Pfaff u Sloveniji (2. put)

Jučer su me neki napeli pa evo:

Najbolja supruga na svijetu imala je ponovno međunarodne obveze - neki skup na Bledu (Zanimljivi su ti skupovi nikad se ne događaju u Prestranku ili, meknimo, u Svetom Križu Začretje. Bled, Dubrovnik, Opatija – e, to može!). Sad kad smo i mi dio velike €U-obitelji to je puno lakše iako moram priznati da su mi jevri isti problem kao i ranije. No, izlet je izlet, troškovi su plaćeni, a jedan i pol dan u Sloveniji ću valjda znati pametno iskoristiti, dapače...

Za početak, jedna tematska pjesma – čisto da naznačim kuda i kako.

Krenuli smo od kuće oko 7 ujutro (za nas to je užasno rano) i krenuli autoputom preko Rijeke na Rupu pa preko Knežaka na Pivku i Postojnu. Put je bio nezanimljiv i protekao je bez problema ako izuzmem pipi pauzu na [igpočivališču[/i] Naklo gdje su me švicarski razbojnici iz Marchéa odrali za 1,80€ za lošu kavu. To je cijena koje se ne bi postidili ni bolji hoteli jer svugdje u Sloveniji možeš popiti vrlo pristojnu kavicu za cca 95 eurocenti.
Ovoga sleda smo rastavljeni od stola i postelje (tako iziskuje protokol) pa sam iskrcao pred njenim hotelom, a ja zapucao na sjeverozapad. Tamo imam nezavršena posla.
Na ulazu u Jesenice dočekala me pečenjara zanimljiva naziva i gastro-ponude



Subotom se parkiralište ne naplaćuje pa je Pfaffmobil našao gospocko mjesto u hladu.



Ja sam nekulturno južnoeuropski pretrčao glavnu prometnicu (jer su zebre po 50-tak metara lijevo i desno od glavnog ulaza) i uputio se u zgradu kolodvora. Prilikom ranije posjete Jesenicama gledao sam ga preko nišana s druge strane pruge, a onda mi je kolega iz Slovenije ljubazno napisao da je šteta što ga nisam detaljnije obišao. Evo, sad ću...



Ako izbacim onog A-konta, ovu bih kompoziciju mogao nazvati "Borac protiv okupatora" iako nas danas uče kako se okupatorima moramo veseliti jer oni nose bolji život



U ulaznom holu ima jedan zid u ogledalu pa sam iskoristio prigodu



Tu se nudi svašta, ali se ne nudi ništa jer je vikend



Za moj ukus malo previše mramora



Potniška blagajna. Nema. Gesperrt! U vagonu kod kondora (to također znači da nema plaćanja karticom)



Ćenifa. Isto poznata vikend-zabava za putujuće pučanstvo koje je sitnim koračićima stiglo pred zaključana vrata (da ne velim da bi se još trebalo pažljivo spustiti u podrum)



Lijepo. Zahvala graditeljima

Slovenija je, hvala nebesima, zadržala lijepu navadu kolodvorskih biblioteka. I na tome sam zahvalan



Evo me na službenoj strani kolodvora, onoj koju sam prošlog sleda gledao sa suprotne strane



Nekoliko zgodnih panoa o povjesti željezničkih pruga koje su se sretale u Jesenicama



Taman sam stigao na vrijeme da se ukrcam na LP 4206 s kojim ću nastojati proći Bohinjsku prugu



Pogled niz 1. peron u pravcu Tarvisia (Trbiža), Villacha (Beljaka) i dalje prema Beču... Uuuups! Ta pruga više ne postoji. Počupalo ju



Pogled niz 1. peron u pravcu Ljubljane



Neki javni prostori su zaključani, ali su srećom prozori dobro oprani. Ovo je čekaonica



Vesela i topla unutrašnjost biblioteke



U nedostatku čekaonice i višku sunca, putujuće se pučanstvo gušteri na peronu



I dužnosnici su pomalo letargični

Zanimljive rošade na 1. peronu. Desiro je stigao iz Ljubljane. Kad iskrca putnike, odvest će se u rikverc na šturc da oslobodi skretnice, a onda će na njegovo mjesto doći Fiat, legendarni kralj Bohinjske proge.



Sviralica mu je tu iza štosdemfera, pretpostavljam radi smanjenja otpora zraka. Ali, ne bi li onda ova rupa trebala imati neki aerodinamični poklopac?



Onda sam svoje diplomatske sposobnosti ubacio u treću s iberlaufom i dok dlanom o dlan eto me u upravljačnici. Majstor je jedino postavio uvjet da ga ne imenujem i ne slikam. Najveći će problem biti što imam u nos blistavo sunce, a šoferšajbna je prilično musava.
Po broju urica, reklo bi se da smo u Cessni – fali nam samo umjetni horizont (to valjda ugrađuju u Pendoline). Zanimljivo je to s talijanskim vozilima – imaju bezbroj urica i indikatora pa svejedno ostanu u kvaru!



Poiskau sam kondora i pribaviu si vozovnico. BTW, zgodan nehotični reket – kondor, naravno, nema sitnog za uzvratiti no kako me ljubazno pitao za okolnosti mog putovanja i povratka kako bi mi napravio najpovoljniji popust, neću se buniti, a žuti mini-eurići mi ionako samo prave rupe u džepovima hlača za inozemstvo.



Krenusmo. Upadni kut sunca je bolje iskoristiti tako da slikam kroz bočni prozor.
Kolodvor Vintgar. Teško mi je bilo odrediti rang službenih mjesta jer su uglavnom sva zaposjednuta, a za razliku od nas 'Rvata, Slovenci nisu počupali obilazne i skladišne kolosjeke, šturceve i slično pa su sva službena mjesta infrastrukturno impozantna.





Ima? Ima! U funkciji? Najvjerovatnije nije.



Krajolik je alpski predivan

Bohinjska Bistrica. Tu sam već bio.
Regan s autovlakom stigao je pred tričetvrt sata iz Mosta na Soči / Podbrda i već se okrenuo za natrag.



Čuveni Baatić je opet u funkciji



Grahovo. 47 kilometara od Jesenica i 42 do Nove Gorice. Znači, sad smo na pol puta (nešto kao Ogulinski Hreljin)



Krajcamo se s LP 4210 koji je krenuo iz Nove Gorice kad i mi iz Jesenica.



Most na Soči. Odavde pa sve do Gorice će prugu pratiti smaragdnozelena rijeka Soča (ili obratno?). Ono što je loše jest da smo nakon prolaza kroz tunel u Primorskoj zatekli mutno vrijeme. Više me ne gnjavi sunce, ali zato u zraku visi neka sitna kišica



Soča je mjestimično pregrađena branama pa izgleda kao jezero, no poslije brane obično liči na potočić. Ne znam koliko su brane u funkciji zaštite od poplava, ali svakako i hidrocentrale nečemu doprinose. Trudio sam se, ali nisam našao relevantnih informacija. U plićim dijelovima ona posebna vrsta manijaka koji vole u dugačkim čizmama navlačiti reumu peca pastrve.





Anhovo. Ovi su mi nekoć napravili materijal za krov, a sad kad ga treba popraviti nema više rezervnih dijelova (50-godišnjoj garanciji uprkos) pa ću morati zamijeniti sve. Vrag zel i Zelene!



Fiat ima Hasslera na kojeg nisam navikao. Šuti i radi pa sam ga jedva primijetio. Majstor se žalio da je pruga u lošem stanju, ali čisto lijepo drapamo. Kad bi tako na riječkoj pruzi, bili bi u Zagrebu za manje od tri i pol sata.

Majstor se ponudio da me uslika kad već ja ne smijem njega. I tako ste dobili dva prekrasna portreta vašeg izvjestitelja



"Say cheese!" ("Siiir!")



Kod Solkana smo. Onuda ide cesta. Mi imamo svoj most



I evo nas u Novoj Gorici



U vesternu bi rekli: "Eeeee-haaaa, stigli smo!"



I evo što je Pfaff snimio iz upravljačnice Fiata na Bohinjski progi od Jesenica do Nove Gorice
1. dio (sunčano s musavim prozorom): Jesenice - Podbrdo



2. dio (s kišom opranim prozorom i brisačima koji mlate): Podbrdo – Nova Gorica

Nakon što se putujuće pučanstvo iskrcalo, naš su vlak rastavili na dva dijela. Prednji dio (onaj u kojem sam ja putovao) proslijedit će dalje za Sežanu i Divaču, a stražnji će se za nekih dva i pol sata vratiti u Jesenice.







Tuneli koji se vide u dnu vode na talijansku stranu no putničkog prometa nema, voze samo teretni vlakovi. Očito je vlak postao nezanimljiv transgraničnim commuterima pa nema potrebe za vezom, a držati vlak zbog par railfanova bi ipak bilo bedasto, ne? Slično je i u Bubnjarcima.





Ja ću malo prošalabajzati kolodvorskim prostorima. Kolodvor je u jako lijepom stanju s obnovljenom građevinskom stolarijom i urednim prostorima.
Na slovenskim sam kolodvorima već nalazio male muzeje / spomen sobe pa tako i ovdje. Ulazi su zaključani, ali su prozori vrlo čisti pa se dade vidjeti sadržaj. Jedino sam s jednog od dva prozora morao odmaknuti klupu da bih došao do stakla!





Ipak smo već na Primorskem pa su košare za ukrasno bilje urađene u obliku školjki



Detalj konstrukcije nadstrešnice

Stupored pred bibliotekom



Unutrašnjost biblioteke



U nedostatku druge mogućnosti zahvale pozvao sam na kavicu svog domaćina iz upravljačnice. Ovo je naša natakarca Špela



Odlična kava po pristojnoj cijeni
Prvobitna mi je ideja bila nešto negdje čalabrcnuti za ručak. To se baš i nije pokazalo najjednostavnijim zadatkom jer se kolodvor nalazi, kako bi rekli Talijani in mezzo a un bel niente pa mi je majstor sugerirao da skoknem do obližnjeg supermarketa. Jedini je problem da se supermarket nalazi s druge strane kolodvorske tračničke lire, a Slovenci svoje kolodvore ograđuju i ne da se preko nego treba obilazno što je već zadatak dostojan LLa i njemu sličnih. U međuvremenu je kiša počela čisto ozbiljno sipiti pa sam batalio bedastoće i umjesto toga proveo sat i pol u ugodnom razgovoru. I baš mi je bilo dobro



Ćenifa – čista & uredna. Nisam zalazio u detalje





Javni prostori – hodnik koji spaja civilnu i službenu stranu kolodvorske zgrade. U sredini je blagajnički prostor





Čisto i lijepo održavano. Slovenija kao država pokazuje visoku razinu pažnje prema javnim sadržajima (klupe u parkovima, razne čekaonice na prometnicama, zelene površine) i tu se očevidno puno ulaže. I sredstava i brige

Na prostranom trgu ispred zgrade kolodvora je oznaka prolaza granične crte



Ovdje je možda zgodno mjesto da kažem par riječi o Novoj Gorici. Nakon WWII kad je (stara) Gorica (Görz/Gorizia), prirodno i povjesno središte pokrajine, ponovno dodijeljeno Italiji, donesena je odluka da se s druge strane granice sagradi novi grad projektiran na načelima modernizma čiji je jedan od začetnika bio i glasoviti Le Corbusier. U vrijeme kad sam prvi puta ozbiljnije boravio u Novoj Gorici (1988.), čuo sam lokalnu šalu kako to nije grad jer se zapravo radi o predgrađu Solkana, a dodatni dokaz je bila i činjenica da u to vrijeme gotovo nitko tamo nije bio rođen! Logično, jer su se svi doselili!
Grad je bio poligon za treniranje raznih pograničnih i međunarodnih kerefeka. Povremeno su se u novinama pojavljivali kurioziteti (obično vikendom) kako granična crta prolazi nekome kroz spavaću sobu i to baš preko bračnog kreveta ili kako moraš hodati po lijevoj strani ceste da bi ostao u svojoj državi! No, ljudi su se snalazili politici uprkos. Zanimljivo je da su ex-jugoslavenske pogranične službe na granici između Nove i "stare" Gorice bile napučene najsirovijim i najgrubljim šljamom kojeg su odgovarajuća ministarstva uspjela pokupiti s dna kadrovske bačve. Zašto, nemam pojma, ali znam da su prelasci granice ovdje uvijek bili vrlo neugodno iskustvo – čak još i u doba Markovića.
Od svibnja 2011. godine združena je Nova Gorica s talijanskom Goriziom i općinom Šempeter-Vrtojba u transgranično metropolitansko područje kojim upravlja zajedničko administrativno tijelo.

U Novoj gorici je rođen Jure Franko, skijaš koji je na zimskim olimpijskim igrama u Sarajevuuuu! 1984. godine za Jugoslaviju osvojio prvu ikad (i to odma srebrnu) medalju (gledao ga ja).
Tu je rođen i veliki prijatelj naše bivše premijerke i sadašnji precjednik Slovenije, Borut Pahor, a u Novoj Gorici je rođen i Matej Bor, autor vesele slovenske partizanske koračnice koju mi seniori pamtimo iz vremena pučkoškolskih zborova!

Zgrada kolodvora je zbilja impozantna



Na brdu Kostanjevica iznad kolodvora nalazi se franjevački samostan s crkvom gdje su pokopani posljednji Burboni – članovi nekadašnje plemenitaške dinastije koja je svojim izdancima napučila kraljevske dvorove u Francuskoj, Španiji, Italiji, a bome i Luxembourgu.

Uz to me mjesto veže jedna prilično mučna anegdota. Moja punica, bog joj daj duši lako, vodila je maloprodaju jedne velike vinarske kuće pa je trebala posjetiti Novu Goricu radi verifikacije nekih zapisnika. Bio je početak rujna mjeseca negdje krajem 60-ih. I tako smo se svi skupa potovarili u tastovog Escorta i stigli u Goricu. Po obavljenim poslovima odlučile su djevojke skoknuti preko grane - moja (tada još) buduća po čizme, a punica po zavjese za dnevni boravak – to je bio jedan od udarnih artikala shoppinga u Italiji.
Ja sam bio bez pasoša jer mi je nad glavom visio Damoklov mač odsluženja vojnog roka pa je ishođenje produženja bio mučan proces. I tako su me jednostavno ostavili u Gorici s obećanjem da će me pokupiti na povratku, a ja neka čekam na bloku malo izvan področja kje je kretanje in zadrževanje omejeno. Imao sam cca dva sata na rspolaganju pa sam se iz čiste dešperacije popeo na brdo i detaljno si pogledao sve sarkofage ukrašene željeznim kraljevskim krunama. Na rubu obronka bile su pobodene table na kojima je zamamno pisalo "Italia" pa sam si mislio kako bi bilo zanimljivo da se odšećem dolje i iznenadim obitelj. Nadvladao je razum.
U dogovoreno vrijeme došao sam na blok i sa zaprepaštenjem promatrao izdaleka kako carinici detaljno prekapaju tastov auto, a članovi posade su dešperatno stajali sa strane. Jasno da su na čizme i materijal za zavjese opalili debelu carinu! Povratak doma je bio u grobnoj tišini jer su, među ostalim, sredstva predviđena za marendu u nekoj od krajputaških birtija ostala kod carinika...



Dekoracija u parku



U zgradi kolodvora je i muzej, ali kako i u mnogim sličnim slučajevima radi valjda samo radnim danom. Nikad mi ta logika nije bila baš jasna.



Biblioteka



Kutak za težu literaturu



Moj su vlak providjeli odgovarajućom oznakom odredišta





Vodonapojnik

Ima kolodvor i spomen-lokomotivu



Nekadašnja talijanska. Djeluje prilično jako, a i trebala je biti jer je do Podbrda (gdje je nekoć bila granica) trebalo izvlačiti vlakove uz uspone do 26‰





Par detalja: Polužje za prekret kulisa



Križna glava





Pogled s repa. Po razmaku između prve i druge pogonske osovine, rekao bih da je ista bila spregnuta s prednjim trčećim kotačima u zajedničko podvozje s određenim stupnjem lateralne slobode. (Sam to lijepo formulirao?)



En face. Za talijansku lokomotivu ima jako čiste linije



Izložen je i komadić ograde Solkanskog mosta koji je bio lakše oštećen savezničkim bombardiranjem u WWII. pa su ga po oslobođenju upecali iz korita Soče.

Vrijeme je za ukrcaj. Posljednji pogled na samostan



Bik.



Pogled na vanjsku čitaonicu posvećenu lakšoj literaturi i svim uzrastima



Još 15 dekika do polaska



Detalji nadstrešnice





Vozni red. Natrag idem s LP 4296



Odbor za ispraćaj



"Ste svi unutra?"



Taman smo krenuli kad sam spazio ovog šarenog koji je dovukao nekakve teretne vagone iz Italije.

10-ak dana poslije mene trebali su neki naši ići na vožnju "nosztalgia" vlakom pa sam im, informacije radi, pokušao poslikati sve stanice duž pruge. Vjerovatno sam u vlaku svima pomalo išao na žifce, ali srećom vlak nije bio prenapunjen.



Solkanski most. Srećom je u zavoju





El condor pasa



Plave



Prokušana tehnologija





Slučajno zapazih, al' mi nije jasno – po zimi se klupa okrene?

Anhovo revisited. Industrijskih kolosjeka unutar tvornice ima k'o u priči















Karakteristične zgrade industrijskih naselja

Kanal





Avče



Hortikultura giospođe šefovice





Most na Soči. Tu se opraštamo od smaragdnozelene ljepotice

Vrlo zanimljiv bunker čuva most



Mislim da je bunker A-U provenijencije, a betonska nakarada je talijanski dodatak





Ovo je, mislim, spoj Soče i Idrijice



Cestovni most i naselje





Nažalost je vrijeme mutno pa nisam baš na foto-dobitku



Podmelec. Slikaju nas



Ovaj asimetrični prozor daje zgradi malo orijentalni štih, zar ne?

Šumi



Muuuče (posebna rasa alpskih krava koje mogu po potrebi uvući desni par nogu kako bi lakše pasle na obroncima)



Moja bakica bi znala reći: "Stojiš k'o bik na gmajni!"



I ovdje se jesen zašarenila baš kao i kod mene u GK



Grahovo. Ovaj put se ne krajcamo s ničim



Verglec za rampu



Ima, nije u funkciji





Oblaci se spuštaju

Hudajužna (Cerjetužno?)





Povrtnjak šefa stanice okružen tipičnom talijanskom modularnom betonskom ogradom.
Usprkos žestokom usponu, naš vlak drapa vrlo solidnom brzinom



Podbrdo





Sa'ćemo u tunel



Vožnja kroz tunel je neobična jer je izvorno dvokolosječnom tunelu izvađen jedan kolosjek umjesto kojeg je napravljen drenažni kanal. A vlak se onda vozi šćućuren uz jedan zid. Evo par uspjelijih slika unutrašnjosti (kanala)

Bohinjska Bistrica revisited. Osvrtaj na izlaz iz tunela



Ovu postavnicu su baš lijepo obnovili. Lani je još bila u skelama





On će nam mahnuti



Regan i baatić su tu



Baatić za strukturaše



Autovlak je napunjen i samo čeka da se maknemo

Na Gorenjskem je i dalje sunčano pa evo i dobro znane pjesmice da sve bude u štimungu









Neue Slowenische Kunst – četvero mladih u kutu ispija pivu i kontemplira ponudu za neke neprirodne aktivnosti uz cijenu od 120€, napisanu na unutrašnjosti zastora. (kasnije sam ustanovio da na svakom zastoru nešto piše, ali su tijekom vožnje svi bili zarolani)



Nomenj

Bohinjska Bela revisited





Cesta...



... i hribi obasjani soncem



Još malo prirodnih ljepota...





Bled Jezero





Ovamo se moram još navratiti

Samo da pospravim pa ću dati znak...







Planinske ofce



Podhom





Pa opet hribi

Vintgar. Već se bližimo cilju





I opet hribi



Kočna



I evo nas u Jesenicama. Čemu li ovo služi?



Pristali smo na 2. peron. Na trećem je dupli Desiro. Valjda za Ljubljanu



Kad se vlak ispraznio, iskoristio sam priliku i napravio par fotki unutrašnjosti. Zanimljivo, ali nigdje nisam uspio naći "builder's plate" od vlaka. No, dobro, možda neki drugi put







Na putu natrag nisam bio u upravljačnici nego sam kroz prozor pokušao snimiti par klipova. Evo što je od toga nastalo:



Par mojih impresija o pruzi:
Najviše me zapanjila kvaliteta gradnje. Pruga je građena epskim potezima, svi službeni objekti su izvrsno izvedeni i veliki, infrastrukturni radovi (pogotovo tuneli i podzidi od klesanog kamena) su fascinantno čvrsti i prekrasno složeni. Ima par divnih mostova, ali za vidjeti ih i slikati ih se treba voziti autom! Stanice su velike i s puno kolosjeka.
Priroda? Ah, priroda! U gorenjskom dijelu lijepa alpska priroda, a u primorskom dosadna pruga koja vijuga kroz kanjone rijeka omeđena s jedne strane brdom, a s druge šipragom koji priječi pogled. Soča je naravno predivna – tamo gdje ju uspiješ vidjeti. Ja sam imao sreće da je jesen pa je dio lišća već opao, ali u ljeti se vjerovatno voziš kroz zeleni kanjon. Ukoliko se ova pruga kani iskorištavati u turističke svrhe, treba poslati par brigada s motorkama da na kritičnim mjestima potamani raslinje uz prugu kako bi putnici mogli sretno "oohati" i "aahati" jer gabariti tunela ne dozvoljavaju npr. "VistaDome" vagone.

Iz davnih dana kojekakvih "Jugoslavija expressa" kad se u Jesenice stizalo podvečer, pamtim toplu žućkastu svjetlost nekadašnjih žarulja i kolica s kojih su prodavali odlične kuhane hrenovke. Danas je to samo uspomena (ali lijepa)



Idem u had jer ću inače istrunuti na peronu



Lijepo i nepošarano (čudo božje)





Postavnički Flakturm u sumrak



Ćenifu su načas otključali pa sam iskoristio prigodu. Lijepo i čisto (kad se vratimo doma, predložit ću da zaključamo kupaonu radi trajnijeg održavanja čistoće )



Slovenski su kolodvori puno bolje ograđeni i pregrađeni nego oni u nas 'Rvata

Dotle su prugom dokasale i ove dvije Austrijanke



Za ljubitelje en face detalja









Kad onaj Mircea ili kako već, dobije HŽ Cargo, onda ćemo mi ovako gledati Rumunjke na zagrebačkom kolodvoru i na stanici Lokve!
Već je sumračno. Iz smjera Jesenica nešto dolazi – "Mimara"



Doš'o i o'šo.



Auto mi je tu, preko ceste, ali moram othodati do centralnog izlaza jer je tu metar visoka željezna ograda sa šiljcima na vrhu. Ma, preskočio bi ja, al' se bojim da stvar ne završi kao u onoj anegdoti o biku Mudonji i plotu...



Maćuhice su neko žilavo bilje



Još jedna spomen-ploča u ulaznom holu

Ha! Vidi – semafor s odbrojavalom! To nisam vidio od Chicagota



Pogled u smjeru istoka



I pogled u smjeru zapada! Kad sam bio mali učilo me da svaki put treba tako pogledati prije prelaska ceste



Kako uz pomoć panoramskog softvera pretvoriti željeznički kolodvor u sport arenu!



Još jedan zanimljiv spomenik





Imam rezervirano spavanje u Kranjskoj gori



Pfaffmobil je bio sav sretan što me vidi



Rosso di sera... Sutra bi mogao biti lijep dan

Do Kranjske gore vozim se lijepom i širokom lokalnom cestom. S lijeve strane me prati nasip nekadašnje pruge za Rateče (a bome i dalje)



Sretno sam stigao. Moje gostišče je u samom centru mjesta





Ima i mjesto za Pfaffmobil



Lijepo su me dočekali. Imao sam otprintan booking formular pa su formalnosti prijave bile dok dlanom o dlan. Primaju kartice pa sam ujedno i platio račun



Soba br. 2. Vodi se u mom slučaju kao jednokrevetna





Idem na večerjo



Umjesto aperitiva (ova je prva)



Poštedit ću vas slika gobove juhe, svinjskog pečenja...



Tik do mog stola je slika nekog lokalnog mazala koja prikazuje Špik kako ga se vidi iz smjera Gozd Martuljka. Kao 10-godišnjak sam par godina ljetovao s mamom u ovim krajevima pa se sjećam grozomornih priča o mladim alpinistima koji su se strmopizdili penjući se po nekoj "sjevernoj strani" (ili kojoj već). Danima nisam mogao spavati od straha pri pomisli na to...



Sad sam već malo stariji i razumniji pa sam zaspao k'o beba