Izlet u Ljubljanu 30. siječnja 2010.

Uspio sam izvući iz kamere jedan kratki ugođaj naše vožnje Desirom, mada bi ovaj filmić uz audio zapis, više pasao u temu "Njam-njam".
Pretežno je KAPO u glavnoj ulozi.

Narcis je napisao/la:Uspio sam izvući iz kamere jedan kratki ugođaj naše vožnje Desirom, mada bi ovaj filmić uz audio zapis, više pasao u temu "Njam-njam".
Pretežno je KAPO u glavnoj ulozi.
https://www.youtube.com/v/n-W_d66UYSs

Ne radi.

cokla je napisao/la:

Narcis je napisao/la:Uspio sam izvući iz kamere jedan kratki ugođaj naše vožnje Desirom, mada bi ovaj filmić uz audio zapis, više pasao u temu "Njam-njam".
Pretežno je KAPO u glavnoj ulozi.
https://www.youtube.com/v/n-W_d66UYSs

Ne radi.

Niti meni.Piše da je video uklonjen od strane korisnika.

Izmjene u toku.
Proradit će.

Video u depou na reviziji

Pfaff je napisao/la:Video u depou na reviziji

Malo poboljšana verzija. , moran se malo igrat sa windows movie makerom, zna čudesa napraviti.

Kad dođete slijedeći put vidjet ćete još i ovo:



Možda ovo ljeti radi!


A izgleda ovako:



I na koncu LBV-04 malo bliže:



PS: Dozvolu za fotofrafiranje sam predao Tadeju!

@fresher
Eto razlog više za ponovni pohod na Ljubljanu, tu parnjaču jedino nismo uspjeli prošli puta vidjeti, bilo je svima dosta gaženja po snijegu.

01! Meni jedna od najdražih...

Evo i mog osvrta. Počeo sam ga pisati prije nego je još uopće bila otvorena ova tema, ali se štošta zakompliciralo, pa sam bio prisiljen malo usporiti… Dakle:

Bio je 06. siječnja... Drempa je upravo otišao za Zagreb, Narcis i Mannas ga ispratili, a ja se pojavio na kolodvoru taman da vidim stražnju stranu zadnjeg vagona... I da popijem po jednu sa Narcisom i Mannasom na starom mjestu - u Cresu. I tako, riječ po riječ, tema po tema, dotakli se Vekija i njegovog prisustva na forumu. Ne znam tko je točno došao na ideju "Ajmo baciti bombu na forumu o izletu u Ljubljanu, pa možda konačno potaknemo i Vekija da počne pisati!"... Uglavnom, bomba je bačena, Veki još uvijek nije ni slova napisao na forumu, a umjesto toga zakotrljala se ideja o novom posjetu ljubljanskom Željezničkom muzeju. Datum je dogovoren naknadno, a nakon poduljih dogovora na Vratima Jadrana su se u subotu ujutro ukazali (abecednim redom, naravno!) File, Jean, Kapo, g. Kapo sr., gđa. Kapo sr., LLeon, gđa. LLeon, Mannas, Narcis, Pfaff, Thommo, Tone i Veki. Da, da, baš taj Veki!

File i Anton (Tone) pravili su mi društvo u autu. Budući da smo, unatoč Narcisovoj želji, kasnili par minuta, odlučio sam tankanje odgoditi za povratak. Dok nas je carinski policajac izprovjeravao i ispisao kartončiće, Narcis je već vjerojatno došao do Ilirske Bistrice, pa je moj plan kako ću voziti iza njega pao u vodu... A do Pivke nikad nisam vozio, pa sljedstveno tome ne znam ni put... Ništa, ajmo na sreću, pa kud puklo! A sreća je bila takva da smo već par zavoja poslije Bistrice naletjeli na poledicu na cesti, signal za mobitel je "otkazao poslušnost", a lampica rezerve je bola oči još od skretanja za Tunel Učka. Kad smo već postali potpuno sigurni da smo u Bistrici krivo skrenuli, pored ceste se ukazala tabla "Občina Pivka, dobro došli!", no kako urbanim sadržajima nije bilo traga niti nakon 10 kilometara vožnje, ponovno smo postali prilično sigurni da smo zalutali... Ipak, nakon nekog vremena dolazimo do uskog željezničkog podvožnjaka, gdje se, kao kod RIO-a promet naizmjence semaforom propušta u jednom, odnosno drugom smjeru. Odmah nakon podvožnjaka - tabla "Pivka" To! Znači, ipak nismo zalutali!!!

Stižemo na željezničku stanicu okovanu snijegom i ledom. Kod šaltera za prodaju karata nalazimo Pfaffa, Thommu i Narcisa, a kasnije nam se priključuje i ostatak ekipe. Kupujemo karte do Ljubljane i izlazimo na peron. Tamo nailazimo na uspavanog Siemensa:






Ekipa iz vozila br. 1:


Drezina nađiđana raznoraznom radnom skalamerijom, od znakova radova na pruzi do motki za uzemljenje:




Ekipa je spremna za polazak:




Imat ćemo i oku ugodno društvo!


Evo konačno i našeg vlaka. Živo sam se nadao litorini ili barem kakvoj klasici, ali iako znatno manje romantičan, bit će dobar i Desiro za doći do Ljubljane:

Okupirali smo pet odjeljaka najbližih strojovođi i kroz zatamnjeno staklo vrata upravljačnice "nalukavali se" majstoru preko ramena. Svaki pokret strojovođe sa posebnom je pažnjom pratio Kapo:


Desiro s vanjske strane ima all-over reklamu, a sa unutrašnje strane to izgleda ovako:


Idealno za umjetničku fotografiju. Oni slabog oka i loše imaginacije na ovoj slici vidjet će samo kružiće i odsjaj stolice. Oni drugi uočit će i dvije legende: Pfaffa i Brižitku!


Pfaff i ja odlučili smo ovaj izlet iskoristiti kako bi ostatku članstva DPŽ Štacion, ali i ostalim putnicima i osoblju vlaka prezentirali stare, narodne običaje putovanja vlakom. Dakle, edukativno-gastronomska akcija ima naziv "Kako su putovali naši stari" (eh, da je bar umjesto Desiroa bila Gomulka...):


Davnih dana dok se litorinom bez presjedanja moglo doći od Rijeke do Ogulina, uz "Kviz" koji se u zadnji čas kupovao na kiosku u holu kolodvora, omiljena zanimacija cijele obitelji bila je zlatna plehana kutija sa "poputinom". Stari običaj nalaže da se sa otvaranjem kutije sačeka jednu stanicu, a čim vlak nakon tog stajanja ponovno krene - kutija se otvara. Sadržaj kutije propisan je normom HRN 1112... Ne, ne... To je neka druga kutija! Sadržaj ove kutije je u pravilu bio slijedeći: Karirana krpa za preko maminih koljena, pohana piletina u alu foliji, 4 šnite kruha umotane u salvetu, tvrdo kuhana jaja u ljusci ili oguljena, pa prerezana na 4 kriške i zamotana u alu foliju, mala soljenka ili prstvohvat soli u bočici od lijeka (sa velikim logotipom "Alkaloid Skopje" na čepu), dva srednje velika kisela krastavca zamotana u alu foliju, jabuka, pita od jabuka umotana u malo deblju salvetu i posuta ogromnom količinom štauba. Ovisno o sezoni, pitu od jabuka mogao je zamjeniti i štrudl od sira ili ogulinska masnica, a dio piletine mogao je biti zamijenjen bijelim ličkim špekom (tzv. "sapunjarom") i kapulom. Eh, te lijepe rane osamdesete...

Pa pogledajmo. Pfaffova pleh kutija sadrži paniranu piletinu, kruh, jaje, jabuku i kapulu:


Moja pleh kutija sadržavala je piletinu pohanu na pariški, jaja, sol (u nedostatku bočice od lijeka poslužio je smotuljak općepopularne alu folije), kruh, jabuku i pitu od jabuka:


Tu su i nezaobilazni kiseli krastavci:


Mlađi dio ekipe nije pokazivao previše interesa za edukativno-gastronomske perfomanse:




...za razliku od dijela ekipe:

Točno u frtalj deset našli smo se na glavnom ljubljanskom kolodvoru. Siemens, za sad još bez onoga "und Halske" (to će nas dočekati nešto kasnije u Železniškom muzeju):


Upozorenje koje mi se urezalo u sjećanje još prilikom prošlog posjeta Ljubljani:


Na prvom kolosijeku odmara se Regan:


Odmah do njega i Kanarček:


A bilo je tu i svakojakih Taurusa (ili Živa, kako ih zovu Slovenci):










A bilo je i Mopeda:

Jedan se Taurus užurbano muvao gore-dolje po kolodvoru, prošavši nekoliko puta pokraj našeg Desiroa:


Sa susjednog perona su grtal'com uklanjali nanose snijega:


A bilo je tu i pomoćnih bagerista:


Živa, File, Anton i ŽAT:


Razlog više zašto rado putujemo vlakom:


Bik bijelih rogova i toreador Mannas:


Još par sličica sa ljubljanskog glavnog kolodvora:






File, Anton i sa njima Thommo uživaju u duuugačkoj kontejnerskoj kompoziciji. Šta ti je ljubav prema svom poslu...

Dok su neki od nas kupovali Urbanu, drugi išli provjeriti je li Sabina na svom mjestu, a treći kategorički odbijali svaku, pa i najmanju mogućnost da idemo popiti kavu, pristupio nam je jedan momak i njegov otac sa pitanjem "Jeste vi, dečki, iz Štaciona?"! Bili su to Leteči vlak i njegov tata, koji su nas dočekali sa kolačima i cugom!!! Ovakvom dočeku se zbilja nisam nadao! Hvala, hvala, hvala!!!

Nakon nekog vremena među nama se ponovno ukazao Veki. Nisam uspio razaznati kakve su novosti vezane uz Sabinu, ali bili smo spremni za pokret prema muzeju. Ili za kavu? LLeon je još uvijek kategoričan: NEMA KAVE! MOGLI STE DOĆI NA VRIJEME I POPITI KAVU NA VRATIMA JADRANA, J***LA VAS KAVA!!!

Sva sreća da je Pfaff imao onu ulubljenu termosicu u vlaku punu kave, pa sam izbjegao tzv. Šurdilovićev sindrom. Krećemo prema Železniškom muzeju. Usput nas po trotoaru naganja "onaj majmun što vozi gratalicu". Snijega k'o u priči! Sva sreća da ne pada.

Ulazimo u muzej. Likovni signali okovani snijegom:


Pogledom tražimo g. Bratéa, ali nažalost njega nema... U nekadašnjoj radionici parnjača najbliža ulazu dočekuje posjetitelje osvjetljena:


Prošli put kad smo bili ovdje, nisam imao normalan foto-aparat, nego samo mobitel. Zato sam dosta malo fotkao, pa sam sada okinuo pokoju fotku parnjača u bivšoj ložioni:












Upravljačnica ove posljednje:

Krenuo sam sa Vekijem istražiti otvoreni dio ljubljanskog muzeja željeznice. Snijeg je vani dobro pojačao, pa nas je gospođa koja je ispred čistila snijeg malo čudno gledala kad smo izašli. Okretnica i ložiona pokrivena snijegom:


Prvo nam je u oko upala vozna kompozicija III. razreda:






Probao sam "za kvaku", ali je bilo zaključano. Nažalost... Unutrašnjost vagona u meni budi uspomenu na Baatove od Moravica do Ogulina:


Tu bi zlatna kutija s hranom koju sam nosio u ruksaku bila u autentičnom ambijentu!

Na kraju kompozicije je i jedan vagon II. razreda:


A u nastavku kolosijeka i jedan drveni vagon IV. razreda!


Unatoč najnižem razredu, čini se da ovaj vagon ima i mladu hostesu:




Brava ćenife je u položaju "Slobodno", ali vrata se ipak ne daju otvoriti...

Na otvorenom dijelu muzeja još podosta eksponata, koji podsjećaju na Matu Lovraka, Ljubana i Peru:






Ovaj vagon je još prilikom našeg prošlog posjeta imao oznaku "KAS" na oplati. Iznutra je potpuno izgoren, pa sam mislio da je već kasiran. Ipak, još je tu:


Stup sa prečkama... Bez LLeona...:


Pokušao sam nagovoriti Vekija da odmijeni LLeona, ali on je bio zauzet rješavanjem bitnijih problema:

Budući da je kod mene zamijetan određeni pad fizičke kondicije i forme, ovaj put ostat ćemo prikraćeni za visinsku fotku.

Je li ovo poštanski vagon? Stanley?


Šta bi ovo trebalo biti?


Bager:


Još jedna tristrojka u snijegu (koji, uzgred rečeno, krka sve jače i jače!):

Opisali smo puni krug oko zaključane šupe u kojoj smo prošli puta vidjeli dvije interesantne lokomotive (onu koja je još vozna i onu koja je vukla "plavi voz"), preteču Dls vagona i šinski Škodilak. Unutra se, nažalost, ne može! Vraćamo se do ulaznog dijela muzeja i pridružujemo ostatku ekipe u razgledavanju ostalih muzejskih eksponata u zatvorenom. Narcis je našao rampu sa zvonom koja nije zaključana i konačno na pravi način napravio ono što je improvizirao u ožujku u potpićnu (LINK) - zazvonio ručno spuštajući rampu:


Rampa bez Narcisa:


Još mehanizama za podizanje, ali bez rampi:


Nekoliko starih kolodvorskih blokova:








Većina je marke Siemens und Halske. Nakon Desiroa od Pivke do Ljubljane, nakon onih silnih Taurusa na kolodvoru...

Ključići, ključići...


Nije Siemens, nego Lečnik Ljubljana. Meni je posebno interesantan jer identičnog imam u kuhinji!


Najskrovitiji kutak muzeja uređen je kao unutrašnjost vagona III. klase u koje smo Veki i ja pokušali ući prije nešto manje od pola sata:

Probao sam sjesti. Jest tvrdo i rešetkasto za pod rit, ali u usporedbi sa novim Bl vagonima ovo je odmor za kičmu.

U jednoj prostoriji smještene su drezine i alati za radove na pruzi:





Baš nešto gledam ove lake drezine, pa mi se kroz glavu provlači ideja o izradi dvije ili tri (modifikacijom bicikla) i vožnji Raškom prugom... Ne može biti preskupo - bicikle su u Pevecu (bile nekada!) ispod 400 kn...

Sve pod okriljem dvoglavog orla i kraljevskim plaštom:


Vratimo se mi Siemensu. Telekomunikacijski dio. Telefoni:






Teleprinter:


A gdje ima telegrafa i teleprintera, ima i bandera:

Upisujemo se u knjigu dojmova i izlazimo opet na otvoreno. Snijeg je zakrkao toliko da se ne hvata samo po podu i po lokomotivama i vagonima u "dvorištu" Muzeja, nego i po kapama i ramenima Štacionovaca... Borovniški most se jedva vidi od nanosa snijega:


Prije odlaska iz Muzeja još posjet:


Narcis je našao eksponate iz Istre usred Ljubljane! Ova lokomotiva je nekad vozila u Rovinj:


Obišao je Narcis i onog Plassera oko kojeg je onomad bio okupljen onaj liječnički konzilij:


Pfaff te gosp. i gđa. KAPO senior čekaju na povratak ekipe iz 00:

Posjet Železniškom muzeju Slovenije je završen. Nažalost, prošao je bez stručnog vođenja Tadeja Bratéa, ali ipak ekipa je sretna što je još jednom posjetila ovo mjesto gdje se može vidjeti veliki dio povijesti željeznice i sa prostora Hrvatske.

Dok su Thommo, Leteči vlak i njegov tata bezuspješno pokušavali platiti izlaz iz muzeja, Pfaff je otišao do ambasade po depešu za Turšin teroriste, a mi ostali smo riskirali novi međudržavni incident! Oveća grupa Hrvata ispred poslovnice Ljubljanske banke! Mogao je netko pomisliti da smo došli naplatiti "staru deviznu štednju"! Dobro da nas nisu pohapsili!


Snijeg je padao sve jače i jače! Tata od Letečeg vlaka čuo se mobitelom sa g. Bratéom, koji je izrazio svoje zaprepaštenje činjenicom da smo po ovakvom vremenu ipak potegnuli iz Rijeke u Ljubljanu.

Slijedi susret sa Fresherom i posjet groblju lokomotiva. Do tamo vozi autobus br. 24 (ako sam dobro zapamtio), kojeg čekamo na stajalištu koje bi se posebno svidjelo Stanleyu:


Rastajemo se sa Letečim vlakom i njegovim tatom i ulazimo u autobus. Činjenica da se ne znamo služiti Urbanom, dodatno stimulirana činjenicom da g. i gđa. LLeon imaju zajedničku Urbanu kod šoleta je izazvala lakši nervni slom. Ipak, ulazimo svi u MAN-a i krećemo prema Fužinama. Fresher, Narcis i gđa. LLeon zauzimaju "sećiju", LLeon i neki Slovenac sa šeširom mjesta nasuprot zadnjim vratima, a Thommo i ja mjesta okrenuta leđima u smjeru vožnje. Kao i Desiro jutros, i ovaj MAN ima all-over reklamu, pa je i tekstura prozorskog stakla identična - ona rupičasta. Em se vozim u rikverc, em ništa ne vidim van! Blaženi Sanosi, gdje nije bilo tih "naopačkih" sjedala.

Foto aparat se zamaglio i nije se odmagljivao unatoč brisanju (čim prođem s krpicom, uhvati se novi sloj vlage...), pa zato nemam nijedne fotke iz busa. Na izlaznoj stanici dočekao nas je Fresher. Budući da je snijeg još uvijek svojski padao, LLeon predlaže da odemo negdje na kavu (sic!):

Dok ja pijuckam kavicu, Veki i Mannas se odlučuju isprobati nešto autohtono slovensko - Union pivo!


...pridružuje se i prijatelj Anton:


Thommo sa čudnim sjajem u očima (ugledao one fine kolačiće koje je donio Leteči vlak!):


Freshera nismo vidjeli još od lutanja okolicom Črnomelja i Vrbovskog:


Je li Fresher bio jedini koji je na sebi imao Štacionovu majicu? Ajde, barem netko se sjetio...

Dok smo popili kaficu, snijeg je lagano posustao (ne i prestao!). Krećemo prema groblju 3kV lokomotiva. Kapo je isprobao koliko je led u Ljubljani klizak i koliko je Olympus otporan na udarce... Dolazimo do scrapyarda. Prvo što uočavamo je nekoliko Mercedesa:






Etelkinu sestru:


...i par aktivnih radnih strojeva, na susjednom kolosijeku:

A onda smo konačno ugledali i žutke! Nažalost, u Sloveniji su odvozile svoje. Nisam ju pronašao u muzeju, iako se zna da je ona zadnja uz pratnju puhačkog kvinteta ispraćena u tom smjeru. Ovdje, u scrapyardu ih ima podosta. Nisam brojao, ali sigurno više nego ih je u Hrvatskoj aktivno. I čini se da su u prilično dobrom stanju. Barem limarija, koliko se po ovom snijegu moglo vidjeti:

Osim Žutki, bilo je tu i Mopeda (JŽ/SŽ 342). Ovaj je do pola očerupan, ali su vrata uredno zašvasana da se netko ne bi zavukao u upravljačnicu:






Brižitka (JŽ/SŽ 363), kojoj je ovaj "6" reduciran za trećinu:




Bilo je tu i drvenih dvoosovinskih vagona, punih svakojake tehničke krame:




Simbioza željeznice i prirode:


Ambijent je u pojedinim trenucima podsjećao na Matić poljanu:

Dok smo File, Mannas, Tone, Veki i ja obišli sve žutke, ostatak ekipe odlučio je obići "uspomeničenu" lokomotivu 361. Jedva ih pronađosmo... Na sreću, nije to daleko, pa smo se ipak pronašli. Lokomotiva 361-001 jedna je od sestara našeg Marijana:




Narcis i 361:


File, Mannas, Tone i Veki nas napuštaju i vraćaju se ranijim vlakom za Rijeku. Nama ostalima slijedi dvadesetominutna simulacija Matić poljane - jedan za drugim kroz nepregledan snijeg do lokomotive LBV. Snijeg nesmiljeno pada, pa LBV slikana sa zumom izgleda prilično blijedo i mutno:


Nastavljamo pješačiti kroz duboki snijeg. Prelazimo preko nekoliko kolosijeka teretnog kolodvora Moste. Aparat se dobro navlažio, pa odlučujem da ga više neću mučiti po snijegu. Nakon kraće šetnje dolazimo do BTC-a, gdje se nalazi modelarski dućan Mladi tehnik. Tu su na svoje došli Thommo, Kapo i Pfaff, a Narcis i ja smo uživali u maketi koja stoji u izlogu. Pfaff i Kapov odjel za financije pronašli su zgodno mjesto za odmor:


Gospodin i gospođa LLeon su otišli u shoping, a Fresher nas je odlučio sačekati u pivnici kod Kratochwilla. Po obavljenoj kupnji u maketarskoj butigi, pridružujemo mu se i Pfaff, Thommo, Narcis i ja, a Kapo i njegovi roditelji odlučuju iskoristiti zadnje tragove dnevnog svijetla za povratak u Rijeku. Kako još od one piletine u vlaku nismo ništa jeli, jedva smo živi dočekali pivske kobasice:


Naravno, zalili smo ih mješanim (tamno-svijetlo) pivom. Istrijan je ipak bliži blagodatima talijanske gastronomije negoli germanske, pa si je naručio pizzu:


Uskoro nam se punih kesa priključuju i LLeonovi:


...koji glad gase lazanjama:

Punih želudaca i lagano rumeni u obrazima rastajemo se sa Fresherom i krećemo prema autobusnoj stanici, gdje ćemo sačekati autobus do željezničke stanice. Pfaff gđi. LLeon daje uputstva da opet ne bi dovela šofera u busu u stanje psihičkog rastrojstva:


Ulazimo u bus. Solo MAN:




Usput se u busu vodila zanimljiva diskusija:
"Silazimo kod željezničke stanice? Kako se zove ta stanica?"
-"Paaaaa... Željeznička!"

Pri čemu se onaj dio autobusa koji razumije hrvatski slatko nasmijao!

Stižemo do željezničkog kolodvora. Nakon što sam kupio kartu za natrag i Narcisu knjižicu voznog reda, LLeon i Narcis odlaze okinuti koju noćnu fotku, a Pfaff, Thommo, gđa. LLeon i ja idemo na još jednu putnu pivicu. Usput pratimo naše rukometaše u polufinalnom meču protiv Poljske i diskutiramo o dekorativnom efektu drvenog zmajčeka koji visi nad glavom pipničaru:


Nakon posjeta sanitarnom čvoru sjedamo u vlak. Još jednom konstatiramo kako je provod bio odličan! Vlak kreće, a mi pregledavamo snimljeni materijal:


Nakon što smo pojeli pitu od jabuka koju sam nosio u putnoj kutiji, razvezali smo o dojmovima, planovima i tko zna čemu još:


Vlak nas je dovezao do Pivke i nastavio prema Divači. Mi smo još jednom posjetili sanitarni čvor (nakon toliko pive, nije ni čudo) i dali se na posao struganja leda koji se tokom dana nahvatao na šajbama dva Renaulta i Fiata (trebala su biti tri renaulta, ali moj clio je dan prije odlučio ispustiti dušu). Za nastavak putovanja prema Rijeci treba još samo naći pumpu koja radi... Thommo i ja pozdravljamo se sa ostatkom ekipe i bacamo se u potragu za naftnim derivatima. Pitamo nekog prolaznika gdje nam je najbliža pumpa (jutros smo vidjeli da je na onu stranu nema do Ilirske Bistrice) i dobijamo odgovor da nema ništa prije Postojne!!! No već nakon 9 kilometara vožnje nailazimo na tablu Postojna i pumpu! Tankamo i krećemo prema Rijeci. Cesta je zaleđena, ali polako i pažljivo ipak sretno stižemo do Rijeke.

Još jedno lijepo druženje i odličan ekšn priveden je kraju. Zahvaljujem čitavoj ekipi, a najviše Letečem vlaku na jako ugodnom dočeku i kolačićima (bili su odlični!), Fresheru na stručnom vođenju istočnim dijelom slovenske metropole, ali i svim ostalim sudionicima i sudionicama ekšna. Do slijedećeg ekšna!

Hvala Tebi na dobrim fotkama i izvrsnim komentarima

Sad još Veki...