Tramvaj u Piranu

100 godina je prošlo od 20. srpanja 1912, kada je Piran dobio tramvaj, koji je bio usko povezan s Parezanom, željezničkom prugom između Trsta i Poreča, koja je bila u funkciji od 1902 do 1935. godine. Kada je 1893 trasirana pruga bilo je jasno da neće prolaziti ​​kroz Piran, nego do 5,4 km udaljene Lucije, lokalni ljudi s ciljem daljnjeg razvoja njihovog mjesta početli su razmišljati o vezi s kolodvorm Parenzane Lucia.

Gradsko vijeće Pirana je 1902. godine carsko-kraljevskom ministarstvu željeznice u Beču poslalo zahtjev za izgradnju posebne željezničke pruge od Lucije do Pirana, ali kako odgovora iz Beča nije bilo, privremeno su uvedena kola s konjskom vučom. To se pokazalo neprimjereno i neugodno za putnike, pa se ubrzo prebacuje na trolejbus, za kojeg odobrenje iz Beča nije bilo potrebno. Trolejbusna linija je otvorena za javni promet 24. listopada 1909., ali je to prijevozno sredstvo bilo neugodno i nepouzdano. U rujnu 1911. konačno je iz Beča dobivena koncesija, te se počela postavljati trasa tramvaja.


Trolejbus je svoje posljednje putovanje imao 19. srpanja 1912, a već dan kasnije, 20. srpanja 1912, počeo je voziti tramvaj.
Remiza, koja je bila u tvornici Fornace Salvetti, imala je mjesta za osam motornih kola. Bila je tu radionica sa skladištem, ured na prvom katu i smještaj za upravitelja.
U početku je tramvaj poslovao uspješno jer je uglavnom prevozio turiste od ž.stanice, no kada je Parenzana ukinuta izgubljen je veliki broj putnika.
Kraj Drugog svjetskog rata tramvaj je dočekao dosta zapušten, a novaca za potrebne popravke nije bilo.
31. kolovoz 1953. tramvaj se ukida.
Ukinućem tramvaja kola su u piranskoj luci ukrcana na motorne brodove i prevezena su do Ploča, od tamo u Dubrovnik i Sarajevo. Tračnice su ponegdje ostale sve do 60.-tih godina.

Trolejbus u Piranu


Tramvaj

Na Trgu Tartini u Piranu još uvijek na fasadama ima tramvajskih rozeta.

Izvor: facebook

Novi prilozi za povijest piranskog komunalnog prijevoza


Prije nekih 14 godina je Guzda Kiki započeo ovu temu. Od tada je kotač (parni valjak?) povijesti pregazio stvar, a prvenstveno razne image-servere, a i Kiki više ne javlja (miliji mu je, vjerovatno fb, ne treba puno pisati!). Od teme nije ostalo praktički ništa osim uvodnog teksta. To ćemo zadržati pa ne moram ništa piskarati (svako nađe svoj fb), a ja ću se malo pozabaviti nadopunom slikica…

Plan trolejbusne/tramvajske pruge. Dužina pruge je bila nešto oko 5 i pol kilometeri, dulje od riječkog tramvaja (sic!), a tramvaj je vozio od središta Pirana do kolodvora Parenzane u sv. Luciji. I porečka željeznica i kasniji tramvaj imali su kolosijek od 760 mm (bosanski kolosijek), ali, koliko je poznato, nisu imali spoja (što bi bilo za očekivati?)



Za početak su postavili trolejbuse. Pretpostavljam da su mislili da je to jeftiniji zahvat, a osim toga nije bilo potrebno odobrenje carevinske vlasti. Ideja nije bila loša kao ideja (bite se čudili koliko je tada po Europi bilo tih primitivnih trolejbusa), ali je eksploataciju otežavala primitivna rana tehnologija. Vozila su imala kotače od pune gume, a cesta po kojoj su prometovala je bila čisti, nepatvoreni makadam. Kad se to dobro izlokalo, održavanje voznog reda bilo je mission impossible da ne velim što su o vožnji mislili bubrezi i ostatak iznutrica putujućeg pučanstva!
Početna stanica bila je, logično, na trgu posvećenom najslavnijem Pirancu: Piazza Giuseppe Tartini (mletački skladatelj, violinist i glazbeni teoretičar Piran, 8. travnja 1692. – Padova, 26. veljače 1770.). Ovo su prizori svečanog puštanja u promet 24. listopada 1909.



Ista scena samo je fotograf izgleda malo čučnuo!



Iskrcaj putnika bio je na drugoj strani trga (česta praksa)



Trolejbusi su dobavljeni od tvrtke Schiemann & Co. iz Wurzena kraj Leipziga u Saskoj. Evo tvorničke fotografije



A evo i tvorničkog nacrta kola br. 3. za Piran



Oduzimači struje sa zračnog voda imali su samo jednu trolu koja je na vrhu imala "glavu" s dva klizača razmaknuta nekih 35 cm (1 stopa?). Kontaktni vod bio je jako visoko postavljen. Takav se sistem dosta dugo održao po evropama, posljednji je demontiran u norveškom Drammenu negdje 50-ih godina

Tadej Bratè je u budimpeštanskom muzeju našao primjerak motora kakvi su pogonili piranski trolejbus. Motori su bili ugrađeni u prednje kotače s time da je rotor bio fiksiran na osovinu, a statori su se vrtjeli skupa s kotačima. Brižni vozač je to sve skupa morao još i šoferirati bez serva!

Takav trolejbus je svima pomalo išao na ganglije, a kad je konačno stiglo odobrenje iz Beča, položili su tramvajsku prugu u roku dz. Koncesija je stigla u rujnu 1911. a pruga je položena do polovice srpnja 1912. Kako veli Guzda Kiki, trolejbus je svoje posljednje putovanje imao 19. srpnja 1912., a već dan kasnije, 20. srpnja 1912. počeo je voziti tramvaj.
Trenutak svečanog puštanja u promet tramvajske pruge. Svi su naduto-svečani!



Tramvaje je isporučila tvrtka Österreichische Siemens-Schuckert-Werke (ÖSSW) iz Graza što se lijepo vidi na slici. Ista tvrtka je izvela i sve infrastrukturne radove



Kolorirana razglednica ('rvacki: anziskarta) s prikazom tramvaja na polaznoj stanici na Piazza Tartini.



U omraženoj Carevini (tamnici naroda) slavili su tramvajci redovno 1. maj!



Tramvajska remiza u Piranu (da bude na dohvat ruke). Na desnoj strani slike se vidi po kakvom je putu morao voziti onaj jadni trolejbus



Stanica Parenzane Portorož-Sv.Lucija. Posljednja stanica tramvaja



Temeljna namjena tramvaja bila je (slično kao i opatijskog), prijevoz hotelskih gostovah od željezničkog kolodvora do smještajnih kapaciteta na potezu Portorož – Piran. Pred hotelom "Palace" u Portorožu bila je mimoilaznica i prilika da kočničari razmijene informacije…



Piranski tramvaj je preživio talijansku okupaciju i ratne nedaće iako je puno izgubio ukidanjem Parenzane pa su prihodi bili sve manji, a time je i ne(do)stajalo sredstava za održavanje.
Ovo je jedan od posljednjih tramvajskih vlakova u Portorožu. Slikano je 1953. netom prije ukidanja tramvaja



31. kolovoza 1953., na kraju turističke sezone, tramvaj je definitivno ugašen. Tračnice i neupotrebljiva vozila otišli su u "METIS", a upotrebljiva motorna kola ukrcana su na trabakule kojima su odvezena u Metković. Tamo su prekrcana na željezničku prugu i odvučena u Sarajevo gdje su vozila sve do ukinuća uskotračnog tramvaja u Sarajevu 1959.





Šteta za taj tramvaj kao i za onaj dubrovački. Danas bi bili prvorazredna turistička atrakcija!


Izvori:
Monografija Straßenbahnen der k.u.k. Donaumonarchie, Martin Harák, 2015.
Parenzana, železnica za sva vremena, Tadej Bratè, 2007.