Riječko-goranski desant na Požun i Donju Austriju

Izađoh na prostor između ulazne zgrade i ložione. Nasuprot ulazne zgrade stacionirana su dva vagona - jedan je pretvoren u souvenir shop, a drugi u kafanu. Ima i terasica. Vratit ću se ovamo nešto kasnije:


Lijevo od izlaza smješteni su stari signali, a tu je i nekakva vrtna željeznica. Tko zna radi li...


Kabina uspinjače. Bilo bi dobro da su i njoj negdje sagradili kakav komadić prugice, ali ovako strmih brda u ovom kraju baš i nema. Ovo je vjerojatno iz zapadne Austrije, tamo gdje su 4 skakaonice. Bišofshofn ili kako se već zove...


20 kilomertara od Beča. Paaa, zer'cu više ima (otprilike 40):


Ulazim u glavnu halu (ložionu). Uz zidove se nalaze vitrine sa dijelovima davno pokojnih lokomotiva i vlakova:




Ovo je naše!


Prtljažna kolica i to stariji model sa četiri kotača i rudom. Ovakva slična (nešto manja) je imala moja baka pedesetih godina u Ogulinu za na plac. U Rijeci je među nosačima bio popularniji model sa jednom osovinom i ručkom iza koje se moglo ući:


Pipica, pipica!!!


Na drugom servisnom kanalu jedna prekrasna tenderica, a prvi kanal - prazan:


Naime, lokomotiva koja se inače garažira na prvom kanalu danas je zvijezda dana! Njeno soptanje se već čuje ispred ložione!

Evo je, u punoj raskoši i pari! 310-23! Za dodatnih četiri i pol ojra posjetitelji muzeja mogli su se i provozati tamo-amo u njenoj kuhinji. Zato je puna djece:










Uz njen desni bok još jedna kompozicija s parnjačom na čelu, a u nastavku još brdo starih lokomotiva i vagona:


Sa druge strane se rasteže plavi motornjak na kolosijeku koji prolazi s vanjske strane ložione i završava ispod već spomenutih buffet i suvenir-vagona:


Evo je, kreće:




I ode...

Simpatično drezinče sa platformom za popravljanje kontaktne mreže. Piše "Ösek" - ima li to kakve veze sa Osijekom?


Šinobus. Ovaj nije Gošin. Zašto ima ove oznake visokog napona na odbojnicima? Zašto uopće ima odbojnike??? Naši umjesto odbojnika i klasičnog kuplera imaju nekakve savijene metalne trake (po dvije na mjestu svakog odbojnika) i Scharfenberga:


Pasarela je funkcionalna. Okupirali su ju članovi jedne halubajske obitelji:


Treba se popeti gore (ovo je slikano sa polukata, ovoliko sam već prevalio!):


Ispod polukata pasarele prolazi kolosjek one vrtne željeznice koju sam vidio u dvorištu između ulaznog objekta i ložione. Prugica je zarasla u travuljagu - definitivno nije u funkciji:




Odavdje se još bolje vidi što je sve parkirano ispred ložione:


A sa druge strane - sklop skretnica namijenjen prelasku sa jednog na drugi kolosijek:


Sa druge strane pasarele nisu stepenice, nego prirodno brdo u visini pasarele, a spust je serpentinastim blatnjavim puteljkom pokraj kojega rastu jaglaci. Tu i tamo ima i neka stepenica napravljena od starih šlipera. Uglavnom - sklizavo! Pogotovo riskantno kad na nogama imaš nove cipele za koje još ne znaš kako se ponašaju na klizavom.

Ispod tog brda - okretaljka i tri-četiri kolosijeka do kojih se pomoću nje dolazi:

Na svakom od tih kolosijeka stoji jedna ili dvije parnjače:
















Pogled sa okretaljke prema lokomotivama:


Nasuprot okretaljke vagone nekakvog ekspress-vlaka, rekao bih iz osamdesetih. Ovaj sa puno prozora a malo vrata mora da je bio restoran, a ovaj lijevo bez prozora u prvoj trećini vagona možda kuhinja (ili obični prtljažni vagon ili vagon za bicikle?):

Iza ovih vagona vidi se zgrada interesantna oblika - prvo sam pomislio da se radi o vodospremi, ali onda vidjeh da ima prozore. A oni su, pak, premali da bi se radilo o postavnici... I mada, logika govoru korist postavnice - upravo na ovom mjestu šest kolosijeka koji dolaze sa zapadne strane muzeja (bivšeg depoa) spaja se u dva kolosijeka koji nastavljaju prema ložioni, trećem na kojem je okretaljka, a vide se i dva kolosijeka koji obilaze ložionu (jedan je neposredno ispod same zgrade - ovaj na kojem stoje ekspress-vagoni, malo dalje šinobus i ona dugačka plava litorina i na kraju bufet i suvenirnica, a skroz na drugoj strani iza okretnice je još jedan kolosijek koji obilazi ložionu sa sjeverne strane. Na njemu je nekakav plavo-bijeli motornjak, vidi se na prvoj slici prošlog posta) - natpis na ulaznici muzeja kaže "vaser-nešto", znači ipak je vodosprema:

Čemu prozori?

Šest kolosijeka spajaju se u dva:


Primjećujete da je skroz desni kolosijek slobodan. To omogućava komunikaciju muzeja sa ostatkom mreže ÖBB, a danas omogućava i onoj 310-23 da vozi znatiželjnike od ložione do spoja sa aktivnom prugom i natrag (i tako jedno 7-8 puta za tri sata koliko smo bili u muzeju):


Od ovog kolosijeka engleskom skretnicom odvaja se nekakav kolosijek još desno (mora biti spojen sa onim sjevernim obilaznim) i kolosijek za okretaljku. Na kolosijeku prema okretaljki, još jedna parnjača:


Na drugom kolosijeku zdesna - dizeli. Za razliku od naše, austrijska serija 2043 (koja našoj nije niti nalik) još uvijek vozi. Doduše, ne i ove dvije ovdje:


Iza nje još jedna parnjača (ovdje nalazim Anu, pa dalje nastavljamo zajedno istraživati povijst austrijske željeznice):


Otvorena vrata, prigoda za malo zaviriti:


Vagon serije Gm - nalik poznatom Gbs vagonu, ali kraći od 9 metara:


Daljnji rođak "malog žutog" sa Žabice:


Pogled unatrag, prema kolosijeku od okretaljke:

Došli smo do kućice s natpisom neštonešto Model-neštoneštoneštoklub, po čemu zaključujem da u njoj svoje prostorije imaju modelari, ali ispred nje su dva brkata Austrijanca pekla roštilj i čim bismo im se približili počeli su nešto govoriti na njemačkom (kojeg ne razumijem, ali znam da se meso kaže flajš, a to nisu spominjali, pa sam zaključio da nas ne nude roštiljom). Pa nismo inzistirali...

Ovi su mi vagoni od svih najdraži. Kaubojci! Zavolio sam ih još kad sam kao klinac putovao iz Ogulina u Sinac, a kad su bi se znali pojaviti od Moravica do Ogulina (sredinom osamdesetih večernji putnički - onaj s kojim si u Ogulinu oko 22:30 - do Moravica je vozila Litorina, a dalje klasika, sastavljena od vagona "niže" kategorije: Baat ili Bt) bio sam vjerovatno najsretnije dijete u vlaku (najčešće i jedino dijete...):


U ovome su očito trebale biti prostorije nekakve udruge ili kluba, pa su povađena sjedala, unešena termo-peć, ali uređenje očito još nije završeno:


Vraćamo se natrag prema ložioni. Naravno da sam zam zaboravio otići poslikati onaj središnji kolosijek na kojem se nalazi vagon dizalica i platforma za ukrcaj ugljena u tendere (ne zamjer'te mi!), ali dobro, već su ju poslikali oni koji se u paru kuže bolje od mene... Prolazimo pored parnog snjegočistača. Rekli bi - prethodnice Rolbe. Parni stroj sa velikim propelerom na čelu koji je služio za krčenje snijega:


Čini mi se da najdonja stepenica nije previsoko od poda i da bi koljeno mogli izdržati silazak! Odlučujem popeti se u njega i poslikati ga iznutra! Unutra je sve jako skučeno, jedva sam se provlačio između onih cijevi. Kod jednoga ventila sam morao svojski uvući trbuh da ne zaglavim, jer me suputnici sigurni ne bi izvlačili nego pustili da prirodnim putem izgubim na volumenu i "odglavim" se. Zbog skučenosti ponovo koristim fisheye predleću, pa zato opet kružići:






Oko ložišta se može proći u krug:

Spremište za ugljen:


Čini se da ova makina nije imala vlastiti pogon (ne vidim nigdje upravljačke instrumente niti kočnike), nego da je parni stroj služio samo za pogon propelera za čišćenje snijega, a kompletan stroj gurala je druga lokomotiva.

Do njega stoji još jedan snjegočistač (na slici lijevo od "propelerka"), ali ovaj nema mehanizam za usitnjavanje snijega, nego klasičnu ralicu. Na boku ima logotip koji je ÖBB koristio od 1974. do 2004., pa zaključujem da je relativno novijeg datuma. Iznutra izgleda ovako:


310-23 je ponovo pred ložionom:

Detalj jednog od vagona:


Još jedna slika plave "litorine" koja dijeli prostor ložione od ulaznog prostora muzeja i vrtne željeznice:


310-23 kreće na još jedno tamo-amo putovanje:




Misleći da sam vidio čitav muzej, ulazim u ložionu. To sam, kao, pustio za kraj:


Opet je usko, pa u funkciju ide fisheye predleća. Obzirom da se radi o jeftinoj leći - utjecaj na kvalitetu slike je... Ah... Takav kakav je:

Unutrašnjost vagona kojim su prevažani ranjenici u WWII:


Krokodil. Isto ima logo iz 1974.:






Iza paravana, na najsjevernijim kolosijecima ložione u toku su radovi na nekim budućim eksponatima muzeja:

Našao sam si zgodan bolid:




Brrrrrrm-brrrrrrrrrrrrrrrrrmmmmmmm:


Ispred mojeg bolida - motorizirani šrafciger:


Pita Ana "Kako su se ljudi vozili u ovom vlaku? Pod kutom?"  


Odjednom se začulo nekakvo brujanje i zavijanje iz smjera vrtne željeznice. Ipak radi! Kasnije kad sam gledao kartu sam skužio da je "zatravljeni" dio ispod pasarele zapravo najdalji dio pruge i samo taj dio se ne koristi. Ostatkom pruge voze vlakovi:






Svraćamo do vagona suvenirnice:


U središnjem dijelu polica u obliku kotla parne lokomotive:


Ima svakakvih suvenira, od raznorazne literature (gotovo sve na njemačkom jeziku), preko igračaka, majica i kapa do klasičnih suvenira: magneta za frižider i keramičkih lokomotivica sa logotipom muzeja. Cijene - prilagođene germanskom standardu...

Vagoni suvenirnice i buffeta spojeni su platformama i onim limovima sa ogradicom na rasklapanje. Uostalom, to i jesu dva preuređena "kaubojca" (namjerno ne pišem Baat, jer Baatići kojih se ja sjećam nisu imali platformu, nego samo te otvorene limene prijelaze i ogradice na rasklapanje):


Vagon-kafić je odlično uređen. Svaki kvadratni centimetar zida iskorišten je za stare slike željeznice ili za floralnu dekoraciju. Sa stropa na sredini vagona vise kravate službenih željezničkih uniformi, stolovi s klupama su uz desni zid vagona, a lijevo su dodatne klupe i "štokrli" koji glume stolove. Sve super, osim kave. Kava ona klasična njemačka - tanka, iz filtera:






Nakon popijene kave treba pronaći ostale. Thommo i Gino su žrtvovali svaki po 4,50 ojra:


Damir je opet na pasareli! Morat ćemo mu sagraditi jednu u Rijeci, sunce im kalajsano, što ih srušiše...


Pfaff, Sinkec, Sergio... Tko zna gdje su... Vraćamo se do predprostora, valjda ćemo se tamo okupiti. Usput ponovo slikam onu "osiječku" drezinu:


Maslačkovi u Bratislavi su već "za puhanje", ovdje su još uvijek žuti:


U predprostoru nalazimo Sergija. Pita jesmo vidjeli cestovne modele, da su baš dobri. Koje cestovne modele? Ajmo ih pronaći. Prolazimo pored vrtne željeznice - sad vidim na kom principu to radi: U lokomotivici je benzinski agregat, a pogonski elektromotori nalaze se u prvom vagonu na kojem sjedi "strojovotkinja":

Hodajući uz najjužniji kolosijek muzeja u Strasshofu dolazimo do još jedne zanimljivosti: na mjestu gdje je nekad stajala još jedna okretaljka, u izgradnji je mini okrtaljka i kružna šupa za vrtnu željeznicu. Malo dalje je kolodvor vrtne željeznice:






Tu je i remiza:


Trasa vrtne željeznice ide od kolodvora lijevo kroz tunel (desno je onaj zatvoreni dio ispod pasarele):




Južno od vrtnoželjezničkog tunela počinje dio muzeja rezerviran za maketare. Prvo ogromna H0 maketa, odnosno samo njen manji dio:


Vidiiiii!!!! Imaju i Klek!!!!


Hmmm. Da to nije ipak Marjan?


Nasuprot ulazu u maketarski prostor - jednostavna maketa ICE vlaka za najmlađe:

Desno od ove makete dolazimo do RF upravljanih cestovnih modela. Baš su fora:






Svime upravljaju momci u bordo majicama:


I ovdje imaju pipicu!


Sa druge strane, nastavlja se ona H0 maketa, ovo je dio koji se ne vidi od Kleka:

Imal' Mehe?


Još jedan detalj kojeg zamjećujem tek sad: obilazni kolosijek ima i svoj vodonapojnik. I to ukrašen reljefnom plastikom:




Po muzeju na više mjesta vise ovakva kondukterska kliješta. Da si možeš na karti probušiti ono što si vidio. Ili da si probušiš rupu negdje drugdje. Za uspomenu...


Sad smo zbilja sve vidjeli! Nakon skoro tri sata hodanja (ktome još u nerazgaženim cipelama) otpadaju mi noge. Krećem još poslikati ćenifu koja se nalazi na ulazu u ložionu, ali nasuprot ćenife sam skužio stubište koje vodi na kat. Ajd' da vidim još šta tu ima!

Ovo je vjerojatno krasilo neku "prigodnu" parnjaču:


Tu je i knjiga dojmova, pa sam nas morao upisati:


Pogled na lokomotive u ložioni (možda da netko opere stakla?):


Maketa bivšeg depoa. Mislim da ovih zgrada skroz desno više nema:


U sljedećoj prostoriji - odsječak nekog t vagona:

...putuj, Selma! I molim te ne se pas pencher au dehors!

...putuj, Selma! I molim te kihajolni veszélyes!


Izlazimo iz muzeja. Bacam još jedan pogled preko ramena prema izloženim signalima:


Prije nego izađemo, evo i filmića muzejske parnjače u akciji:


Ispred muzeja ono što na ulazu nisam slikao jer je padala kišica - info tabla muzeja:


Spomenička osovina parnjače:


Ono čudo gdje turiš glavu, pa te drugi slikaju


Turio je svoju glavu i Pfaff:


Evo nas opet u kombiju. Vrijeme je za sendviče i polazak prema Rijeci:


Krenuli smo prema Beču par minuta poslije 13 sati. Damir je proveo akciju za suzbijanje pušenja ...i pišanja ...i protezanja, pa smo tako prvo (i jedino) zaustavljanje imali na OMV pumpi kod Ptuja:


Putem kući, prebijajući dojmove shvatio sam da je ipak ostao jedan dio muzeja kojeg nisam obišao (uz platformu za krcanje ugljena u parnjače, koju sam uočio, pustio "za kasnije", pa se zaboravio vratiti kad je to "kasnije" postalo "sada") - vagon kluba maketara. Al' dobro, maketari su ga obišli i detaljno opisali na forumu...

U 18:20 vratili smo Pfaffa i Sinkeca tamo gdje smo ih i našli - na naplatne kućice kod Delnica. za nešto manje od sat vremena isto smo napravili i sa Thommom, a kod njega su se iskrcali i Damir i Ana. Dvije minute poslije na sličan način su se riješili i mene (ostavili me tamo gdje su me i pobrali - kod Škole na Turniću). Auto me, Bogu hvala, dočekao na svom mjestu i u komadu.

Svoje sam doma obradovao bocom originalnim slovačkog pića. Nije prava (originalna), nego k'o fol cola - Kofola. Definitivno najneukusnije piće koje se hoće zvati colom od svih koje sam ikada probao:

I šta mi preostaje na kraju ovako dobrog ekšna nego da se zahvalim svima koji su jedan običan vikend učinili nezaboravnim:

Ana (dame imaju prednost, a i prva je po abecedi):


Damir:


Sergio, Gino i Sinkec:


Thommo:


Pfaff:


Ostatku ekipe mogu samo poručiti da im treba biti žao što nisu bili s nama. Bilo je odlično i jedva čekam neki slijedeći ekšn! Još jednom se ispričavam na velikom broju fotki i na čekanju na moje viđenje ekšna - neposredno prije ekšna crkla mi je tastatura na laptopu, onda sam osposobio stolni komp i počeo pisati na njemu, da bi me pred neko vrijeme i on počeo zaj....ati (zapravo je bio neispravan svo vrijeme, ali mi nije trebao dok sam normalno koristio laptop), pa sam promijenio matičnu, ali više nisam uspjevao dignuti windowse (bez da sve formatiram). Sada sam sredio taj komp (koliko se može) i konačno dovršio davno započeto...

Baaavo! Ovo je falilo...

Kad dečko ispod Kleka zaigra
A ovo zadnje ukazuje na probleme sa vertikalom ili se pravi važan

Jean je napisao/la:

Bilo je odlično i jedva čekam neki slijedeći ekšn!

A, joj da znaš šta vam Damirić priprema za 10 mj. zeru njemačke zeru austrije sve u jedan dan,ali o tome u podforumu Štacion.

Btw...jest da kasniš mjesec ip'o dana sa reportažom,ali mogu ti reći da sam jako zadovoljan njome. Odlično si ti to (TITO) sročio...

Bolje ikad, nego nikad, ali za dobru reportažu nikad nije kasno.

Damir je napisao/la:

Jean je napisao/la:

Bilo je odlično i jedva čekam neki slijedeći ekšn!

A, joj da znaš šta vam Damirić priprema za 10 mj. zeru njemačke zeru austrije sve u jedan dan,ali o tome u podforumu Štacion.

Ma kakav jedan dan, u Njemačku ti nejdem na ajn tag nikako!!

Thommo je napisao/la:
Ma kakav jedan dan, u Njemačku ti nejdem na ajn tag nikako!!

Iskombinirat ćemo dva extra muzeja u jedan vikend!
Još tražim usputne neke stvari koje bi bilo dobro vidjeti,a da nismo pod presingom.