Riječko-goranski desant na Požun i Donju Austriju

Selo Kocs jest u Madarskoj, ali samo 6 kilometara udaljeno od slovačke granice. U tom selu proizvodila su se prva znamenita dvoprežna kola za prijevoz ljudi, pa im odatle naziv i u našem jeziku - kočija. U engleskom se izvedenica imena tog sela i danas koristi kao jedan od naziva za autobus - coach


U vitrini s maketama ističe se Citroënova "Žaba":


O ovome su pjevali Elvis Presley i Bruce Springsteen:


Par čeških automobila sa početka XX. stoljeća:








Prijeratni taxi:




Ova dva su "uvozni":


Marcedes:


Dodge. Ovo je prvi automobil sa plinskim fenjerima. Obratite pažnju na drvene felge:

Ford. Legendarni Ford T - prvi automobil (i uopće prva pojava u manufakturnoj i industrijskoj proizvodnji) u čijoj je proizvodnji upotrijebljena tehnologija "pokretne trake":


Wanderer W51S proizvodio se od 1936. do 1938. i iz 2260cm3 izvlacio 55 konjskih snaga:


Mečka. Frem je tu, ostatak je u žičanoj izvedbi:


Ako sam dobro skužio slovačkog kustosa u muzeju, Škoda Sentinel je mogla voziti i na drva:


Još malo motora:


...tvoj bicikli pored plota je...:


Još jedan. Ovaj put drvenjak:


Vozilo Maksimilijana Topalovića. Fali samo trubica:


Taman za Kikija, Kićota i LLeona:


Šta li se s ovim gasilo?

Središnji dio bivšeg glavnog kolodvora rezerviran je za željeznicu:


Eksponati su umjesto lancom ili špagom ograđeni replikama drvenih rampi. Fora!


'Vakav blok imamo i mi u Rijeci:


Povijesni pregled razvoja gornjeg pružnog postroja:


Kaže mi stara da je na ovakvoj trokolici uje Mika (njen pokojni ujak Nikola, koji je u Ogulinu održavao i vozio Rolbu, drezine i volgu - okačio sam svojevremeno njegove slike negdje na podforumu Povijest) malo-pomalo prevezao kompletan građevinski materijal za kuću iz Ogulina u Sinac:


Od svih automobila prerađenih za vožnju na pruzi koje sam dosad vidio, mislim da je ovaj najstariji. Tatra:


Signali svake fele:

Završni signali i lampe:


Pult kolodvorske postavnice:


Blok sa polugama za upravljanje signalima. Takvo nešto imamo u Jurdanima i po Istri:


Kontroleri. Čekaju da ih se instalira u nešto reprezentativnije:


Ovo kad sam vidio, odlučio sam da to kao udruga moramo nabaviti! Već zamišljam predsjednika i dopredsjednika udruge za upravljačem, tajnika, blagajnika i članove NO na prednjoj klupi i ostatak viđenijih članova udruge (Narcis, Pfaff, Damir, Kico, LLeon, Gino...) na zadnjoj platformi! Pa gore-dolje niz Rivu, pa pored kazališta do Brajdice, pa malo do Molo Longa...


Telefonija:


Ovakvog imam doma (naslijedio od uje Mike):


Malo indukcijskih (uvijek se sjetim Gaspe i njegove usporedbe sa Šurbekom):




Ima tu i starih željezničkih uniformi:


I za kraj, "remake" prometnog ureda. Sve je tu: blok, radni stol i stolica, lampa, telefon, čiviluk, čak i prometnik lično. Jedino fali furuna i koš za papire:

Muzej je smješten u kompleksu bivšeg glavnog kolodvora, što bi značilo da su s "one" strane zgrade negdje i kolosjeci. Izlazim na peron i tamo nalazim nekoliko dobro konzerviranih lokomotiva:


Ova izgleda u tenderu ima instalaciju za vožnju na elektrificiranoj pruzi?


Škoda već preko 100 godina proizvodi lokomotive:




Pfaff i Sergio analiziraju manevarkicu:


Lokomotiva bez vatre ili kraće LBV:


Ako je itko zbilja povjerovao da su oni žuti pantografi dio tendera one parnjače - nisu. Pripadaju ovoj ljepotici sa grbom Kraljevine Ugarske na boku:





Obratite pažnju na donji dio grba!

Dizalica na palentu:


Kakvo li je ovo vagonče sa farovima i kakav je ovo kupler?


Grtalica!






Klupa u vratima skladišta. Da je bilo više vremena, isprobao bih je!


Karamat, ručni:


Evo i električnog. Njegovom pojavom, ovaj gornji ručni mogao se koristiti kao prikolica:


Ovakvo nešto mi je omogućilo kupnju prvog kompjutera u ljeto 1994.:


Prije nego se vratim u zatvoreni dio muzeja - malo poziranja:

Vraćamo se u zatvoreni dio muzeja. Druga zgrada posvećena je povijesti Čehoslovačkog automobilizma. Na ulazu par relikata iz II. svjetskog rata. Njemački samohodni tenk-bomba "Goliat":


Ip, mala, ip! Sedi mi u Džip! Da te vozi Bata uokol' Banataaaaaa:


U ovakvom nekakvom su Dimnjačar i Riđan izgubili glavu na Lujzijani, negdje oko Delnica:


Slijedeći sektor muzeja nosi naziv "Od Tudora do Locuste" i posvećen je "domaćoj" auto-industriji. Fascinira me taj slovački ponos auto-industrijom koja je diobom države ostala "s one strane" granice. Naprosto mi je nezamislivo da primjerice u nekom hrvatskom muzeju s ponosom prezentiraju npr. Yugića iz Kragujevca, TAM-a, televizor EI Niš ili frižider Obodin kao nešto što pripada povijsti domaće industrije. Ovo su Octavia (prva Octavia iz 1964., ova iz 1999. koja se i danas proizvodi nasljedila je "slavno" ime) i Tudor (i nema nikakve veze niti sa engleskim tronom, niti sa Hajdukovim desnim bekom, a bogami niti bivšim trenerom):


Kažu da je Škoda zapravo akronim od "Šteta kupiti ovako dosadan auto". Meni ova Felicia uopće ne djeluje dosadno:


Drugi kažu da Škoda znači "Šofer kvari ovaj dobar auto". Štogod bio uzrok čestim kvarovima, škoda 1000MB, u narodu je poznata kao "hiljadu malih briga":


Iako do pred par godina nisu bile obavezne, dječje stolice ugrađivale su se u automobile još sedamdesetih. Tada, doduše, nije bilo raznih veličina i nagiba, nego si stavio stolicu djetetu i koristio ju dok god je dječja guza mogla u nju:




Škoda 100L. Sjećam se da su se susjedi u Ogulinu zezali da je naziv 100L dobila po potrošnji. Uglavnom, ovakvu je vozio uje Mika (prije nego je kupio legendarnog "renolića" 4) i medu Ogulincima je sredinom osamdesetih bila poznata kao "Stara Škoda":


...dok je za Škodu 120L bio uvriježen naziv "Nova Škoda". Susjed iz zgrade je od otpremnine na JŽ (kad je išao u penziju) kupio sebi bijelu, a kćeri i zetu pripomogao kupiti narančastu:

Žao mi je što ju nisu izložili sa otvorenom haubom prtljažnika. Naime, ovom automobilu prednja hauba otvara se na stranu!

Škoda 135 Rapid. Ovakvu nitko u Ogulinu nije imao:

BAZ (Bratislavské automobilové závody) je tvornica koja je izrađivala određene modele vozila za Škodu. Kao što je TAS radio golfove za tržište istočnog bloka. Model 743 Locusta nastao je na težnji slovačkih inženjera da izrade automobil sa prednjim pogonom (Škoda je do tada forsirala motor smješten otraga i stražnji pogon). Motor i tehnička rješenja prednjeg pogona preuzeta su od Zastave 101, a dizajn je baziran na Škodi 120. Zbog toga model ne nosi Škodino ime, nego samo slovo "Š" u nazivu - BAZ Š 743 Locusta:

Tvornicu BAZ 1992. godine kupio je njemacki Volkswagen, pa se ona od tada zove Volkswagen Bratislava i proizvodi dijelove i odredene modele vozila VW grupe (svojevremeno golf III, danas Škoda Octavia i Škoda Citigo).

Ne znam tocno koji koncept je ovo, ali liči na Fabiju combi. Svakako, svida mi se ova maska sa vertikalnim rebrima i spušteni znak Škode:


Balam balam bam blam blam blaaaaaaaaaaa amm babala balam balam blaaaaaaaaaaaaaaaam balam balam blaaaaaaaaaaaaam...


Wartburg limuzina, najduža mašina: čet'ri metra lima i pet meteri dima...


Komšiji Svetozaru Krstiću, njegove komšije: Milisav, Radisav, Stanislav, Predislav, Ninoslav i Miroslav čestitaju lako položen vozački ispit iz deveti put i kupovinu Varburg karavan Tourist:


Čemu služi ova skalamerija na koju je spojen Wartburg?


Ponos istocne njemačke! Čuo sam pred desetak godina da je tvornicu Wartburg preuzeo Opel i da su postojali ozbiljni planovi da se Wartburg vrati na tržište pod vlasitim imenom. U tu svrhu dizajnirana je potpuno nova limuzina, ali je u zadnji čas zaključeno da je prerizično otvarati tržište sa tako skupim automobilom, pa je uz sitnije preinake u dizajnu na tržište izbacena Opel Insignia.

Prostorija u kojoj posjetitelji muzeja mogu razgledati povijesna pomagala u obuci vozača je nažalost zaključana. Kroz staklena vrata uspio sam snimiti simulator auta:

Simulator je baziran na unutrašnjosti "Nove Škode", to jest modela 120. JNA je nekada imala takve, ali bazirane na unutrašnjosti stojadina. Na ovoj plohi napred stajao bi televizor na kojem se de-facto igrala video igra.

Tamo imaju dobro pivo (Pilsner je njemačka rijec za "Plzensko"):


Najsjeverniji dio muzeja posvećen je autosportu i kartingu. Izlošci nisu stariji od dvadesetak godina:








Svojevremeno sam redovito pohodio brdske utrke u široj okolici Rijeke (Učka, Buzet, Rabac, Lim, Čabar, Ogulin) i uvijek je bio i pokoji vozač iz Češke ili Slovačke. Tko zna, možda sam neki od ovih automobila i gledao uživo?

Još malo Tudora:






Ulice su u širem centru Bratislave označene ovako - bijela tabla, plava slova, narančasti obrub. Mene neodoljivo podsjeća na Trolejeve tabele linija:


Vraćamo se na civilnu stranu bivšeg kolodvora, ponovo možemo razgledavati eksponate koje smo vidjeli još i prije nego smo ušli u muzej, ali ovaj put nam ne smeta žica:


Švaaaaaaaba jaše (Šva-ba ja-še) Crrrrrrrna konja (cr-na ko-nja), potresla se sva Evropaaaaaa aaaaaa (binge-bonge binge-bonge)... (znam, znam, ono je bio neki Magirus, a ovo je nešto češko, ali imaju nekih dizajnerskih sličnosti):




Ovaj je nešto moderniji. Dobro bi mu došlo jedno temeljito poliranje i sklanjanje sa sunca:


Škodin vatrogasni kamion:

Prigodna pjesma:




I ovaj kamion djeluje zapušteno, a zapravo mu treba samo jedno dobro poliranje:


Ovom ruskom čudu ipak treba malo ozbiljniji limarsko-lakirerski zahvat:


Škodin kamion sa podiznom platformom, vjerojatno je svojevremeno služio za održavanje trolejbusne i tramvajske mreže te semafora:


U prozorima muzeja izložene su makete lokomotiva i kamiona. Samo u jednom prozoru jedan relikt iz bakine kuhinje:


To je to iz Muzeja transporta. Iako nam je hotel tu, niti 200 metara cestom, odluceno je da prvo odemo potražiti Željeznicki muzej smješten u depou u sklopu kolodvora Bratislava-Istok (Železnicné múzeum v rušnovom depe Bratislava - východ). Subota je, jučer je bio praznik, tko zna kakvo je radno vrijeme, da nas ne bi izbacili... Sjedamo ponovno u kombi i palimo navigaciju. Iako je vec imala ispade (kao i sve navigacije, ako nisi dobro upoznat sa njihovim "vokabularom", postoji velika šansa da te odvede na sasvim deseto mjesto od željenoga ili da te barem provoza putevima koje i lokalni domoroci slabo poznaju) slušamo njene savjete i "nakon 200 metara skrecemo desno i držimo se lijevo" te malo-pomalo završavamo na uzvisini s koje se pruža prekrasan pogled na Bratislavu, ali na kojoj nema ni pruge, ni depoa, ni muzeja... Uglavnom, provezla nas je uskim strmim ulicicama i vratila na mjesto otkud smo i krenuli i pokazala put do kolodvora Bratislava-Istok (kao da stojiš kod Dvorane Mladosti i tražiš put do Pecina, a teta iz Garmina te prvo provede dir po Strmici, pa malo do Bosanca, pa do joga kod gradine, pa te onda opet vrati do Dvorane i pokaže ti put glavnom cestom dalje).

Kroz centar grada piče tramvaji. Ovaj tip ima i u Zagrebu!


Kolodvor Bratislava-Istok našli smo iz drugog pokušaja (zapravo, kolodvor smo našli iz prvog, ali nama nije trebao kolodvor nego ulaz u muzej). Prošli smo ulicom i skužili izloženu parnjaču, ali nismo skužili da ona zapravo označava ulaz u Muzej:




Pfaff je poslikao kuhinju:

Prije nego uđemo u sam muzej, moramo proći aktivni dio depoa:










Ove možda djeluju staro i izraubano, ali aktivne su, itekako. Ova desno je bila na reviziji u veljaci:




Vodonapojnik među elektrama:


Vodosprema iz koje se napaja(o):


Za ove nisam siguran pripadaju li muzeju ili su samo "čekaju VP":

Za ovu sam prilično siguran:


Kako li je ova JŽ-33 zaglavila ovdje?


Na tenderu se još vidi originalna oznaka:


A na deflektorima obrisi jugoslavenske trobojnice:


Sergio za upravljačem malo veceg stroja od VW transportera:


Simpatična lokomotivica, šteta što ovako propada:


Aktivni i muzejski dio deopa odijeljeni su montažnom ogradom:


Ovaj motorni vlak dizajnom podsjeća na talijanske vlakove iz sredine XX. stoljeca. Možemo li ga zbog toga okrstiti "Litorinom"?




Nije vam se svidjela ona ideja sa pedalodrezinom za članove Štaciona iz Muzeja prometa? Možda onda bolje nešto ovakvo - da nam dopredsjednika ne izda ionako slabo srce:

Okretaljka i to aktivna. Ipak, limovi su se povijali i škrebetali pod mojom konstitucijom:


Dizelke. Ova je aktivna i jedina koja se nešto muvala po kolodvoru kada i naša ekipa:


Za razliku od našeg Apsurdistana gdje su "Žutke" plave, u Slovačkoj još uvijek vlada logika, pa su "Pomoranži" narančasti, kako Bog zapovijeda. Doduše, naziv "Pomeranč" nose dvije serije lokomotiva (barem tako kaže njemačka wikipedija, koliko sam ju ja sa svojim znanjem njemačkog uspio razabrati). Ovo je serija T678.0:


...a ovo T679.0. Ja baš i ne vidim razlike...


Sergej:


Teška manevra (i elektrotehnički mjerni vagon):


i malo manje teška:




Ajmo na vagone! Prvo malo putničkih:


Buffet u III. razredu! Na HŽ ga više nema niti u I. razredu!


Pfaff je oduševljen otvorenom platformom:

Još jedan elektrotehnički mjerni vagon, izgrafitiran do neprepoznatljivosti:


Red putničkih dvosovinaca, sjevernih rođaka naših Baatića:


Dvije cisterne:


Obzirom na natpis desno (DYNAMIT NOBEL), zaključujem da je ovo vagon za prijevoz eksplozivnih kemikalija:


Nekakav mini Tads (nije Tads, jer slovo a znači da ima 4 osovine. Onda je valjda Tkds):


Opet njemačke vojne oznake iz II. svjetskog rata! Oklopni voz! Tko zna je li i ovaj mogao da ide i tamo gde uopšte nema tračnica?




S druge strane je bio otključan, pa je ekipa "ubacila" pogled:


Strojevi za održavanje pruge! Di si sad, Swietelsky?

Ručna dizalica:


Parnjačica sa povijesnom mješovitom kompozicijom:


Pored okretnice mali ŽCP sa rampom, nalik na onaj Narcisov u Potpićanu:




(sjećate se onog pješačenja od Potpićna do Most Raše:  )


Parnjača serije 555 (tzv. "Mazutka") u poziciji namirivanja ugljenom i vodom. Koliko vidim, aktivna je i povremeno ju pale, ali mi naziv "mazutka" sugerira da je prerađena na lož-ulje (vjerojatno nisam u pravu!):


Prema platformi za ukrcaj ugljena vodi uski kolosjek za vagonete, a u skladište ugljena skreće pod kutem od 90°uspomoć mini okretnice:


Još jedna - mene neodoljivo podsjeća na našu seriju 51:




Strojovođa Thommo:

Još jedna otvorena motorna drezina. I na ovoj je lako zamisliti ekipu...


Evo, Damir je već zauzeo poziciju. I Sergio bi se rado priključio:


Mehanička kočnica i šalt-getriba:


Thommo ipak više preferira aute na tračnicama:


Nije Volga. Ovaj je poljske provenijencije - Warszawa 223:




Na prozoru jedne od zgrada zaljepljeni plakati sa rasporedom željezničko-muzejskih zbivanja u 2015. godini u Bratislavi te u ostatku Slovačke:




Dakle, da smo došli jučer, mogli smo se provozati u nečemu čiji broj me podsjeća na vremena prije mobitela - 262-007 je bio moj telefonski broj. Evo i tog motornjaka:






Vidljivi su ostaci jučerašnje vožnje, a i radnici su nešto radili na njemu. Uz brata mu 004, ovo je vjerojatno najaktivnije muzejsko željezničko vozilo u Slovačkoj. Za dva tjedna opet će na izlet!

Ove dvije parnjače su valjda iste. I u jednako ruzinavom stanju:


Frem od parnjače. Očito su radovi u tijeku i ovo bi kroz par godina mogla postati još jedna vozna parnjača:


To je bilo to od mojih snimki iz Muzeja u depou Bratislava Istok. Vraćamo se kroz aktivni dio depoa:


I pored ulazno/izlazne parnjačice izlazimo iz depoa:


Istočni dio Bratislave me podsjeća na rubne dijelove Zagreba - ulice i zgrade su planski građene pod 90°, ali dominira industrija i željeznica. Dolazeći do kolodvora Bratislava-Istok prešli smo preko ŽCP-a u sklopu kolodvora Bratislava-Rača. Sada, u povratku nas je na njemu dočekala spuštena rampa:


Svojevremeno je "zbog direktive EU koja ne dozvoljava ŽCP unutar skretnica kolodvora" zatvoren ŽCP u Šapjanama. Bratislava-Ruše nije u Europskoj uniji?

Vraćamo se u hotel, opet nepotrebno kružeći ispod željeznice ovamo i onamo, slušajući ludaru sa Đipiesa. Unatoč tome što smo stigli u hotel neznatno prije 15:30, sobe nam još nisu spremne i recepcioneri nas mole za još malo strpljenja. Đino i Sergio dobijaju sobu, pa nakon kraćih peripetija s liftom ostavljamo stvari kod njih te se dijelimo u dvije skupine: Pfaff, Ana i ja otpućujemo se u razgledavanje grada, a ostatak ekipe će prvo malo do glavnog kolodvora, pa onda do Starog grada. Mi ćemo tramvajem do centra, ako uspijemo dokučiti kako kupiti kartu. Neke stranice na internetu upozoravale su nas da bratislavske bakule (kontrolori) nisu nimalo ljubazni sa turistima koji nemaju kartu i da nemaju baš previše razumjevanja za činjenicu da ne znaju svi koristiti onaj njihov aparat za karte, kao i to da tog aparata niti nema na svim stanicama. Naravno da stanica kod našeg hotela nema aparat za kupnju karata...

LLeon nije išao s nama jer je taj dan učestvovao na utrci "Wings for life", koja se simultano održava na dosta mjesta u svijetu, a u Hrvatskoj je tradicionalno na relaciji Zadar-Biograd. Čekajući tramvaj u Bratislavi, nailazim na ovaj plakat i mislim si - mogao je ići s nama i ovdje odtrčati taj "Wings for life", mi bi mu bili podrška!


Kako nismo imali gdje kupiti kartu, odlučili smo se malo praviti grbavi - odšvercat ćemo se do neke stanice gdje postoji kartomat. Odluka da do grada idemo tramvajem plod je loše proučene karte gradskog prijevoza (iskreno: i da sam proučavao, teško da bih išta skužio po onome što MHD nudi na netu). Preko puta Muzeja Dopravy stajalište je trolejbusa koji Štefanikovom vozi pravo pored Starog grada na Most SNP (to je onaj pravac kojim smo došli od Mosta SNP do Muzeja, samo u kontra smjeru). Umjesto toga, sjeli smo na tramvaj koji nas je otpeljao do Blumentala. Od tamo ne bi trebalo biti daleko do Starog grada pješice. No već u prvim metrima šetnje prema Starom gradu, među krošnjama divljih kestenova uočavamo natpis "ČAJOVÝ DOM - TEA HOUSE", a gdje ima TEA, mora biti i COFFEE, pa odlučujemo sjesti i popiti kavu:


Krećemo prema Starom gradu kroz Špitalsku ulicu. Usput slikam buseve i tramvaje. Fora mi je ovo kako je trolejbusno stajalište popločano granitnim kockama, a ostatak ceste u asfaltu:


7123 na liniji 9:


Ovakve imaju i u Zagrebu. Zgodna all-over reklama u kojoj tramvaj "glumi" kuću od cigle i ima hortenzije na prozorima:

U Špitalskoj ulici postoji dućan znakovitog imena: Modelár! Ana je htjela bratu kupiti suvenir, ali... Subota popodne...


Škoda 100 cuopé fali u muzejskoj zbirci Muzeja Dopravy, ali ima za kupiti model 1:43 ovdje u Modeláru. Lijep je i detaljno napravljen, ali 21,60€ mi je ipak malo previše...


Ako štagod zasereš, ovdje ti drvenjaci naravnaju kičmu. Zato se i zove Ravnateljstvo policije:


Još jedan tramvaj. Šteta što je stao tako da su mu prednja kola u 'ladovini, a prikolica nasuncu:


Vi ste bili naš ponos i čelik! Skršeni u ljutoj buri u zori koja rudi

Ne, ne... To je neki drugi spomenik. Ovo na fotki je spoemnik Slovačkom narodnom ustanku (SNP). Iako je dobrano zakanio, Slovaci su silno ponosni na svoj ustanak. Dan početka ustanka, 29. kolovoza je nacionalni praznik u Slovačkoj, a ime SNP nose novi cestovni most, središnji gradski trg te ovaj spomenik. Inače, Slovačka je, slično kao i Hrvatska tijekom WWII bila trabant-država Hitlerove njemačke. Osnovana je u ožujku 1939., a slomljena tek oslobođenjem Bratislave u travnju 1945. Za razliku od Hrvatske, gdje se organizirani narodni ustanak desio već u srpnju 1941., slovački je dobro okasnio - organizirano su ustali protiv nacista tek krajem kolovoza 1944. Slovački nacionalni ustanak smatra se početkom organizirane borbe protiv nacističke vlasti i početak kraja tzv. Prve slovačke republike.


Kroz Vrata Svetog Mihovila (Michalská veža) ulazimo u Staru gradsku jezgru. Ovaj dio grada rezerviran je za pješake, pa su ulice popločane, a ne asfaltirane. Ovo je ujedno i ugostiteljski centar Bratislave. ...naša vojska napad čeka, spremila je malog topa, spremila je malog topa, tooooopaaa jooooooooooj!:


U Michalskoj ulici ponovno se nalazimo sa ostatkom ekipe. Tako kompletni poharali smo dućan sa suvenirima. Zapravo, "poharali" je malo preteška riječ, obzirom da obični magnet za frižider s natpisom "Bratislava" košta 5€, a majice od 15 na više. Vrijeme je za istraživanje gastronomske ponude grada. Kasnije će se ispostaviti da strogi centar baš i nije idealno mjesto za takve egzibicije, jer se samo nekoliko stotina metara moglo proći znatno jeftinije i sa boljom uslugom. Uglavnom, odlučili smo se za meni od dva slijeda - toplo predjelo - pileća juhica s rezancima i komadima mesa. Jako okrepljujuće kad si čitav dan na nogama i na suvoj 'rani:


A sad: glavno jelo! Knedli, ali nisu punjeni šljivama, nego mljevenim mesom i pancetom. Uz njih još i kupus preliven komadićima preprženog špeka. Meni, koji sam odrastao u Ogulinu, priličan šok bio je slatki kupus umjesto kiselog. A da šok bude još značajniji, recimo i to da "slatki kupus" ne znači samo da kupus nije bio ukiseljen. Neeeee! Nego je takav, neukiseljen još pri pripremi jela dodatno pošećeren! No kad se izmješa sa prženim špekom i dobro popapri dobije se sasvim pristojan okus:


Pfaff je jeo isto što i ja, a Đino knedle od kruha s gulašom. Sve smo zalili lokalnim pivom:


Damir je, pak, eksperimentirao s nečim lovačkim. Na žlicu. Iz plekanog kotlića. I zalijevao je globalnom Coca-colom.

Sendvičmen na pedale. Ovaj je propedalirao pored nas jedno pet puta dok smo jeli:


Fontana na Franjevačkom trgu:


Pogled na Glavni trg i Maksimilijanovu fontanu:




Pfaff si je pronašao prijestolje baš po mjeri:


Ali se morao preseliti na foto poziciju sa pomorskim kapetanom:




Nadao sam se da ću se slikati sa Čumilom, ali nisam ga pronašao. Slikali su se Thommo i Damir za mene.

Katedrala Svetog Martina:


Spoj starog i novog - rubni dio starog grada i pješački pothodnik ispod ceste koja vodi na Most SNP:


Stup kuge - spomenik stradalima od kuge koja je poharala Bratislavu početkom 18. stoljeća:

I tako, korak po korak došetasmo do dunavskog keja i Mosta Slovačkog narodnog ustanka (SNP):




Rázusova obala najjužnija je točka do koje seže tramvajska mreža. Trolejbusna, pak, zaobilazi staru gradsku jezgru u malo širem luku i ne dotiče se dunavskih obala. Ispod samog Mosta SNP nalazi se terminalna točka nekoliko autobusnih linija te stanica nekoliko prolaznih autobusnih linija. Zbog toga se ispod Mosta SNP može vidjeti velik broj tramvaja i autobusa, ali ne i trolejbusa:










Kao što rekao, tramvajska mreža igrađena je samo na lijevoj obali Dunava. U toku je izgradnja prve tramvajske pruge na prostoru Petržalke i njen spoj na postojeću tramvajsku mrežu Bratislave. Širenje tramvajske mreže prema Petržalki planira se za 2016. godinu i u tu svrhu, ali i u svrhu obnove voznog parka, Dopravný Podnik Bratislava ugovorio je nabavku 30 novih jednosmjernih i 30 novih dvosmjernih Škodinih tramvaja tipa 29T (jednosmjerni) odnosno 30T (dvosmjerni). Prvi dvosmjerni tramvaj stigao je u Bratislavu krajem listopada 2014., službeno je predstavljen građanima 4. studenog 2014., a u redoviti promet pušten je 25. travnja 2015. pod garažnim brojem 7501. Prvi novi jednosmjerni tramvaj Škoda 29T stigao je u Bratislavu 17. veljače 2015., a u redovan gradski promet pušten je već tri dana nakon dvosmjernog i četiri dana prije našeg posjeta Bratislavi - 28. travnja, pod garažnim brojem 7401. Oba nova tramvaja do otvaranja pruge za Petržalku odnosno do dolaska većeg broja novih tramvaja vozit će na najdužoj tramvajskoj liniji - 4 (Zlaté piesky - Dubravka). Nadali smo se da bismo jedan od ta dva nova tramvaja mogli i poslikati i eventualno se provozati njime. Što se tiče vožnje, nismo imali sreće jer nam je linija 4 totalno van ruke, ali smo zato imali sreće sa fotkanjem:






Ovako naoko dosta podsjećaju na zagrebačke Končareve tramvaje. Je li moguće da je Končar toliko skuplji od Škode da njegovi tramvaji voze samo Zagrebom, a Škodini osim po Češkoj voze i po Bratislavi, Miškolcu, Konyji, Rigi, Cagliariju... ?

Evo nas na obali Dunava. Damir i Ana su negdje gore na mostu:


Plutajući ugostiteljski objekti su izgleda sezonskog karaktera, a sezona još nije počela:


U daljini se vidi tzv. Apollo most:


Stary most koji je 125 godina povezivao dvije obale Dunava u posljednjoj je fazi dekonstrukcije. u toku je demontaža zadnjeg čeličnog segmenta mosta:


Kad već ploveći kafići ne rade, ispod gradilišta Starog mosta (hmmm... gradilište je mjesto gdje se nešto gradi, a kako se zove mjesto gdje se nešto ruši? Rušilište? ) postavljena je nekakva bina, muzika dopire do ovamo, ima i prilično ljudi... Rećbi da je riječ o nekakvom festivalu?

Plakat preko puta sugerira nešto jeftiniji vid zabave:


Dok čekamo tramvaj broj 1, sa stanice u kontra smjeru gospođica slika nas, pa da onda uslikam i ja nju:


Odavdje se lijepo vidi i dvorac:


Kad smo već kod tramvaja broj 1 i bratislavskog dvorca, spomenimo dok čekamo tramvaj da linija 1 prolazi kroz tunel ispod dvorca (Tunel pod hradným vrchom) - tunel ispod brda na kojem je smješten dvorac građen je tokom II. svjetskog rata i neposredno nakon njega. Otvoren je za pješački i automobilski promet 1949. godine. Godine 1983. kroz tunel je povučena tramvajska pruga i njime počinju prometovati tramvaji. Provođenjem tramvajske linije u tunelu ukida se pješački promet, a uskoro tunel potaje isključivo tramvajski. 2009. godine tunel je zatvoren zbog lošeg općeg stanja. Tramvajske linije koje su vozile tunelom preusmjerene su na obalu Dunava, a linija 1 koja prometuje kružno produžena je do okretišta Karlova ves. Tunel je temeljito rekonstruiran i otvoren 2. rujna 2010., ali ponovno zatvoren u veljači 2012., zbog oštećenja (vjerojatno nedovoljno kvalitetno izvedenih radova) na stropu. Nakon popravka svoda tunela, ponovno je otvoren 1. svibnja 2013. Danas kroz njega prolaze linije 5 i 9 u oba smjera te linija 1 samo u smjeru sjeveroistok-jugozapad (prema Dunavu). Da smo prilikom polaska u razgledavanje grada sjeli u jedinicu umjesto u dvojku, provozali bismo se njime. Ovako...

Obzirom da sam taman bio namontirao teleobjektiv, nisam slikao tramvajski kartomat na stanici, pa koristim tuđu sliku sa neta:

foto: http://pete-teaches-in-bratislava.blogspot.com/2012/03/advice-on-public-transport-in.html


foto: Jayne Hilditch @ www.flickr.com

A za 0,90€ aparat ispljune ovo:

Jedna usputna kroz otvorena vrata tramvaja na povratku iz Starog grada u hotel:


Damira i Anu smo uspješno izgubili negdje na mostu, ostatak ekipe je odlučio nastaviti pješačiti dunavskom obalom, pa kroz Stari grad natrag do hotela, a nas dvojica teretnih smo sjeli na jedinicu i vratili se u hotel tramvajem. Soba je spremna i nosi okrugli broj 150. Moderno je uređena, jedino mi nije jasna ova egzibicija sa kupatilom - zid između sobe i kupaonice je staklen, a vrata nema (zbog boljeg prikaza uskog prostora koristio sam širokokutnu predleću koja generira okrugle fotke, pa se ispričavam ako nekome "nisu sjele"):






Kad smo tražili odvojene krevete, mislili smo da će ipak biti odvojeni malo više od 20 centimetara, ali dobro...


Kupaonica:




Pogled iz kade:


Ćenifa:


Raskomotišmo se, osvježismo, obavismo usputne tehničke radnje i krenusmo dalje. Mislili smo grupno izaći na pivo negdje, ali je ekipa bila mrtva umorna od šetanja po Bratislavi i pozaspivali su valjda čim su ugledali krevet. Tako smo Pfaff i ja sami krenuli na pivo. Slijedeći upute mladića na recepciji, krenuli smo lijevo, pa na glavnoj desno, pa lijevo, pa opet lijevo... i jebeš ga... Pivnicu "Fabrika" nismo našli... Sad kad gledam na Google mapsu, bili smo na dobrom putu, trebalo je samo nastaviti jedno 150 metara Štefanikovom prema jugu i naletjeli bi na nju. Umjesto toga, prešli smo cestu (Štefanikovu) i našli skrovito ali jako ugodno mjesto u podrumu Slovačke akademije znanosti i umjetnosti - Music bar "Flame". Zasjedosmo i uz odlično i jeftino pivo (točeni Zlatý bažant 0,5l 1,5€) raspravišmo sva relevantna pitanja:

DAN DRUGI

Obzirom da smo sinoćnje dogovore umjesto za pivom odradili putem SMS-a, normalno da smo se krivo razumjeli, pa smo se Pfaff i ja materijalizirali u predvorju hotela nešto prije dogovorenih 8 sati spremni za polazak, a ostatak ekipe je u obližnjem bircu pijuckao jutarnju kavicu i dogovarao još odlazak do dućana sa hranom. Jer čitav dan provest ćemo u muzeju gdje nema klope, a osim toga Austrija je neusporedivo skuplja od Slovačke, pa bi shoping trebalo obaviti prije granice. Okupljanje ekipe prije napuštanja hotela:


Napuštamo hotel. Naši prozori su bili ovi na prvom katu, peti i šesti lijevo od bandere:


Krećemo u nadi da ćemo naći kakav dućan sa prehranom koji radi nedjeljom. Sergio opet pali đipies i ona ludara nas otpravlja na cestu D2 sa koje se vide Billa, Hofer, još jedna Billa i Metro, ali su redom ili zatvoreni ili se prema njima skreće nekakvom petljom koju Sergio nije imao volje istraživati. Dok smo prolazili sjevernim predgrađima Bratislave, fauve je počeo pokazivati prve znakove žeđi, a na ulasku u mjesto Stupava sa desne strane ukazala se žuta benzinska postaja sa natpisom "Jurki". Obzirom da se u sklopu pumpe nalazi i mini market, ovdje kupujemo doručak i tekuće suvenire za doma. Jurki je inače naftna trgovačka firma (nešto kao, recimo, Adria-oil), ali ima vlastitu robnu marku (nešto kao K+), ali ne nekavih auto-potrepština nego - piva!!! Imaju na pumpi i odlične gotove sendviče sa pikantnom šunkom, sirom, zelenom salatom, krastavcima, majonezom, kukuruzom i kuhanim jajom. Imaju i mikrovalnu, pa možeš jesti odličan topli sendvič sa pikantnom šunkom, sirom, salatom... I jajom!

Nisam slikao jer sam imao pune ruke (posla)!

Nastavljamo dalje cestom koja vodi uz samu granicu sa Austrijom. Nakon nekog vremena, prelazimo neelektrificiranu lokalnu prugu koja spaja Bratislavu mjesto Záhorská ves. Taman dok smo prolazili, na tračnici je stajao fazan, ali dok sam ja izvadio opremu, spustio se između tračnica:


Tetu koja nas je iz đipies uređaja navodila kamo i kako treba ići, ludarom smo proglasili još onda kad nas je nepotrebno penjala na ono brdo iznad Bratislave i vraćala do hotela triput ispod pruge pa natrag, ali definitivnu potvrdu psihičkog "stanja" dobili smo kad nas je negdje usred europske ploče, 380 kilometara zračne linije od najbliže morske obale savjetovala da se "nakon šest stotina metara ukrcamo na trajekt"! Ajd' baš da i to vidimo. Prolazimo čitavo mjesto od istoka do zapada, spuštamo se nizbrdo i na kraju asfalta nas čeka - SKELA!!!






Taman je otišla na drugu stranu, pa imamo vremena okinuti koju fotku ovog osebujnog graničnog prijelaza (koji ulaskom Slovačke u režim Schengena to više nije):


Nosači sajle koja vodi skelu ujedno su rasvjetni stupovi:


Režim rada skele/graničnog prijelaza, pravila korištenja i cjenik (i Pfaff):


Postmodernistički carinski uredi na austrijskoj strani:


Na slovačkoj strani više... hmmm... u rustikalnom stilu:

Ima tu i biciklova! Ljudi nerado odlaze biciklom u stranu državu, ali ga zato bez problema ostave na granici, bez brige hoće li ga poslije obavljenog posla s "one" strane rijeke zateći gdje su ga i ostavili:


Ukrcani su automobili i putnici sa austrijske strane i skela kreće prema nama:


Skeledžija:


Evo je, pristala je na našoj strani. Vrijeme je za ukrcaj i rastanak sa Slovačkom! D'akujeme, Slovensko! Dovidenia!


Pomoćni skeledžija (ovaj sa crvenom kapicom) pomaže pri ukrcaju automobila - ulazak na skelu obavezno pod kutem od cca 30° sa suprotne strane od one na kojoj će auto stajati tokom prelaska rijeke:


Kad smo već kod toga, pitamo skeledžiju koja je ovo uopće rijeka? Jasno da je nekakva pritoka Dunava (ili možda Dunav osobno?), ali skeledžija će najbolje znati...


Ima li kakvih rokera ovdje? Ili to ipak nije ta Morava? Ne, ovo je ona po kojoj se srednjovjekovna Moravska dobila ime! Jedino što ima zajedničko sa "onom" Moravom je da se obje ulijevaju u Dunav.

Pogled uzvodno (rekao bi Kiki "prema Olomoucu"):


...i nizvodno ("prema ušću u Devinu"):


Kaže skeledžija da se "skela" na slovačkom kaže "kompa". Zgodno. Ali kakve veze ima Istra sa Bratislavom i konstruiranjem kompi?


Prešli smo Moravu. Ponovo smo u Austriji. U mjestu Angern an der March ili što bi Google translator preveo "Zelenila ožujka". Bio je treći svibanj, nije im valjda istek'o rok?

Dvadesetak minuta ugodne vožnje pitoresknim selima austrijskog sjeveroistoka i eto nas u Strasshofu. Parking muzeja premalen za sve koji su pristigli na najavljeni Dampfbetriebstag - dan parne vuče, zbog kojeg smo, uostalom, i mi pomakli izlet za jedan dan. Ipak pronalazimo jedno mjesto na neasfaltiranom parkingu i krećemo prema muzeju. Kiša je taman počela zajebavati - ako ne uzmem kišobran, velika je vjerojatnost da će početi pošteno padati i smočiti me do kostiju, a ako ga, pak, ponesem - velika je vjerojatnost da će prestati padati i da će mi kišobran samo smetati... Ipak sam ga prikačio za torbu fotoaparata, da se vucara zamnom. Zlu ne trebalo...

Za cen ojro per capita kupili smo ovo:



...i još smo dobili svaki po kovanicu od 50 cenata!

Krenusmo redom. U zgradi spojenoj sa ulazom i biljetarnicom nalaze se makete i modeli:




Ova lokomotivica na vrhu je, prema Pfaffovim riječima model lokomotive sa Parenzane, to jest one koja stoji umirovljena kod kolodvora u Puli:


Model Railjeta:


Bijaše li ovo slovenski taurus na Liszta? Ili ipak mađarski, obzirom da je i Liszt bio Mađar?


Par detalja sa maketa: