Na Bolovanju

Dolazimo do dijela gdje se Rudina pretvara u terasu iznad trga s rive:







Dok je dole "Vendetta", gore je pizzeria "Skalinada" ... i još jedan ili dva brzogriza (nikak da ih prebrojim), mesnica, pekara, frizerka ...

I došli smo do škole:







Ovakvi su skoro svi poklopci šahtova po Bolu:



Rudina se kod škole transformira u svojevrsni parkić-trgić kojeg najvećim dijelom zauzima kafić "Marinero".



Kad je kakva utakmica, onda se na fasadi škole objesi platno za TV-projekciju i gosti navijaju kak je to već red, način i običaj:







Školske pauze djeca provode upravo tu vani, igrajući lovice oko stolova, uz s mirise vinskih bačvi iz podruma.

Između škole i kina je prolaz sa skalama do benzinske:







Ako bi neko pomislio da su ova uska bijela vrata ulaz u kino, prevario bi se. Doduše, tud ulazi i izlazi kino-operater, a publika kroz ova željezna desno. I da, gore je terasa bez krova i kino još uvijek dela!



Kod kina prestaje Rudina i počinje Ante Radića (kaže ona emisija od neki dan da je bio arhitekt i smislio palaču ispod crkve u kojoj su ribarnica, Kozum i galerija):



Malo dalje je prolaz na rivu:



Tu se razina već poravnava s rivom:



Jedna poprečna kalete uzbrdo:



I pogled unatrag s iste pozicije:

Malo dalje, jedna autentična ruševina. Godinama je bez podova i krova (i vlasnika?), no još uvijek odlično ispunjava prostor ... i čeka svog obnovitelja:



Pokraj je slijepa kaleta - defakto, ulaz u nešto kao privatni trg - dvorište:









Kakogod, još može nositi reklamu za salon.

Prekoputa je jedan prolaz na rivu:







Malo dalje, još jedan:



A prekoputa, još jedna kaleta uzbrdo:





Dolazimo do parkića između Radićeve i rive:



Još jedna kaleta uzbrdo:



I još dvije:





Pogled unatrag:

Zadnji dio Radićeve spaja se na Bračku cestu.







Mjesto gdje se iz Radićeve prelazi na Put Zlatnog rata i gdje Bračka cesta izlazi na obalu.
Pogled uzbrdo Bračkom cestom:



Vraćamo se prema centru - desno je Bračka cesta i početak rive (iako je preko zida obaloutvrda):







I povratak do parkića s parkiranim kaićem:

Fontana:



Bez vode:



Istisnuti kaladont?



Perec?



Fiš deliš:





Umjesto toga skupog brzogriza (uglavnom losos), do prije koju godinu su u zidu bila jedna krasna vrata o'konobe:

Idemo rivom prema benzinskoj pumpi:



Slijedi spomenuta sladoledarnica s najskupljim - i najboljim sladoledom:







Onaj prolaz s rive:



Pogled unatrag:



Kraj ulaza u benzinsku, autobusnu i vlačnu stanicu, meteorološki stup:









Niš se ne vidi, pa se pouzdajem u mobitel i osjetila.  

I, na kraju, benzinskom pumpom smo zaokružili obilazak centra grada, što rivom, što prvom paralelnom ulicom.

Prije nastavka, da bacimo pogled na centar i cijeli grad s mora:





Oni sa špijunskim sklonostima bi zaključili da motivi nisu ovogodišnji, pa bum im poremetil zadovoljstvo i potvrdil da su snimljene prije 12 godina.

Tapa-tapa



Tapa-tapa dakle, nikako ne traje jednu hodinu (sat, uru), nego tek 20-ak minuta normalnog hoda (pola sata šetnje, ili 15-ak minuta usiljenog marša kojeg prekticiraju načešće Čehi i Švabe). Iako dolaskom Bibe kreće konvoj prepunih taxi-boota prema Ratu, definitivno je veća navala pješadije (25 kuna je 25 kuna).  

Iako tapa-tapa počinje na gatu kraj benzinske, ispred Prve dalmatinske, uključuje i prvih 200-300 m rive do ovog monumenta:





Sram bilo svakog ko pomisli da je to spomenik klitorisu ili falusu - navodno je umjetnik imao na umu sam Zlatni Rat s njegovim migavim kli... vrhom.  

Plato na početku Puta Zlatnog Rata sadrži još štandove iznajmljivača dvo- i četverokotača, gradski recipijent svih kanalizacijskih kloaka (što se osjeti u vidu vonja friško kuhanog zelja) i prekoputa brzinski restoran (začudo, vonj ko da poznaje granicu svog dosega, i ne osjeća se čim se dođe do ograde restorana   ).

Put Zlatnog Rata je od ovih skala do samoga Rata oko 4 m široka staza popločena uglačanim mramorom i skoro cijelom duljinom prolaze kroz drvored visokih pinija.
Na početku, slijeva iza kioska, je nekoliko štandova sa suvenirima:













Osim uobičajenih suvenira i rekvizita za plažu, pretežu originalni suveniri (i kućni priibor) od bračkog mramora.

Nakon 10-ak štandova s obalne strane, slijedi niz takvih na suprotnoj:

"Voždovac"

Iza štandova, sve do tzv. Srebrnog Rata protežu se zidovi i/ili ograde (već prema tome, je li iza njih zemlja ili praznina).
Na cijelom tom nizu parcela bilo je do 90-ih radničko odmaralište neke beogradske firme. Domoroci ga prozvali Voždovac.

Odmaralište se sastojalo osim parcela i ograde, od niza jednobezobraznih prizemnica: dva prozora, terasa, niski mediteranski krov na 2 vode i puno raslinja na ogromnim okućnicama.
Pa kad je krenula privatizacija, neke su prizemnice malo nadograđene, puno nadograđene, prenadograđene (tako da se početni objekt više ne vidi) ili srušene pa nadomještene novim ...

Dvije ili tri su još u originalu. Čini mi se, upravo ova prva:



Ova je nadograđena:



Ova je originalna:



Teško je reći, ali vjerojatno nova od temelja:



Ni za ovu nisam siguran, ali mi vuče ne prenadogradnju:



Tu je i jedan od više puteljaka koji vode kroz naselje, do ceste za Zlatni Rat i Murvicu.

Nakon što smo ostavili štandove, na lijevoj strani je relativno nova invalidska plaža: odlična za skočit na kupanje nabrzaka i izbjeći gužvu do Rata i na Ratu:  



Još jedna originalna:



Desno nadogradnja, a u nastavku tri vile novogradnje:

Put je naravno, obogaćen nizom skulptura (ovdje su sve u kamenu). Prva je doduše na malo neočekivanom mjestu - molu na plaži:



... ljubičica bijela ...?  



Ne, ne, to je samo Mala Mare (pločica je u međuvremenu nestala)



Pogled duž divlje plaže ispred obaloutvrde, na čijem kraju se nazire spomenuti Srebrni Rat:



Malo dalje su ovi bubrezi:



Pa opet arhitektura & urbanizam (trebam napomenuti da unatoč i svakakvoj gradnji na periferiji, pa i uz ovo šetalište, urbanizam grada smatram pohvalnim, a tradicionalnu i suvemenu arhitekturu primjerenom ... za razliku od one u Veloj Luci).
Ovo je definitivno ... hm, nadogradnja   - lijevo se nazire originalna terasa:





U gustišu se nazire još jedna originalna:



Crv, lignja, slobodna forma ...?



Dolazimo do još jedne staze uzbrdo:





Za ove nisam siguran jesu li Voždovac, ili red dalje:



Pa još jedna:

Modernih još vila ima i još ih se gradi:











Sa suprotive strane Srebrni Rat.
Na špicu plaže možete nazrijeti nešto kao molić:



Međutoa, to je jedna od dvije kamene škrbe koje su ostale od projekta zvanog Srebrni Rat:



Jednom su općinske gazde došle na ideju da gornju lokaciju nadosipaju građevinskim iskopima i tako, skoro badava, dobiju rezervni rat.
Rečeno - učinjeno.
More se nije složilo s tim, i jednostavno je nestalo novog Rata.      
No, ostala je plaža i dva ostaka koji podsjećaju da se s prirodom nije poželjno glupirati.





S druge strane, još su zadnje kuće prvog reda do mora (ove su, mislim, iza Voždovca):

Iza Srebrnog Rata se proteže šumarak sa raznolikim sadržajima:



Još jedna skulptura:



Ćenife:



Čutura:



Stol za prisjest i prezalogajit:



Tri ... hm, kugle:



Najava hotelske firme "Bluesun".
Ja ga zovem blesun.  



Staza prema plaži Borak:



U pozadini se nazire Zlatni Rat:



Tron:





Plaža Borak:



Poznata po nekadašnjoj premijerki, koja se prije, tijekom i poslije premijerske karijere sunčala na njoj.

Od Srebrnog Rata se staza blago uspinje, slijedeći obalni pojas koji se izdiže iznad uskog pojasa šljunčanih plaža do visine koja je opasna po život:



Tako je tu skončao jedan od više Australaca tih godina na Jadranu, krenuvši pijan u noći isprazniti bešiku.  

Desno je "Bolero", ugodan cocktail-bar pod krošnjama u kojem sam dva puta popio odličan Mai Tai.  



Još skulptura:



U pozadini Hvarski kanal i Hvar:



Staza je ovdje horizontalna:



Delfin:





Ono kad ti mramorni blok ima greške u sredini:



Još plaže Borak:

Staza ide dalje, a u pozadini se naziru platna nekog novog bara:



Jedan od 3 blesunova hotela (možda "Borak"?):



Spomenuta odmetnuta geološka struktura:



Drug je Tito bio ovdje ...?  



I ovaj serekeš je relativno novija pojava:



Staza se sad blago spušta:



Ova favela je nakupina iznajmljivača adrenalinskih rekvizita:





Potok:

Ima pravde! Ove sam godine namjeravao jesenovati u Bolu, dobivši od blesuna ponudu koja se ne odbija. No dok sam se napokon domislio i odlučio, dočekavši lijepo vrijeme, blesun je zatvorio svoja vrata za ovu sezonu. Ipak, utješila me je ova prelijepa reportaža (prateći je, kao da sam i sam bio tamo i sve doživio iz prve ruke i prvih očiju) koja me učvrstila u odluci da se blesunu osvetim dogodine i odbolujem i ja svoj bol.
Srećom, odmah sam od druge, južnije, kuće dobio ponudu koja me izula iz cipela i, slijedom koje, ... ma, čini mi se da ćete uskoro nešto čitati o tome.

Hvala na pohvali ... samo me stisle obaveze da ovo dovršim (za ovu sezonu).
Valjda bude za dva tjedna ...?

besposlenpop je napisao/la:Hvala na pohvali ... samo me stisle obaveze da ovo dovršim (za ovu sezonu).
Valjda bude za dva tjedna ...?

Tako dugo dok se u putopisu ne pojavljuju ljame...

Potok je i granica blesuna i Resorta Bretanide (nemojte da vam slučajno padne na pamet Resort proglasiti nekakvim tamo hotelom, komi fo!), a staza / šetalište, i dalje mramorna i drži širinu, tu se malo oštrije uspinje:



Potok je ujedno i toplinska granica za vrućih dana, jer zapadno obično struji maestral, koji istočno od potoka više ne prodire i onda slijedi znojenje na povratku u Bol.



Pokondirenoj tikvi se, unatoč tome mora priznati da ima odlično uređen i održavan okoliš, ugodan ambijent između objekata i decentne terase:





Pogled sa staze na more i Hvar:



Stribor (bar ga ja tako zamišljam):



Za ovo nemam mašte:



Tu negdje se staza ponovno poravnava i tako do spusta na Zlatni Rat:



Ćupovi ... ili vreće:

"Wellnes" za razliku od "masaže" ili "zdravlja" vjerojatno više košta, pa ko voli, može skrenuti i tu sa staze:



Od pokojnog Ozija, ove dvostruke ograde su ugrađene gdje god postoji selfi-lokacija:





Još jedna skulptura:



Selfie-automat izgleda ima svoje mušterije, kad i dalje stoji:



Pitanje je, naravno, zašto ima takvih koji plaćaju za selfie, kad vjerojatno imaju mobitel u džepu?    

Približavam se "Centru Marijan", bar kako se je nekad zvao. Sad je izgleda 'samo' restoran & pansion "Marijan".





Uz ogradu se nekad mogla popiti dobra i ne skupa kava s najboljim pogledom na Zlatni Rat. Sad je zona stolova proširena sa 1 na 4 i više nema menzaške linije unutra, sve je ala kart:



Na kraj "Marijana" još jedan omiljeli lik za selfije:

Prilaz Zlatnom Ratu - lijevo vodi glavna staza na plažu, ravno je servisna cesta, do nje je stajalište vlakića, a desno je crkvica:



Nisam imal baš previše vremena (a i žal mi bilo novaca za kavu ... hehe, ipak smo na Braču   ), pa jedan usputni pogled iza terase "Marijana" na Rat:



Crkvica:







Početak staze na Rat:



Mačja kolonija odma uz početak staze - godinama ih viđam kak samo drijemaju u hladovini:





Ovako to izgleda na panoima i kartama:

Prilazna staza je unazad nekoliko godina bila makadamska (reklo bi se, škotska, ipak smo na Braču   ), a sad je uređena i za romobile (doduše, samo srednja trećina, ove rubne pak izbjegavaju svi - i točkaši i japankaši):



Lijevo već godinama pluta ovaj napuhani adrenalinski park:



U pozadini se nazire kraj plaže Borak i iznajmljivačke sklepotine:



Sve zabrane (doduše, obezgaćeni imaju svoj kutak na suprotnom kutu rata):



Već demontirani trampolini:



Približavamo se autentičnom tlu - batudi:





I evo - prve naznake ugostiteljskih gulikoža - ležaljke s okvirima za baldahine, a tamo dalje vreće za ležanje / sjedenje i pijenje:





Da ne slikam još rijetke šminkere, ulazim u unutrašnjost, gdje je zadnjih desetak godina uznapredovala gradnja terasa, kontejnera, zidića, kioska ... svašta nešta:





Ćenife se, naravno, naplaćuju:



Pametni znaju čemu služi more.

Ratovanje

Dolaziti na Rat možete iz raznih motiva, od ranog jutra pa sve do ... ranoga jutra.

Već spomenuti tapa-tapa s Bibe dolaze oko pola jedan-jedan, a odlaze oko tri-pol četri. Dovuku svoje ručnike i torbe, pojedu svoje sendviče i popiju vodu iz Makarske, ev. djeca nažicaju sladoled ili sok ... i to je to.

S dolaskom Makarske invazije dolazi i maestral, pa je do toga na Ratu uglavnom mirno, a iz isturenog Varaderovog Aura dolazi tiha glazba.

U spomenutom Auru se tokom dana pojavljuju šminkeri i šminkerice, cijede satima jedan koktel ili kavu, a padom mraka počinje tulum. Valjda do pred jutro.
Nagovještaji buke počinju u kasnim popodnevnim satima, kad diskretna muzika postaje nesnošljiva.

Iako zadnjih godina preferiram invalidsku plažu, ponekad se ipak zaletim na Ratovanje.
Nužni rekviziti su: torba, ručnik, naočale za plivanje, flaša s vodom, nešto sitniša, bibo štapići, legitimacija i ključevi apartmana. Sve ostalo je nepotrebno.


Ovo je istočna obala s nenamještenim ležaljkama (bilo je malo juga):



Pogled od zadnjega drveta prema špicu:



Pogled unazad, prema Aurovim foteljurinama za sunčanje:



Ovako izgleda čuvena podloga (na tom mjestu, različite je granulacije na različitim mjestima):



Pogled prema Bolu (koji se odavde ne vidi) malo tatrane:



Pogled sa tog mjesta prema Auru (naslućujete, šank & terasa su među drvećem):



S istoga mjesta, pogled na Vidovu Goru:



I na kraju, pogled na zadnje drvo - moja godinama uobičajena pozicija za Ratovanje (razlog zašto je suncobran suvišan):



A ovako to izgleda na špicu:



Pogled sa špica na Rat:



Pogled na Borak & blesun (desno se naziru gornji rubovi Bola, a gore lijevo je zaselak Podbarje, na gornjem ulazu u Bol):



Pogled na zapadnu stranu (tamo negdje u ćošku počinje najlon-plaža):



Još zapadne obale, kod juga razmjerno mirnog mora. Kad puše jači maestral, javljaju se valovi sa krestama, pa ako se parkirate uz rub (teško je reći uz obalu, jer je nestalna), osjećate se kako bi se vjerojatno osjećali u vešmašini:





Dobra strana Ratovanja je da u slučaju maestrala ili juga uvijek imate mirnog mora u zavjetrini ... ili, ako više volite, vešmašinu.  

Kad se smjestim pod 'svoje' drvo, onda to izgleda ovako:







Na tom mjestu, nisko nad morem a 150 m od linije obale vladaju uvjeti ko da ste toliko daleko od obale u čamcu: i kad nema maestrala, lagano struji osvježavajući lahor (vrlo rijetko vlada bonaca), a kad zapuše maestral, to nije samo osvježavajuće nego treba pripazit i na rubove ručnika.

Ovdje sam bio zadnji puta pred nekih 60 godina kada je turizam bio još u pelenama.
Kozja staza je vodila do Rata i naravno nigdje nije bilo ničega, sjećam se još da je u borovoj šumici bio debeli tepih od
iglica koje su pikale kad bi se leglo u hlad. Kupanje na samom vrhu je znalo biti opasno jer su se za jačeg vjetra javljale
jake morske struje.