Tehnički muzej u Berlinu

Prošle godine (2019.) zatekao sam se nekim čudnim spletom okolnosti upravo u srpnju u Berlinu na jedno pet dana. Bio je to moj prvi boravak u glavnom gradu Njemačke i moram priznati da sam se od prve zaljubio u njega. Navodno nije nepoznato zbivanje…

UVOD ili KAKO JE SVE POČELO

Moj sinak "Amerikanac" nabavio je još u travnju nekakve jeftilen karte za let u Berlin. Deca imaju tamo neke prijatelje pa je već postalo uobičajeno da se u Berlinu provede jedno par dana družeći se s njima. No, ove godine sam iznenada dobio presudu: "Čuuuj, tata, ti ideš u Berlin jer ja imam posla pa ne mogu, a kako se jednako zovemo, onima iz aviokompanije je sasvim svejedno!"
"Neee, čekaj, pa i ja imam posla, ne možeš ti mene tek tako… Osim toga, ja ne mogu poput vas juniora pet dana spavati na podu u stančiću kod prijatelja…".
"Dobro, dobro, platim vam hotel (ima čovjek karticu i Internet)! Osim toga s tobom idu brat i moja kći, a tvoja unuka pa će paziti na tebe (mo'š mislit')"
I tako je aleja bačena (iacta est)

Dan prvi: POLAZAK

I tako smo jednog lijepog srpanjskog jutra ustali u cik zore k'o pekarski kalfe, potrpali se u obiteljsko prometalo i krenuli put pulskog aerodroma. Zora je taman svanjivala.





Ja mrzi avijone. Ne što bi me bilo strah od letenja – ta letio sam bezbroj puta – nego mi se gade ponižavajuće procedure u zračnim lukama. Ja to zovem aerodromska peristaltika. A da ne spominjem kako mi dođe slabo kad vidim ova sjedišta sa žutim naslonima. Ko da ih je proizvodio stanoviti lik iz Bedekovčine…



Jer nekoć se avionom moglo čisto pristojno putovati. Čak su ti dali jesti i piti, a nisu pitali novce



Srećom Berlin nije daleko pa smo se istovarili na užarene pločnike zračne luke Berlin-Tegel. Prva stvar koju sam učinio bila je investicija od 3 x 30€ za tjednu kartu za prometala berlinskog prometnog sustava. Jer mladi su skloni huncutarijama pa bi se onda rado probali švercati. A u pristojnim državama to hoće biti nezgodno.



Malo busom pa malo U-Bahnom (juniori su dobro opremljeni tehnologijom pa sve ide k'o po špagi) i eto nas pred našim hotelčićem.
Hotel je u jednoj adaptiranoj stambenoj zgradi u mirnom kvartu Chrlottenburg, a vlasnici su – Rusi! Jedina osoba u hotelu koja govori njemački je čistilica. Ostali natucaju engleski, ali su beskrajno ljubazni.



Imamo veeeliku trokrevetnu sobu. Nema klime (to je u Berlinu relativna rijetkost – u cijeloj ulici nisam vidio ni jednu klimu na nekom zidu, ali se zato kroz otvorene prozore čuje gromoglasno dahtanje zbog sparne vrućine), ali imamo ćenifu. Huraaa!



Zauzeli smo krevete, razgaćili se i ofriškali, a ja sam odma rekao da idem isprobati moju univerzalnu kartu i besplatnu mapu središta grada – to su jedine dvije stvari koje mi trebaju u stranom gradu. Hotel je nekih 240 metara od ulaza u podzemnu, a dalje ću već nekako.
Negdje na prvom uglu sam naletio na gooolemu trgovinu željezničkih modela. Uglavnom su od "Märklina" i dobro da Borna nije bio samnom jer bismo vjerovatno još uvijek stajali pred ajzlogom i slinili.



Cijena? Ma, prava sitnica!!!



I evo, toliko za početak. Ako čitateljstvo iskaže interes, ja ću nastaviti…

Konacno putopis!

Pred tim dućanom sam ja slinio još davne 1973! (i u njemu)
Kako sam imao dnevnicu 100 DM a hotel sa doručkom me koštao 25, na poslu (školi) smo imali kavu sa kolačićima jedino što
sam još trošio je bila večera od kobasica, pomfrita i malog piva za 5 DM mogao sam ostatak potrošiti na vlakiće
(potrošio sam nešto i na odjeću te cigarete)
I ja sam bio u Charlottenburgu jer je tu bila firma ICS (Internationale ComputerSisteme) u kojoj sam učio hardware i
software njihovih računala koja su se trebala prodavati i kod nas. Kažem trebala jer je to nažalost onemogućeno jer je EI Niš
počeo raditi po licenci Češke Ascotte koje su bile u stvari elektromehaničke mašine sa kartonskim karticama za programiranje
ICS je bio tada najmoderniji mali pravi computer sa čipovima!
Tako je nažalost propao moj san da ću biti glavni u Jugi no ostale su lijepe uspomene na više boravaka u Berlinu (tada zapadnom),
ukupno skoro pola godine. Vikendom sam bio slobodan pa sam tada krstario tim ograđenim gradom pješice i S-bahnom (koji mi
je bio draži od U jer se više vidjelo).
Tada sam maštao i o kupovini BMW-a 2002 kakvim me znao provozati glavni ing ICS-a po Avusu, nekadašnjoj trkaćoj
stazi na rubu grada

Draga i ja bili smo u Berlinu u petom mjesecu 2018, djelomicno poslovno, a djelomicno i zbog koncerta. S obzirom da se bojim letenja, odlucili smo se i tamo i natrag za Flixbus, voznja od Zagreba do Berlina trajala je 14 sati(!). Bus je stvarno bio iznimno udoban, ali 14 sati je ipak previse. Iduci put, kada prodje ovo ludilo, planiramo putesestviju autom, uz nocenje npr. u Pragu.

Ja sam prvi puta putovao vlakom i to je potrajalo skoro 24 sata
Doduše par sati je potrajalo presjedanje u Wienni, a put kroz DDR je bio cijelu noć. Vlak je vozio polako, bio je zaključan i pun
policije (da se ne bi netko ne ukrca). Prolazak kroz gradove i kolodvore je bio omeđen velikim reklamnim panoima koji su veličali
komunizam (da se ne vidi tuga i jad) i to je bilo jedino osvijetljeno jer je drugdje bio mrak.
Kasnije sam putovao avionom, prvi puta iz Bgd do aerodroma u istočnom dijelu Berlina pa se kroz labirint koridore ulazilo u
zapadni dio. Nakon toga sam radije koristio vezu iz Wienne do aerodroma u zapadnom dijelu, pored ostaloga i radi nemilog
saslušanja Stasija jer sam im na prvom povratku bio sumnjiv radi kovčega punog metalnih predmeta (vlakića )

mladen_lucky je napisao/la:S obzirom da se bojim letenja...

Ne treba se bojati letenja. Avion je najsigurnije prijevozno srectvo - još nitko nije ostao gore!

Pfaff je napisao/la:
Ne treba se bojati letenja. Avion je najsigurnije prijevozno srectvo - još nitko nije ostao gore!

To si u pravu. Ali dosta njih je neplanirano zavrsilo dolje....

Dooobro, pokazalo se da ima nešto interesa pa ćemo nastaviti!

Još nisam definirao planove kretanja pa ću popodne iskoristiti za obilaženje nešto općih mjesta koja su, meknimo, sine qua non kad si u Berlinu.
Čuveni "Checkpoint Charlie". Mjesto dodira okupacijskih zona istočnih i zapadnih sila (Rusa i Amera), kasnije Istočne Njemačke (DDRa) i Zapadnog Berlina. Kućica usred prometnice. Da je nije bilo, ne bi bilo ni svih silnih špijunskih filmova. Danas je mjesto uličnog biznisa gdje nekoliko cirkusanata obučenih u sovjetske i američke uniforme pozira fasciniranim turistima. Uglavnom kosookim.
Meni je bilo puno zanimljivije što se malo dalje na uglu lijevo nalazi "Starbucks" (još jedan simbol američke okupacije) gdje se može popiti relativno pristojna kava (dobro, dobro, znam – nije kao na Korzu, ali ajde…) dok sjediš za stolićem na pločniku i promatraš turist(ic)e.



Stotinjak metara dalje je nekakav parkić, dvorište, što li gdje je izloženo par komada berlinskog zida. Da li je baš tuda prolazio ili su ga dovukli uz pomoć bagera, ne bih znao. Taj me zid nikad nije posebno fascinirao iako ću se odmah složiti da je bio nehuman. Vrijeme hladnog rata je općenito bilo vrlo čudno i događale su se razne neobične stvari. Kancelaru Kohlu je bilo ekstremno važno da za svog mandata postane kancelar svih Nijemaca. Sad, da li su u konačnici zapadni Nijemci bili baš beskrajno sretni što su u zagrljaj dobili najekstremniji dio nacionalnog korpusa, veliko je pitanje (otprilike kao Hrvati s Hercegovcima). Da ih je debelo koštalo i košta ih, isto je točno (otprilike kao Hrvate Hercegovci). Povijest će na kraju pokazati, ako bude kome što za pokazati!
PS: Ponekad razmišljam kako ne bi bilo loše neke dijelove nacionalnog korpusa ograditi i ostaviti onkraj zidića…



Po Berlinu se možeš gibati na milion malih načina. Možeš, meknimo, pješačiti (mooolim?). Možeš unajmiti baciklo, ima čak i električnih, ali ja to čudo nikad nisam naučio voziti. Naučio sam kao mali voziti romobil i znalci tvrde da je to kao seks – kad jednom savladaš tehniku, ostaje ti vještina zauvijek. E, ali za unajmiti romobil moraš imati pametni telefon koji se negdje ušteka pa otkucava eurocente, a moja stara Nokia nije za to dovoljno pametna!
Sljedstveno svemu tome imam još na raspolaganju javni gradski (rekli bi Česi: hromadni) prijevoz. Dosad sam savladao podzemnu ("Hoch u. Untergrund Bahn"), a sad idem malo probati "S-Bahn". To je prigradska željeznica, otprilike kao ono što vozi na relaciji Škrljevo – Jurdani. Autobuse smatram nižom socijalnom kategorijom pa ih uopće ne uzimam u razmatranje osim u krajnjoj nuždi. Ono čime se ja vozim mora imati tračnice.

Popeo sam se uz neki nasip i ukrcao se u vlak. Doživljaj me podsjetio na vožnje "EL"om u Čikagotu. Gledaš kroz prozor na nečija stražnja dvorišta. Zauzvrat se voziš brzo u čistom i udobnom vagonu. Imao sam sreću da su me iskrcali u nekom staklenom tunelu kroz kojeg sam ušao u katedralu glavnog berlinskog kolodvora.
Samo ukratko: Berlinske su željeznice tijekom procesa uništavanja Hitlerove države bile stuckane u mrvice kao i ostatak gradske infrastrukture. Kasnije više ništa nije bilo isto pa je grad umjesto puno kolodvora dobio jednog glavnog. Manje-više. Bit će o tome još riječi kasnije.





Kao i mnogi gradovi, Berlin je nekoć imao lijepe tramvaje. Slično kao i Zagreb. Onda su gradski prijevoz oslobodili iz mraka dizajnerskog jednoumlja pa je uprava javnog prometa odlučila Berlinčane voziti suvremenim niskopodnim gujavicama s odvratnom njuškom. Odabrali su kao univerzalno rješenje model koji se službeno zove Bombardier Flexity Berlin i za moj ukus teško da postoji ružniji tramvaj. Ima ih dugih i kratkih, s jednom i dvije upravljačnice i ugodni su za putovanje, ali su ružni, brate, do bola…
Ako hoćeš vidjeti lijepe berlinske tramvaje, treba ići u muzej!



Kad sam se ukrcao u tramvaj s ciljem testiranja naprave, iskrcalo me nakon tri stanice u nekoj nedođiji jerbo imaju radove pa trajvan ne ide dalje (zato imaju dvije upravljačnice). Kažem ja da svaki grad ima svog Bandića..
Srećom je to ipak pristojan i civiliziran grad pa je nedođija definirana kao mjesto gdje se s potkusane tramvajske linije možeš prekrcati na podzemnu i tako sam ni kriv ni dužan stigao u povjesni centar grada. Aleja Unter den Linden (Hausnummer Fümfunddreisich – Jemand suchte mich?). U dubini obzora Brandenburška vrata, ovoga sleda bez tenkova, ali s fiakerima i konjima koji imaju pelene. Pod lipama su i dalje stolići i stolci, ali nema više Marlene i elegantne gospode s cilindrima. Zameo ih vjetar.



Tu, odmah iza ugla je i zgrada Parlamenta. Nešto-Tag. Kroz povijest je zgrada mijenjala imena, bila je razarana, spaljivana, obnavljana. I danas je opet u funkciji. Jasno, zašto mijenjati kad već imaš lokacijsku, a i građena je prije 1968. pa ne treba uporabna.
Jedino što podsjeća na 1945. je kupola koja nije obnavljana već je ostavljen čelični skelet kao memento. Negdje 150 metara dalje prodaju karte za obilazak. Nisu baš ni jeftine, a rep je k'o za CT u nekoj hrvatskoj bolnici. Nisam se gurao jer:
1. nisam siguran da su osposobili lift do kupole
2. nisam ponio crvenu zastavu



Bilo mi je dosta pa sam krenuo kući. Imam samo jedno presjedanje pa se mogu dugo i bez brige voziti. Računam da sam dnevno prepješačivao nekih 10-ak kilometara od čega su bar tri bila kroz katakombe podzemne željeznice.
Na jednom od kolodvora "U-Bahna" sreo sam rođaka – medo je simbol Berlina.



Još nešto u kljun pa na zasluženi odmor. Nedaleko od hotela našao sam nasmiješenog Vijetnamca koji ima aščinicu. Za samo 6 Ojra (što je u Berlinu smiješno malo) dobiješ lavor izvanredne vijetnamske juhe s tofuom/piletinom/govedinom. Taman ono što mi paše nakon vrućeg dana!





Laku noć!

Za vrijeme podjele Berlina na istočni i zapadni vlasti zapadne Njemačke nastojale su zadržati svoje građane u njemu tako
da je u njemu bio manji porez uz brojne druge olakšice. Tada je zapadni Berlin bio jedan od najjeftinijih gradova na svijetu!
Rušenjem zida i objedinjenjem Njemačke to je nestalo  pa se grad ubrzo počeo ubrajati među najskuplje.
      45 godina komunizma je ostavilo duboki trag u mentalitetu i navikama Osija (tako ih zovu zapadni) koji su zaboravili
radne navike Njemačkog naroda. U početku je to bilo iz prkosa i inata omraženoj vlasti a stasanjem novih generacija je to
postalo normalno (slično kao i kod nas "ne možeš me toliko malo platiti koliko malo mogu raditi").
     Nažalost i dan danas postoje velike razlike kako imovinske tako i u ponašanju / odnosu prema poslu i radnim navikama.

Ja sam slikao u Berlinu naravno vlakove, svakodnevno je bilo puno parnih lokomotiva na linijama kroz grad no nisam imao
sreće sa time- prvi puta mi je carinik pri povratku otvorio foto i osvijetlio film, drugi puta mi je prijatelj koji se ponudio
razviti filmove sfušao pri razvijanju (on je tvrdio da je kriv rentgen na aerodromu?) pa sam kasnije izgubio volju za slikanjem.

TEHNIČKI MUZEJ

Napokon!, reći će neki…

Ja volim dugačke uvode pa ću krenuti nekako ab ovo kako su to znali rijet stari Grkljani.
Daklem, kad sam tražio adresu tehničkog muzeja (jer Berlin je ogroman), našao sam negdje podatak da je to kraj Anhalter Bahnhofa. Anhalter Bahnhof? A što je to i di je to?

Početak razvoja željeznica događao se u svijetu u ozračju liberalnog kapitalizma koji je apsolutno poštovao tržišno natjecanje i slobodu ulaganja bez ikakovih ograničavajućih upliva "odozgo". U praksi je to značilo da je svako gradio kako mu se činilo najpametnije sveudilj se nadajuć da će polučiti i ekonomski pozitivan učinak. I onda su pruge i prugice stizale u svaki veći grad do svog vlastitog kolodvora. Kao što pokazuje ova simpatična reklama za robne kuće "Karstatdt", u nekom trenutku bilo ih je u Berlinu devet. Uz vjerovatno još pokoji manji.
Pozitivna strana ovakvog anarhičnog razvoja je bio razvoj gradske prometne infrastrukture jer je trebalo nekako povezati sve te silne kolodvore i ishodišne točke.



Anhalter Bahnhof sagrađen je negdje 1840. godine i po tome je jedan od najstarijih berlinskih kolodvora. Bio je terminal za željezničku prugu koja je povezivala Berlin sa Saskom (Saksonijom). Bila je to impozantna građevina s velikom nadsvođenom stanicom i respektabilnim ulaznim dijelom. Negdje u pozadini bio je i robni terminal ter ložiona (jer nekad je svaka željeznica ljubomorno čuvala i vlastitu infrastrukturu).
Kolodvor je došao na zao glas negdje tijekom WWII jer su odatle uglavnom kretale kompozicije koje su odvodile deportirane ljude na put bez povratka. Pod kraj rata je strašno devastiran bombardiranjem, a onda su ga 1952. godine vlasti DDRa isključile iz uporabe kad je došlo do reorganizacije željeznica kojom se nastojalo isključiti Zapadni Berlin koji je bio "strano kapitalističko tijelo" unutar socijalističke Istočne Njemačke. Na uspomenu je ostalo ime kao naziv jedne od stanica podzemne željeznice.



Neke stanice koje imaju povijesni značaj imaju nazive ispisane imitacijom gotice



Prostor nekadašnjeg golemog kolodvora je danas nekakv pomalo nedefinirani prostor koji glumi zapušteni park. Na rubu se nalazi ostatak nekadašnjeg kolodvora kao spomenik prošlim vremenima



Ovo se stručno zove "porte-cochère" i služilo je kao nadstrešnica ispod koje su kočije iskrcavale putujuće pučanstvo višeg plaćevnog razreda. Ima to i na riječkom kazalištu samo se slabo koristi buduć da oni koji su višeg plaćevnog razreda uglavnom ne idu u kazalište! Ostalo je par lijepih dekorativnih detalja.



Dva povijesna crteža impozantnog kolodvora





Unutrašnjost kolodvorske hale



Pogled iz zraka u neka bolja vremena (zar su već onda imali dronce?)



I onda sam bio malo zbunjen jer nisam znao kuda dalje. Moj mobitel nema navigaciju, a kompas mi je ostao u Sungeru. I što sad?
Srećom sam se našao pred nekim čudnim armiranobetonskim zdanjem u kojem se valjda nešto zbiva. Muzej (recentne) berlinske povijesti. Ulaznica je 30 Ojra, a i nije mi baš bio na listi prioriteta – nisam ni znao za njega!



Bilo kako bilo, neka ljubazna curica mi je objasnila kako ću naći Tehnički muzej, a čak su mi dopustili i da se poslužim ćenifom!



PS: Ono BUNKER nema veze s Hitlerovim bunkerom, ali pretpostavljam da se radi o ostacima nekadašnjih ratnih civilnozaštitnih struktura!

Upuctvo kaže da treba ići samo ravno pa prijeći most. Most vodi preko Landwehr kanala – jednog od glavnih vodenih putova u Berlinu.
Za one koji ne znaju: Berlinčani jako vole svoje zelenilo!



Na sredini mosta na kolcu visi šalvaomini za slučaj da netko nehotice bućne u tekućinu!



Ljubazna curica mi je rekla da ću zgradu Muzeja lako prepoznati jerbo da na krovu ima avion. Avijon? Da, zbilja…



Ovdje je cijela zbrka mostova. Neki su cestovni, po nekima vozi "S-Bahn", a neki su od kolosijeka koji su opsluživali nekadašnji Anhalter Bahnhof koji je ovdje na lijevoj strani kanala





Stigao sam na cilj. Dobro je znati da tu blizu ima stanica podzemne (sad mi kažeš, magarac jedan, nakon što sam prehodao kilometre ispod žalosnih vrba…)



Muzej se nalazi u objektima nekadašnjeg teretnog dijela Anhalter Bahnhofa, a na prednjem dijelu su dogradili moderni dio od čelika i stakla. Na krovu/terasi se nalazi američki transportni avion Douglas C-47 Skytrain/Dakota kao uspomena na berlinski zračni most koji je Berlin spasio od izgladnjivanja i kapitulacije koju su htjeli nametnuti Sovjeti i njihovi istočnonjemački lakeji u razdoblju  od 24. lipnja 1948. do 12. svibnja 1949.





Uspješno sljubljivanje starog i novog. Koliko god tradicionalisti urlaju od užasa, to se od vajkada događalo (sjećate se samo zgražavanja kad su oni novopečeni graditelji Renesanse počeli svoje novotvorine umetati među gotičke katedrale?) i s malo truda bude uspješno.



Ova slika nije dio priče o muzeju, ali mi je bila simpatična. Porazgovarao sam s likom (Englez) koji je u samogradnji napravio bicikl na koji s prednje strane može nasaditi invalidska kolica i tako voziti svog paraliziranog sina. Pretpostavljam da naprava nije jednostavna za vožnju zbog dužine, ali ipak otac i sin mogu uživati u vožnji i razgledavanju.



I onda bi bilo dosta za danas, ne?

Zanimljivo.

Ak nije problem, malo bi bezobrazno upao u putopis, pa stavio jedan filmič o berlinskom U-Bahnu



A ovo o pješačenju kroz podzemne katakombe mi je poznato.

Dečkiii, ovo se ne radi. Uostalom, zašto da se ja mučim, strovalit ću slijedećih 200 fotki (samo dok počistim započeti tekst) pa onda lijepo dorađujte!

Je li me to oči varaju ili se i Pfaff zaista probudio iz putopisnog zimskog sna?
Čekamo nastavak.

Vrijeme je za nastavak, Berlin ipak nije u Peruu (za one koji ne znaju, rijec je o nikad dovrsenom putopisu s drugog foruma)

mladen_lucky je napisao/la:Vrijeme je za nastavak

Bit će, radim na tome, ali kako sam odlučio izbjeći neugodne situacije i strmoglaviti cijelu priču odjedamput, potrajat će dok sve napišem!
A imam i nekih drugih obveza

Evo, konačno nastavljam priču...

Uđimo, dakle…
Ovdje na ulazu nema onih poznatih Danteovih napomena pa ulazim lagašan i oslobođen straha!



Šta tu sve ima i dnevna ulaznica za obične posjetitelje. Niks popust za seniore. Pa da, zašto seniori uopće trebaju muzej kad se oni svega toga sjećaju uživo? Platih, dakle, 8 jevra za očekivano zadovoljstvo.



U izložbeno-umjetničkim se krugovima često spominje pošalica vezana uz definiciju instalacije: To je ono što se ne da ugurati kroz vrata izložbenog prostora. Tako i ovdje u prostranom ulaznom holu ima nekoliko takvih izložaka

Ovo su orgulje za praviti muziku u parkovima



Tkalački strojevi





Parostrojac na pumpu. Ili obratno, ne sjećam se više…



Ulazim u hodnik koji vodi do prostora posvećenih transportu. Za mene to znači uglavnom ono što trči po tračnicama, ali ovo su bicikli



Ovdje još fale Audrey Hepburn i Gregory Peck



Ovo su kolokvijano zvali Penny-Farthing. Za one koji ne znaju – Farthing je nekadašnji britanski novčić vrijednosti ¼ penija. Mi bi to mogli prevesti kao pet kuna-i-50 lipa. Meni, koji nisam nikad naučio voziti niti običan bicikl, nikad nije bilo jasno kako su se likovi penjali na ovo čudo, a bome niti kako se s njega silazili. Možda su po gradu imali strateški raspoređene ljestve i strunjače?



Ovo već izgleda normalno

Sic za obožavatelje čušpajza od graha?



Bač iz vremena Georga Agricole. Nisam uspio upratiti da li je u pitanju original kojeg su pronašli u nekom starom saskom rudniku ili je vrhunski izrađena replika. U svakom slučaju, ovo je prvo šinsko vozilo na koje sam se namjerio!



Kamenčuga je praotac svih bikova?



Sad je već ozbiljno. U vremenima prije uvođenja modernih željezničkih kotača, pokušavali su ljudi napraviti tračnice koje bi vodile kola s običnim kotačima. Bilo ih je dva tipa: s unutrašnjom i vanjskom vodilicom. U oba slučaja tračnice su imale "L" presjek. Ovo su tračnice s unutrašnjim vođenjem, a vozilo je dvoosovinski podvoz za prijevoz drvne građe



Parni stroj s balansirom. Klasični model ranog stacionarnog parostroja kakvog je definirao James Watt i kakvi su pogonili mašineriju po tvornicama i pumpe u rudnicima.



Rani putnički vagoni bili su često puta ekstremno mali. Ovo je nekakva luksuzna inačica s tapecirungom. U kutu, na otvorenom i izložen atmosferilijama (što ga je valjda držalo budnim) sjedio je kočničar.





Replika prvog praktičnog električnog vlaka kakvog je Herr Werner von Siemens pokazao javnosti na izložbi 1879. Pažljivim promatranjem natpisa na zidu iznad putničkog vagona, vidi se da vožnja nije bila badava. Koštalo je to 20 pfeniga po grlu. Za jedan krug?



Siemensov telegraf s kazaljkom



Vagoni na kat nisu moderna izmišljotina

Jedna rana Henschelova lokomotivica.





Zapravo i nije tako rana, ako je suditi po tvorničkom broju!



Kad je u drugoj polovici XIX. stoljeća krenuo buran razvoj željeznica, nicale su tvornice lokomotiva kao gljive poslije kiše!



Mješoviti vagon I. i III. razreda. Socijalne razlike su očite.
U dosta europskih muzeja sam vidio ovakav način prezentacije vagona s prikazanim presjekom, a poned čak i otpiljenim viškom. Jer kad mi pokažu vagončinu dugačku 12 metara zaguranu između još dva takva i k tome sa zamusanim prozorima i zaključanim vratima, onda mi to ne znači puno.



Dosta je komplicirano dokumentirati cijeli muzej držeći se kronologije pa sam stoga i odustao od toga. Trebalo bi sobom nosati i diktafon pa bilježiti utiske i podatke, ali to mi kvari karakter. Ide kako ide.
Ovo je jedna lijepa lokomotivica. Piše 1907 Hannover. Godina i mjesto proizvodnje? Možda.





Ima stubice pa se može i zaviriti u kujnu

Bio jednom davno neki Johann Friedrich August Borsig. Ćaća mu je bija kirasir (oklopnik) u vojsci, a inače kožarski majstor pa je mladi Ivan Miroslav krenuo to učiti. Nije mu pasalo pa se prebacio na tesarstvo. Usput se nekako počeo baviti i parostrojevima (čudna kombinacija: drvo + vatra?) i onda je jednog dana morao polagati stručni ispit. Nije tada još bilo Josipe Rimac pa je nesretnik pao na ispitu. Šef ispitne komisije, izvjesni Christian Peter Wilhelm Beuth, tadašnji glavni pruski autoritet za svu tehniku i tehnologiju mu je priopćio da bi bilo bolje da se vrati na nauk i produbi znanje. Godinu dana kasnije mu je uspjelo položiti pa je ubrzo odlučio otvoriti vlastitu ljevaonicu i tvornicu lokomotiva.
Napravio ih je nekoliko, a prva domaća lokomotiva koja se ukotrljala u Berlin imala je tvornički broj 24. i nosila je ime Beuth. Herr Borsig očito nije bio zlopamtilo!





Očit je uticaj američkog tipa lokomotiva kakve je Norris izvozio u Europu. U to su doba bile moderne lokomotive s jednom pogonskom osovinom pa je Borsig pod kuhinju podmetnuo trčeću osovinu kako bi smanjio osovinski pritisak. Šteta jer je izgubio dio adhezije…



Evo, sve piše





Rani odbojnici na lokomotivama i vagonima nisu bili proviđeni čeličnim oprugama. Pretpostavljam zbog nesavršenosti metalurgije. Umjesto toga bila je postavljena kožnata vreća ispunjena nabijenom konjskom strunom i ojačana čeličnim prstenovima



Još par sličica…







E, ovo je već sasvim suvremeno

Prva željeznička pruga s upotrebljivom parnom vučom u njemačkim zemljama bila je Bavarska Ludwigova (a da čija bi bila?!) željeznica, a na relaciji Nürnberg – Fürth vukla je svečani vlak lokomotiva "Der Adler" (orao) dobavljena od Stephensonovih iz Ujedinjenog kraljevstva. Bilo je to 1835. godine, a za stogodišnjicu tog eventa napravljena je vjerna replika. Ona se danas nalazi u muzeju u Nürnbergu i koliko znam, može ju se naložiti, a ovo u kredenci je umanjeni model. Vrlo lijepo izrađen.



Malo infrastrukture.
Košara je američki loptasti signal koji se mogao dizati i spuštati. Kad je bio dignut, označavao je slobodan prolaz i vlak je mogao protutnjati (odatle američki izraz "highballing"). Ono drugo nije šlapa za plažu već lopatica signala!



Jedna tipična teretnjača od sorte koju su zvali "long boiler". Nije kotao bio ekstremno dugačak već su kotači bili gusto zbijeni između ložišta i dimnice. Razlog? Kratke okretaljke!
Po parnom domu oblika kante za smeće na prvom prstenu kotla, Kobel-ovom dimnjaku ter dubokom pločastom vanjskom fremu s pravokutnim prorezima, vidi se da je austrijske provenijencije. Sagradila ju je fabrika StEG u Beču i vozila je na Buschtěhrader Eisenbahn, (B.E.B. češki: Buštěhradská dráha)



Kuhinja



En face. Tipičan austrijski štih



Frem je vanjski, a prigon je na treću osovinu. Polužje je skinuto



Rani putnički vagon za pučanstvo nižeg plaćevnog razreda. Zgodno za kakav ljetni Ausflug, ali kad krenu padaline, a trapatura se strmopizdi…



Otkako sam se prije 10-ak godina definitivno preselio u Gorski Kotar, strašno se palim na lijepe drvene izrađevine!



Da parafraziram Dantea: Izađoh da opet vidim sunce

Ovo je prva okretaljka koja opslužuje prvu šupu (roundhouse, rekli bi Ameri). Niks na vintu – ima elektromotor!



Usporedno s remizom vode dva kolosjeka. Pretpostavljam da uglavnom nisu u funkciji osim kad se kustosi igraju s postavom muzeja pa su pretvoreni u zanimljivu šetnicu. Kod nas su kamene kocke kao oblik kolničkog zastora uglavnom napuštene kao relikt primitivne prošlosti (svi koji su iz blata stigli u grad, vole asvalat) no na zapadu sam ih se u gradovima nagledao. Pogotovo u gradovima koji su na pješčanoj podlozi.



Objekti industrijske arhitekture građeni prije 100+ godina su izrazito lijepi i solidno građeni. Vjerujem da je ovdje bilo i obnove u stilu i duhu jer je, kao što već rekoh, željeznička infrastruktura bila u priličnoj mjeri stuckana u mrvice…



Bunar okretaljke i mimoilazni kolosjek



Most okretaljke. Ovo je definitivno novotvorina!



Ipak ima i vintu. Za svaki slučaj, ako im HEP isključi struju zbog neplaćanja



Aaaah! Ćenifa! Taman u pravom trenutku – k'o da su me pitali!

Ulazim u slijedeću šupu. Ovdje je, rekao bih, nešto modernija tehnologija



Kroz zamućeno staklo vidi se unutrašnjost upravljačnice starijeg tipa. Ponekad mi se čini da je projektantima ranih elektro- i dizel- lokomotiva ergonomija bila pomalo strana umjetnost?!



Herr Werner von kaže da je ovo lokomotiva za teretne vlakove. Ha, dobro onda…



Oduzimač struje. Lijevo gore visoko visi lijepi model kabinske žičare. Nije u pokretu





Rhätische Bahn (RhB) je najveća privatna švicarska željeznička kompanije. Središte joj je u Churu i vozi na metarskom kolosjeku. Nisam se nikad vozio (skupo, brate!), ali kažu da je to prilika da vidiš najljepše prizore iz švicarskih brdusina!



Jedna lokomotivica za podrebe iskorištavanja šumskog bogatsva. Rekao bih, sudeći po dimnjaku, da je i ona stigla iz neke austrijske fabrike. Obratite pažnju na vrata kojima je zatvoren stražnji ulaz u kuhinju. Prepostavljam da je, slično kao i na Guci, iza lokomotive vučen pomoćni vagon za drvni otpad kojim je ložena lokomotiva. Kobelov dimnjak osiguravao je da se šuma može spaljivati isključivo u kotlu lokomotive.

Napomena: Kraj većine izložaka postavljena je tabla s opisom. Nisam ih slikao jer to troši goleme količine vremena (jasno da nastojiš i pročitati na oba jezika), a nisam ga imao previše i tako sam se oslanjao na vlastitu memoriju pamćenja koja, nažalost, u mojim godinama i nije pretjerano pouzdana. No, nema veze…



I sve su to tu nagurali. Uključivo i uređaj za prisilno podmazivanje



Struja/dizel? Bo? Ne sjećam se više…