Skitam se i snimam

Vrlo lijepo. Osobito zahvalan na detaljnimi posnetkimi žičnice. Ja te naprave jako volim - časkom si gore pa opet dolje. Jedino mi ni všeč kad ih imenujejo 'nihalna', al' što se tu može!

kico101 je napisao/la:I na kraju, samo za kolegu Pfaffa-pernata stvorenja:

Hvala na posveti, ali pravo na autorstvo za prvi uopće post s pernatim stvorovima polaže guzda kiki! (Ali neka Te to ne obeshrabri )

Pfaff je napisao/la:Jedino mi ni všeč kad ih imenujejo 'nihalna', al' što se tu može!

Zanimljivo da baš ovu, vogelsku, zovu nihalka, iako bi to prije zaslužila ona na Veliku Planinu koja te digne 800 m samo po žici, bez ijednog jedinog stupa između krajnjih stanica.

gaspa je napisao/la:

Pfaff je napisao/la:Jedino mi ni všeč kad ih imenujejo 'nihalna', al' što se tu može!

Zanimljivo da baš ovu, vogelsku, zovu nihalka, iako bi to prije zaslužila ona na Veliku Planinu koja te digne 800 m samo po žici, bez ijednog jedinog stupa između krajnjih stanica.

... a onda te još dočeka i sedežnica. No prizor na vrhu je nevjerovatan (osim ako ne naletiš na magluštinu )

U nedjelju 11.03. odvijao se jubilarni 4. po redu planinarski pohod "100 ženskeh na Planike" ( trebao se odviti 04.03., ali je najavljivano loše vrijeme, pa se odustalo ), povodom 8. marta ( ožujka, marača,... ). Organizaciju je izvanredno odradilo planinarsko društvo Lisina kojima se ovim povodom i zahvaljujem ( tko zna, možda postoji koji član i ovdje ).

Kažu 100 ženskeh. Pa dobro, ni ih morda bilo baš 100, ali 3 dupkom popunjena Regija vozila su oko 150 ljudi. Polazak z Matuj sprid ******* ( ne smijem reklamirat, ali to je bivši restoran Turist ) na 8 ur. Iskrcaj na Poklonu ( na fotki se ne vidi da ima dosta vjetra, a ni temperatura nije ušla u objektiv ):

Nakon aklimatizacije, grupa kreće prema zapadu, prvo asfaltom, ali ubrzo bijelom cestom prema prvom cilju - najvišem vrhu Ćićarije. Malo okupljanje radi milenijskog fotografiranja ( bil je tu i fotoreporter NL koji subotom lovi face po Korzu ):

Nakon formalizama, poprilična grupa još uvijek puna snage napreduje prema zapadu ( ah, kakva ofucana metafora ):

No, nemojte misliti da je cijeli put ovako lagan. Nakon nekog vremena uspon postaje sve veći i počinju kapi znoja. Na vrhu uspona, na sedlu između Velog i Malog Planika dočekuju nas GSSovci sa kolačima. Taman. Dugo mi nisu tako dobro sjeli. Mali odmor i kreće završni uspon na Veli Planik:

Napreduje se sa više strana:

Da, kondicija je nekad bila ponešto bolja, pa valja malo i odmorit:

Pejzaž je fantastičan ( morate mi oprostiti na maloj euforiji koja me uvijek ponese kada se uspinjem na neki dio Učke ili Ćićarije ):

Konačno vrh, Veli Planik, 1272 mnm:

Nakon nešto dužeg predaha, valja se spustit. Ali to nije lako kao što bi pomislili, štovani kolege forumaši. Radi se o strani sakrivenoj od Sunca, strmoj stazi pokrivenoj lišćem ispod kojega vrebaju ledene ploče. Uz popriličan broj sudionika koji se dobro ispružio ( srećom nisam bio među njima ), na sreću bez ozljeda, planinarska zmija postupno napreduje prema Koritima:

Nakon dosta spusta izlazimo na čistinu sa koje se otvara pogled na sve četiri strane svijeta. Ovdje se već osjećaju kilometri pod nogama:

A onda , iznenada, ničim izazvano, iza zavoja pojavljuje se lijepo uređena padina skrivena borovima, sa planinarskom kućicom drvenim klupicama i već poredanim tanjurima maneštre i kruhom. No, prije toga, kao što i priliči 8. martu sve žene dobivaju crveni karanfil i bedž za uspomenu na pohod. Ne treba ni spominjati da je glad i izvrsna maneštra potpuno zasjenila želju za fotografiranjem, pa si pokušajte zamisliti kako je bilo.
Nakon okrijepe, spuštamo se u Korita. Prelazimo preko vododerine ( s obzirom na trenutnu sušu teško je zamisliti vodu ovdje ):



Konačno, Korita i Brajkova stijena:

Zašto Korita? Pa zbog ovoga:



Malo opisa:

Nakon Korita slijedi kameniti spust nakon kojega stižemo u slikovito seoce sakriveno u bespućima Ćićarije-Brgudac:

Svega 500 metara dalje sam tamo negdje u svibnju 1998-me bijo 2 tjedna na vojnom taboru. Tko bi rekao.
Regioji nas spremno čekaju:

Doista izvrsno organiziran i popraćen pohod, odlična ekipa i prekrasan ranoproljetni dan.
Do slijedećeg skitanja, pozdrav od Kićota.

Kakvo lijepo podsjećanje na (moje) mlade dane. Hvala. Prvi put sam promašio Planik i, umjesto njega, otkrio Orlovu stenu i Brložnik, a drugi put nisam sišao u Brgudac (nije mi ni bila namjera) nego u Zvoneća (šteta, onda još NP nije vozio tu liniju). Iako mi je ostao u pameti kao jedan od lakših (iako dugotrajnijih) pohoda (eh, mlade godine), sad sam se prisjetio završnog uspona kroz kamenjar.

A kad idemo na Obruč?

gaspa je napisao/la:
A kad idemo na Obruč?

Bude, bude, da ulovim daha.
Obožavam planine, ali slobodnog vremena je tako malo. Bit će bolje.
P.S. Kada budem išao neorganizirano, javim se najvećem stručnjaku za karte na ovim prostorima.

NAkon podosta vremena, slijedi jedno prisjećanje na ljetni đir starom cestom od Obrovca do Tulovih greda ( cesta nastavlja do Svetog Roka, ali... drugi put ). Linija kretanja:

Stara cesta za Sveti Rok preko Velebita se odvaja od ceste Jasenice-Zaton obrovački negdje u blizini bivše tvornice glinice, a zatim relativno uska, zavojita, ali asfaltirana cesta vodi nas 12 km do iznad južnog portala tunela Sveti Rok. Ljudi nema, ali ima ovih slatkih životinjica:

Ubrzo nakon prelaza iznad južnog portala tunela Sveti Rok započinje bijela cesta. Prošao sam njome 8 km ( otprilike kao udaljenost od raskrižja na Kamenjaku do Platka ), ali pejzaž je bogat iznimnim ljepotama, pa neću puno pričati, već puštam da fotografije govore za sebe:

Ovu prašinu podižu terenci koji bjelom cestom jure kao po autocesti. Moja "lada njiva" to njet možje.



Pogled na odmorište Marune i Novigradsko more u pozadini:

Šikana ( i odmor za ladu njivu ):

Portal tunela iz sokolove perspektive:

Pogled na dio koji smo prošli ( ali vratit ćemo se da detaljnije pogledamo ove zgrade u daljini ):

Još dalje:

A viđ grote:

Mi nastavljamo uspon:

Kako li uspjeva ovo drvo na ovakvoj vjetrometini?

NApredujemo dalje:



Pejzaž u blizini Tulovih greda:










Pogled prema Lici:

Pozicija:


Veliki Joe:



Proučavanje situacije:

Valja poć natrag:

Lada njiva utopljena u pejzaž:

Tulove grede iz neobične perspektive.

U objektiv lovim ono što nisam na putu prema vrhu:

Ovaj me avto stalno prati:









Zadržavamo se na serpentini gdje se nalaze neki gospodarski objekti i crkvica. Iskreno, ne znam kako se pozicija zove ( znam da će netko to već objasniti ), ali to ne znači da ne mogu sve ovjekovječiti fotoaparatom:























Na ovom području vodile su se teške borbe u domovinskom ratu i mnogo je podsjetnika na te dane. Smatram potrebnim da to posebno izdvojim:









Za kraj nešto nevezano uz ovo prethodno, ali ipak neka bude evidentirano:

Do slijedećeg putopisa, pozdrav.

Baš fino bauljanje po vrhovima Velebita   I meni je želja jednom otić gore.

Ćemo poć. Samo se javi. Put san zapamtil.
Jedino zima ni baš najbolje vrijeme za poć gori. 

Ni mi ni na kraj pameti po zimi se pentrat onuda.