I ovdje je nekoć vozijo vlak

U Donjem Daruvaru skrećemo sa ceste D5 na D34. Prije Maslenjače skrećemo lijevo na pružni prijelaz gdje je nekada postojao odvojak za Grubišno polje i dalje prema Bjelovaru. LLeon se dao u potragu za vidljivim ostacima rasputnice, ali njih jednostavno nema (skretnica je morala biti negdje između LLeona i mene):


Pogled na drugu stranu, unatrag, prema Daruvaru:


Odlazimo u selo Donja Vrijeska i nalazimo ostatke ŽCP-a i sačuvane zidove kućice koju je najvjerojatnije koristio radnik koji je ručno upravljao rampom:


Vraćamo se na prugu Banova jaruga – Pčelić. Slijedeća naša stanica je kolodvor Maslenjača, nekadašnji Bastaji. Upravo zbog blizine ove rasputnice, ali i rasputnice za Končanicu, Bastaji su nekada bili, u lokalnim okvirima, izuzetno značajan kolodvor. Pogledajmo kako danas izgleda:


Kolodvorska zgrada identična je onoj u Siraču, samo zrcalno reflektirana:


Kolosijeci su zarasli u korov. Onaj po kojem je donedavno vozio vlak tek je neznatno manje zarastao od ostalih:




Ne znam je li kolodvor Maslenjača od ranije nezaposjednut ili je vandalima trebalo samo mjesec i pol da ovakvu pustoš iza sebe ostave? Čekaonica:


Prolaz prema parkingu:


Ćenife:




Ostaci nekada velikog kolodvora: je li ovo vodosprema?


Skladište:


Ugostiteljski objekt preko puta kolodvora:


Maslenjača je mjesto s malo ljudi... Odnedavno sa još dva manje...


Žalosno je svjedočiti ovolikoj degradaciji nekada važnog željezničkog čvorišta... Puni tužnih dojmova sjedamo u LLeonmobil i nastavljamo dalje...

U nastavku pruge prema Pčeliću preskačemo Škodinovac (sviđa mi se naziv mjesta, pa sam ga morao spomenuti – pare ljude kvare!) i Koreničane. Stajalište Potočani-Katinac bilo je nemoguće preskočiti jer se nalazi neposredno uz ŽCP preko kojeg smo morali prijeći:


Ovdje je također bilo ratnih razaranja. Opsegom daleko manje nego u Pakracu, ali rane su još vidljive. Tu je i neizostavni element analize kvalitete svake stanice kada tu analizu provodi Štacion:


Već spomenuti ŽCP:


Hektometarski stupić u gustoj travuljini... Kad li će taj kemijski?


Slijedeća postaja prema Pčeliću je Đulovac. Kolodvor sa tri vozna i dva pretovarna kolosijeka čak i ne odaje dojam da je posljednji vlak ovuda prošao prije mjesec i pol:




Jedan slijepi kolosijek odvojen je betonskom barijerom


...i kanalom od ostalih. Preko kanala vodi mostić od starih šlipera, dovoljno jak da izdrži Kiću:


Ma lažem! Izdržao je on i mene!!!

Ćenifa je, slično kao i u Siraču i Maslenjači prolazom odvojena od ostatka prizemlja koldvorske zgrade:


Zapravo, sama zgrada je stilski i layoutom dosta slična onima u Siraču i Maslenjači, samo u nešto većim gabaritima, a ima i kat!

Je li ovo vaga ili samo skretničareva kućica, odgovor očekujemo od našeg eksperta za vage:


Materijal za obnovu pruge! Stiče se dojam da HŽ ipak ozbiljno misli rekonstruirati ovu prugu i vratiti joj promet:

Zna li netko što znači ova numeracija? Nije broj komada, jer je pored ove bila još jedna, znatno veća hrpa, a broj je bio manji...

Drugi slijepi kolosijek se od prvog kolosijeka odvaja prema cesti, ali do nje ne dolazi, već se gubi u travuljagi i pijesku parkirališta:


Ono što je uznemirilo lokalno stanovništvo, ali i moje suputnike nastanak je slijedeće slike, koja ne prikazuje zapravo ništa bitno – staru slavonsku kućicu.

Ali oko te kućice nalaze se dva ugostiteljska objekta na čijim terasama su sjedili i oko terasa se muvali neki dosta mutni tipovi. Nisu baš bili sretni što su neki tipovi iz auta riječke registracije došao slikati njihovo malo selo, a tek objektiv okrenut prema njima izazvao je niz njihovih znakovitih međusobnih pogleda i odmjeravanja naše male ekipe... Bilo je vrijeme za put pod noge...

Kad je, pošto smo sjeli u auto, Kićo uzviknuo „SAD IDEMO U PIVNICU!“, pomislio sam „Fala Bogu! Nakon ovih scena maloprije baš će mi lijepo sjesti...“ No, umjesto da uživamo u pivu, uskoro smo opet mogli svjedočiti propadanju željezničke infrastrukture. Nekadašnji kolodvor, do prije dva mjeseca stajalište, a danas tek napuštena zgrada – Pivnica:


Civilna strana:


Pivnica je nekada morao biti kolodvor sa barem dva prolazna i jednim pretovarnim kolosijekom. Danas se i ovaj jedan kolosijek koji nije demontiran jedva nazire od guste trave. Prema Pčeliću:


...i prema Đulovcu:


Složili smo se kako trase i pruge van funkcije vrlo brzo počinju slilčiti jedna na drugu. Pogled na ovu travu u kojoj se naziru tragovi demontiranh kolosijeka podsjetio me na kolodvor Utinja na pruzi Karlovac-Sisak...

Infrastrukturni detalj – kućica na kat u kakvima su se nekada znale nalaziti vodospreme za natakanje parnjača:


Prije nastavka putovanja imali smo još jedan kraći „razgovor“ sa lokalnim seljakom, koji je, po svoj prilici „nameračio“ kolodvorsku zgradu za useljenje, pa mu nije baš drago da se netko osim njega tuda mota...

Evo nas konačno i u Pčeliću! Stajalište sa rasputnicom nalazi se na pruzi R202 (Varaždin-Koprivnica-Osijek), tzv. Podravskoj pruzi.


Ponovno smo na pruzi koja je u normalnom, redovnom prometu, a to je vidljivo i po sjaju gornje strane tračnica. Tračnice prema Banovoj jarugi već su navuke ruzinu na gornju površinu:


Likovni signal iz smjera Našica i Slatine:


Lijevo može, desno stop!




Likovni signal iz smjera Banove jaruge, odnosno Pepelane i Pivnice, LLeon i skretnica na šturc:


Interesantno, skretnica je i okrenuta na slijepi kolosijek, koji završava bikom u polju. Tako da ako bi nešto neplanski i prošlo ovim dijelom pruge, ne bi došlo do podravske.


Spojevi tračnica su vjerojatno tretirani antirostom:


Dok sam ja slikao skretnicu i šturc dečki su se već ekipirali oko LLeonmobila spremni za nastavak puta.

Nakon željezničke podravske magistrale dočepali smo se i cestovne. Brzinski donosimo odluku o posjeti kolodvoru Suhopolje, pa na raskršću valja skrenuti lijevo:


Kolodvor Suhopolje dočekao nas je okićen:




Zna li netko što znači „KG 14 12 06 JP“?

Prema Osijeku:


Prema Varaždinu:


I ovdje se željeznica i botanika vole... Doduše ne toliko strastveno kao primjerice u Dobrovcu ili Pivnici, ali ipak...


Moja malenkost u selu kojeg je proslavila „Mladost 127“ i g. Mijo Fett:


Na koodvoru osim nas četvorice živa pustoš... Nije ni čudo:


Civilna strana kolodvora:

Nekad Podravska Slatina, valjda da bi se razlikovala od Rogaške, danas je samo Slatina, a konzekvence preimenovanja grada vidljive su i na cestama: Slatina je danas jedini grad u Hrvatskoj sa dvije auto oznake. Nekada je u sličnoj situaciji bio Sisak (kada je auto oznaka SI zamijenjena oznakom SK, zbog toga što u stranim zemljama ne znaju značenje kvačice, pa su kazne Šibenčana često dolazile na naplatu Siščanima i obrnuto), ali za razliku od Slatine, tamo su svi vlasnici automobila morali zamijeniti tablice prilikom registracije, dok ovdje novoregistrirani auti dobijaju tablice SL, a tko ima PS ne mora ju mijenjati.

Evo nas na kolodvoru. Prvo civilna strana i parking:


Čim smo ušli na perone, moju je pažnju privukao jedan detalj... Toliko da sam zaboravio poslikati kolodvorsku zgradu sa „željezničke“ strane. Pronašao sam vagu!!!


Izgledom je identična ogulinskoj. Na kraju kolosijeka na kojem se nalazi vaga – padokaz. Ne'š ti nagiba:


Malo dalje hrpetina nekakvih šarafa i šajbi:


Ovo mi je za pozadinu na desktopu (do sad sam imao one Portosove pragove iz Most Raše):


Ispred radionice usamljeni žuti vagončić:


Ćenifa:


Odjednom je iz tvorničkog postrojenja iza pruge suknuo gusti crni dim, šireći miris pržene kave ili kestena gradom... Prema riječima prometnika, radi se o tvornici podnih obloga koja svu svoju proizvodnju plasira u Italiju. Kaže da dim suklja svakih pola sata – sat, šireći neugodan miris i čađu. Ne prestaje, kao što vidimo niti nedjeljom...


Možda i brže nego smo planirali napuštamo slatinski kolodvor... Prema preporuci LLeonovog kolege odlazimo na ručak u selo Medinci sjeverno od Slatine. Ručak možda nije bio odveć kreativan, ali je bio jako ukusan i džepu ugodan:

Napunjenih želudaca i baterija krećemo dalje prema istoku. Krajnja istočna točka našeg izleta su Našice, ali do njih prvo stajemo u kolodvoru Čačinci:


Na kolodvoru brdo Fals-ova:


Za ljubitelje tekstura:


I pipica!!!!


Silos i pripadajući mu kolosijek:


Milenijska prije nastavka putovanja:


I taman kad smo mislili krenuti, u Čačince stiže makoza iz Našica:




Prema riječima simpatične prometnice, čeka križanje sa putničkim za Osijek. Bacamo oko na vozni red, koji kaže da bi upravo trebao doći putnički iz Šapjana(!!!). Evo i njega:




Upravo kad je vlak prelazio preko skretnica kondukter iz makoze počeo je nešto jamrati oko dopuštenja za slikanje:


LLeon je sredio stvar, a ja nastavio sa fotkanjem vlaka:






2044 sa 4 Bl-a nastavlja prema Našicama, a odmah za njim nastavljamo i mi...

Slijedeća i posljednja stanica na putu do Našica je kolodvor Zdenci-Orahovica. U mjesto betona i bivšeg predsjednika stižemo u nadi kako smo možda putem prestigli putničkog „iz Šapjana“, pa ćemo ga ovdje ponovno sresti. Na stanici par ljudi čeka vlak, ali prema riječima prometnika, ovaj za Osijek je već otišao, a za Koprivnicu će proći kroz petnaestak minuta. No krenimo redom:

Civilna strana kolodvora Zdenci-Orahovica:


Službena, željeznička strana:


Prema Čačincima:


Prema Feričancima:


Pipica je integrirana na fasadu kolodvorske zgrade:


Stup sa prečkama je i ovaj put ostao neiskorišten...


Odlučujemo spojiti ugodno s korisnim: kako smo kod ručka pili pivo, s njim ne ide kava. A baš ta preskočena kava sada je uzrokovala pad kofeina i „srozani pritisak“. Kako do vlaka iz Našica ima još nešto vremena, odlučujemo ga dočekati u ugostiteljskom objektu neposredno uz ŽCP na cesti koja spaja dva naselja iz naziva kolodvora: Zdence i Orahovicu. Uskoro se rampa spustila, pa smo pohitali na položaje:


Evo i vlaka:




Zaustavlja se na stanici:


I nastavlja dalje u oblaku dizelskog dima:


Mi nastavljamo bez dima, ali zadovoljni ulovom.

Na putu do Našica prolazimo kroz Feričance i legendarno selo Donja Motičina:




Konačno smo dostigli i krajnju istočnu točku našeg ekšna – Našice!




Na kolodvoru zatičemo tek par žutih vagona:


i makozu upravo pristiglu iz Pleternice:




LLeon na tlu, stup s prečkama neiskorišten


Kiki u ćenifi:


U trenucima dok je Kiki opservirao ćenifu, sa razglasa obližnjeg nogometnog igrališta začula se obavijest kako „počinje drugi polufinalni susret između Konjske i Svinjske ulice“...

Tu je i drezina:


A tu je i kemijski vlak!!! Sprema li se to možda njegov pohod po poluzatvorenoj pruzi Pčelić-Banova jaruga? Nekako mi se čini da tamo duuuugo nije bio...


Ulica je, naravno, Kolodvorska. Ugostiteljski objekt jako podsjeća na ogulinskog „Idriza“, ali ovdje je vlasnik ipak Nervet Ameti:


Odvojak industrijskog kolosijeka poduzeća Papuk (prerada i skladištenje žitarica):


Skroz lijevo Pleternica, desno Slatina (tu gdje su Kićo i Kiki), a u travi skroz desno Papukov industrijski kolosijek:


Pogled unatrag, prema kolodvoru:


Pruga za Slatinu odvaja se prilično oštrim zavojem od pleterničke, pa je dodatno podmazivanje vijenaca kotača potrebno kako bi se produljio vijek tračnice i samih kotača:


Do križanja s cestom pruge su već razdvojene, pa je ŽCP dvostruki:


...pače: trostruki! Jer oni koji dolaze iz smjera kolodvora moraju prijeći i preko Papukovog kolosijeka:






Sunce je sve bliže vrhu Papuka, sjene postaju sve duže, a još treba obići neke kolodvore. Napuštamo Našice bez pozdrava i krećemo kroz Zoljan i Gradac u smjeru Valis Aureae...

Sunce je već palo prilično nisko kad smo stigli u Požegu. Posljednje zrake sunca razbacivale su žutu svjetlost po ulicama i kolodvoru, pokušavajući nam „objasniti“ zašto se požeška regija naziva Zlatnom dolinom. Zgrada kolodvora očito je nedavno obnovljena, a netko se dosjetio tradicionalnu okruglu „rupu“ u potkrovlju željezničkih zgrada pokrpati jednako tako okruglim HŽ logotipom. I to još svijetlećim!


Sa željezničke strane je ipak ostala rupa, a reflektirajuća ploča ustupila je svoje mjesto svijetlećem natpisu (za razliku od Škrljeva, Meje, Delnica, Skrada... gdje su svijetleća slova zamijenjena reflektirajućom pločom):


Pogled u smjeru Pleternice:


I u smjeru Velike:


Pi....pa s vodom i parnjača serije 51:




Magacin:


Crne tičurine su se okupile na jednom od perona:


Silos ima svoj kolosijek:


Preko parkinga od kolodvora nalzi se još jedno industrijsko postrojenje sa svojim kolosijekom i pet Eas-z vagona na njemu:

Zadnje tračke sunca hvatamo u Pleternici. I ovdje je kolodvor smješten u Kolodvorskoj ulici (tko bi rekao?) i ima civilnu:


...i službenu stranu:


Ulaz, odnosno izlaz i ćenifa označeni su feralima:


Kockasta stabla odvajaju prolaz prema sanitarnom čvoru od perona:




Na stanici nikakvog muvinga. Na prvom kolosijeku usamljeni plavi službeni vagon:


A na zadnjem, ispred radione – žuti infrastrukturin:


Jedino se momak sa druge strane pruge muči s „opalim lancom“:


Bandera ispred kolosijeka ostala je bez žica i bez ptica na njma. Tek kao spomenik na prošla vremena, kada je telefoniranje bez žica koje idu paralelno s prugom bilo nezamislivo:




Kratki posjet pleterničkoj rasputnici. Lijevo Požega, desno Našice:




Kinezi u polju riže? Ma ne! LLeonovi prijatelji u slavonskoj pšenici:

Na putu do Batrine prolazimo kroz sela u kojima lokalni nogometni niželigaši igraju prvenstvene utakmice. Takve manifestacije znaju biti prilično živopisne, tako smo i ovdje vidjeli štošta: od publike koja traktorom takoreći ulazi na igralište, preko metalik zelenih dresova nogometaša do gužvi na cesti oko stadiona kakvoj može pozavidjeti i uprava HNK Rijeka! Ipak na željeznički kolodvor Batrina-Nova Kapela stižemo prije mraka:


Broj putnika govori nam da bi uskoro mogao i nekakav vlak:


Dok on stigne ja slikam magacin (obratite pažnju na zeleni signal u lijevom kutu):


Prvo je prošao teretni iz smjera Slavonskog Broda:


Zatim se iz smjera Nove Gradiške stvorio putnički sa brenom na čelu:


Koji trenutak kasnije eto i makoze iz Pleternice:


A iza nje zeleni signal već priziva novi putnički vlak iz smjera Slavonskog Broda:


I tako bi mogli do ujutro, ali mrak koji je sve više smetao objektivima naših foto-aparata upozoravao nas je da je krajnje vrijeme da krenemo prema Rijeci do koje imamo skoro 350 kilometara! Uz to, komarci su postajali sve dosadniji i grizli su nas i kroz odjeću, pa nam nije preostalu drugo nego da krenemo prema moru, gdje su leteće zvjeri nešto pitomije. Batrinsku rasputnicu smo vidjeli, ali zbog krajnje nepovoljnih uvjeta (pao je potpuni mrak) nismo fotografirali...

Eto! Toliko od mene. Bijaše to jedna jako lijepa nedjelja uz prugu u pravom društvu. Zahvaljujem svojim suputnicima, poglavito LLeonu, koji je vozio čitavim putem i unatoč umoru, 900 prijeđenih kilometara i 20 sati za volanom sigurno dovezao ekipu u matičnu luku. Zahvala i Kići i Kikiju za sjajnu pripremu puta i ugodno provedeno vrijeme. Vjerujem da će uskoro nova prilika za nešto slično!

Hvala i tebi, čitatelju, koji si imao strpljenja čekati da se sve ove slike učitaju. Znam da sam utlačio možda i prevelikim brojem fotki, ali se nadam da nisu bile dosadne. U svom izvještaju sam ponovio i neke detalje koje su moji suputnici već iznijeli, ali kad sam počeo pisati putopis, onda još nije bilo objavljeno ništa, a sad sam lijen mijenjati. A obzirom da je prošlo već više od dva tjedna, nije zgorega malo se prisjetiti...

Isplatilo se čekati. Jeanovi tekstovi se naprosto čitaju bez daha (nemojte mi zamjeriti na opservaciji, jer i Lleon i Kiki to čine na svoj duhovit i zanimljiv način ), fotke su na pravom mjestu da pojasne autorovu priču, tako da je prava šteta da ovo ne može pratiti širi krug čitatelja. Imao bi što i naučiti, jer ima tu svega, od tehničkih opisa, uputa, pjesničkih metafora i svega onoga što jedan ovakav putopis treba imati. Bravo za svih. I , naravno, do slijedećeg ekšna ( čija je osnova već u mislima-kad popusti vrućost i komarci )-čitamo se.

Sad kad ste se napokon ispucali mogu vas i ja nafaliti (al' pas'te: sama hvala niš ne valja! - da se ne biste uobrazili). Kao i obično, ne znaš zašto pratiš putopise: da l' zbog slika, da l' zbog teksta. I opet se iskazuje da svaki član ekipe svijet gleda svojim očima. I pristupa na svoj način. Taman kad pomisliš: uf, što su dosadni, sve iste slike - a ono odjednom detalj koji je zapazio i izdvojio samo jedan. A tekstovi su - da bih ih mogao komentirati u opsegu tek nešto manjem nego je opseg putopisa. Moram izdvojiti jednu fotku rasputnice s visine ponešto veće nego je visina čovjeka s uvis uspravljenim rukama. Pitam se pitam... - kako vam je pobjegao a da ga niste registrirali? Zašto izdvajam baš tu sliku? Zato jer bez nje (kao i bez ćenife) putopis ne bi bio potpun. To su detalji koji putopise ovog foruma izdvajaju od ostalih svjetskih i belosvetskih putopisa.

gaspa je napisao/la:Moram izdvojiti jednu fotku rasputnice s visine ponešto veće nego je visina čovjeka s uvis uspravljenim rukama. Pitam se pitam... - kako vam je pobjegao a da ga niste registrirali? Zašto izdvajam baš tu sliku? Zato jer bez nje (kao i bez ćenife) putopis ne bi bio potpun.

Misliš na ovu sliku:


Kiki i Kićo su bili zabavljeni ŽCP-om, a Jean me skužio kad sam već jurio nizbrdo
Btw, to je bilo jedino pentranje u cijelom danu.
Potpuno si u pravu. Putopisi na ovom forumu imaju svoju draž i posebni su upravo zbog toga.

Iz Sirača se vozi i nedjeljom:
http://vred.hznet.hr/hzinfo/Default.asp?category=hzinfo&service=Psvl&SCREEN=2&VL=61206&DV=100731&SV=2314&LANG=HR

Ne znam gdje bih stavio ove fotke, premalo ih je za novu temu, pa ću ovdje.

4 mjeseca nakon ultramaratonskog ekšna bob-četverca, put me je opet doveo u Daruvar.

Tada smo vidjeli ovo:

Jean je napisao/la:
Na ulazu u Sirač dočekao nas je ovaj signal:


Prema riječima prometnika iz Sirača, ovaj signal radi na principu kombinacije kamenih utega i elektromagnetskog kontakta.

Od prometnika smo saznali da je to štitni signal i da još jedan takav postoji u Daruvaru. I pronašao sam ga.




Mehanizam


Na Daruvarskom kolodvoru ništa novoga




Par detalja koji su mi tada promakli

A šta kažu u Daruvaru, jel ima izgleda da crvenko opet dođe u njihov grad?

Nisam sa nikim pričao u vezi toga, ali vozni red je još uvijek izvješen na kolodvoru i vrijedi do prosinca 2010. Vidjet ćemo kad izađe novi, ali nisam baš optimističan.

kiki273 je napisao/la:A šta kažu u Daruvaru, jel ima izgleda da crvenko opet dođe u njihov grad?

Ako je prednacrt novog voznog reda definitivan, po grafikonu..... do daljnjega ništa.

Put me sasvim slučajno odveo dijelom trase koju je forumski kvartet obišao prije pune 4 godine. Godišnji odmor, boravak u ovom dijelu Hrvatske, obiteljski izlet u Mađarsku… pa ne moramo baš najkraćim i najbržim putem do Terezinog polja.  

HŽ infrastruktura je napisao/la:Sredinom 2013. nastavljeni su radovi na revitalizaciji pruge Daruvar – Pčelić, i to na dionici Daruvar – Maslenjača u vrijednosti 31 milijun kuna. Do danas je realizirano tri četvrtine radova te se završetak radova planira tijekom ljeta ove godine.
Nakon toga predviđen je i nastavak radova na dionici do Đulovca.

Na daruvarskom kolodvoru se vidi da stižu bolji dani za ovu prugu.  




Razne obavijesti vezane za režim prometovanja u vrijeme obnove pruge




Uas-z pun novih drvenih pragova


I pored kolodvora, cijela hrpa iskrcanih


Glanc novi, ispod čekića

Plasser


ŽCP kod stajališta Potočani- Katinac. Priznajem da se nisam puno zamarao prugom i fotografiranjem, nego sam stao na samo par službenih mjesta koja su mi bila uz samu cestu.


Đulovac 4.7.2010.

LLeon je napisao/la:

Ovdje bi navodno trebala uskoro stići revitalizacija pruge Daruvar- Pčelić


Prema Daruvaru. Uglavnom se ništa nije promijenilo, osim što je raslinje potpuno okupiralo kolosijeke.


I dalje vozi vlak, ali trenutno u obliku autobusa


Scena koju je Jean ovdje fotografirao prije 4 godine, na sveopće zgražanje i strah nas ostalih.   Ovog puta nije bilo živopisne ekipe ispred marketa.   
Kada sam radnom kolegi, inače rodom Daruvarcu, rekao da sam išao preko Đulovca. Najprije se uhvatio za glavu; pa gdje ćeš tuda. Tamo su ti Janjevci. Nedajbog da ti se tamo probušila guma, očerupaju ti auto…  Ok, malo karikira, ali u svakom slučaju, domicilno stanovništvo nije nešto gostoljubivo.

Kolodvor Pivnica 4.7.2010.

LLeon je napisao/la:

Pivnica 19.8.2014.


Ni ovdje nema nekih bitnih promjena, osim puno više zelenila. Iako, i prije 4 godine smo ovaj kolodvor neslužbeno proglasili za “najzeleniji”.
Pogled sa prvog perona prema Pčeliću


Bogme, ja ovako bosonog i kratkogać imam priličnih problema probit se do kolosijeka   




Odvojnica Pčelić


Lijevo Našice i Osijek, desno Daruvar.

Lijepo je vidjeti da se nešto ipak radi. Ja sam bio siguran da je priča o obnovi pruge u trenutku kad je zatvorena bilo čisto bacanje pijeska u oči javnosti, pogotovo nakon istupa nekih ljudi par mjeseci prije zatvaranja iste...

LLeon je napisao/la:Scena koju je Jean ovdje fotografirao prije 4 godine, na sveopće zgražanje i strah nas ostalih.   Ovog puta nije bilo živopisne ekipe ispred marketa.   ...

Eeeeeeee... Da sam ja tada znao da su Donje Cjepidlake tu, odmah iza zavoja, još bi ja i u razgovor s njima. Naime, kad sam 1999. godine radio u (Titovom) brodogradilištu u Kraljevici, samnom je radio izvjesni Goran Ćuća iz Donjih Cjepidlaka. Došao čovjek iz Donjih Cjepidlaka u Rijeku, trbuhom za kruhom, znao sam ga sresti još koju godinu nakon toga, a čuo sam da se pred desetak godina oženio i vratio u rodno mjesto...