrtiti



Malo je nespretno jednom rukom snimati, a drugom okretati ručicu, ali nekako sam uspio

Centrifuglani regulator

Muzej je pun fantastično izrađenih modela (jesam li to već napisao?). Ovo je model parostroja s balansirom. To je prvobitna koncepcija koju je razvio još James Watt



Lokomobil ili pokretna energetska postaja. Mogao je služiti kao traktor, a jednom parkiran pogonio je razne strojeve

Razni elektrouređaji i motori



Model male industrijske radionice sa središnjim pogonom. Lijevo je stup s podlogom koju hodajući okreću djeca ili šegrti, a dalje su preko osovina i remenica pogonjeni razni uređaji.



Ugljikovodici: Model prvog bušaćeg stupa iz Titusvillea u Pensilvaniji



Benzinpumpentankštelen kroz stoljeća



Uspinjača s nagibom od 90° (vulgo: lift)



Pogonski stroj prizemnog tipa



Središnji prostor je malo upušten i tu je prostor za razna predavanja, prezentacije i prikazivanje filmova. Ja ću ga iskoristiti da spustim Kosti jer sam već prilično umoran



Ajmo dalje… U produžetku je postavljena termokamera gdje možeš analizirati vlastitu tjelesnu toplinu

Ja na termokameri

Parobrodovi su uvijek mučili muku sa smještajem parostrojeva jer je polužje bilo relativno dugačko. Stoga su smišljane različite koncepcije kako to skratiti. Jedna od njih je bio tzv. motor s oscilirajućim cilindrom gdje je klipnjača bila povezana izravno s koljenčastom osovinom pa je izbjegnuta ojnica. Malo je bilo prčkavo s dovodom pare, ali i to su riješili s ponekim dodatnim dihtungom.

Parna lokomotiva STEINBRÜCK (slowenisch: ZIDANI MOST) sagrađena 1848. Najstarija lokomotiva sagrađena u Austriji. Napravljena u radionicama Wien-Gloggnitzer-Bahna za potrebe Južne željeznice. Vozila je na pruzi Maribor – Trst. 1878. je povučena iz eksploatacije, a 1914. je završila u muzeju.



Uvijek sam se pitao kako su spajali tender s lokomotivom prije pojave gumenih crijeva. Bit će da je ipak malo curilo, ne?



Klasična austrijska lokomotiva iz 70-ih godina XIX. stoljeća. Karakteriziraju ju vanjski cilindri, duboki vanjski frem s četvrtastim otvorima i vanjsko Stephensonovo krmilje





Sagrađena u tvornici u Floridsdorfu



Jadnicu su malo raspilili da milenijalci vide kako funkcionira parna lokomotiva



Plosnati razvodnik, a lijepo se vide i brtveni prstenovi



Kuhinja



Spavaći vagon carskog vlaka



Carev krevetac. Ima i ćenifa, al' ju je nemoguće uslikati

Bessemerova kruškica. Prvi moderni postupak za dobivanje čelika na veliko



Bessemerov postupak podrazumijevao je propuhivanje zraka kroz rastaljeno željezo. Za to su bile potrebne ovakve goleme pumpe



Lokomotiva serije 12.10. Najjača i najbrža parna lokomotiva sagrađena u Austriji. Puštena u promet 1936. za prugu Beč – Salzburg. Imala je samo jedan nedostatak – sagrađena je prekasno jer su prugama već krstarile elektrolokomotive



U početku sagradiše Austrijanci pruge, ali ne imahu lokomotiva da vuku vagone. Stoga su se okrenuli javnoj nabavi i potražili pouzdane dobavljače. Amerika je imala već nekoliko ozbiljnih firmi, a imali su i iskustva s brdskim prugama. Jedan od takvih proizvođača bio je Norris iz Philadelphije koji je proizveo prve standardizirane američke lokomotive. Imale su jednu pogonsku osovinu, ložište u obliku stoga sijena, vanjske cilindre, šipkasti frem (što, doduše, nije bila njihova izmišljotina) i što je najvažnije, dvoosovinsko okretno podvozje na prednjem dijelu što je osiguravalo relativno miran hod kroz zavoje na grbavim prugama! Bile su u pravilu ložene cjepanicama. U domovini su ih zvali "One-armed Billy". Lokomotive su bile relativno spore, ali jake i mogle su povući priličan teret na usponu, a neke su već vozile i na engleskim prugama.
Ova lokomotiva imenom PHILADELPHIA nabavljena je 1841. godine za prugu Beč – Gloggnitz i dopremljena je do Beča kolima u rastavljenom obliku….



No, da, kad su već uvezli lokomotive, uvezli su izgleda i američki know-how. Signale u obliku lopti koji su svojim položajem obavještavale strojovođu o stanju na pruzi.



Lopte su bile pletene košare od pruća, visile su na stupu koji je podsjećao na vješala, a špagicom je upravljao signalist. Signali su funkcionirali defaultno tj. lopta je morala biti u podignutom položaju da bi strojovođa znao da je put slobodan. U slučaju da je špagica pukla ili je jak vjetar otpuhao košaru, automatski se podrazumijevalo da vlak treba stati!
Takvi signali doveli su popularnog američkog izraza "highballing" (protutnjati)



Ovo što slijedi je najstarija sačuvana lokomotiva u kontinentalnoj Europi i zove se AJAX. Sagradila ju je tvrtka Jones, Turner and Evans u Newton-le-Willowsu, Engleska za Kaiser Ferdinands-Nordbahn (KFNB). Imala je posestrimu imena MINOTAUR – u ranoj fazi su često davali lokomotivama imena raznih antičkih bogova i sličnih snagatora. Buduć su imale relativno velike pogonske kotače, koristili su ih i za putničke vlakove. MINOTAUR je 1871. nestao s povijesne pozornice, ali AJAX je izdržao u prometu sve do 1874. kada su ga spremili u neku šupu i zaboravili.
Sjetili su ga se 1909. za proslavu 70-godišnjice pruge, a kasnije je završio u Muzeju "Heizhaus" u Strasshofu. 1992. postao je dijelom fundusa Tehničkog muzeja





Odbojnici na ranim lokomotivama pravili su se od kožnatih vreća ispunjenih nabijenom konjskom strunom i učvršćenih obručima

Još malo tehnologije (ipak je to takav muzej) pa smo valjda gotovi…
Peć za proizvodnju aluminija elektrolizom. Za taj postupak potrebne su velike količine struje, a nju je osiguravala hidroenergija. Logično da su tu onda Švicarci prvi počeli. Prva industrijska proizvodnja počela je 1888. u Neuhausenu na Rajni. 10 godina kasnije osnovali su podružnicu u Austriji.
Za topljenje aluminija potrebna je struja velike snage i niske voltaže. Otopljeni aluminij skupljao se na dnu kade. Peć je bila u funkciji do 1960. i mogla je dnevno proizvesti 60-ak kilograma aluminija



Ovo ne znam čemu služi, ali jako zabavno izgleda



Različiti alatni strojevi kroz modernu povijest



Ovo je već jako sofisticirano



Ovo je najbolje: Radi bez prestanka, nema pauzu, ne trči na zahod, ne učlanjuje se u sindikat, ne traži godišnji ni božićnicu…



Ovo sam već jednom gledao u Jameriki – Foucaultovo klatno. Čovo je tim eksperimentom dokazao da se zemlja okreće, ali prema izlošku sudeći, izgleda da je ipak vjerovao da je zemlja ravna ploča! Ili možda nije?



Foucaultovo klatilo

I evo me na izlazu. Mrtaff sam



Kara Mustafa paša nije uspio i platio je glavom svoj neuspjeh, ali meščini da su Turci ipak osvojili Beč!



Što reče Dante A.: I izađoh da ponovno vidim…
Ono crno okruglo je nekakav solarnopanelni suncokret!

Bilo je užasno sparno i vruće, a ja sam morao hodati do najbližeg trajvana



I evo me opet na Zapadnom kolodvoru. Ima tu i veliki shopping centar pa ću po nešto za u kljun



Željo burek u visokom društvu



Svako toliko naiđem na ovakvu fontanicu za napajanje pitkom vodom (Bečani navodno ne piju filtrirani Dunav). Neke imaju čak i uređaj za stvaranje vodene maglice koja te lijepo rashladi



Bahnhof City



Ti si mi Billa u svemu naj, naj naj… Kod nas ih je progutao Spar, ali u Beču su živi i zdravi



Nabavio sam si "Inspektor Rex" zengvič: Žemička s uskim parizerom, krastafčićem i nekakvim drekomazom



Našao sam i kiosk gdje sam napokon kupio razglednice. Imaju i ovakve na kojima su klasični Bečki/Austrijski recepti. Ovu ću poslati prijateljici Bebi koja mi uvijek napravi izvrsni Guglhupf (po naški: kuglof)

Pitao sam da li imaju i markice. To u novije doba postaje problematično. Jer nekoć je bilo logično da onaj tko prodaje anziskarte prodaje i brifmarke, ne? E, danas postoje komplicirani fiskalni propisi… Uputilo me da odem kat više gdje je pošta, oni sigurno prodaju. Pošta je na drugom kraju 100+ metara dugačkog prostora



Nema biranja dezena. Marke se prodaju u blokovima po četiri, prilično su bezlične, ali su samoljepive. To je dobro jerbo mi se jezik skroz posušio i nekako više liči na ribež



Putem sam naletio na dućan s igračkama i sjetio se prijatelja borne



Kupce treba namamiti. Ovo izgleda kao polugodišnji sajam kluba željezničkih modelara



Maketica

Obavljeno. Još moram pronaći stajalište tramvaja linije 18 jer su me skroz zavrtili. Ja se u pravilu dosta loše snalazim u plosnatim gradovima. Naviknut sam na moje riječko: uzbrdo = od mora, nizbrdo = prema moru. Po ravnom = istok-zapad! U Ćikagu mi je bilo isto. A crkava ima toliko da nisu baš nikakvi orijentiri.
Ovaj parkirani cucla struju. Pretpostavljam ne badava jer u Beču ništa nije badava, moraš platiti bar malo! Našao sam tramvaj i idem se voziti put kuće.



Svaki austrijski grad, pretpostavljam, ima Mariahilferstrasse (Ulica Marije pomoćnice – nešto kao Ilica u Zagrebu). Ide s kraja na kraj grada i dugačka je k'o gladna godina. Bez kućnog broja (Tehnički muzej je na 212) ti ni Google Maps baš neće pomoći…
Gledam prizore kroz prozor tramvaja. Korona je dovela do toga da o Aidsu gotovo nitko više ne priča. Ali i dalje postoje savjetovališta. Jasno, jer tko se toga dobavio tome treba pomoć

Sišao sam već na prvoj stanici jer sam, vozeći se do Muzeja ugledao nešto zanimljivo. BTW, ovo je i dalje Mariahilferstrasse samo je tu malo proširena pa liči na trg



Ono što sam ugledao je stara tramvajska remiza. Ima ih u Beču preko nekoliko jer bi bilo jako nespretno da svakog jutra moraju za početak razvoziti tramvaje na polazne stanice, a u središte grada ne mogu staviti remizu jer je položaj već zaposjela katedrala!
Ovaj se zove Betriebsbahnhof Rudolfsheim i sagrađen je 1872. Sad ga malo uređuju. Kad su u Beču 1913. uvedeni dvokatni tramvaji tipa "E" koju su djelomično imali domicil u Rudolfsheimu, povišena su dva središnja ulazna portala na hali 1. što se lijepo vidi



Pogled na Halu 2. preko građevinske krame. Nije bilo radnika pa sam se mogao malo primaknuti jer me nitko nije ništa pitao



Crveni Beč!
Za razliku od nekih hrvatskih, nekoć isto "crvenih" gradova, Beč se ne stidi svoje lijevo usmjerene prošlosti. Na dosta mjesta sam sretao lijepo održavana spomen-obilježja na one koji su život položili za, danas bi se reklo, ljudska prava…
Johann Gärtner bio je pješadinac u WWI., ranjen i nekoliko puta odlikovan. 1919. postao je članom socijaldemokratske radničke partije i zaposlio se kao radnik upravo u ovoj remizi. Bio je povjerenik "Crvene pomoći" iz koje su se isplaćivale naknade članovima obitelji drugova koji su postali žrtve nacizma. U rujnu 1943. je uhapšen, a godinu dana kasnije osuđen na smrt zbog veleizdajničkih djelatnosti i strijeljan. Supruga mu Ana bila je istodobno osuđena na 10 godina zatvora (nadam se da su ju 1945. pustili). Na zidu portirnice između dva ulazna kolosijeka postavili su mu spomen-ploču.
Uvijek mi je bilo zanimljivo kako su u vrijeme nacizma najviše stradali gradovi čije je pučanstvo u pravilu bila lijevo orijentirano. Najvećim podržavateljima nacizma, seljacima na planinskim pašnjacima i livadama nije se dogodilo gotovo ništa. Mislim da mehanizam funkcionira i danas…



U Hali 2. drže one lijepe, stare bečke tramvaje. Pretpostavljam da su u rezervi za slučaj da se neka od ovih modernih Siemens/ELIN ili nedajbože Bombarder grozota pokvari





Posljednji argument svakog tramvajca!



Volim ove tramvajske (za)pletenice



Aaaah! Kineski restoran! Idem si čalabrcnuti jednu Wan-ton juhicu!



Brus, rog, limun… Gesperrt. Ovi Kinezi između podneva i četiri popodne ne hrane nikoga. Schmrtz! Ukracao sam se razočaran u slijedeću 18-cu

I onda na Glavnom kolodvoru u U1. Ovaj dio pruge je u zraku i prolazimo, bimo rekli, kroz sporcko-rekreativnu zonu



Stanica Stari Dunav. Stari Dunav je odsječeni dio izvornog korita Dunava (nešto kao Mrtvi kanal) koji služi građanima Beča kao brčkalilšte, veslalište, jedrilište…
Na lijevo se ide do ulice koja vodi do radničkog kupališta



I kontinentalci znadu uživati u tekućini





Poznato je da sam blesav za bečkim odrescima koje ovdje nazivaju Wienerschnitzel pa su nas domaćini navečer izveli u jedan lijepi restoran uz obalu Dunava



Volim kad šnicl plazi preko ruba tanjura!



A bilo je i pive!!! Gutljaji su sami klizili

Četvrti dan: Vojnopovijesni muzej

Da ne velim da je jutro osvanulo vruće…



Nebo bez ijednog oblačka, a ja čekam autobus do Kagrana.
Uzgred, ovo "A" u Beču dodatno pojašnjava da se radi o autobusnoj liniji. Nije kao kod Autotroleja kad koriste slova jer novu liniju ne mogu ugurati u izvornu šemu



Stigao sam. Bečki Wiener Linien nema dovoljno vlastitih autobusa pa linije daje privatnicima u podnajam. Uvjet je da autobusi imaju bečku livreju i da poštuju propisani vozni red. Ovaj moj na liniji 27A je od Blagussa



Opet različiti gradski prizori



"Šaraoci svih zemalja, ujedinite se!"



Ovo je reklama za onaj talijanski bućkuriš zbog kojeg nam je €U zabranila naš fini prošek



Imena luda…



I onda me iskrcalo na rubu neke ledine, a GMaps mi je objasnio da je to što tražim parsto meteri pješke u onom smjeru. Lijepo je počelo…
Kad vidiš eroplan parkiran usred gradske livade, za pretpostaviti je da si blizu cilja

Daklem, Vojnopovijesni muzej se nalazi u jednom od objekata Arsenala. Ogroman je to kompleks vojnih objekata, a dao ga je sagraditi naš pokojni car nakon revolucionarne 1948. (on je taman zasjeo na prijestolje) kad mu je palo napamet da bi bilo zgodno imati u gradu malo više vojske za nedajbože. Što je u ostalim objektima ne znam tj. nije mi se dalo googlati, ali muzej je u Objektu I. Obratite pažnju na rizalitnu izbočinu središnjeg dijela objekta.



Ispred ulaza, a usred vodoskoka nalazi se brončani kip ulanskog konjanika iz WWI. oslonjenog na sablju u nadnaravnoj veličini. Sačinio ga je kipar Arthur Kaan (1867 – 1940)





Ratovi spadaju u muzej! (To je moto cijelog muzejskog postava) Aha, recite to Putinu…



Lijevo topovi…



… desno isto topovi! A što ste očekivali u ratnom muzeju, tratinčice možda?



Pribavio sam si ulaznicu. Ljubazna tamnoputa cura na blagajni me upitala imam li možda više od 60 ljeta. Kad sam potvrdio, rekla mi je da onda imam pravo na seniorski popust pa sam ulaznicu platio svega 5 ojra.
Ona me na kraju priupitala koliko zapravo imam godina. Kad sam joj rekao, iznenađeno je rekla nešto u stilu: "Joooj, ne bi vam dala!" (ne bi ja ni mogo, al' pustimo sad…)



Ulazni hol zovu, mislim, "Dvorana heroja". Uz svaki stup su prilijepljena po četiri značajna vojskovođe iz austrijske/habsburške povijesti



Ima'l ćenife? Ima, ima…



Ravno naprijed je stubište koje vodi u više sfere, al' srećom lijevo i desno postoje i okomita uspinjala…

Nikola Šubić Zrinjski Sigetski





Eugen Savojski. Jedan od najvećih vojskovođa u austrijskoj povijesti



Grof Raimondo Montecuccoli. Vojskovođa, vojni teoretičar i diplomat iz vremena 30-godišnjeg rata.
Potomak stare talijanske plemićke obitelji iz Modene. Njegov potomak grof Rudolf Montecuccoli bio je šef austrijske mornarice u razdoblju prije WWI. I zaslužan je za modernizaciju i razvoj austro-ugarske ratne mornarice.



Knez Ernst Rüdiger von Starhemberg (1638–1701), branitelj Beča za vrijeme II. turske opsade



Muzej ili nema klimu ili je nikakva ili šparaju pa mi je već bilo štufno te sam sjeo u muzejsku mehanu popiti špricer. Bio je čisto osvježavajući i nije bio skup



Usput sam si pogledao prospekt. Zapravo nije prospekt nego objašnjenje audio-vodiča. Tu sam uslugu eskivirao jer sam malo, je li, gluh pa mi je to naporno i još me ometa u slikavanju…

U nastavku me put vodi pokraj nešto rashodovane oklopničke opreme austrijske vojske. Uglavnom je britanskog porijekla



Kaže savezna armija da štiti i pomaže. Sviđa mi se to



Jedan Amerikanac: Laki tenk M-24 Chafee



Ovo se na njemačkom zove Bergepanzer. Mi bi rekli: Vozilo za izvlačenje (šlep služba). U pravilu se od svakog tipa tenkova odvojilo nekoliko komada kojima nije postavljena kupola ni glavno naoružanje, ali su bili opremljeni kao traktori i radionice





Polagač mostova na šasiji britanskog Centuriona



Britanski ubojica tenkova Charioteer s topom od 84 mm (20-funtaš). Kad su povučeni iz redovne uporabe, kupole su instalirane u bunkere. Nije poznato po kojem azimutu su bili orijentirani



Glavni borbeni tenk britanske proizvodnje Centurion s topom od 105 mm. Austrijska vojska ih je nabavila od Niskozemaca!



Hehe! Ovakvih bunkerića-jednosjeda imamo i mi u Rijeci

Dalje se nije moglo jerbo nešto rekonstruiraju. Zapravo i bolje jer kuda bi me to odvelo. Zato mogu ući u dvoranu posvećenu austrijskoj/austro-ugarskoj mornarici.
Za početak: Oprema teškog ronioca engleske tvrtke Siebe-Gorman. Austrija je prva upotrijebila ovaj tip opreme u ratnoj mornarici



Uzdužni presjek austrijske podmornice U-27 sagrađene 1916. godine. Nakon sloma Carstva, sile antante su raščerupale sve što se dalo. Ove su se dokopali Vrancuzi
Dole niže u kredenci ima još nešto stoke sitnog zuba. Austrijska ratna flota bila je poznata po vrlo dobrim lakim jedinicama. Ono s 4 dimljaka je SMS ADMIRAL SPAUN



Miješano razno… U sredini, s tri dimljaka je SMS ERZHERZOG KARL, a skroz desno je SMS VIRIBUS UNITIS, ali o njemu malo kasnije



SMS ARPAD



SMS BUDAPEST



SMS KRONPRINZ ERZHERZOG RUDOLF



Prvi upotrebljiv brodski torpedo u pomorskoratnoj povijesti kakvog je izvorno zamislio Ivan (Giovanni) Lupis-Vukić (1813 – 1975), a usavršio Robert Whitehead (1823 – 1905). Whiteheadova tvornica u Rijeci bila je prva tvornica torpeda u svijetu. Zgrade postoje i danas…
Slika na zidu iznad torpeda prikazuje KuK flotu na manevrima. Austrougarska mornarica bila je po snazi četvrta na svijetu. Sve velike mornarice su povremeno organizirale ovakve spektakle s kolonama željeznih grdosija koje su se pušile i dimile sve do horizonta. Mornari su uvježbavali učinkovitost, a i promidžbeni učinak nije bio zanemariv



Kazematna oklopnjača SMS CUSTOZA. Brod je dobio ime po bitci kod Custoze gdje je A-U porazila Kraljevinu Italiju. Bio je to prvi austrijski ratni brod željezne konstrukcije.
Karijera mu je bila skromna jer je vrlo brzo zastario pa je WWI dočekao kao brod-kasarna. Nakon rata dodijeljen je Italiji kao ratna odšteta (zanimljiv je taj osvetnički diplomatski mehanizam: Napadneš nekoga, a onda još tražiš otštetu za pretrpljenu bol). Talijani, vječno gladni starog željeza, su ga promptno raspilili!



SMS VIRIBUS UNITIS. Uzdužni presjek. Djelomična slika jer je kredenca imala neugodne reflekse. Općenito imam ozbiljne primjedbe na postav muzeja, bar što se tiče slikavanja. Rasvjeta je loša tj. malo prigušena pa je vrlo teško dobiti pristojnu sliku iako su kredence lijepo izglancane. Velika razlika u odnosu na Tehnički muzej.
Ratne brodove rijetko vidimo prikazane u uzdužnom presjeku pa me zapanjilo koliko je brod dubok. Među ostalim se dobro vidi opće slabost austrijskih kapitalnih brodova klase TEGETHOFF – loša zaštita dna od torpednih i minskih oružja. To je života koštalo dvije od ukupno četiri izgrađene jedinice te klase.





Model trocijevne topovske kule od 12 cola (305 mm). Austrija je prva uvela taj tip topovskih kula. Sve skupa je proizvod tvornice Pana Jozefa Škode iz Plzena!

SMS VIRIBUS UNITIS (za one koji ne znaju: Viribus unitis = udruženim silama bio je osobni moto našeg pokojnog Cara i kralja) bio je usidren u pulskoj ratnoj luci kad je nastupilo primirje i faktički kraj WWI. Car Karlo prepustio je 31. listopada 1918. ratnu mornaricu Narodnom Vijeću SHS, a na admiralskom brodu otpjevana je Lijepa naša i dignut hrvatski barjak. Istodobno je zapovjednika broda, kapetana bojnog broda Janka Vukovića pl. Potkapelskog Narodno vijeće promaknulo u čin kontraadmirala i postavilo ga za komandanta cjelokupne flote. O svemu tome je Narodno vijeće obavijestilo radiogramom pretstavnike Antante pojašnjavajući da se vojnopomorsku silu više ne treba smatrati neprijateljskom.
Za reć pravo, u floti je vladao kaos. Dotadašnji komandant, admiral Horthy, ukrcao se u Puli na vlak sa cjelokupnim njemačkim i ugarskim kadrom i prepustio mornaricu na milost i nemilost raznim brodskim nacionalnim vijećima koja su se neuspješno dogovarala oko upravljanja mornaricom. S druge strane Jadrana sjedili su podmukli Talijani koji su 1915. zabili Carevini nož u leđa nakon što su im od strane Antante Londonskim ugovorom obećana brda i doline glede teritorijalnog grabeža (što reka onaj: Nije teško dati kad nije tvoje!). BTW, to im je i inače bio specijalitet – isto su učinili Vrancuzima na početku WWII. kad su se od neutralaca pretvorili u ljute ratnike. Talijanima nije nikako odgovaralo da na Jadranu, kojeg su smatrali svojom barom, pluta nečije ratno brodovlje pa su poduzeli potrebne korake. Pred pulsku luku dopremili su splav s vlastitim pogonom na kojoj su dva terorista, Raffaele Rossetti i Raffaele Paolucci doplutali do VIRIBUSA i na brodsku ribinu pričvrstili magnetske mine s tajmerom.
Sigurnosne mjere oko broda su bile nikakve tim više što je brod sutradan trebao ići na dokovanje pa su sve vodootporne pregrade i prolazi bili otvoreni, a i straža je bila slabašna. Ipak su ona dva Talijana uočili i izvukli iz vode. Oni su admirala Vukovića obavijestili da je na brod postavljena mina koja će grunuti točno oko 6 sati pa je naređena evakuacija broda. No, kako nije ništa grunulo, mornari pa i sam admiral vratili su se postepeno na brod. Grunulo je u 6:42 (bit će da su Paštari kupili tajmer kod Kineza) i brod je ubrzo potonuo. Stradalo je nekih 300 mornara, a admirala Vukovića ubio je srušeni jarbol dok je plivao.
A što je dalje bilo? Talijanski brodovi ušli su u luku par dana kasnije, oslobodili svoje herojske diverzante koji su bili zatočeni na SMS TEGETHOFFU i zavladali cijelim arsenalom. Potopljeni brod su par godina kasnije izvadili, razrezali i rastopili. Komad pramca je izložen u muzeju u Veneciji, dva sidra krase ulaz u talijansko ministarstvo mornarice (slično su i Viškog lava odvukli pred ulaz u pomorsku akademiju u Livornu). Rosetti, koji je bio i izumitelj eksplozivne naprave nagrađen je s 650.000 tadašnjih lira što je bio golem iznos, pokazao se časnikom i džentlemenom i donirao nagradu udovici i sinu poginulog admirala Vukovića. Novac je omogućio sinu da diplomira medicinu.
Pokojnom Vukoviću postavljena je spomen-ploča na kapelici sv. Jurja na mornaričkom groblju u Puli, a slična takva nalazi se, evo, i u bečkom ratnom muzeju.



Tu unutra uguraš čovjeka i dobiješ admirala!



Austro-ugarska mornarica sudjelovala je u međunarodnom suzbijanju bokserskog ustanka u Kini. Ovo je malo opreme koju su imali za azijske uvjete



Kineska pucaljka iz vremena bokserskog ustanka



U tzv. herojsko doba polarnih ekspedicija odlučili su i Austrijanci dati svoj obol. Pod vodstvom Juliusa Payera i Karla Weyprechta otputila se 24-člana ekspedicija posebno građenim brodom TEGETHOFF u traženje Sjeveroistočnog prolaza. Ekspedicija je financirana uglavnom privatnim donacijama iako je i Car priložio 10.000 florina i trajala je od 1872. do 1874.
Stigli su prilično daleko i usput otkrili Zemlju Franje Josipa koju su prilično dobro istražili i kartografski obradili. Prikupljeno je i jako puno meteoroloških i geoloških podataka. Onda se brod našao zarobljen u ledu koji ga je na kraju zdrobio. Ekipa je sagradila saonice na koje su postavili čamce i krenuli put juga. Dosta su se namučili, ali su na kraju sreli ruski ribarski brod. Imali su Ukaz ruskog cara koji je nalagao carevim podanicima da pomognu ekspediciji gdje god je bilo potrebno pa su se ubrzo našli u Norveškoj odakle su stigli kući. Dočekani su kao heroji, a podaci koje su skupili omogućili su švedsko-finskom istraživaču Adolfu Eriku Nordenskiöldu da konačno i napokon prođe Sjeveroistočnim prolazom. Za one koji ne znaju: taj prolaz je ekonomski prilično značajan jer predstavlja najkraću pomorsku vezu istoka i zapada Rusije. Tuda danas prolaze konvoji brodova predvođeni teškim ruskim atomskim ledolomcima.



Posada broda tj. članovi ekspedicije imala je 24 člana od čega su polovica bili tzv. bassa forza iz istočnojadranskih krajeva Dvojne monarhije. Imali su samo jedan smrtni slučaj, a čovjeka nije pojeo medvjed nego je umro od tuberkuloze.
Saonice su model, a ispod je par artefakata iz ostavštine ekspedicije



"Samo naprijed!" Julius Peyer bio je zapovjednik terenskih aktivnosti, a usput i prilično darovit slikar



Karl Weyprecht, jedan od dva voditelja ekspedicije. Drugi, Julius von Peyer, bio je Čeh pa mu nisu stavili kip!



Model ekspedicijskog broda. TEGETHOFF je bio trojarbolna barkentina (naši pomorci su to zvali bark-beštija) dugačka 36 metara s 220 BRT i parostrojem snage 100 KS

Komandni toranj austrijske podmornice U-20 koju je kod ušća Tagliamenta potopio talijanski torpedni čamac. Ostaci su izvučeni 1962. i završili su ovdje u muzeju



Nešto ostataka koje su pronašli u trupu podmornice



Vojna počast posmrtnim ostacima mornara koji su pokopani na vojnom groblju u sklopu vojne akademije u Bečkom Novom Mestu



Pulena s galiuna SMS HELGOLAND. BTW, nisam znao da su i grčke boginje furale brazilke!
Isti umjetnik (Luigi Rizotti) isklesao je i pulenu za HMS NOVARU iako je ta mnogo čednijeg izgleda. Bit će da su ga ošpotali, pohotnika jednog!



Makete i oprema drvenih ratnih brodova austrijske mormarice. Građeni su mahom u venecijanskom arsenalu

Šorom šajke… Austrija je rano shvatila da flotile riječnih čamaca mogu biti odlična pomoć u ratovima s Turcima u Panoniji



Ako si bio vrijedan i hrabro se borio, imao si veliku šansu da ti dodijele kolajnu, a dobio si vlastoručno potpisanu pohvalu od nekog iznad sebe koji je bio malo udaljeniji od boja. Kako ja to volim reći: Države su puno radije dijelile papire nego lovu!



HMS NOVARA bila je fregata carske mornarice sagrađena u Veneciji 1850. godine dok je Canal grande još imao izravnu vezu s Bečom. Povijesno je poznata kao brod na kojem je Austrijska visokonaučna ekspedicija oplovila kuglanu zemaljsku od 1857. do 1859. Posljedica je, među ostalim, bio i skup stručnih opažanja objavljen u dvadesetjednom svesku koji su i danas još uvijek predmetom istraživanja i analiza, a prikupljeni materijali postali su temeljem novoosnovanog Prirodoslovnog muzeja u Beču.
Početkom 1860-ih godina nasjeo je nadvojvoda Ferdinand Maximilian, mlađi brat Carev i bivši glavnokomandujući austrijske ratne flote mućkama Napoleona III. i prihvatio punudu da postane meksički car. U Veracruz je 1864. skupa sa suprugom i pratnjom doplovio na NOVARI. Kad su ga 1867. Juaristi upucali (iako navodno nije bio loš car), otišla je NOVARA po njegove zemne ostatke i prevezla ih u Trst! BTW, po pokojniku se zvala austrijska oklopnjača kojom je u bitci kod Visa admiral Tegethoff proburazio talijansku oklopnjaču RE D'ITALIA! NOVARA je učestvovala i u toj bitci kao dio II. divizije drvenih brodova, a njen zapovjednik je tom prigodom poginuo.
Nakon toga je kao zastarjela pretvorena u hulk, a kasnije je i razmontirana.



Mornari i njihov skroman imetak



Nož je bio obavezan dio mornarske opreme



Oficirske uniforme i imetak su bili nešto manje skromni, ali ne previše. Na brodovima je, naime, uvijek manjkalo mjesta. Svi, pa čak i komandanti imali su u pravilu mornarski sanduk u kojem je najveći dio zauzimala odjeća i rublje. Ostalo je još malo mjesta za toaletni pribor, pokoju knjigu i tako…



Različite oznake činova i struka

Dosta mornarice. Evo me natrag u središnjem holu glavne zgrade. Dovezao sam se liftom na zadnji kat pa ću se oprobanom tehnikom polako procijediti u prizemlje



Kupola (pogled ka zvijezdama)



Organizacija postava je zapravo jako dobro zamišljena. Na lunetama iznad vrata i među stupovima nacrtani su prizori bitaka ili karte bojišta s vremenskim razdobljem. Ispod toga se nalaze izlošci koji se u pravilu odnose na ono što piše na zidu (pisalo je i na plotu…). Problem je da u parteru nema jasnih razgraničenja pa cijela stvar ubrzo postane fluidna. Jasno, da imam volje i vremena ovdje provesti, meknimo, tjedan dana, sve bi bilo kristalno jasno, ali za to nemam ni volje ni vremena pa ćemo pokupiti i posložiti što uspijemo i što smatram za najbitnije.
U središnjem holu su slike bitaka (cijela dekoracija je pomalo slavonski kičasta, ali treba uzeti u obzir vrijeme kad se sve uređivalo. Glavno da se šareni?!



Na pločama na zidu su imena časnika poginulih u raznim bitkama. Ima ih podosta. Bilo je nekoć i slavnijih vremena dok su pukovnici i generali jurišali na čelu svojih vojnika, a nisu čučali u nekoj udaljenoj grabi i vikali "Naprijed, braćo, ja za vama!"



Josip II. Car Svetog rimskog carstva njemačkog naroda (i sin svoje mame). Veliki reformator, nažalost je prekratko vladao tj. umro je mlad



Ernst Gideon von Laudon. Jedan od velikih vojskovođa Carice Marije Terezije iz vremena Sedmogodišnjeg rata. Počeo je u ruskoj službi (rođen je u Latviji gdje je obitelj imala posjede, a Latvija je dopala Rusima). Nakon toga je pokušavao naći vojnički položaj na više mjesta u Europi i to prilično bezuspješno da bi na kraju završio među Trenkovim pandurima. Nezadovoljan nevojničkim ponašanjem svojih suboraca povukao se iz Pandura i na kraju dobio položajčić u Vojnoj krajini (Karlovački generalat). Službovao je u Buniću, mjestu u Udbinskom kraju. Tamo je podigao crkvu u spomen na svoju djecu koja su tamo rođena i umrla i posadio hrastovu šumu koja se i danas zove Laudonov gaj. Crkvu su u WWII skoro do temelja razorili ustaše.
No, da skratim: Uskoro je dobio bolje mjesto u vojsci i u nekoliko bitaka je strahovito nalupao Fridriha Velikog pruskog. Za to je dobio čin podmaršala, orden Marije Terezije i imanje u Češkoj. I dalje je bio uspješan, ali se stalno sporio s vodstvom austrijske vojske jer ih je smatrao sporim i neodlučnim. Kod Josipa II. je pao u nemilost, ali su ga opet pozvali natrag kad je nastala kakafrka u Ratu za bavarsko nasljeđe.
Već ostarjelog i umornog pozvali su ga ponovno u rat s Osmanlijama kad je 1789. osvojio Beograd za tri tjedna. Umro je nekoliko godina kasnije na svom imanju kraj Beča



Vojne uniforme iz vremena sedmogodišnjeg rata



U nastavku ću se malo nesistematski vrtiti i snimati. Ovdje su izložena oruđa i oružja iz rane barutanske faze kad se još nisu mogli odlučiti da li je bolje imati top ili helebardu!



Princip je isti, sve su ostalo nijanse! Opći izgled pušaka se u biti nije od onda pa sve do danas bitno promijenio



Kratke cijevi i popratni pribor.

U doba kad sam bio vojnik, zvali bi ovo u JNA "Pravilo muškete". Sve su vojske imale ovakve strip-priručnike gdje je na dvadesetak slika bio objašnjen ritual korištenja oružja – nabijanje, pucanje, čišćenje, pozdrav itd… To je tako moralo biti jer su pojedine faze izvođene na komandu da bi se postigla plutonska paljba – inače bi brzo nastao nered, a vatreno oružje je tada moglo biti učinkovito jedino kad bi svi grunuli odjedamput



Vrijeme Landsknechta i njima sličnih. Za moj ukus bili su to najživopisniji vojnici ikad viđeni na europskim bojištima!





Cijelo vrijeme sam se pitao kako su usprkos ratovima, bombardiranjima, oslobađanjima (i to od strane Rusa) uspjeli sačuvati toliku hrpu artefakata



Konzerva za jednu osobu





Tridesetogodišnji rat (1618. – 1648.) bio je najkrvaviji rat u europskoj povijesti sve do WWI. Radilo se u biti o religijskim ratovima koji su se vodili između katolika i protestanata. Započeo je tzv. Praškom defenestracijom kad su razgnjevljeni vijećnici izbacili kroz prozor dva carska izaslanika. Nije im se ništa dogodilo jer su pali na hrpu konjskog dreka (danas se za to u filmovima koriste kartonske kutije), ali se car Ferdinand II., zadrti katolik školovan kod Isusovaca (ima li uopće nezadrtih vjernika bez obzira na predznak, boju i miris? A, ruku na srdce, ni bezvjerci nisu puno benigniji) grozno uvrijedio i odlučio kazniti neposlušne Čehe. (Često se pitam na što bi ličila Europa da su Habsburzi postali protestanti?). Konačna posljedica je bila bitka kod Bile Hore koju su Česi izgubili, a s njom i svoju pravnu samostalnost postavši dio Austrije za slijedećih 300 godina.
Slijedećih 30 godina valjale su se bitke, politički savezi, kraljevi i vojskovođe Europom. Računa se da su njemačke zemlje izgubile cca 20% stanovništva. Najmanje neposredno u bitkama, a puno više od pljačke i nasilja ter različitih epidemija. U logorima su vladali nesanitarni uvjeti – kažu da je prosječan vojnički logor stvarao dnevno oko 4 tone izmeta, a o ostalom smeću da ne govorimo. Tifus, dizenterija pa čak i kuga bile su sveprisutne bolesti.
Jedan od mutnijih likova proslavljenih u tom razdoblju bio je češki plemić Albrecht Wenzel Eusebius von Wallenstein. Kao vojskovođa bio je osrednji, ali je bio vrhunski vojni logističar. Kako su vojske u to vrijeme bile plačenićke, čovo je na svojim posjedima organizirao regrutiranje, obuku i opskrbu vojske. Uvijek je imao dosta vojnika koje je onda Caru Ferdinandu iznajmljivao za goleme beneficije. S vremenom je postao jedan od najvećih posjednika u Europi. Na kraju je dozlogrdio Caru pa ja taj tajnim dopisom privolio neke Wallensteinove časnike da ga ubiju. Sic transit, Пригожине…



Oružje iz ratova s Turskom



Jatagani, toka s perjem, puške i futrole za pištolje (za one koji ne znaju: pištolji su bili teški i nezgrapni, a i pomalo nesigurni glede opaljenja. Konjanici su ih nosili obješene na sedlu, a koristili su ih na udaljenosti ne većoj od 5 metara u tenutku sraza s protivnikom)



Bitka kod Kahlenberga 12. rujna 1683. U prvom planu lijevo je poljski kralj Jan Sobieski koji na čelu svojih krilatih husara razbija tursku vojsku