Fortis 2021.

Oliti moje putovanje po Dalmaciji stopama opata Fortisa (a i malo šire!)


Uvod


Dakle, ovako: Svake godine početkom rujna pojavljuje se, ničim izazvan, moj rođendan. Nakupio ih se već popriličan broj pa ja postajem odgovarajuće starački grintav. I sve me manje vesele proslave te moje obljetnice. Nakupi se hrpica dragih ljudi koji me obraduju svojim prisustvom i ponekim zgodnim darom, a ja ih počastim nekim maštovitim obrokom. I sve je to lijepo, ali ima jedna kvaka – ja bih rado da gosti u neko doba odu svojim kućama, a oni se ne daju (neki čak pokazuju želju da bi ostali do kasna ili čak prespavali). I to remeti moj životni ritam kojeg obožavam.
I tako sam ove godine odlučio da ću ja zbrisati na neko putovanje upravo u to vrijeme sveudilj se nadajuć da ću izbjeći feštu (nisam, ali to je već neka druga priča). I evo kako je to završilo…

Alberto Fortis (1741.–1803.) rođen je kao Giovanni Battista Francesco Antonio Fortis iz drugog braka oca plemića. Krsni, a kasnije i na potvrdi, mu je kum bio profesor Antonio Vallisnieri koji je mnogo svog znanja iz područja prirodoslovlja prenio na mladoga Fortisa. Nakon očeve smrti 1747. godine, a vjerojatno radi slabijeg imovnog stanja, nakon polubrata i sâm s nepunih trinaest godina dne 22. travnja 1754. stupio je u sjemenište. Ne završivši sjemenište, godine 1757. stupa u pustinjački red sv. Augustina. Ova njegova odluka vjerojatno je motivirana nadom da će kao augustinac imati veću slobodu izbora studija, ali i slobodu kretanja nego kao svjetovni svećenik.
Putovao je po Europi, naročito po Dalmaciji, Primorju i Istri, o čemu je objavio niz djela, od kojih je najbitnije Put po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia, 1774.), nastalo kao rezultat putovanja od 1771. do 1773. godine, u kojem u dvije knjige predstavlja Dalmaciju i Primorje europskoj publici. U prvoj knjizi najveću pozornost dobiva poglavlje u kojem se idealizira život seljaka u zaleđu Dalmacije (Morlaka), dok se u drugoj knjizi raspravlja o mnogim zemljopisnim, gospodarskim i etničkim pitanjima. U djelu se nalazi i verzija Hasanaginice dana u izvorniku i prijevodu na talijanski. Knjiga je imala velik odjek, a na hrvatski je u potpunosti prevedena tek 1984. godine. Knjiga nailazi na kritike prosvjetitelja i izaziva zgražanje nad Morlacima, dok ih Fortis vidi kao miroljubive, plemenite, poštene i gostoljubive.
Zbog svoje sklonosti putovanjima bez znanja njegovih nadležnih i znanstvenim istraživanjima Dalmacije bio je prisiljen napustiti svoj duhovni red. Za život zarađuje dalje svojim znanstvenim radom, istraživanjem, pisanjem i suradnjom sa raznim znanstvenim časopisima.



Dan prvi


Kažu mudri Kinezi da svako putovanje započinje prvim korakom – prema automobilu u garaži!!!



Moja putovanja prema jugu-jugoistoku vode ustaljenim smjerom. Preko Mrkoplja, Ravne gore i Vrbovskog na Ogulin/Oštarije pa dalje autoštrasenbanom. U Mrkoplju još uvijek traju neki grdni infrastrukturni radovi pa je valjalo biti strpljiv. Onaj policaj me još od kuće klao sporom vožnjom.



Poljička kosa. Lokalitet u Starom Lazu i najviša točka Karolinske ceste (1018 m/nm – više od Begovog Razdolja). Čovjek je na samom prijevoju sagradio ovu prekrasnu kuću



Na samom kraju Starog Laza gradi se već nekih dvije godine još jedna prekrasna planinska kuća. Pretpostavljam da će isto biti u funkciji iznajmljivačkog turizma jer je to preskup i prevelik objekt za vikendašku primjenu!



Ko kaže da u Gorskom Kotaru više nema krava?!



Stari Laz je podugačko naselje, ali svemu dođe kraj…



Poput zelenog autobusa iz narodne pjesme rušim se put središta Ravne Gore



Slijedeći me semafor dočekao u Ravnoj Gori. Kolikogod su ti zahvati na cestama dosadni, ja se ipak veselim poboiljšanju infrastrukture u Gorskom Kotaru. Jer asfaltiranje je samo posljedica iskopavanja zbog poboljšanja vodovodno-kanalizacijske mreže!



Je li ovo središte Ravne Gore?



Ili ovo?

Ravna Gora je također jedno beskrajno crevo od naselja, ali i njemu sam našao kraj. Tu negdje ispod su ona dva smiješna tunela na autocesti.



Dvorac Stara Sušica. Nekoć jedna od rezidencija maršala Nugenta, onda prilično zapuštena zgrada sa značajnom ulogom u "Kapelskim kresovima", a danas je posvećena najmlađima – pripada riječkom Domu mladih i tu se održavaju razni oblici boravka i školovanja mladih u prirodi.



Tu pored otvoren je goranski muzej posvećen velikim životinjama koje obitavaju u goranskim šumama



Ris…





… i vuk! A ima negdje i međed!

Jedna od ploča koje turiste upućuju na povijesne lokalitete u PGŽ. Ovdje je zanimljiv niz frankopanskih kaštela koji se protezao od Vinodola do Trsata



Idem dalje put Vrbovskog. Ova golema zgrada je nekoć služila kao škola mnogobrojnoj dječici iz naselja Jablan. Danas se vjerovatno koriste dvije učione, a škola je samo područni odjel škole u Vrbovskom



Ovo nisam ja, časna pijonirska!

I ovdje su duž ceste veliki radovi pa ću malo pričekati da ovaj pozeleni







U Jablanu danas obitavaju mahom vikendaši, autohtonog življa je malo ostalo i ima prekrasno uređenih kuća. Ima i puno cvijeća jer je nadmorska visina bitno manja od mog sela



Dok je po Karolini još plazio teretni promet pogonjen četveronošcima, ovo je bila Pumpentankštela. Vikendaši su se potrudili…



Jablan je prijevoj. Nekoć jedna od najtežih dionica na cesti. Sad se spuštam prema Vrbovskom. Lijep je dan i uživam u blistavilu sunčane svjetlosti (tako dugo dok mi ne blješti u nos!)



Odavde se prvi put vidi starina Klek. Uvijek u sebi pozdravim prijatelja Jeana koji je jednom nogom Ličanin!



Dobra river



Čim pređem ovaj most, napast ću u drugoj uzbrdicu kroz Vrbovsko



Ima krčma, ima "Konzum", ima apateka, ima kladionica… Sljedstveno tome, ovo bi trebalo biti središte Vrbovskog!

Iz smjera Vrbovskog se prema Lici može skroz autoputom i to tako da se kod Bosiljeva II. skrene na Dalmatinu (A1). No, to su dvije katete trokuta, a kako sam ja bio oduvijek dobar iz matematike, a uz to i škrt na gorivu i cestarini, znam da je hipotenuza uvijek kraća od zbira kateta pa stoga biram smjer na Ogulin preko Gomirja, a na autoput se uštekam tek u Oštarijama. Usput uživam u prelijepim krajolicima i pratim prugu kroz kanjon Dobre.

Vrbovsko ima jako lijepo uređeno groblje zanimljivog naziva ("Krš" kao stara krama?)



Mrtvačnica dekorirana s nekoliko žalujućih članova uže rodbine



Lijepi, stari drveni most preko Dobre



Ovdje sam jedna davne zime pratio ajziban vozeći po zasniježenoj cesti



Manastir svetog Jovana Preteče u Gomirju. Datira iz kraja XVI. stoljeća i najzapadniji je pravoslavni manastir u Jevropi. Dio je Sveštene Episkopije Gornjokarlovačke, a na čelu mu je arhimandrit Mihajlo (zasad, jer s tom koronom nikad ne znaš).



Malo više, koga zanima. Nekoć se kod kaluđera moglo kupiti dobrog sira i rakije, ali je ta praksa ukinuta. Pretpostavljam da su u pitanju mladi kaluđeri koji u životu nisu vidjeli kravu osim na slici



Manastir je utemeljen na blagom brežuljku poviše utoka potočića Ribnjak u Dobru. Cesta vodi dalje preko mosta



Ribnjak je vjerovatno nekoć i bio ribnjak ter je manastir snabdijevao ribom u dane nemrsa. Sad je gotovo presušio. Tik pred mostom se odvaja uska asfaltirana cesta kojom se može stići do Kamačnika i željezničkog kolodvora Vrbovsko



Spustio sam se do kolodvora Gomirje da vidim ima li ćega, ba. Nema. Prisustvo radnih strojeva ukazuje na produženo trajanje revizije pruge na ovom otsjeku.



Otkako sam se preselio u Gorski Kotar puca me fascinacija ovakvim prizorima



Ima i starijih mostova preko Dobre. Neki su jako derutni i slabašni

Zaustavio sam se načas na kolodvoru u Ogulinskom Hreljinu. Odavde kreću planinarske staze za uspon na Klek, ali nikad nije ni palo na pamet…



Od Rijeke do Zagreba prugom ima 229 km, a ovo je…



Čuveni "S" zavoj sa ŽCPRsaR prije Ogulina (slikano iz smjera Ogulina). Nekoć je tu bila vahtarnica koja se nakon automatizacije pretvorila u sklonište i ljubavno gnijezdo za lokalnu mladeš (kako bi užal reć pokojni prvi 'rvacki precjednik), a onda su ju srušili. Sad je tu samo betonski kiosk za elektroniku



Raskršće prema Jasenku, Drežnici, a po potrebi i Mrkoplju. Bit će o tome još riječi, ali kasnije



Stari ogulinski grad polako uređuju, a kraj njega je dosta impozantan hotel



Tihim korakom sam prošao Ogulinom (imaju jako revne policjote, a za reć pravo i promet je dosta neugodan) i vozim se prema Oštarijama. Ovdje OPGejci nude proizvode svojih imanja. Nekoć su tu bili neugledni sklepani štandovi, ali ih je Grad Ogulin glajhšaltovao i sad su jednoobrazni. U pravilu se klonim ovakvih oblika kupnje jer te seljaci hoće nasaditi. Jednom sam ovdje oduševljeno kupio dvije vrećice "pravog" ogulinskog krumpira. Pokazao se tako lošim da smo na kraju sve bacili u jamu.



Oštarije. Ova zanimljiva kapelica je oznaka gdje treba skrenuti za željeznički kolodvor



Ovo, naime, ne piše na glavnoj cesti već na nekom beznačajnom raskršću dublje unutra



Kud me to vrag nosi? (Što b' rekli Ličani: Đe si zapizdijo?) Pa eto: imam dragog mladog prijatelja, isto je railfan, nekoć se čak i uprispodobljavao na našem 4umu. Po struci je knjižničar i voli njuškati po podacima. Povremeno iščeprka nešto neobično i onda mene zaduži da izvidim situaciju i izvijestim. Zgodno, jedino me svojim radnim nalozima znade zavući u kakvo minsko polje, a ja naivan…

I tako je moj prijatelj Plameni (tako ga zovem jer to je izvedenica od njegovog nicka na 4umu) na nekoj dronoslici otkrio ovaj zanimljivi lokalitet ter mi poslao sliku s molbom da ja to malo ispitam buduć je njemu daleko. Lokalitet se nalazi točno sjeverno od Krpelj rasputnice



Nisam daleko stigao. Cestuljak je prepriječen nasipom, a crvene table izbjegavam u širokom luku. Ha, dobro, pitat ćemo na kolodvoru, oni bi trebali znati. Poškropio sam jedan grm, nekako okrenuo Pfaffmobil i vratio se odakle sam i došao.

Kolodvor Oštarije


Ovdje službeno počinje Lička pruga. Do kolodvora Ogulin vodi dvostruki kolosjek i to je jedini takav slučaj na cijelom putu od Karlovca do Rijeke. Istinabog, Magyari su, sve do Vrbovskog predvidjeli dvostruki kolosijek i priredili odgovarajuću infrestrukturu jer su imali najbolju namjeru, ali onda je onaj zavedeni nesretnik zapucao u Sarajevu i sve je o'šlo kvragu.

Na kolodvoru je zabavno. Otkako su na prometno tržište došli privatni željeznicoprijevoznici imamo bar zanimljivih lokomotiva jer su one prljavosivoplavkaste ASEE već dojadile i bogu i railfanovima.



Krenuo sam nadopuniti manjkavu arhivu slika s kolodvora. Sve je jako čisto i uredno. Vjerovatno i zato jer se ključ nalazi u prometnom uredu.



Od prometnika sam pribavio potrebne informacije i vratio se do raskršća s onim cestuljkom da ih ispričam…

Daklem: Onaj lokalitet je nekadašnje JNA skladište V. (zagrebačke) armijske oblasti. Bilo je tu nekih 11. velikih skladišta. Kad je počeo Domovinski rat, sve je dignuto u zrak i nema više ničeg. Povremeno se pojavi kakav kombi s MUP-ovim pirotehničarima koji lokaciju koriste za uništavanje minsko-eksplozivnih sredstava. Ergo, nije mudro prilaziti…



Evo me u Oštarijama. Lijepi kameni most dug 76 metara preko Zagorske Mrežnice. Sagrađen je za vrijeme vrancuske okupacije pa ga zovu i Marmontovim mostom i još stoji što je prilično čudno jer je Napoleon više razarao nego gradio, a i ono što je gradio bilo je brljavo (vidi pod: Lujzijana kod Stativa prije Karlovca). Most služi za šećkanje, a najteža dopuštena vozila su dječja kolica.



Opraštam se od starine Kleka i usnulog Kraljevića Marka



Sad ću malo autocestom. Jer da sam htio po Jozefini produžio bih na Josipdol!



Autoputom je brže. Zahvaljujući nizu tunela

Gospić i dalje



Stigao sam do Gospića. Tu ja obično siđem s autoceste i nastavim ravno po Ličkoj magistrali. Prilika je da nahranim žednu neman jer, među ostalim, gorivo je skuplje na autocesti! Za firmu nisam nikad čuo, al' sve to ionako stiže iz Urinja!



Moglo je to biti i gore, al' sad sam miran do povratka (ako ne odem u Istanbul)



Još jedno od kultnih mjesta na mojim provozima Likom: Hotel "Ana" u Gospiću. U slobodno vrijeme hotelski restoran služi i za podmirivanje nutritivnih potreba studenata kojih u Gospiću ima podosta pa ako naletiš u pravi čas možeš za sitnu lovu pojesti pristojan obrok. Hrana im je općenito odlična, peku vlastiti kruh u krušnoj peći, kava je za pet, a osoblje ljubazno… Za udovoljavanje posebnim potrebama ima i "Konzum" iza ugla!!!



Hrvatske šume, Šumarija Gospić



Prolazim kraj kolodvora Gospić, silosi su van funkcije, a na prvom kolosijeku je parkirana gomila vagonskih osovina (tehničari bi rekli da je to jedinični vagon). Silos(i) su već odavno van funkcije



Medak. "Krešimir" se dobro drži. Otvorili su mu vrata da se malo prozrači



Kad sam pred dosta godina stao ovdje da se raspitam za put do kolodvora Medak, bila je ovdje krčma u kojoj su sjedili ljudi. Sad nema nikog i ničeg. I trgovina je zatvorena



Jedno od neodgovorenih pitanja: Je li ovo prava ili kriva strana planine Velebit?



Sveti Rok. Ima tu i ulaz na autocestu, ali ovaj asvalat je kraj tzv. "Majstorske ceste" koja vodi od Obrovca preko Tulovih greda doavlen. Prvo je to cestograditeljsko remek-djelo Josipa Kajetana Knežića



Još jedan od šupljih spomenika Domovinskom ratu. Nažalost, a to nije karakteristika samo naših krajeva, podizači spomenika i njihovi projektanti pokazuju (s časnim izuzecima) totalnu nemaštovitost kod kreiranja spomeničke plastike



Jezero Ričice i željeznički most preko rukavca. Jezero je dio hidroenergtskog sustava reverzibilne hidroelektrane "Velebit". U uvjetima viška struje u sustavu, pumpaju turbine vodu iz rezervoara u kanjonu Zrmanje u ovo jezero, a kad pofali munjine, puste vodu natrag. Na istom principu radi i HE "Vinodol" u Triblju pa je po tome ovo jezero bliski rođak lokvarskom i fužinskom jezeru!



Svratio sam do kolodvora Gračac. Ovdje je nekoć završavala Lička pruga (znala je Carevina da to ne treba spajati na Knin jer će Dalmoši provaliti u Zagreb!) pa je kolodvor imao i golemu ložionu, okretaljku za lokomotive, lepezastu lokomotivsku šupu… Sve se to više ne koristi. Vlakove vuku dizelke i ložionička infrastruktura polako propada, a djelomično je već i srušena



Ja ću dalje put Knina. Na obroncima okolnih brdusina cvatu vjetroelektrane

Knin


Nekoć značajno željezničko čvorište gdje se sticalo pet pružnih smjerova (Lička pruga, Unska pruga, pruga za Benkovac i Zadar, pruga za Šibenik i pruga za Split), danas je mrtvaja kroz koju dnevno prođe par vlakova. Unska pruga je u prekidu pa je i elektronapojni sustav zapušten i isključen, za Zadar voze zamjenski autobusi… A ni tereta baš nešto nema



Tu sam negdje našao parkiralište u hladu jer sunce opako žeže, baš onako po kninski



Stara spomen-lokomotiva serije 11 je sve derutnija. Uvijek sam smatrao da je pogrešno odabrana jer su ove lokomotive za ravničarsku vuču, ali u vrijeme kad su ovdje odlučili postaviti spomen-lokomotivu, HŽ više nije imao odgovarajućih teških lokomotiva na lageru. A seriju 32 su odavno razrezali sve do posljednje, magarci jedni. Postoji teorija da se bivša država tako maćehinski odnosila prema svojoj željeznici jer su dužnosnici (društveno-politički radnici) koji su donosili odluke, iz svojih zaselaka i opanaka vlakom došli u gradove pa se nisu rado sjećali te faze svog života…



Sad su ju još i zagradili nekakvom plinskom stanicom pa jednoga dana neće biti druge nego da ju se razreže in situ i otpelje u komadima u "Metis"



Trg ispred kolodvora se nije promijenio od mog posljednjeg posjeta



HŽ više ne drži kolodvorsku mehanu. Sad je to jedan jako ugodan klimatiziran prostor, Popio sam odličnu kavu, a ljubazni dečki su mi nadopunili leda u putnu zalihu vode



Izašao sam na I. peron, 1. kolosijek. Negdje dalje ima nešto teretnih vagona. Nema čak ni čekajućih putnika



Knin zovu još i Zvonimirovim gradom. Nikad nisam razumio te srednjevjekovne vladare koji su imali volje povazdan stajati u herojskoj pozi držeći u ispruženoj desnici par kila težak mač?

Prema Drnišu


Slijedim prugu koja završava u Splitu kod Bačvica. Kravice…





Putem sam u mjestu Tepljuh naletio na ostatke zanimljivog industrijskog pogona. Često smo skloni promatrati taj dio Dalmacije kao suncem sprženi kraj u kojem nema ničega. U doba Carevine, ovdje je bujao industrijski život, a i sama pruga ja sagrađena da bi omogućila izvoz industrijskih proizvoda do Šibenika gdje se prekrcavala na brodove.



Piše: "Ciglana T(epljuh)"



Nije to bio neki golemi pogon, ali je dosta lijepo sačuvan



Nisam uspio zaključiti, a nisam imao ni koga pitati da li je ona željezna konstrukcija na vrhu ostatak neke teleferike ili samo dizalice. U svakom slučaju, ovaj željezni koš koji glumi dvorište staje je nekoć morao visiti na špagi



Još par vizura…



Ložište



Unutrašnjost je pretvorena u skladište sijena. Uščuvanost objekta mi daje naslutiti da je pogon još relativno nedavno bio u funkciji

U Siveriću je nekoć djelovao vrlo značajan rudnik kvalitetnog mrkog ugljena. Zapravo je siverićki rudnik i glavni razlog za postojanje pruge od Šibenika. Ugljen se izvozio u prekomorske zemlje. Bilo je to vrijeme kad su parobrodi preuzimali pomorski prijevoz pa su se posvuda osnivala golema skladišta ugljena za popunu ugljenarki na brodovima. Da ne spominjem da je Šibenik bio Carevinska ratna luka, a ratnim brodovima nije nikad dosta goriva.



Ušao sam u Siverić želeći pronaći neke ostatke rudnika. Meni trenutačno dostupne karte ne pokazuju ništa, a koliko se sjećam od ranije, ni na kolodvoru više nema ničega.

Zaustavio sam na cesti dvije djevojke uzrasta više osnovne škole i upitao ih za informacije o rudniku. Samo su se zgledavale i rekle da one ne znaju ništa. Pa što djeca u školi uče o povjesti svoj kraja na satovima Prirode i društva? Otkako je u škole prodro vjeronauk, klinci sve manje znadu. Nadu mi je ipak pobudio znak s nazivom lokalnog nogometnog kluba



Malo dalje sam na komadu travnjaka usred nekog raskrižja ugledao dva zapuštena bača



I toliko o sjećanjima na nekadašnji siverićki rudnik mrkog ugljena



Idem dalje. S ceste puca p…ogled na polje puno suncem spaljene trave

Drniš


Istoimeni željeznički kolodvor je u nekoj nedođiji u odnosu na grad pa sam ga skoro promašio.



Pogled niz kolosjek u smjeru Knina. Peroni su derutni, ali je to prilično nebitno obzirom na količinu putničkog prometa



I pogled niz kolosjek u smjeru Perkovića. Imali smo nekoć na 4umu lika koji je maestralno pokazivao smjerove kolosjeka, ali se više ne javlja i ne znamo što je s njim. Valjda je još žiff buduć je nešto mlađi od mene!



Obično njurgam kako se na prugama HŽ-a ništ ne događa, a ovdje me iznenadio (kao bik šarulju) teretni vlak u punom galopu. Skoro sam ga promašio snimiti. Eto, ima i lijepih trenutaka na 'rvackim prugama



Toranj vodonapojnika je lijepo uščuvan. Nisam išao provjeravati da li je rezervoar još na mjestu. Pretpostavljam da nije jer nisam nigdje na kolodvoru vidio ostatke vodonapojnog stupa



Kolodvorska zgrada je standardni tip kakvog su gradili Austrijanci. Slične nalazimo i na Istarskoj pruzi. Jer, za razliku od Riječke pruge, ovu nisu gradili Magyari



Unutrašnjost je lijepa, moglo bi se čak reći otmjena (vidi kapitele na pilastrima). I lijepo je održavana



Karte se, rećbi, kupuju u vlaku! Volim ove mini-pultove na koje se možeš nasloniti da ti kitschma ne pati dok čekaš kartu!



Vodonapojnik za ljude (van funkcije) i grlo čatrnje



Ćenifa. U funkciji



Robno skladište i službeno vozilo ekspedicije koje strpljivo čeka u hladu

E, sad… Slijedi odgovor na pitanje što ja zapravo radim u Drnišu i osobito na drniškom kolodvoru…

Radi se o još jednom radnom zadatku kojeg mi je uvaljao moj mladi prijatelj knjižničar. Prije nešto više od godine dana, ne sjećam se točno, al' bilo je 21. travnja, poslao mi je dvije karte/plana željezničkih kolosijeka u i oko Drniša s napomenom da tamo ima nekakav industrijski kolosijek te pitanjem znam li ja nešto više o tome. Očito postoje neke mrežne stranice s planovima pruga za koje ja nisam nikad čuo. Ja sam u posljednjem deceniju prošao svega jednom kroz Drniš i to dok sam snimao vožnju do Knina iz upravljačnice Šveda i pronašao sam na filmu mjesto gdje se taj kolosijek odvaja, ali dalje nisam imao ni pojma. Google je šutio, a prometnik mi je potvrdio da taj odvojak postoji, ali nije znao nešto više osim da ga se ne da pratiti autom…

Kako mi je bilo stalo da zadovoljim znatiželju mladog prijatelja, a i u cilju proširenja baze informacija o željeznicama u RH, zapucao sam, eto, i do Drniša…



Hodajmo, dakle, niz prugu do mjesta odvajanja



Ovo je jedan od onih čudnih vagona koji pripadaju Infrastrukturi i koji obično prevoze boce s plinom pa ga potežu okolo na dugačkom štapu. Takav jedan, ako dobro pamtim, čuči i u kolodvoru Pazin.



Rasputnica. Lijevo je pruga u smjeru Perkovića, a desno se odvaja taj industrijski kolosijek



Skretnica je tu, ali iskliznicu ne vidjeh. U daljini se vidi tabla s ograničenjem brzine na 10 km/h. TGV, dakle, nije predviđen…



Idem natrag pa ću ipak probati autom…



Tri koraka dalje od kolodvora naišao sam na mostić s prugom



Cestuljak prelazi prugu na dosta neugodan način pa nisam htio ostaviti auspuh na tračnicama, a i smjer pruge ukazuje da me to ne bi odvelo u pravom smjeru. Rđa (ruzina) na tračnicama pokazuje da se pruga očevidno ne koristi



Ovo je suprotni smjer

Hoće to i preko ceste. Nema sigurnosnih uređaja. Postoji samo Andrijin križ i znak stop. Pretpostavljam da je skretničar sa zastavicom jahao na lokomotivi i po potrebi uredovao



Cijeli prostor obiluje bujičnim jarugama pa svako toliko naiđem na neki mostić



Pruga vijuga među kućama, ali je cesta ne slijedi već treba po sluhu i njuhu skretati na odvojke sveudilj se nadajuć da ću naići na tragove



Pruga zapravo vijuga kroz periferijske, takorekuć ruralne dijelove grada Drniša



Oooopa! Vidi njega! Kao da sam kod Kozlovića u Istri!



Tu je jedan malo ozbiljniji mostić



Civilizirano odrađen sukob s asfaltiranom prometnicom (koja prestaje desetak metara dalje)



I onda mi je pruga netragom nestala u nekom gustišu. Pokušao sam dalje po nekoj boksitno crvenoj "bijeloj" cesti, ali sam samo našao ove industrijske ostatke. Po ozbiljnom elektro dijelu zgrade, mislim da mogu pretpostaviti da i to ima veze s boksitom, ali s prugom nema! Osim toga sam već umoran i gladan i ide mi se u hotel…

Napokon ulazim u grad. Drniš je zasigurno najpoznatiji po pršutu, a hvale se i da su rodno mjesto Ivana Meštrovića. Podatak da su iz Drniša rodom i Milka Planinc i onaj politički nevoljnik Dražen Budiša, nitko ne spominje!



Rezervirao sam si smještaj u hotelu "Park", najboljem (i jedinom) drniškom hotelu



Parkirao sam pedestak metara daleko jer je hotel u pješačkoj zoni. Srećom mi koferić ima kotače. Preko puta je apoteka. A ja sam prije par sati lutao Kninom tražeći apoteku



Glavni trg? Valjda. Ako je omeđen ulicama nazvanim po prvom 'rvackom precjedniku i prvom 'rvackom kardinalu, a ima i kip kojeg je izradio Ivan Meštrović, onda sigurno je!



Drniš ima i elektrocikle



Ja sam staroga kova pa volim ići na sigurno, a ne srljati kao guska u magli pa sam si unaprijed rezervirao smještaj. Iako su neka ljetošnja zbivanja duž jadranske obale pokazala da ni to baš nije neka garancija. Ovdje je sve završilo dobro iako mi je gazda/recepcioner priznao da nije imao pojma da dolazim jerbo nije cijeli dan upalio komp!!!



Poljubio sam vrata! Drniš trenutačno (početak je rujna) baš i nije pod najezdom turista pa je hotel zaključan i treba telefonirati da te netko pusti unutra! A što bi bilo da nemam mobitel ili da je isti krepao od gladi, nije definirano



Nakon izvinjavanja i 15 dekika čekanja, pojavio se glavni concierge hotela. Dao mi je ključ, a onda ćapio kofer i odnio ga na kat. Eh, što ti je mladost! Hotel je smješten u adaptiranoj gradskoj kući i logično nema lifta, a škale su kao da se penješ na crkveni toranj! Soba je mala, ali ugodna. Stala bi tu i Helga da je samnom. Ali ona ne voli te moje putešestvije pa sam ju ostavio doma da pazi na mačku



Imam i zahod!!! Kod ovakvih putovanja uvijek strahujem da ću naići na neki smještaj gdje su sanitarije za opću uporabu smještene negdje na kraju hodnika pa u gaćama s keficom za zube i ručnikom cupkaš dok onaj prije tebe ne dogotovi performans…



Ima fen koji mi je neophodan nakon tuširanja, a bojler je protočni. Malo mi je trajalo dok sam skužio kako funkcionira i gdje se uključuje



Selfie u budućem uredu. Dosta je toplo pa sam i klimu zakurblao



Hotel ima odličan Wi-Fi pa ću smiriti apstinencijalni sindrom



Svi hoteli na svijetu pate od škrtosti na elektropriključcima, ali ja sam stari putnik i nosim sobom svu potrebnu opremu. Uključivo i noćnu lampicu jer mi se nije jednom dogodilo da je nema ili da fali žarulja. E, nećete mene! Do jutra sam napunio sve baterije koje su mi trebale



Hotelski restoran ne radi. Recepcioner me pokušao usmjeriti ka pizzeriji na drugoj strani onog golemog trga, ali meni pizza nije visoko na listi poželjne hrane. Imam ja zengvič!

Dan drugi


Dobro jutro! U dubini prostora vidi se kraj stubišta po kojem sam se, nakon lijepo prospavane noći, uspješno skotrljao skupa s koferom. Nije bilo žrtava



Doručak je bio dovoljno obilan i jako dobar. Oduševljava me kako se uzgoj sve boljih espresso-kava širi u koncentričnim krugovima sve dalje od Istre i Kvarnera



Bar (lijevo) i recepcija (desno)



Video nadzor. Imam to doma pa znam kamo treba gledati kad mašeš kameri!



Jutros sam doznao okolnosti funkcioniranja hotela. Vlasnik objekta je umro prije nekoliko mjeseci, a sada hotel u najmu drži mladi par povratnika iz Gastarbajterije. Simpa gazdarica mi je napravila račun



Nije ni tako tragično – to su manje-više uobičajene cijene za pristojnu jednokrevetnu sobu



U sklopu hotela je i pršutoreznica pa sam kupio dva paketića po 200 grama drniškog pršuta i komad pancete – te sam artikle imao i za doručak pa su provjereni



Pfaffmobil je lijepo prenoćio pod stablom i ništa mu se ružnog nije dogodilo. Čak ga ni tič'ce nisu, je li…



Evo, već trčim…

Vraćam se na mjesto zločina. Valjda ću uspjeti dokonati kud plovi ovaj vlak…







Sinoć sam se malo motao po GE pa sam vidio da pruga prolazi kroz/pored pogona "Bramaca" u Drnišu. "Bramac" više ne živi u Drnišu, ali natpis stoji, a i pruga je još tu!



Gospodarska aktivnost u Drnišu je živahna. Tu preko ceste razvijaju još jedan dio gospodarske zone.



Ide to i dalje





Netko me uvjeravao da je pruga služila za prometno-transportnu podršku ovom pogonu za proizvodnju prerađenog kamena. Dakle nešto kao ono u Most Raši?! BTW, firma se zove "GIRK Kalun d.o.o."



Osim mljevenja kamenja, drugi dalmatinski hobi je odbacivanje smeća na svim mogućim vozilodostupnim lokacijama



Idući dalje cestom i nastojeći pratiti prugu stigao sam, vođen Garminom, i do ulaza u neku grdnu vojarnu. Pokušao sam od dežurnog grmalja na KPS-u doznati nešto više o pruzi, ali on nešto nije bio razgovorljiv, a i nema pojma jerbo definitivno nije aboridžan. Prema Garminu i GE pruga bi trebala završavati tamo gore. Do tuda se može doći preko terena posvećenog boravku vozila vojnih lica i osoba, a ja nisam bio sklon provesti jutro tumačeći nekom časničkom namjesniku (volim taj izraz) da ja nisam u funkciji tajne službe Portugala! Izvedimo, dakle, zaključak: Pruga nije služila za dopremu kamenja u tvornicu kamenja nego za snabdijevanje vojarne tj. za dopremu teničkih sredstava do iste…



Za kraj, evo i situacije kako ju vidi GE (Google Earth)

Da bih nastavio put, moram se strmopizditi natrag u središte Drniša. Valjda će kočnice izdržati?!



Ima dosta srušenih objekata. Mislim da uzrok nije ni rat ni potres nego jednostavno napuštenost. Prostori su raščišćeni i služe parkiranju vozila. Neka su čak i registrirana!



Na jednom mostu preko rijeke Piave u Italiji stoji tabla "Fiume eroe". Sad da li to vrijedi i za ovu rijeku, ne bih znao, ali je svakako prilično dobro poznata!



Drniš, kako se i pristoji, ima svoju gradinu. Zove se Gradina. Na par mjesta u gradu sam našao smjerokaze koji su me nutkali da to idem pogledati izbliza. Nisam arheolog, a iz loših iskustava znam kako to hoće završiti, a nemam poput nekih skauta vještarstvo hodača (ili kako to već oni zovu), da ne velim da sam dokazano lijen. Imao sam sreću da sam na zavoju ceste koja se penje van iz drniškog polja naišao na lijep vidikovac pa sam razmotao stativ i napravio par fotografija…





Ovo zovu "minaret". Valjda je i bio



Panorama Drniša i Drniškog polja. (Klikom na sliku otvara se slika u punoj veličini & ljepoti!)



Turistička info ploča. S dosta zanimljivih podataka o Drnišu i njegovoj povijesnoj i industrijskoj baštini. I to na više jezika



Ima i kemijska ćenifa, ali mi dečkići volimo prirodu pa ću se još malo strpiti. Nije hića ("Ne stoji ti krava na nogi", rekli bi Gorani)



Idem dalje put Nacionalnog parka "Krka". Most vodi preko pruge



Duboko dolje u grabi je pruga. Ovo je smjer za Perković…



A ovaj smjer je za Drniš

Prema Skradinu


Skradin, antička Scardona, donji tok Krke, Skradinski buk… Ima tako nekih mjesta do kojih nikad u životu nisam stigao jerbo su nekako s ne ruke iako sam stotinu puta prošao obližnjim cestama. Jednostavno nije bilo prilike. Sad se mogu i tome posvetiti. Zasad ću pratiti prugu, a onda ću Skradinu prići s leđa, preko Lozovca.



Krajolik je prilično monoton i pomalo spržen



Opa! Još jedan tenkić pretvoren u spomen-obilježje. Ovoga sleda to je T-55, najmasovnije proizveden glavni borbeni tenk u povijesti – napravili su ih skoro 100.000 komada. Neki su zalutali i u naša podneblja. Okolnosti pišu na ploči, ali mi se nije dalo…



I evo me u Lozovcu, Lozovac je seoce na kraju ove ceste, a tako se zove i ovaj ulaz u Nacionalni park "Krka". Cijeli pogon nacionalnog parka je ogroman i dobro organiziran. Ovo je jedan od masovnijih ulaza, a u punoj se sezoni gotovo ne može proći od parkiranih autobusa i gomila naroda. Sad je ipak posezona pa je nešto mirnije. I da: ovdje ništa nije badava!



Adrenalinci skloni opasnim avanturama mogu si ovdje iznajmiti ovo vozilo!
Za one koji ne znaju: Quad je jedna od opasnijih izmišljotina. Ideja je imati off-road vozilo nalik motociklu i sličnih performansi. U praksi znade biti opasno sklon prevrtanju, ako vozač nije iznimno vješt. Slična stvar je i sa motornim saonicama iako se u filmovima te naprave doimaju kao jako spretne. Da, kad ih voze profesionalni kaskaderi!



Bunkerić. Po tipu i količini straha uloženog u projektiranje, pretpostavljam da su ga sagradili Talijani tijekom okupacije za vrijeme WWII.



Prolazim pokraj golemih ruševina nekadašnje tvornice aluminija. Bila je to prva tvornica aluminija na Balkanu. Sagrađena je ovdje zato jer je kraj obilovao boksitom, a odmah ispod u kanjonu Krke nalazi se HE Jaruga – jedna od najstarijih hidroelektrana uopće u svijetu pa je bilo i dovoljno struje. Puštena je u pogon negdje krajem XIX. stoljeća i još radi (jasno da je rekonstruirana). Tvornica je imala 22 elektrolučne kade za elektrolizu aluminija, a godišnje se proizvodilo oko 3.000 tona čistog aluminija i isto toliko glinice. Proizvodi su uglavnom izvoženi preko šibenske luke.

Tijekom WWII. tvornicu su okupirali Talijani, a nakon rata je konfiscirana/nacionalizirana. Vlasnika, kojeg su ustaše tri godine držali u zatvoru je nova narodna vlast zbog toga opet uhapsila, ali se uspio izvući preko granice i ubrzo nakon toga je umro. No, to je već neka druga priča. S vremenom je tehnološka zastarjelost dovela do postepenog gašenja dijelova proizvodnje, a onda je tvornica postala dijelom kombinata "TLM Šibenik". Procesom denacionalizacije ostaci tvornice u kojima se danas eventualno mogu snimati horor filmovi su vraćeni nasljednicima prvobitnih vlasnika!





Ogradna mreža je visoka pa nisam uspio pošteno snimiti kompleks

Tvornica se bavila i preradom sekundarnog (otpadnog) aluminija. Ovdje je, pretpostavljam, bila peć za taljenje



Još malo…







Jedan od ulaza u kompleks





Čuj njih: OOUR-2!



Nema portira. Sve je zaključano!



Pred ulazom su bila parkirana dva golema turistička autobusa splitskih registarskih oznaka. Šofer ovog crvenog je u donjim gaćama nešto poslovao oko vozila. Kad sam ga pitao kako je moguće nekomu parkirati autobus pred vrata, odgovorio mi je da nema nikog jer tvornica ne radi (kao da to i sam ne vidim). Da li to znači da mi ako nisam doma netko može parkirati autobus pred vrata? U ovoj zemlji očito da…



Garmin me nadario prikazom kompleksa nekadašnje fabrike

Vozim se uz ovu ogradu do glavne ceste. Sve je zaraslo u šikaru



Kako mi je ovo prvi put da prolazim ovuda, postavio sam kameru i snimio vožnju



Moreeee! Osjećam se kao da sam na željezničkoj stanici Plase, jedino je Kvarner ljepši



Lijepi stari željezni most preko Krke kod Skradina. Nekoć, dok još nisu bili sagrađeni visoki betonski mostovi (na Magistrali i Autoputu), ovo je bio jedini normalni put kojim se iz, meknimo, Vodica moglo stići do Šibenika. No, u to vrijeme su se svi više-manje vozili brodovima, ne?



Ko to kaže da Krka nije plovna? Na spisku plovnih rijeka u Hrvatskoj negdje piše da je Krka plovna do Skradina jer nekoć su tu vozili parobrodi na redovnoj lokalnoj liniji. Njih više nema, ali zato je živahan promet turističkih brodica.



Brodica klase Cygnus. U pozadini su jarboli u nekoj marini



Daklem Skradin me totalno razočarao. Nekakvim ruševinama rimske Scardone nisam ni prismrdio niti sam našao putokaza koji bi ukazivali na arheološki lokalitet. Ostalo je klasična priča malih mjesta na Jadranu u turističkoj sezoni: Soročinski sajam sa štandovima punim drangulija i mamipara, poneki kafić ili restoran i to je to. Neopisiva gužva. Teoretski se smije proći autom, ali jako oprezno. Idealno za islamskog teroristu u vozilu punom eksploziva. Ovo lijevo je duuugačak red turista koji čekaju na ukrcaj na brodicu za vidjeti Skradinski buk!



Tražeći izlaz, našao sam se pred onom marinom. Gore visoko je novi most po kojemu vozi autoput. Na lijevom kraju mosta nalazi se jedno od najljepših odmorišta na Dalmatini s odličnim restoranom gdje smo par puta jeli izvrstne steakove



Pitao sam pa su mi rekli da su ovo uglavnom čarter brodovi. Sezona je pri kraju pa ih polako hiberniraju

A sad malo arheologije


Iskopao sam se iz Skradina i krenuo u novu avanturu – idem istraživati ostatke rimskog vojnog logora blizu Kistanja, točnije u mjestu Ivoševci. Do tamo sam mogao, što rekli Rusi: скратка, iz Knina, ali onda ne vidjeh Drniša. Ne ide sve baš k'o po špagi, treba ponekad i malo krivudati. Namjestio sam Garmina i pustio plavušu da me navodi. Kaže ona da ovdje treba skrenuti desno…
On bi ovo dodao i na osmrtnicu svojoj punici! Znam ja takve…



Nemam ja sreće s plavušama! Jedina sretna okolnost je da je ovo boksitno područje pa se ne vozim po bijeloj cesti! Povremeno je džombasto, povremeno ima lokava, al' da se nekako!



Konačno sam negdje kod Šarića groblja pred Đevrskama izbio na glavnu cestu.

Kad smo već kod Đevrsaka, imam otalen zgodnu anegdotu koju mi je ispričao prijatelj Mićo, rodom iz tog mjesta:
Elem, mladi student po ljeti honorarči kod šibenskog "Autoprijevoza" kao kondukter na lokalnim linijama. Stane bus u nekoj bestragiji i pokupi bakicu…
"Gospođo, dokle treba karta?"
"???"
"Gospođo, dokle putujete?"
Baba ni mu. Šole prikoči i zadere se:
"Babo, đe te vrag nosi?"
"Aaaa, u Đevrske, sinko, u Đevrske!"
"Eto vidiš, ovako se pita…"

Truckanje po onoj bestragiji di me zavukla plavuša mi je pojelo bateriju pa nisam stigao skroz do Kistanja, al' sam bar prošao Đevrske!!!



Gradina Zečevo. Slavni morlački harambaša Vuk Mandušić, opjevan u mnogim junačkim pjesmama, poginuo je ovdje 31. srpnja 1648. Navodno je prije toga ubio pet Turaka. Telekomunikacijski stup je iz kasnijih vremena



Crkva u Kistanjama stradala je u nekim ratovima pa su sagradili novu. Tolika je da sva pastva može održavati socijalnu distancu tijekom službe božije. Inače, Kistanje su prije rata naseljavali pretežni pravoslavci, kad su isti utekli na istok, naselila je nova narodna vlast Janjevce s Kosova pa je sad vjerska statistika puno pozitivnija.



Vodotoranj. Jer kraj je siromašan pogodnim brdima i visovima. Jest da mu fali komad dekurativne obloge, ali pretpostavljam da je u funkciji tj. ne vide se rupe



Stigao sam do cilja. Naziv ovog povijesnog lokaliteta jest Burnum. Da ne smišljam toplu vodu, prepisat ću malo poduži opis s Wikipedije:

U sačuvanim povijesnim izvorima, ime Burnuma prvi put se javlja kod Plinija Starijeg dok opisuje borbe Rimljana sa autohtonim stanovništvom, gdje kaže:
"in hoc tractu sunt Burnum, Andetrium, Tribulium, nobilitata proeliis castella - u ovom su kraju Burnum, Andetrij i Tribulij, utvrde (gradine) slavne po bojevima".
Moguće da je riječ o bitkama što ih je oko tih gradina vodio Gaj Oktavijan u svojim pohodima po Iliriku između 35. pr. Kr. i 33. pr. Kr. ili još vjerojatnije, o bitkama iz vremena panonsko-ilirskog ustanka od 6. do 9. godine.
Naziv castellum, kojim Plinije Stariji naziva Burnum, ukazuje na njegov gradinski karakter. Taj Burnum nalazio se na lijevoj obali rijeke Krke, na gradini kod sela Puljana, nasuprot kasnijem rimskom vojnom logoru. Po izgradnji vojnog logora, što nije utvrđeno kada je točno bilo, dano mu je ime susjedne ilirske gradine. Pretpostavlja se da je već iza 33. pr. Kr. počelo s privremenim utvrđivanjem zemljanim bedemima i rovova. Do panonsko-ilirskog ustanka (6. – 9.), u Burnumu je boravila XX. rimska legija - Valeria Victrix koju je, po premještanju u Germaniju, zamijenila XI. rimska legija - Claudia. Vjerojatno su vojnici XI. rimske legije - Claudia, nedugo po svom dolasku 9./10., započeli izgradnju stalnoga logora. Približno u isto vrijeme datira se i gradnja vodovoda od izvora Glib u Plavnom Polju do Burnuma, dugog 32,6 km i kapaciteta 72 l/s. Možda prikazi građevinskog alata na nadgrobnim spomenicima vojnika XI. rimske legije - Claudia, nađenim u bližoj ili daljoj okolici, svjedoče upravo o tim građevinskim poduhvatima u izgradnji vojnog logora. Za cara Klaudija (41. – 54.) logor vjerojatno poprima svoj završni oblik.
Građevinske djelatnosti 51./52. g. potvrđuje i jedan pronađeni natpis. Za potrebe svih tih opsežnih radova što ih je vojska provodila, barem od oko sredine 1. stoljeća djeluje vojna ciglana, koja se nalazila u obližnjem selu Smrdeljima. XI. rimska legija - Claudia (od 42. nosi titulu Claudia pia fidelis) boravila je u Burnumu do 69. kad odlazi u Italiju, potom 70. u Germaniju. Nakon nje u Burnum je nakratko došla VIII. rimska legija - Augusta ili neko njeno odjeljenje, koje je već 70. smijenila legija IV. rimska legija - Flavia felix. Da je i IV. rimska legija - Flavia felix nešto gradila ili obnavljala svjedoče u logoru pronađeni ulomci opeke sa njenim žigovima. U logoru je ostala do 86. kada prelazi u posadu Singidunuma (Beograda).
Nakon odlaska legije IV Flaviae felix, Burnum prestaje biti legijska postaja. Time gubi svoj izrazito vojni karakter jer kao čuvari mira u njemu možda borave tek manje pomoćne jedinice rimske vojske. Postepeno se Burnum kao naselje proširuje izvan logorskih bedema. Civilna naselja redovito su se smještala oko 2 km od stacionarnog vojnog logora. Burnum je u 1. st. poprilično složena konglomeracija: civitas tj. općina lokalnog stanovništva koja je nastavila život na gradini kod sela Puljana i poslije taborenja rimske vojske, zatim vojni logor, te canabae - naselje što se smjestilo neposredno uz bedeme logora i civilno naselje u blizini logora. Status municipija (grada) Burnum vjerojatno dobiva od cara Hadrijana (117. – 138.). Najstariji datirani natpis koji potvrđuje municipalni status Burnuma, što su u čast Hadrijana dali podići dekurioni, članovi municipalnog (gradskog) vijeća, potječe iz 118. Dekurione spominje i jedan natpis što se datira u 127. Pored spomenutih, još dva nedatirana natpisa svjedoče o municipalitetu Burnuma. Gdje se točno nalazilo i koliki je bio opseg civilnog naselja Burnum nije utvrđeno. Četiri žrtvenika pronađena na jednom mjestu u selu Ivoševcima, posvećena bogu Jupiteru ne potkrepljuju dovoljno pretpostavku da se u istom selu moglo nalaziti civilno naselje, već samo pretpostavku o položaju Jupiterova hrama. Ni ostaci amfiteatra koji se nalazi oko 500 m zapadno od pretpostavljenog zapadnog logorskog bedema ne mogu locirati položaj civilnog naselja u njegovu neposrednu okolicu, jer su isti amfiteatar mogle izgraditi vojne trupe prije no što se razvilo civilno naselje. Poznato je da je vojska gradila amfiteatre u blizini vojnih logora kako bi iz njih mogla štititi vanjske dijelove logorskih bedema, ali i za treninge što su ih svakodnevno upražnjavali. S druge strane, ne isključujemo mogućnost da je amfiteatar mogao biti korišten poslije odlaska legija za zabavu stanovništva kasnijeg municipija.
Posljednji spomen Burnuma nalazimo kod Prokopija dok opisuje sukobe bizantske i gotske vojske u Dalmaciji, početkom bizantsko-gotskog rata (535. - 555.). Prokopije ga na tom mjestu naziva polis, tj. gradom. Nakon poraza 537. g. u bitci negdje u okolici Scardone (Skradina), gotska vojska sklonila se u Burnum i pristupila obnovi tada već starih bedema vojnog logora. Iz Burnuma Goti su krenuli još jednom na Salonu (Solin) i opet pretrpjeli poraz. Podatak o obnovi logorskih bedema ukazuje na to da su možda već tada dijelovi bedema bili porušeni pred zahtjevima izgradnje raznih objekata u gradu, što su se mogli javiti od odlaska legija iz provincije Dalmacije. Nakon toga, Burnum se više ne spominje.

Povijesni lokalitet ima dva dijela. Prvi se nalazi svega dvadestak metara udaljen od glavne prometnice. Ako uvezeš auto kroz rupu u plotu, možeš parkirati ispred



U nježno-lirskom izričaju lokalnog življa ovo se zove Šupljaja oliti šuplja crkva. Zašto? Zato jer ruševina ovakvih dimenzija može biti samo od kakve katedrale, a šuplja zato jer nema prozora. Jednostavno, ne?



Detalj građevine



Temelj (iščeprkali arheolozi)



Lukovi su zapravo ostatak prednje fasade rimskog Principija tj. upravne zgrade rimske legije pa su po tome rođaci poznatom rimskom luku u riječkom Starom gradu. Rimljani su bili dobri inžinjeri, graditelji i administratori pa su imali tipske projekte po kojima su se gradile vojne građevine. Slično je i pokojna Carevina imala tipske projekte za gradnju željezničkih kolodvora. Nije tu bilo mjesta poetskim razularenostima.





Postavljena je i ploča s opisom. Nemilosrdno sunce Dalmatinske Zagore nije joj baš sklono



Ovako su kasniji doseljenici nastavili antičku tradiciju (nisu poznavali tipska rješenja)



Arheolozi vole čeprkati. Onda ostanu bez srectava (vulgo: love) pa projekt zamre. Ovdje su bar pokrili iščeprkano…



Brižni Pfaffmobil se grije na suncu. Srećom klima savršeno radi

E, Burnum ima i drugi dio – vojni logor. Udaljen je nekih kilometar od Šupljaje (što je to legionaru pod punom ratnom spremom). Ovo je jedan od službenih ulaza u NP "Krka" pa ga ne mogu zaobići kolikogod bih to volio učiniti.



Nema džabe ni u stare babe! 40 dlakavaca pa idi kud 'oćeš. Zapravo i ne. Jer mlađahno čeljade u kućici mi je točno objasnilo na karti nacionalnog parka kuda se mogu smucati za tu lovu. I još mi je naglasila da nikako ne mogu autom. Buff!





Parkirao sam vozilo u hladu neke šljive, s čežnjom pogledao zalokotani bunar (voda u putnoj boci se već nekako zgrijala), zaključao vrata i krenuo tabanovićevim fijakerom prema željenom cilju.



Reče djevojče da ima nekih 250 metara. Uvijek sam sumnjičav na procjene tipa /i]po lule duvana[/i]. Previše su fluidne! Ali, ajde, bar je po ravnom, a ni kiša ne pada!



Nailazim na prvi objekat vojnog logora. Vježbališta su oduvijek značajni objekti u svakoj kasarni. Jer vojsku treba nečim zabavljati – besposlena vojska je sklona nepodopštinama. Kad ih izmoriš i nahraniš, legnu spavati i ne stvaraju probleme



Čenifa iz vremena ilirskih ratova?



Meni ovo liči na veliko boćalište. Imam osjećaj da se NP obilato potrudio sanirati i urediti iskopine





Opet jedna nagorena ploča s informacijama za turiste-namjernike

Došao sam do objekta mog zanimanja. Rimski logorski amfiteatar kojeg je neki car poklonio službujućoj legiji kao nagradu za vjernu službu. Dlelomično je lijepo obnovljen (di su samo našli klesare?)



Natpisna ploča s imenima legija. Nažalost sunce blješti, a ja sam stativ ostavio u autu



Prolaz za performere



Uspio sam nekako pohvatati panoramski prikaz borilišta. Tko se borio, s kime i zašto, nije nigdje opisano



Ovo je, pretpostavljam, bila VIP loža



Obnovitelji su utrošili lijep broj klesanaca kojima su sanirani rubni/površinski dijelovi rimskog ziđa. I to jako dobro izgleda, pogotovo na blještavom suncu.



Po rubu amfiteatra vodi staza do koje se stiže ovim stubama



Pogled s više razine





Prošao sam kroz tunel za VIP ložu i našao se na brežuljku u kojeg je djelomično ukopan amfiteatar

Rezervni dijelovi još od rimskih vremena. Moguće, ali vjerovatnije se radi o tzv. spolijima odnosno komadima koji su izvađeni iz prvobitne građevine da bi bili upotrijebljeni na nekom drugom mjestu.



Opet jedan suhozid modernijeg tipa



Vruće mi je. Idem natrag



Ovo su ostaci privremenih kućica koje je legat legije davao u koncesiju (javnim natječajem?) lokalnom življu kako bi prilikom nekog gladijatorskog eventa mogli gostima prodavati okrjepu (a možda i još stogođ otraga u žbunju – takve detalje starodrevni zapisi ne spominju!)



Na samoj cesti je ova spomen-ploča iz novijih vremena. Nitko ju nije dirao osim što je odbijena mrska petokraka. A ja idem dalje. Dosta mi je arheologije