Tehnički muzej u Berlinu

Salonski vagon carskog/kraljevskog vlaka. Uvijek su se neki ljepše vozili



Pozlata i tapete u zlatotisku



Kao što veli ona reklama za tariguz: Tamo gdje i car ide pješke!



Ovo je, pretpostavljam, kupe za prateće osoblje…



Maketa jednog (???) mosta. Rana željeznička infrastruktura bila je mahom zidana (i to nevjerovatnom brzinom), a onda su se graditelji dokopali željeza/čelika pa im je krenulo



Aha! Ovo sam ipak slikao (sad vidite zašto se ne zaustavljam kod ovih ploča – to traje k'o nedjeljna misa u Sungeru dok sve ne pročitaš).

Pruska P8 (kasnije klasificirana kao serija 38). Jedna od najslavnijih njemačkih parnjača. Raspored osovina 4-6-0 ili po onoj kompliciranoj europskoj notaciji 2'C h2. Lokomotiva je projektirana taman na vrijeme da se u konstrukciju uključi i Schmidt-ov pregrijač pare. Izvorno je te lokomotive gradila tvornica Schwartzkopff u Berlinu i namjena joj je bila vuča putničkih vlakova. Kasnije su, jadne, vukle sve i svašta pogotovo tijekom rata. Prvi su primjerci postavljeni na tračnice 1906. godine.
Ideja je bila napraviti snažnu i jednostavnu lokomotivu s dva cilindra i bez kerefeka. U početku je bilo nekih teškoća pa su vršene različite izmjene i dorade, ali se na kraju sve posložilo. Tih je lokomotiva sagrađeno skoro 4.000 komada i pokazale su se uspješnim i beskrajno izdržljivim. Neke su vozile i duže od 50 godina.



Evo je. Otvoren je poklopac dimnice



Malo je mutno (ha, yeži ga, ne ide uvijek), ali se lijepo vidi mlaznica ispuha pare i cijevi Schmidt-ovog pregrijača.



Ovako su nekoć izgledale u punom sjaju i ljepoti



Da prekinem niz. Ovo je vagončić neke šumske željeznice. Služio je prijevoz i pohranu RAP-a. Umjesto zatvorenih stranica i krova ima šator (sic!)

Još jedna ploča za čitanje. Pruska S10 (kasnije klasificirana kao serija 17). Raspored osovina 4-6-0, ali s 4 cilindra ili po onoj kompliciranoj europskoj notaciji 2'C h4. Te su lokomotive bile logični nastavak serije P8 i bile su namijenjene vuči brzih vlakova.
(Za one koji ne znaju: P = Personenzug / putnički vlak; S = Schnellzug / brzi vlak)

Lokomotiva je bila 4-cilindrična da bi se osigurao mirniji rad. Bilo ih je nekoliko podserija i neke su bile s dvostrukim rastezanjem pare po DeGlehnovom principu. Nije ih previše sagrađeno – svega 2oo-tinjak. Nisu se previše dugo održale. Malo duže u DDR-u.



Ovu su djelomično raskopali kako bi poslužila kao sredstvo za poduku.



U kuhinju se može po carski raskošnom stubištu





Uvijek sam mislio da su cilindri parostrojeva bili brtvljeni nekakvom kučinom. Ovdje se lijepo vidi da je tehnologija metalnih brtvi prilično stara



Polužje



Kotači. Sreća te nisu svaki paok posebno obilježili. Jer Švabama je svašta slično



Križna glava



Jedan lijepi model (nisam nigdje našao ozbiljnu sliku "u živo")



Lokomotiva s druge strane ima kasniju oznaku serije 17.

U kredencama imade nekoliko lijepih modela putničkih vagona kompozitne gradnje



Prije 150 godina činilo se da je parni stroj (uprkos svojim manjkavostima) rješenje za sve tehnološke probleme. Pogotovo one u prijevozu.
Ovakve male lokomotivice građene se u stotinama primjeraka i nalazile su se svagdje gdje je nešto trebalo vući ili gurati. Ono što mnogi zaboravljaju kad kritiziraju parnu tehnologiju jest da je održavanje bilo jednostavno i svaki bolji kovač je mogao servisirati lokomotivu što je razina dosegnuta jedino kod Moskviča i donekle Lade!



Još nekoliko lijepih vagona





Opet malo socijalnih razlika. U trećem razredu je kod duljeg putovanja htjelo biti malo tvrđahno za ona poštovana tri slova na donjem dijelu leđa! Ali i to je bilo bolje nego stajati



Rani oblik spavaćeg vagona. I tu se glede rješenja nije bogznašto promijenilo



Idemo malo u prošlost. Pruska S3 (kasnije klasificirana kao serija 13). Raspored osovina 4-4-0 (što neki zovu "American"), ali s dvostrukim rastezanjem pare i 2 različita cilindra ili po onoj kompliciranoj europskoj notaciji 2'B n2v. Te su lokomotive bile namijenjene vuči brzih vlakova.
Sagrađeno ih je nešto preko 1.000 komada i neke se preživjele i WWII.



Kad imaš puno lokomotiva jedne vrste onda si možeš priuštiti luksuz da jednoj otpiliš prednji dio i izložiš kuhinju na uvid posjetiteljima. Iako, moram priznati da mi nije jasno zašto nisu pokazali prednji dio jer dvocilindarski compaund s vanjskim cilindrima različitih dimenzija je zanimljiv prizor (doduše jedino kad loksu gledaš en face).



Još jedna industrijska lokomotivica



Ova je radila u nekoj plinari. Bit će da je dovlačila ugljen, a odvlačila koks i pepeo. Obratite pažnju na parno zvono na rafungu. U industrijskim pogonima je dobro dodatno upozoriti na lokomotivu u pokretu, a ne da poslije bude "nismo znali!"

Kažu biciklisti: "Ko maže, taj i vozi!". Izgleda da isto vrijedi i za lokomotive!



Još jedna industrijska. Čemu služi ona nakupina ventila, nisam skužio. Vjerovatno čak negdje i piše



Njemačka je carevina (II. Reich) imala u istočnoj Africi zanimljivu koloniju. Mnogi tvrde da je to bila najpristojnije uređena i vođena kolinija. Ha, valjda. Navodno su čak i aboridžani bili zadovoljni.
U Njemačkoj istočnoj Africi, postavili su kolonizatori prilično značajnu mrežu pruga metarskog kolosjeka, ali su za vojne i neposredno-eksploatacijske potrebe postavljali i pruge širine kolosjeka od 600 mm. To je bio njemački vojni standard – i nekadašnja vojna željeznica u Makedoniji ("Pampur") imala je tu širinu kolosjeka.



Lokomotivica. Palme su meščini iz "Bauhausa"





Iako britanski izum, lokomotive sustava Beyer-Garratt nisu se primile nigdje u Europi. U UK ih je bilo svega nekoliko komada, a Ameri za to nisu htjeli ni čuti. Svi su izgleda više voljeli Malletice. No, zato je taj tip lokomotive doživio svoje zvjezdane trenutke na jugu Afrike. Neki kasniji modeli su doživjeli gotovo divovske proporcije i vukli su teške teretne kompozicije na uskim kolosjecima.



Ovu je lokomotivu sagradio Hanomag za željeznice u Južnoj Africi i vozila je na kolosjeku od svega 610 mm (2").



Herr Oberbahnmeister Gauert sačinio je vlastoručno ovu drezinu 1884. godine. Vjerovatno se njome i vozio inšpicirajući prugu.



Još malo kredenci s modelima vagona. Na donjoj polici je specijalni Krupp-ov vagon za prijevoz teških topova



Podvozje i pogon lokomotive sistema Mallet.



Na uspomenu gospodinu Georgu Knorru koji je usavršio kočioni sustav na pogon stlačenim zrakom.



I sad bi malo bilo dosta željeznica!

Ima u muzeju još dosta toga zanimljivog… Neću se predugo zadržavati, ali ipak.
Odio posvećen tiskarstvu



Robne marke?



Malo fotografije. Jedna lijepa kamera s mijehom



Nijemci su rodonačelnici fotooaparata koji su koristili 35mm film. A imali su i vrhunsku optiku. Onda su ih kopirali Rusi pa Japanci i više nisu No.1.





Malo dvookih kamera. U pravilu su koristile smotane filmove formata 6 x 9. Najpoznatiji je bio njemački Rolleiflex, a onda su braća Česi napravili kopiju i nazvali ga Flexaret. Svaki osnovnoškolski fotolaboratij u mom djetinjstvu imao je takvog.
Oni kutijasti s jednim okom su jako otmjeni i njima su elitni fotografi slikali gole tete za "Playboy"



Pribor za kopiranje fotografija. Uobičajeno je govoriti o "razvijanju" slika što je skroz pogrešno, ali tu više nema pomoći. Uostalom, pojavom digitalne fotografije, gotovo je nemoguće pronaći laboratorij koji ti hoće kopirati fotografiju na fotopapir (probao ja)



Svjetlomjeri i srodna krama



Uređaj za montažu filmova



Mikrofotografija iliti kako slikati lijevu prednju nogicu jednog hrušta!

Kad vidiš drveno kućište, znaš da je aparat star



Bacim pogled uokolo. Lijepo je uređen postav





Nijemci su ponosni na svoju tradiciju brušenja optike



Teška artiljerija…





Kad sam našao prozor, bacio sam pogled kroz njega



Dimnjak. Pretpostavljam od mašinhauza. Jer u remizi je trebalo puno energije za svašta



Sve se ovo zbiva pod stropom lokomotivske šupe. Nakon obične fotografije slijedi kinematografija.
Naprava na sredini dvorane naziva se Zoetrope i jedna je od preteča kinematografskih prikaza. Temelji se na korištenju stroboskopskog učinka. Cilindar se mogao zavrtiti na okomitoj osi, a na unutrašnjoj strani bila je vrpca sa slijedom sličica nekog objekta u fazama pokreta. Motritelj je kroz okomite proreze gledao slike na suprotnom obodu cilindra i dobio dojam kretanja. Ta igračka je bila strahovito skupa, a osobito su koštale vrpce sa slikama i bila je zabava za bogate građanske obitelji. Nije za sumnjati da su se na tržištu ubrzo pojavile sličice s raznim damama koje su čedno svačile potsuknje i raskopčavale korzete!

Naziv dolazi od grečeskih riječi zoe = život i tropos = vrtjeti. Ajmo reć "kolo života". Bilo je više izumitelja koji su radili naprave na sličnom principu i svi su u smišljanju imena obilato posezali u blago klasičnih jezika!



Evo ih još kojekakvih. Šareni tuljac skroz desno naziva se kaleidoskop i bila mi je to omiljena igračka kad sam bio mali

Bradati lik na slici je Eadweard Muybridge jedan od pionira fotografija u pokretu. Njegov najslavniji uspjeh bio je niz fotografija (prizor je na fotografijama i maketi) kojim je dokazao da konj u trku ima u nekim fazama sve četiri noge u zraku što se dotad nije smatralo realnim (jer konji ne lete, zar ne?). Koga lik zanima, neka ga potraži na Jubitou, ima dosta njegovih filmića. Neki su čisto nečedni!



Jedan od ranih kinoprojektora



E, ovoga se već sjećam!



U ovoj dvorani je na sredini postavljen blok klasičnih sjedalica iz nekadašnjih kinodvorana (fale samo ljuskice od košpica na podu). Tu si posjetitelj može malo odmoriti umorne nogice i na velikom ekranu pogledati malo pokretnih slika



Oprema za montažu analognih filmova. Na karikaturama su prikazani poslovi i aktivnosti kod pravljenja filma

Uuups! Evo me u prizemlju i opet nekakva lokomotiva. Ova je meščini iz nekakvog rudnika ili čak rane faze S-Bahna i pomalo je ofucana…





Ako je suditi po kolekciji oduzimača struje, mislim da je multisistemska. Ili trofazna?



Upravljačnica. Malo farbe ne bi škodilo



Staaken je predgrađe Berlina kraj Spandaua. Nekoć su tamo bile proizvodne hale gdje su tijekom WWI. radili cepeline za ratnu uporabu, a kasnije su pravili i goleme bombardere.
Naselje je povezano s Berlinom regionalnom željeznicom (planira se i S-Bahn). Ovo je otpiljeni upravljački dio jednog EMU-a, mislim ipak da je iz U-Bahna.



Brundava smrdljifka



Pogled odozgo na pantografe. One dvije parnjače nisu primijetili kad su slagali postav izložbe





Još malo parnjača. Ovo je izgleda opet jedna Garratica




****
Električna lokomotiva klase E71. Malo je zdepasta pa su ju zvali i "mini krokodil"



Ima neka tajna veza između lokomotiva klase 97 i zupčanika. Jer lokomotive koje su preko Ivan-planine i Komara gurale i vukle vlakove po nazubljenoj letvi pripadale su toj klasi, a sad ispada da su i u Würtenbergu postojale dvije parnjače s istim brojem klase koje su isto po nazubljenoj letvi vukle i gurale vlakove. Svašta, to nisu čista posla!





"Bosanke" su pogon zupčanika imale pomoću cilindara smještenih unutar frema za 760mm kolosijek, a ove su na normalnom kolosijeku i svi su im cilindri vanjski. Šta su onda metnuli unutra?



Očito svašta!



Ipak, ima još mjesta. U svakom slučaju, ovi mehanizmi su morali biti noćna mora majstorima u radioni kad bi se nešto pokvarilo



Komadić nazubljene letve sustava "Riggenbach"



U kredencama se može vidjeti cijelo čudo različitih memorabilija vezanih uz lokomotive i željeznicu.



Model parne skele/trajekta za prijevoz vagona. Kad nema mosta, i to je dobro rješenje. A dobro dođe i kad nabujala tekućica otplavi most.

A kao što se vidi iz priloženog u pozadini, nekad je svaka bolja kolodvorska mehana imala krigle za pivu s vlastitim logom. A ne kao danas kad ti na čaši samo piše Zlatni Pan (a unutra je Žuja) pa ne znaš jesi li na kolodvoru, u šoping centru ili na korzu



Malo sam izašao na zrak!

Okretaljka br. 1. I onaj viiisoki dimnjak kojeg sam gledao s gornjeg kata lokomotivske šupe



Ovaj gari k'o da mu gori perje na repu!



Okretaljka br. 2. i drugi blok lokomotivskih šupa. U pozadini se pokraj dimnjaka vidi i vodotoranj. Jer parnjače su bile vazda žedne



Kolosijek za namirivanje. Lijevo je estakada, a desno vodonapojna pipica









Priča (kao i uvijek) završava bikom!



Ima tu neka tekućica i vodenično kolo koje nešto pokreće, ali je objekt zakračunan pa nisam postao nešto bitno pametniji glede aktivnosti



Glavni dio tekućice



Cijeli kompleks još nije obnovljen. A moguće ga i ne kane obnavljati pa su ruševinu jednostavno ogradili da se nekakva budalet'na ne strmopizdi.

Holandija (vulgo: Niskozemska)?



U sklopu muzeja nalaze se i dvije vjetrenjače. Nisam neki znalac vjetrenjača, ali ću ipak nešto pokušati…
Elem, vjetrenjača na slici zove se na engleskom Skirt windmill oliti "vjetrenjača oblika suknje" zbog oblika gornjeg dijela (najčešće osmerokutnog tlocrta). Taj dio je bio vrlo lagane konstrukcije i služio je samo kao zaštita osoblja od atmosferilija. Na vrhu je bila pokretna kapa koja je nosila krila vjetrenjače. Mala vjetrenjača na kapi služila je za zaokretanje kape u najpovoljniji položaj. Kako je bila postavljena usporedno s osovinom krila vjetrenjače, imala je poluautomatsku povratnu vezu. Kad bi krila vjetrenjače došla u najpovoljniji položaj, mala vjetrenjača je bila bokom okrenuta na vjetar pa se nije okretala. Vjerujem, doduše, da je ipak postojao neki mehanizam kočenja.



Ovo su krila neke rashodovane vjetroelektrane kakve je Portos postavljao po Lici i Krbavi



Parni (?) remorker. Fali mu srednji dio



Ovo je najuobičajeniji tip vjetrenjače. Zovu ju jednostavno "vjetrenjača na stupu". Cijela konstrukcija je bila nasađena na središnji stup/stožer i na njemu se mogla okretati kako bi se krila okrenula prema vjetru





Dugačka greda služila je za zakretanje vjetrenjače. Kad bi mlinar podviknuo: "Ajmo, dečki!", kalfa i tri šegrta bi se sjurili dole, poduhvatili gredu i gurali ju dok se krila ne bi okrenula prema vjetru…

I onda sam se laganim korakom (mo'š mislit!) vrnuo po obilaznom kolosjeku do ulaznog dijela muzeja.
Za početak ima tu puno zrakoplovaka. Tu sam tanak (eh, da je bar Plameni samnom – to je njegovo područje).

Ovo su ostaci aviona DO 27 u kojem je poginuo njemački fotograf i zoolog Michael Grzimek nakon što se avion sudario s .
Njegov otac Bernhard nastavio se baviti proizvodnjom prirodnoznanstvenih filmova i jako je zaslužan za razvoj i očuvanje nacionalnog parka Serengeti





Sportsko-rekreativno jato



Stara, dobra "Tante Ju"



Drvena jedrilica



Opet jedan Švicarac? Ovaj jadničak visi u prostoru obješen za nos, ali sam ga ja slikao tako da izgleda da normalno leti.
Nisam imao pojma o čemu se radi pa sam izvukao džoker "pitaj prijatelja" i Plameni mi je brzo odgovorio. Hvala mu!
Daklem, radi se o njemačkom naprednom trenažnom jednosjedu Bücker Bü 133 Jungmeister iz 30-ih godina. Napravljeno ih je svega nekih 250 komada, a Švicarci su bili među jačim korisnicima. Bilo ih je inače posvuda.



Klubovi "Mladih tehničara" nisu bili jugoslavenski izum – bilo je toga i drugdje i ranije. Mislim da je ideja izvorno sovjetska!



Ovo mi liči na ME 110, al' nisam sasvim siguran. To zbiljam nije moje područje interesa (ali kad sam već tu, a imam fotić u rukama…)



Invertirano galebovo krilo? Je li moguće da je ovo Vought F4U Corsair? Tj. njegovi ostaci. Koliko znam, tih aviona nije bilo na europskim bojištima???

Još malo zbrda-zdola…





Buha na mlazni pogon? Nije baš. To je Heinkel He 162 od milja zvan i Volksjäger (narodni lovac), Hitlerov dešperatni pokušaj iz 1945. kojim se nadao preokrenuti ratnu sreću. Koliko znam, nije mu uspjelo.





Radno mjesto pilota borbenog zrakoplova. Nije mu baš bilo komotno
Za one koji ne znaju: Pilotska sjedišta nisu imala tapecirung. Pilot je sjedio na torbi s padobranom!



E, sad. U nekim avionima je bilo udobnije!



I evo me na krovu. Iznad mene na žičicama visi slavna Dakota, službeno Douglas C-47 Skytrain.
Dakota je britanski naziv. Sva vojna oprema koju su Britanci dobivali od Amera dobila je neki drugi naziv. Tako je američki tenk M3 Lee u britanskoj terminologiji postao M3 Grant! (Istinabog, bilo je tu nekih sitnih razlika)



Pogled u dubinu na zbrku mostova preko Landwehr kanala. Ono s čeličnim mostom je pruga S-Bahna



Vaš izvjestitelj (slikao me neki ljubazni turist kojih je pun Berlin!)



Ovaj reklamira novine. Bolje nego Lidiju Bačić

Berlin je (oduvijek bio) pun zelenila. Nažalost, tijekom rata, a posebno tijekom berlinske blokade, puno je stabala posječeno za ogrijev, ali sve se to već oporavilo



Refleks oliti odraz



Natrag među opnokrilce!



Europa je tijekom prve polovine XX. stoljeća imala fetiš aerodinamičnih vozila. Jasno da su to najprije vježbali na lokomotivama, a onda je nekome palo napamet avionsku tehnologiju primijeniti na cestovna vozila za prijevoz ljudi (po germanski: PKW).
Očekivale su se gotovo nadzvučne brzine, a jedno od ponuđenih rješenja bio je RUMPLER Tropfenwagen (kapljičasti auto?)



Zvjer je trošila 20-25 litara na sto, a maksimalna brzina je bila 95 km/h. Moj Figuar je bio u tom smislu puno bolje rješenje (a i lakše ga se parkiralo!)





Danas bi te na cesti zaustavio prvi drot jerbo u zakonu o prometu negdje piše da vozilo na prednjoj strani mora biti proviđeno s najmanje DVA jednaka svjetla!



Jedrilica "leteće krilo"



Drveni kostur jedrilice. A ugledao sam i kažiput za do ćenife što me posebno razgalilo!



Nekakav raskopani lovac iz '40-ih godina prošlog stoljeća. Ostalo nepoznato

Prvi avion kojeg su projektirali i proizveli dvojica genijalaca koji su se zvali Heinrich Focke i Georg Wulf. Napravili su mali putnički avion za 4-5 putnika s idejom međugrackog povezivanja. Pilot je šoferirao iz otvorenog kokpita na gornjoj strani, a putnici su se vozili u zatvorenoj kabini.
Proizvedeno ih je nešto više od 20 komada, a likovi su onda otvorili i projektni ured





Možda ovamo spada onaj frižiderić s pijačom?



Još jedna jedrilica



Grunf?



Ne znam što ovo tu radi? Je li u pitanju komad lokomotivskog kotla pogođen bombom ili dio podmornice? Dio zrakoplova sigurno nije…



Etrich Taube oliti grlica! Prvi masovno proizvedeni njemački ratni avion. Konstruirao ga je Austrianac Igo Etrich, a onda je njemačka tvrtka Rumpler počela proizvodnju u Njemačkoj. Čak su prestali plaćati Etrichu patetntna prava! Prvi modeli su izgrađeni 1910. i nisu bili naoružani. Ideja je bila koristiti ih za izviđanje i korekciju artiljerijske paljbe (sic!). Osim Nijemaca, koristili su ih i tadašnji saveznici u Centralnim silama – Italija i Austrougarska.
Povijesna zanimljivost: Kad je Italija zaratila 1911. s Osmanskim kalifatorm u Libiji s nakanom osnivanja kolonijalnog carstva (malo su zakasnili, ne?), bacio je neki talijanski pilot iz grlice dvije bombe od po 2.2 kg na tursku vojsku. I tako je počelo, a kraja se ne vidi…



Ove su avione proizvodili po licenci svi mogući. Navodno je ukupno 14 različitih proizvođača radilo te avione. Ovo je kasniji model Jeannin Stahltaube s metalnom oplatom nosa.
Avioni su bili vrlo stabilne platforme za izviđanje, ali su sporo reagirali na promjene smjera, a i bili su spori zbog slabih motora pa su brzo padali žrtvom agilnijh protivnika. Već nakon prvih šest mjeseci rata povučeni su s bojišnice i prebačeni na obuku pilota. Mnogi kasniji njemački zračni asovi naučili su letjeti upravo na tom avionu.



Maketa avijatičke izložbe? Lako moguće



S ovakvom se letjelicom Otto Lillienthal, pionir njemačkog zrakoplovstva, strmopizdio s nekog brežuljka i slomio vrat

Leonardo da Vinci? Posve moguće, taj se zanimao za sve i svašta



Upravljačnica i putnički prostor letjelice lakše od zraka (vulgo: balona). Ta se tehnologija nije do danas bitno promijenila



Balon za interkontinentalna putovanja

Za kraj – malo pomorstva i općenito vodoplovstva

SMS Baden bio je najmoderniji i najsavršeniji ratni brod njemačke carske mornarice. Po nekim tvrdnjama taj je (super)drednot bio po svemu nadmoćan bilo kojem protivniku iz ratnih mornarica sila Antante. Imao je samo jednu manu – prekasno su ga zgotovili pa mu je karijera ispala neslavna.
1918. bio je interniran s ostatkom flote visokog mora u Scapa Flowu, a kad se flota 21. lipnja 1919. samopotopila, britanski su se mornari pravodobno ukrcali na brod i nasukali ga. Kasnije su ispumpali vodu, detaljno ga ispregledali i onda iskoristili kao metu za vježbe gađanja. Potopljen je 16. kolovoza 1921.
Navodno su Nijemci planove za brodove klase KMS Bismarck temeljili na ovom projektu.



U Scapa Flowu bila su internirana 74 broda. Kad je admiral Ludwig von Reuter dao nalog da se brodovi samopotope, na dno su otišla 52 broda. Neki su još uvijek "tamo dole", ali većinu su izvukli i kasnije raspilili. Ovaj dio izložbe sastoji se od visokih staklenih stupova napunjenih pijeskom. Na vrhu su replicirane podvodne situacije na mjestu potapanja nekih važnijih brodova s modelima brodova i njihovim točnim položajem.





Zanimljiva popratna priča: Nakon WWII. i početne euforije testiranja atomskog oružja u atmosferi, atmosfera je nepovratno onečišćena radionuklidima, najviše Kobaltom-60. To radioaktivno zagađenje prodire tijekom procesa proizvodnje čelika u metal i tako on postaje blago radioaktivan. Nije to (pretjerano) opasno jer još ne svijetlimo u mraku, ali za uređaje koji služe za detekciju radioaktivnosti (Geigerov brojač) potreban je "nezagađeni" čelik. I našli su ga upravo na olupinama njemačkih brodova u Scapa Flowu koji su danas najvažniji izvor…

Ovo nije pešekan, ovo je mala podmorničica



Model ratnog broda iz rane faze



Oprema mornaričkog dočasnika: bodež i svečani pojas



Uuuuf: Brodova, brodića i jedrenjaka koliko hoćeš. Moram priznati da mi je već pomalo dosta



Kanalski tegljač





Ima i ćenifu!

I evo me opet u ulaznom prostoru. Bacam pogled na izložene satne mehanizme (zato da ne bacim pogled na restoran jer mi se isti ne uklapa u koncepciju)





Ima tu i suvenirnica koja prodaje sva čuda i blaga gospodnja. Odlučio sam se i priuštio si knjigicu o berlinskim željeznicama. Dok sam plaćao, dogodio mi se jedinstveni slučaj: Ljubazni gospodin na kasi me zamolio, sveudilj se izvinjavajući, da mu uz karticu pokažem i neki identifikacijski dokument… Mislim da mi se to nikad uživotu nije dogodilo!



Iz rečene knjige sam za potrebe ovog izvješća črapnuo snimak iz zraka prostora nekadašnje remize Anhalter Bahnhofa (kao što rekoh na početku: Zar su već onda imali dronove?)



Ovako Google Earth vidi današnju situaciju. Lijevo se vidi krnjatak nekadašnje zgrade kolodvora, a muzej je točno sjeveroistočno iznad onog kompliciranog S-Bahn raskršća



Onda sam se uvaljao u sredstvo javnog prijevoza i dao se odvesti do Breitscheidplatza gdje se nalazi još jedan znameniti berlinski landmark – ruševina nekadašnje spomen-crkve cara Wilhelma I. Berlinčani ju zovu "šuplji zub". Ostavljena je u takvom stanju kao memento na strahote rata (kojeg je Njemačka i izazvala, ne jedamput). Izgleda da su se opametili za razliku od…



Odatle mi je bilo za prehodati jedva nekih kilometar i pol do mog veselog Vijetnamca…



… koji me nahranio jednim lavorom odlične juhe s puno povrćki i tofuom. Legla je k'o budali šamar



Na putu doma sam si kod nekog Kineza kupio kapicu



Bio je to dosta naporan dan.

POVRATAK ili KAKO JE SVE ZAVRŠILO

Završilo je slično kako je i počelo – nakon dobrog doručka i oproštaja od ugodnog hotelčića oddrndali smo se (jer je pločnik kaldrmisan, a jedini glatki dio je biciklistička staza po sredini po kojoj je životoopasno hodati) do podzemne, a onda smo nastavili busom da aerodroma Berlin-Tegel. Po torbama i koferima sudeći – nismo jedini



Slično kao i u zagrebačkoj zračnoj luci neobičnog imena, odlazak je s gornjeg kata



Iznimno, odlazak nije u cik zore. Doduše, to još uvijek ne znači da će biti tada!



Nakon obavljene aerodromske peristaltike, smjestilo nas je u čekaonu. Bilo je pakleno vruće



Moja unuka pazi na mene. Tijekom petodnevnog borafka u Berlinu, sreli smo se nekih četiri puta. Jer mladi imaju svoj đir i žive po noći, a ja sam dnevni ptičičuljak! I imam posve druge interese, a i svoj tempo kretanja.



S RyanAirom nikad ne znaš (departure – late, arrival – maybe). S pristojnih dva sata čekanja preko ETD konačno nas je izvelo na užarenu stajanku i poslalo da otšetamo do letjelice. Kad sam pokušao dijagonalno skratiti put, strogi redar me vratio natrag na obje katete.



Evo nas je natrpalo na ona bedekekovačka sjedišta koja imaju jedinu prednost da ti onaj ispred ne može zdrobiti koljena jer su nasloni fiksirani



Izborio sam se za mjesto do prozora (ipak sam ja senior, a juniori će ionako nanati).
Iz iskustva znam da RyanAirove sestre Dese vole na putnicima trenirati strogoću pa ako vide da imaš fotoaparat rezolutno zahtijevaju da ga spremiš. Nikad nisam skužio zašto, ali sam dvaput popušio foru. "E, nešeš više", rekao bi patak Dača. Fotić sam imao spremljen, a onda sam ga diskretno isukao…



Nakon obavljenog bogoslužja s maskama i pojasevima za spašavanje, kabinsko osoblje se povuklo, a ja sam mogao na miru slikati. Pa-pa, Berlin!



Ovo sad već liči na zoom





Oblačići iznad Alpa (?)



Kad nije bilo oblaka, mogao sam duboko dolje vidjeti brežuljke i livade i ustanovio da je stara, dobra Europa zapravo poljoprivredno područje puno seljaka. Sad su mi i rezultati nekih izbora puno jasniji!

Trst! Huraaa, doma sam!



Obala Istre



Čuveni ištrijanski rotori!



je skromno i samozatajno čekao na suncu.



Nisu me baš ni ogulili – došlo je nešto preko 230 dlakavaca. Volim ugodne, male provincijske aerodrome s razumnim cijenama parkiranja



ZCPRsaR "Milja". Baš lijepi doček



Najbolja itd., itd. oliti nas je dočekala s kompletnim ručkom.
Vijetnamac je Vijetnamac, ali doma je najljepše. A imamo i klimu u kući







KRAJ – THE END – КОНИЕЦ – NEMA VIŠE

PS: Ako mi se potkrala neka greška, a netko zna više i bolje, rado ću privatiti svaki ispravak i/ili nadopunu!

Pfaff je napisao/la:
Pribor za kopiranje fotografija. Uobičajeno je govoriti o "razvijanju" slika što je skroz pogrešno, ali tu više nema pomoći. Uostalom, pojavom digitalne fotografije, gotovo je nemoguće pronaći laboratorij koji ti hoće kopirati fotografiju na fotopapir (probao ja)

Genijalan putopis, hvala na dugo iscekivanom nastavku!

Postoji firma u Velikoj Britaniji koja radi upravo to - digitalnu fotografiju (pozeljno je u sto vecoj kvaliteti) laserskim osvjetljivacem (vulgo: belihterom) prenosi na pravi crno-bijeli fotopapir. Dostava gotovog proizvoda postom, placanje karticama , cijene relativno umjerene

HARMAN LAB

Nisam bio na 4umu jako dugo i mogu ti reći da si me fino iznenadio.
Odličan putopis po običaju i jako je lijepo da si se odlučio podijeliti ga s nama.