S Pfaffom od Oštarija do Otočca

Sa službene strane blagajničkog prozorčića. Zgrada je inače "vila propuh" – ima izlaze na sve strane...



... a nad svakim vratima je nadstrešnica na stupovima.
Dalje ne idem, sve je zaraslo



Ćenifa. Ima vlastitu nadstrešnicu (na stupovima)



Na bočnim fasadama o(p)stale su natpisne table starog tipa



Stražnji, pretpostavljam i stambeni, dio zgrade



Ima malu prigradnju (ganak) kao priručno spremište ogrjeva i pribora. Obratite pažnju na prozor lijevo gdje je izvorni veliki prozor zamijenjen nešto manjim. Zidarski su radovi izvršeni kvalitetno.



Desno su prozorčići zahoda za službeno osoblje. Zavjesice su in situ

Začuo sam cinkanje za ŽCPR-a i izletio na cestu (ovdje sam ionako bio gotov s analizom i fotkanjem). Ja sam ga fotkao, a on mi je fučnuo... Srešćemo se mi još



Na ličkoj pruzi je taj dan bilo živahno. Par kilometara dalje, vozeći se u smjeru Plaškog, uslikao sam ovo:

Kolodvor Plaški sam već obradio – ovdje sam samo u prolazu

Zar u Plaškom ima roda? Meščini da umiru od dosade i besposlice



Sad malo . S desne strane ceste uočio sam ovaj objekat. Škriiiip! Idemo to pogledati



Nekadašnja javna kolska vaga. Opatijci bi rekli Pesa pubblica.



Nije u funkciji, al' ću ju svejedno dokumentirati





Jedna vizura Plaškog po vrućini



Svratio sam do kolodvora raspitati se u prometnom uredu o daljem toku mog kretanja. Sad počinje teži dio gdje se pruga vere po obroncima Male Kapele pa nisam siguran dokle se i kako može stići autom. Na potezu do Vrhovina su sljedeća službena mjesta:
- Plavča Draga
- Blata
- Lička Jesenica
- Javornik
- Rudopolje

U Ličkoj Jesenici sam, zahvaljujući Plamenom i njegovoj baki već bio, a glede ostalog doznao sam sljedeće:
- Do Plavče drage se može eventualno Ladom njivom ili traktorom, s mojim autom ne. To, dakle otpada za ovaj put. Može se, naravno, pješke, ali bi mi to pojelo previše vremena (o ostalim razlozima ne bih ovdje i sada)
- Za Javornik ne zanju, ali to se stajalište više ne koristi (znam, ali svejedno bih ga htio vidjeti!)

Za zahvalu sam im poslikao signalni uređaj. Radi, osigurava.



Ovdje ću sada umetnuti zemljovid na kojem se vidi prvi, ravničarski dio mog putovanja – od Ogulina do Plaškog. Ne zato što bih želio postaviti nove standarde već zato što bi ukupna karta bila previsoka!

Stanica Blata

Kako je Plavča Draga otpala, sljedeći je na listi za odstrel kolodvor Blata. To je pisalo pa sam ga lako pronašao



Mislim da sam našao i objašnjenje naziva mjesta. Iako mislim da trenutno nema ni "B" od blata



Eto me na kolodvoru. Zgrada je u ratu gadno dobila po pifki...



Ćenifa stoji postojano kano klisurina.



Zanimljivo - bočne natpisne table su novog tipa



Kako je kolodvorska zgrada jako oštećena, prometni je ured smješten u ovom vagonu.



Stubište na ulazu u službene prostore.



Na kolodvoru ureduje jedna prometnica ženskog spola. Jedno mrgudasto stvorenje (i ja bih vjerovatno bio da su me ovako ostavili na pol puta do nikud, iako sam onomad sreo jednu u Zalesini koja je bila vesela i živahna). Rekao sam što kanim činiti, a ona veli: ""
"Ali ja imam dozvolu od vaših"
"Daaa? Donesite ju, ako ju imate sobom!"
"Imam ju u džepu. Evo!"
"A koji ste vi od svih ovih?" (imam onu zbirnu)
"Evo (pružam osobnicu)..."
"Onda dobro. Možete slikati (tuga u očima i glasu)."

Za kaznu neće biti na internetu.

Kolodvor Blata je u zavoju kao i Brod Moravice. Ovo je kolosjek u smjeru Plaškog, a lijevo je onaj što mi je fučnuo u Latinu.



Drugi bok kolodvorske zgrade



I kolosjek u smjeru Vrhovina, a desno je onaj što mi je fučnuo u Latinu.



Utom je Mrgudica istutnjala iz svog vagona službeno ausštafirana s kapicom i loparićem. Veli da stiže nagibni, al' da vozi klasika.



Evo, i filmnuo sam ga



Uzgred, nedavno sam dobio od sina iz Jamerike na probu neki softver koji pretvara "obične" filmove u 3D. Gornji sam film pretvorio pomoću tog programa u donji film pa ako su vam ostale one kartonske crveno-plave očale s neke projekcije u Cinestaru, probajte. Ja baš ne vidim neku razliku.

Ušao sam u nekadašnji prometni ured. Sve je razbijeno, a strop je podšprajcan gredama da nekome ne padne napamet







Šefa stanice naravno nema!



Za svaki slučaj. Žice koje idu kroz prozor povezuju signalno-komunikacijske uređaje s ekspoziturom u vagonu.



Odozgo valjda kaplje pa je ono što radi dobilo kišobran



Rezervni loparić visi na gredi koja nosi zaštitnu nadstrešnicu nad ulazom

Putnička čekaona



U drugom dijelu je skladište energenata



Onaj moj iz Latina bi trebao krenuti dalje. Nekako mu se neda pa mu je Mrgudica dvaput zviždala



Napokon je shvatio

Idem pogledati civilnu stranu kolodvorske zgrade, a za to moram obići oko ćenife



To je to



Nove instalacije. Uzidano tek tako. Ne čini se da postoji nakana dorade i popravljanja. Zgrada jednostavno služi mjesto stupa



Ulaz u putničke prostore s druge strane



Dva kontejnera s opremom i novo-novcato skladište ogrijeva

Zanimljivo – stubište koje vodi u više sfere je prežbukano pa se ne vide kamene stube



Obiteljska ćenifa šefa stanice. Zanimljivo kako poklopčići prežive sve nedaće



Odozgo kaplje pa su kritična mjesta riješena ovako



Za svaki slučaj



Nekadašnja kuhinja gospođe šefovice. Zanimljiva mi je ta potreba za besmislenom devastacijom kod zaludnih ljudi...



Inače se ne penjem na tavane napuštenih kolodvorskih zgrada, ali ovdje je strop dovoljno visok pa mogu. Pogled u smjeru Vrhovina...
(Dobro je Pfaffmobil je bar djelomično u hladu!)



Dio tavana

Odavde se pružaju zanimljive vizure. Skladišni kolosjek i neizbježni Eas s kladama



Komunikacijska pupkovina koja spaja stari i novi prometni ured



Kolosjek u smjeru Plaškog. Tamo je i stražarnica, ali nisam išao tako daleko. Moji su prohtjevi ponekad skromni



Idem natrag. Nije sve palo u podrum. Nešto se i zadržalo (kasnije sam se sjetio da sam si trebao mrknuti jednu ciglu da mi bude uteg za stativ. Sad je kasno)



Pogled na kontejnere i novi drvljanik



Pogled u plave daljine i krovove naselja Blata



Put u Had



Još jedan osvrtaj na civilnu stranu kolodvora

Sad kad se onaj s dvije ličanke maknuo, mogu napokon napraviti i panoramu.
Ovdje je fasada bez dekorativnog vijenca pa su tablu mogli smjestiti simetrično što moguće potvrđuje moju teoriju



Ex robno skladište



Na drugom kraju kolodvora je ŽCPR sa R i obvezatnim kontejnerićem



Tu je i tipična nastamba za radnike. Napuštena i devastirana, jasno



Stražarnica. Napuštena i devastirana, jasno



Unutrašnjost



Signalnih uređšaja odavno nema

Pogled na ŽCPR iz smjera kolodvora



Hehe! Ovoga nije bilo u voznom redu. Nije se čak ni zaustavio...



Schlyüwe su ove godine dobro rodile. Maznuo sam dvije



Pa-pa, Blata!



Nisam odolio – jedna panorama polja s blatom. Brda desno su obronci Male Kapele

Stanica Rudopolje

Sljedeće bi na meniju trebalo biti stajalište Javornik, ako ne, idem u Rudopolje. Gledajuć topografske karte, nekako mi se činilo da bi mi u svakom slučaju bilo bliže otići na Vrhovine preko Dabra i Otočca (samo da ne moram kroz Glibodol!). Osim toga tamo mi je usput i kolodvor Lička Jesenica pa bi netko mogao nešto znati o Javorniku. Alternativa mi je preko Saborskog na koranski most pa uz Plitvička jezera i preko baba i potoka na Vrhovine. Oko riti v žep, rekli bi oni Zeusovi

Smišljeno – učinjeno. Skrenuh di je već trebalo. Put znam, novaca nemam...



Na kolodvoru sretnem skretničara i priupitam ga za Javornik

"Do Javornika se ne može jer je cesta minirana. AMEN! "
"Fino", velim ja. "To je, dakle, otpalo. A kakva je cesta na Dabar?"
"Ima jedno dva kilometra makadama, a dalje je asvalat..."
"Hvala, ugodan dan želim i sve tako..."

Zbilja, imao čovjek pravo – makadam. Podnošljiv. Iza mene lik sa ZG-tablicama. Psuje jer sam mu se uštekao na cestu 50 metara prerano pa sad on guta moju prašinčinu umjesto ja njegovu (a lako da karavani ne dižu prašinu). Otišao za Glibodol. Neka ga, mislim si ja. Ja ću prema Dabru.

Asvalta nigdje. Prašina i dalje. Uz cestu rastu neke čudne ciklame. Ima i traka s natpisima i tabli upozorenja. K'e zaginam mlad...



Opaaaa! Prerano sam se zabrinuo. Vid' njega. Nov, ispod čekića, mislim finišera



Jes', da. Kilometar dalje poslije jednog grdnog zavoja naiđem na isti taj finišer. Upravo su ga na'ran'li novim šleperom asfaltne mase pa će on polako put Dabra. Bit će tamo za koji dan... Balada o psu, ljubavi i majci...

Velim ja: "Jel', majstori, može li se nekako oko vas?" (Tvrtka je iz Rijeke, al' djelatnici mi više liče na podanike kralja Tvrtka)
"Nemere", vele oni, "spusti se kilometar niže do onih kuća pa desno ima makadamska cesta za Vrhovine..."
"Kakva je?"
"Ma, dobra. Idu turisti, prolazi narod..."

Aha, idu. Jes' me navuklo. Šumska cesta, ponegdje dobra ponegdje očajna. Osobito tamo gdje se vršila sječa. Gdje prođe traktor za šlajsanje (Kockums, vele moji Gorani) ne raste trava, ali ostaju bog sačuvaj kolotragovi s pedalj vode u sredini. Put vijuga manje-više paralelno s trasom plinovoda (Zeus, da se nisi i Ti tuda motao?) i nekiput mi se čini da bih pametnije postupio da sam se vozio po plinovodu... To mi bar daje nadu da sam na dobrom pravcu jer taj sam plinovod već sretao kod Vrhovina. Nekih kažiputa na ovakvim cestama u pravilu nema osim ako ne računaš oznake tipa "Revir XIII – Gnjili doci" ili pak "Krivi javor", "Vrletna kosa", "Bajina lokva" i slični biseri. Srećom nema mina (znači ni vojske nisu tuda prolazile). E yeb'li me kapelski kresovi!

U neka doba se sjetih da bi bilo dobro nešto čalabrcnuti i zaustavih se kraj ovih ciklama. Baš mi je prijalo. Hlad bukava i cvjetići. Još da znam gdje sam...



Nakon još sat truckanja i sklizanja (max 10 km/sat), dokopao sam se nekog asvalta, a oči su mi se orosile od radosti pri pogledu na ovaj željeznički nasip.



Narodnooslobodilački zahvati u prostoru. Znači da se primičem civilizaciji. Po karti, ovo bi trebao biti Dugi Do.



Pokošena polja, nešto voćnjaka, i željeznica.

Tu ću kroz nasip. Sad točno znam gdje sam. To je onaj veliki vrećasti zavoj između Rudopolja i Vrhovina. Još malo pa bih trebao izbiti na glavnu cestu (D52)



Nasip s druge strane. Baš je lijep. Šteta da nemam penjačkih sklonosti





Mala panorama krajolika. Brdašce desno je Obljaj (833 mnm)



Evo me! Gledam tablu ravno i prvo što mi je palo napamet je bilo "Danke, Deutschland!"



Onda skrenem lijevo par kilometara u pravcu Babinih potokova pa opet lijevo put Rudopolja. Naselje je (po karti) nekih dva kilometra od glavne ceste. I ovdje ima zahvata u prostoru.



Cijelo vrijeme lijevim okom na pruzi da mi ne utekne.



Poslije naselja penje se cestica nekim čudnim zavojim uzbrdo, al' mi je pruga stalno vidljiva

Aha! Željeznički objekat. Blizu sam.



Piše Hund, a piše i...



Opet ruševina. Ali ne bilo kakva već željeznička



Stražarnica i LL rasvjetni stup



Kolodvor!



Ne piše ništa, al' jest Hund. Isti onaj kojeg sam pred neko vrijeme uslikao iz jurećeg Šveda



Stara ćenifa i novi peron



Kolosjeci u pravcu Plaškog...



... i kolosjeci u pravcu Vrhovina



Cijeli kolodvor mi je nekako bez veze, nekako sterilan – izgleda kao da je netko maknuo stare kolosjeke, poravnao kolosječni zastor grabljicama pa izvadio iz kutije nove kolosjeke i postavio ih na pod.

Idem pogledati putničke prostore. HŽ bi trebao malo pripaziti kakvim mu natpisima razno-razni ulični likovni umjetnici (vulgo: grafiteri) ukrašavaju putničke prostore. Ima zastrašujućih...
Zaključano.



Pomoćno stanično skladište



Šterna



Ex vodonapojnik za ljude.



Idem na civilnu stranu provjeriti stanje prostora





U jednom prostoru je feštaona



Skladište pitke vode. Istu takvu dobiva i prometnica u Blatama (2 kante dnevno)

Ostalo su skladišta drva ili jednostavno ruševine





Vrlo blizu civilnoj fasadi kolodvorske zgrade sagrađeno je nekoć davno ovo čudno skladište



Pogled iz suprotnog smjera



Komunikacije u prekidu



Toplometar je malo požmario, ali je pokazivao nešto oko 30 celzijevaca



Jedna polupanorama kolodvora

Malo ćemo diskretno zaviriti u stambene prostore g. Šefa i njegove gospođe



Dobro rješenje – kako pogrepsti blato s cipele



Počinjemo od podruma



Pa idemo gore



Neobično, ovo još nisam vidio – stepenice imaju gazišta izvedena u cementnoj glazuri s metalnim rubnicima



I zahod je pregrađen – nema pristupa ravno sa stubišta već su ta vrata zazidana, a u sanitarni se prostor ulazi iz stana. Ostala je samo klonja – ostalo je spašeno od neprijatelja



Pogled na krov onog neobičnog skladišta



Spavaća soba



Vraćam se natrag. I vrata koja vode sa stubišta u središnji dio zgrade su zazidana. Ja bih ovako od oka ocijenio da je netko pregrađivao stambeni dio u zasebni stan bez doticaja s HŽ-om

Prometni ured (i ja imam takvu fotelju). Obratite pažnju na uređaj za distribuciju pitke vode – van funkcije



I to bi bilo to. Oprašatm se od domaćina (nisus se dali slikati, a ja to poštujem). Idem još malo razgledati okoliš. Ovaj se dodž u međuvremenu preselio u dublju hladovinu.



Netko mi je jednom predbacio da stalno pozdravljam Stanleya kadgod vidim poštu i seabrala kadgod vidim Krčki most. Evo, sad pozdravljam jednog drugog dragog 4rumaškog prijatelja - Portosa



Još jedna ruševina



Cesta ide dalje od kolodvora. Prometnik mi je rekao da se tuda ne može van, ali idem pogledati, bar do ŽCPR-a



Ovo je ŽCPR sa L(okotom). Zbilja nema dalje



Aha! Pruga je ujedno i granica Nacionalnog parka, a tu nema prolaza neovlaštenima. Dobro, shvatio sam



Na odlasku pokušao sam snimiti ruševinu nekadašnje INI-ne crpke. Nisam se baš proslavio, ali neka dokaza.



I time sam završio zacrtani plan. Evo i drugog dijela zemljovida – od Plaškog do Rudopolja/Vrhovina

Da ne pomislite da sam ostao u Rudopolju, opisat ću bar dio povratka, a vama će, vrli moji štioci, to biti dbro došao dodatak ovom kratkom izletu u prekrasnu Liku.
Tijekom mog prošlog boravka u Lici i posjeta Izvoru Gacke propustio sam posjetiti Majerovo vrilo – drugi od dva izvora. U međuvremenu je moj propust ispravio Jean i pritom uslikao neobični most s kolosjekom. Sljedstveno tome, morao sam ne samo slikati most već i pokušati razriješiti njegovu misteriju.

U svakom slučaju, nakon povratka na D52 uživao sam u civilizaciji vozeći se dobrom asfaltiranom prometnicom (to će mi, izgleda, biti jak doživljaj sljedećih par tjedana). Prošao sam Vrhovine i kod Zalužnice skrenuo lijevo u Sinac (, Jean) i produžio prema Majerovom vrilu

Kad god vidim Ličana da ovako vodi kravicu, a ona ga milo gleda vlažnim pogledom ispod dugačkih trepavica, padnu mi napamet razni bezobrazluci...

(Zbilja, znate li zašto krave imaju tužan pogled?)



Tražeći sjenovito mjesto za parking, našao sam ovu relikviju



A eto i narečenog mosta



Vodenice na izvorima su puno bolje očuvane i obnovljene od onih na Tonkovića vrilu





Jedna je navodno u funkciji i melje kako za turiste tako i za aboridžane koji su željni prave domaće palente



Žljebovi i vodenična kola

Evo me na mostu. Ovo me malo podsjeća na moju omiljenu igru "Riven"



Ovo je kraj kolosjeka na kopnenoj strani



Kolosjek je realtivno nedavno obnovljen. Svornjaci još nisu dobili patinu. Vrata na objektu s druge strane mosta su dobro izvedena i ništa se ne vidi kroz njih. Može se samo virnuti kroz ključanicu i vidjeti ono o čem je Jean već izvjestio. Kolosjek u praznoj hali i na njemu vagonet. Nažalost nisam slikao. Nije bilo potrebe.



Pogled sa sunčane strane.



Moj je pravorijek (neš' ti mudrosti) da se radi o pilani na vodeni pogon, a most je služio za dovoz oblovine s "kopna" i odvoz piljene građe na kopno. U dokaz tome evo i vodenog kola (vodoravnog) s lijeve strane pilanskog objekta. Teta koja dvije mlinice dalje hekla nešto i pretstavlja TZ Otočac potvrdila mi je moje mišljenje. Nije znala reći da li vlasnik kani obnoviti pilanu.



Bočna strana objekta. Ulaz u tzv. "konobu". Ovo je tipični "venecijaner" tj. mala pilana s pogonom na vodeno kolo ili mali parostroj i drvenim gaterom s jednim listom. Donji dio je zidan jer zidovi moraju pružiti čvrstu osnovu za ležajeve vratila. Kako zupci gatera uvijek gledaju nadolje, pilotina ("žagotina") pada u donji dio, "konobu" odakle su ju u košarama iznosile žene. Zvali su ih "konobarice"



Našlo se tu i nešto rezervnih tračnica



Među travuljagom brljaju anseri. Ima ih velikih i malih



Ovaj je još mali, ali mislim da će letit' perje i dizat' se strašna graja kad naraste



Evo ih kako plavaju



Meni su ipak najdraži u plehu pa s mlincima

Posljednji pogled na Majerovo vrilo. Sad napokon idem doma.



Već je bilo kasno pa sam odlučio da ću kući Dalmatinom. Nisam imao volje, snage ni živaca lomatati se opet od Oštarija preko Ogulina i Vrbovskog na Ravnu Goru. A već je bio sumrak. Zbilja, dani su već vidljivo kraći. Investirao sam 41 dlakavca u cestarinu i za jedan sat bio u Ravnoj Gori. Dalje je bilo lako

Umoran i prljav i Pfaffmobil je zadovoljan što je napokon stigao kući. On i ja smo odradili nekih 300 km u 10 sati hodoljublja (Zuko, oprosti za posudbu termina!)



Na ovom dijelu ličke pruge ostali su mi još službena mjesta Plavča Draga i Javornik no to će zasigurno biti nekom drugom prigodom.


Hvala na pažnji i strpljenju onima koji su s pregledavanjem izdržali do kraja, a poseban pozdrav upućujem kići101 i želim mu ugodan vikend uz hladno piće u ugodno rashlađenom prostoru i ovaj putopis

Veličanstveno! A posebno me raduje da nisam jedini koji prolazi putevima tipa Blata - Dugi Do.

Zahvaljujem na pozdravima. Vraćam istom mjerom.
S obzirom da danas imam slobodan dan, bio sam slobodan da se posvetim još jednom putpoisu tipa Pfaffdeluxe sa svim elementima istraživačkog novinarstva, ali i klasične proze. Pohvale se ( kao što bi rekao naš uvaženi član ) podrazumijevaju. Ali mene fascinira nešto drugo. Naime, gdje se god pojavi naš Putopisac, sva mu se vrata ( kapije, porte,... ) otvaraju, domoroci ( i domorotkinje, izuzev kakve crne ovce , poput spomenute prometnice ) se lome od srdačnosti, a službeno osoblje otkriva sve tajne Pfaffovom fotoaparatu. Kako mu to uspijeva? Postoji li kakav trik, da ga primijenimo ( ako se smije doznati, naravno )? Predlažem da jednom prilikom zajedno posjetimo kolodvor Malovan radi provjere na licu mjesta.
Btw, nikako ne kužim zašto ( primjerice, gledam kolodvor Oštarije ) su negdje betonski, a negdje drveni pragovi. Da, znam da su drveni elastičniji i pogodniji za skretnička područja i prugu sa velikim radijusom, ali svejedno imam osječaj da se kod zamjene pragova isti postavljaju stihijski bez neke tehničke logike.

Ponajprije hvala obojici

gaspa je napisao/la:Veličanstveno! A posebno me raduje da nisam jedini koji prolazi putevima tipa Blata - Dugi Do.

Prije 30-tak godina imao sam velikog Volkswagena 1500S koji je bio idealan za takva putovanja. Kako sam onda bio mladi zet u GK, istraživao sam svoju novu tazbinu vozikajući se po takvim cestama. Dosad sam naučio manje-više sve trikove...

kico101 je napisao/la:Zahvaljujem na pozdravima. Vraćam istom mjerom.
S obzirom da danas imam slobodan dan, bio sam slobodan da se posvetim još jednom putpoisu tipa Pfaffdeluxe sa svim elementima istraživačkog novinarstva, ali i klasične proze. Pohvale se ( kao što bi rekao naš uvaženi član ) podrazumijevaju. Ali mene fascinira nešto drugo. Naime, gdje se god pojavi naš Putopisac, sva mu se vrata ( kapije, porte,... ) otvaraju, domoroci ( i domorotkinje, izuzev kakve crne ovce , poput spomenute prometnice ) se lome od srdačnosti, a službeno osoblje otkriva sve tajne Pfaffovom fotoaparatu. Kako mu to uspijeva? Postoji li kakav trik, da ga primijenimo ( ako se smije doznati, naravno )? Predlažem da jednom prilikom zajedno posjetimo kolodvor Malovan radi provjere na licu mjesta.
Btw, nikako ne kužim zašto ( primjerice, gledam kolodvor Oštarije ) su negdje betonski, a negdje drveni pragovi. Da, znam da su drveni elastičniji i pogodniji za skretnička područja i prugu sa velikim radijusom, ali svejedno imam osječaj da se kod zamjene pragova isti postavljaju stihijski bez neke tehničke logike.

Ma nije to neki problem. Naprosto si ljubazan s ljudima koji provode svoj radni dan u vukojebini, pomno i sa zanimanjem slušaš njihove priče i jadikovke i to je to. Pomaže naravno i moja dobroćudna njuška! A to s Malovanom je u planu za manje od mjesec dana

A što se tiče pragova, nemam blage. Morat ćemo potražiti kakvog infrastrukturca. Jedino što znam je da se često betonski pragovi koriste kod izrade prefabriciranih sekcija.