Provincijalac u Metropoli XXVII

Iliti Pfaffovo brownovo gibanje Zagrebom

Bilo je to prošle nedjelje kad me moja uloga obiteljskog logističara ponovo povela put Metropole. Baš sam se pitao kako ću provesti taj simpatični sunčani dan kad li je negdje na pol Jablana dok je predamnom pucao pogled na Klek, zazvrjao mobitel:
"Bok, Vjekoslav (Mali.Paja) je. Ja radim, ali ako hoćeš svratit, možemo popit kavu u ložioni..."
"Fino", velim ja. "Javim se kad dođem..."
I onda smo se u nastavku zapetljali u razgovor o mojim putešestvijama po Bosni s Elom sve dok nije počela vrištati. Jasno.

Moja me poslovična sreća u nalaženju parkinga izdala pa sam privremeni brlog za Pfaffmobil morao potražiti i naći negdje u Prečkom. Ni to nije bilo baš jednostavno, ali je na kraju uspjelo. Osim toga mi je prištedilo hodanje do trajvana.

Čekaonica na zadnjoj stanici 17-ce ima na sjedalici ovaj grafit. Inače mrzim grafitere, ali hoću biti tolerantan kad grafit ima duha i bitno ne unakarađuje podlogu. Zanimljivo – potražio sam HAZundFEFER na majci svih mreža i jedini odgovor kojeg sam dobio je adresa bloga nekog Šveda (pravog, ne DMV-a) koji je isti natpis uslikao na nekoj podsljemenskoj ruševini. Svašta!



Jasno je da ni jedan trajvan iz Prečkog ne vozi na G.K. Zašto i bi? Pa logično je da nitko od stanovnika te goleme spavaonice ne putuje vlakom. Stoga je trebalo potražiti neki prelaz. Zaključio sam da je to najbolje učiniti kod Studentskog centra jer tamo osim 4-ke imam i 9-ku preko ceste pa što prije zagrize. Atron je pisao da 4-ka stiže za 12 dekika (nedjelja je) pa sam pretrčao preko ceste. Atron veli: 9-ka za 7 minuta, 12-ca za 12. Fino, tu ću čekati. Prođe 7 minuta, ja se ogledavam za tramvajem kad li odjednom PLONK! na displeju piše: 12 za 5 minuta, 12 za 18 minuta... A kamo se djenula 9-ka? Tu nešto nije zdravo, mislim si ja i pređem preko ceste (zašto je pile prešlo cestu) i taman uhvatim 4-ku.

Siđem na uglu Draškovićeve, nazovem Malog.Paju i počnem se osvrtati za foto temama. Našao sam samo ovoga – vagon iz kompozicije za kontrolu KV



Okrenem glavu kad li Mali.Paja gleda niz Branimirovu očekujući mene!



Taman smo se lijepo poselamili kad li moj domaćin ugleda kako niz Branimirovu gmiže muzejski M-24.
"Malo kasni", veli Paja, "bit će da je negdje bio zastoj..."
Velim ja: "Čuuuj, biš se ljutio da napravim krug s istim? Javim se kad se vrnem."
"Nema frke, samo se javi, ja sam ionako tu."

Pređem cestu (opet) i počnem mahati ručicama pred zatvorenim vratima – srećom je M-24 beskrajno čekao na semaforu. Na kraju mi je neki lik na ulazu otvorio i pripustio me. Lika se sjećam jer je na sebi imao službenu jaknu Tehničkog muzeja, a oboje smo bili na onoj stanici 9-ke u Tratinskoj. Kasnije sam dobio objašnjenje da je on službenik TM i da se vozi muzejskim tramvajem jer se osiguranje "protiv trećih" vodi na Muzej pa on putuje grčevito stežući u ručici omotnicu s policom osiguranja. Inače ne zna baš puno o tramvaju. Šteta, mogli bi jednim udarcem...



Uvaljam se u tradicionalni kut, pripreman na uživanciju



U trajvanu su bile, čini mi se, samo dvije obitelji s omanjom dječicom pa sam mogao na miru napraviti par fotki unutrašnjosti. Mehanizam za zatvaranje prednjih vrata (to + kolo ručne kočnice dovelo je do Hulk-efekta na desnoj strani svih tadašnjih vozara tramvaja).



Već onda je počelo



Fini stari prozori s mehanizmom za dizanje/spuštanje koji se nije mogao pokvariti

"Ne turaj glavušu di ne treba..."



Nekad su se ove lampe klimatale. Sad su ih učvrstili pa mi je ta uspomena ispala manjkava



Tata pregledava kameru, a klinci su pomalo nezainteresirani. Mislim da se radi o manjku informativne pripreme.
Pagoda je, nažalost, zaključana pa nisam mogao detaljnije pogledati kako su se zatvarala vrata. To je tema oko koje smo svojedobno Seabral i ja vodili raspravu bez pravog završetka.



Pogled prema naprijed



Mehanizam za zatvaranje stražnjih (tada ulaznih vrata). Evo čime je kartodrapac jačao ljevicu.



Obišli smo Džamiju i TBJ i dok si rekao DPO našli se kod Tehničkog muzeja. End-of-the-road. Još jedna slika upravljačnice s druge strane jer se onaj muzealac konačno maknuo.



A evo i što je Pfaff snimijo tog nedjeljnog jutra u muzejskom M-24

Zima se bliži kraju, vrijeme odmiče, tramvaj brza put remize, a mene je onaj muzealac nagovorio da investiram 15 dlakavaca u posjet Tehničkom muzeju.



Buduć sam nedavno bio u Dubrovniku i snimio onu ogradu u Đardinu na koju se onomad naražnjio nesretni Žućo, činilo mi se zgodnom prigodom slikati mu bratića u Muzeju.



En façe



Kontroler



Detalj ručne kočnice



Ljetna prikolica. Po ovoj daski je kartodrapac trčkarao natjeravajući se s mularijom koja se švercala.



I jednom zguza



Portret s balkona

Kad smo već kod šinskih vozila, evo jednog vučnog sa GŽZ iz vremena prije Silvera...







... i službenog vagona



Ovo je "Gabor" sa Guce





Stephensonovo krmilo



Kuhinja. Moram odati priznanje Muzeju – izložaka nema previše, ali su svi vrhunski restaurirani



Von oben, rekao bi Silverov tata

Rekonstrukcija nekadašnje konjke







Poklon ZET-ove radionice (nažalost je ispalo mutno – morat ću poraditi na blow-up kadrovima!)



Ajmo još malo prošalabazati jmeđu ostalim izlošcima. Ovo je Pfaffmobilov daleki rođak (isto Fiat)



Njega se sjećam iz djetinjstva. Dom mu je bio u hangaru u Žurkovu gdje je danas jedriličarski klub.



Mamaaa!



Prvi put sam imao taj užasan osjećaj kad otkriješ u muzeju predmete svakodnevne uporabe iz vlastitog života u milanskom muzeju "Leonardo da Vinci" još 2000. godine. Ovu je napravu moja pokojna punica zvala u šali televizor-što-puše, a škartirali smo ju pred nekih 5 godina jer se više nisu mogle nabaviti cekas-spirale za grijače. Bila je izvanredna.



Ovo smo imali u uredu. Teži nekih 5-6 kila, bio je zaključan u šefovom ormaru i mogao si ga dobiti samo po posebnoj milosti. Kao kalkulator bio je glup k'o balvan

Još malo stare tehnologije. Parni agregator



Brodski parni stroj od 45 konja



Parni lokomobil (skinulo mu kotače)





Vatrogasna parna pumpa. Zbilja, kako su otkrivali kad će izbiti požar kako bi na vrijeme mogli podložiti kotao?



Evo što je u mom djetinjstvu kad klinaca budilo čežnju za vatrogastvom.



Još jedan FIAT-ov uradak



Ljubazno sam otklonio ponudu razgledavanja rudnika i evo me vani kod info-stojadina.



On je, izgleda, kompletan. Sad, da li bi baš mogao voziti, je drugi par čarapica.

Ponovno do ugla Draškovićeva/Branimirova i eto me napokon kod Malog.Paje u uredu. Zanimljiv prostor.



Na putu prema ložioni i obećanoj kavi, svratili smo pozdraviti simpatične tete koje možete pozivom na broj 060 333-444 uz cijenu poziva od 1,71 kn/min s fiksne linije i 2,92 kn/min s mobilne (+ PDV?), nagovoriti da vam maznim glasom pričaju podatke iz VR. Obećao sam im da će biti na internetu!



Tu oko zagrebačke ložione (depoa?) je uvijek šareno i živahno



Osamljeni jahač





Odavde se pune pjeskare



Izgleda da ne pogode baš iz prve



Ovih Magyara ima meščini skroz do Magyarske

Brene, ASEE...





EVP američkog tipa?



Mali.Paja i bik



Eci-peci-pec!



Idemo u ovu lijepu zgradu



Ovaj artefakt je valjda nekoć bio nastavno pomagalo

Eto, napokon ću i njega upoznati - Brrrisač je činom potvrdio opravdanost nicka. Da se nisam išao voziti muzejskim trajvanom, možda bismo stigli i na marendu tj. gablec. Po svemu sudeći, u uredu kod Errasera se za gablec ne jede salama podriguša i frtalj kruha



Lijepo uređena i snabdjevena špajza. Zapravo je to vrlo duhovit i sofisticiran način obilježavanja pristunosti na radu (bolji nego ono s kartelama). Svaki ormarić je proviđen imenom korisnika, a kad su u bravu ubodeni ključevi, znači da je isti u službi. Kratko i jasno!



Po obavljenoj kahvi (odličnoj) i čapraz-divanu, poveo me Mali.Paja u razgled ložione

Fali 017



Odveo me Mali.Paja i do nekadašnje okretnice koja je, hat međutim, zavarena pa sljedstveno tome ne možemo smatrati da je u funkciji





Kontroler i prigon. Boh, rožice. Neće to tako skoro u funkciju





Za svaki slučaj...

Vodonapojna pipica. Veli Mali.Paja da je funkcionalna (jasno – priključena na hidrant)



Par prastarih vagona za moje prijatelje koji rijetko napuštaju udobnost svojih položaja pred zaslonom







Onda sam se oprostio od svog domaćina i vodiča i sjeo na trajvan put Črnomerca gdje sam se trebao sresti sa znancem iz studentskih dana.



Na putu natrag, u jednom izlogu, ugledao sam ovu instalaciju...



U Vodnikovoj sam se prebacio u 4-ku koja me trebala odvesti do Veslačke gdje sam planirao uloviti jedan od STIB-ovih tramvaja za Prečko

Tko je rekao da na stajalištu u Veslačkoj nema displeja?



Stiže! Veliki crni...



Na zadnjoj stanici u Prečkom ispratit ću ga na okretište...



... pa idem doma!



Pa sad zaključite. Nije li to što sam ja odradio za nepunih 5 sati zbilja bilo nešto nalik na Brownovo gibanje?

Rek'o b' samo : gdje Pfaff prođe, tu trava ne raste. Zapravo, ima li što u Zagrebu ( a što je zanimljivo ) a da nije ufaćeno u kadar.
A i brisač je razotkriven.

Eto i depo si uspijo vidjeti.