I jug konja za trku imade. Itekakvog!

Dva dana nakon što sam od jezika (još jednom) napravio lopatu izvjestivši gospara kritičara da se do daljnjega, a svakako ne više ove godine, neću pojavljivati na jugu, dobio sam ponudu koja izuva iz cipela i koja se ne propušta, kao što ni svoju mogućnost saborske mirovine nije odbio uvaženi zastupnik, g. Kajin. Kad već nisam uspio otići na Bolovanje, nisam je odbio, kao ni g. Kajin svoju mirovinu, iz istih razloga koje je i on naveo – da me ne zovu glupane, moro,... itd. Jedina je razlika što je u svom slučaju g. Kajin trajni primatelj nečega a ja sam jednokratni davatelj tog istog. Dobro, zlobnici će reći da sam samo zamijenio uslugu za novac, čime sam, zapravo, za razliku od g. Kajina, ostao na nuli. Ili nisam? Mislim da nisam. Mislim da sam ipak na dobitku. Uostalom, prosudit ćete sami.

Obzirom da sam temu naslovio južno, smatrat ćemo da zanimljivosti počinju zaista na jugu. Inače, dijelovi ovog prikaza spadali bi i u brodove i u Njam njam i tko zna gdje još, a kako tamo ne bi bili posebno upečatljivi, zgodno ih je uvezati u jedan ovakav gemišt. Zapravo, bolje je reći: koktel, jer će južnjaci pred gemištom dati prednost bevandi, pa će se u konačnici sve razvodniti. Dakle: jug. Do neretvanske delte se nekako stigne uz meni izuzetno dosadnu dionicu između Zadra i Šibenika, dok od Karlovca do Gornje Ploče u pravilu uvijek koristim ličku magistralu. 30 km kraće, pola sata duže i 80 kn jeftinije. A onda počinje ovotematski jug: ušće Neretve.



Neretvansku deltu pokušao sam bolje upoznati vožnjom po lokalnim cestuljcima ali nisam našao ništa upečatljivo. Ili sam izabrao krive cestuljke. Prva atrakcija je već poznati motiv južnog dijela neretvanske delte.



Ubrzo nakon toga dolazimo do našeg novijedatumskog ponosa: pelješkog mosta. Kako ja uvijek moram spominjati i nešto izvan strogog okvira teme, sjetio sam se i pelješačkog mosta gospođe bivše predsjednice. Iako nepoznavanje termina koji se tako često spominjao tih godina zapanjuje, izraz je ipak razumljiv, jer se i pivo zove karlovačko a ne karlovsko. U čemu se jezičnokonstrukcijski razlikuju Karlovac i Pelješac? (možda će me jezikoslovci sad temeljito izvređati zbog neznanja). Jednako je zanimljivo, a usto ne jednostavno, kako se pravilno zovu žitelji i žiteljke pojedinih mjesta neobičnijih imena. Ali, zabrazdio ja…

Pelješki most iz Komarne možda i ne odaje dojam kakav zaslužuje…





…ali je zato s pelješke strane vidljiva sva njegova veličanstvenost, uspoređujući mu dimenzije s reperima u okolici.



Toliko za uvod. Da znate da ne ljenčarim. I da sam opravdano dva mjeseca izostao s foruma.

BTW, prošao i ja te cestuljke. Osim čamaca koji prevoze snopove trstike, nijesam našao ništa spomena vrijednog

Iako je kronološki došao na kraj, počet ću s njim. S njima. Stonovima. Običnim i Malim. Općinari su ovdje poduzetni i naplaćuju onih nekoliko lijepo uređenih velikih parkirališta. Vidi se da se približavamo Dubrovniku. Cijene su turistički orijentirane jer su primjenjive povazdan, i petkom i svetkom. A izvan tih parkirališta mjesta za parkiranje i nema. Ja sam ga ipak našao. U oba Stona. Malo protegneš noge... (za mene, starog škrca, neplaćanje parkiranja gotovo da je stvar principa).

Ston (onaj glavni) je stiješnjen između brda i morskog zaljeva.



Ston je bogata riznica povijesno-kulturne tradicije, a nekadašnja vrijednost Stona kao grada soli potvrđuje se i danas u pogonima najstarije aktivne solane na svijetu, solane koja je ostala vrijedna tradiciji i prirodnom načinu proizvodnje koji se nije promijenio još od antičkih vremena. Od 1333, kad je počela gradnja zidina, a potom oba grada, Stona i Malog Stona, u odlukama dubrovačke vlade gotovo se stalno spominju najprije zidine i kule, potom stambene zgrade – među njima i ona za stanovanje stonskog kneza, zatim katedrala sv. Vlaha, franjevački samostan, trgovi i fontana. Zidine i utvrde stalno se učvršćuju, povisuju i dozidavaju, popločavaju se ulice, grade jarci oko zidina, izvodi odvodnja i regulacija morske obale, potoka i oborina. Grad Ston pravilno je građen u rasteru ulica, od kojih se šire protežu u smjeru sjever – jug, a okomito na njih uže, u smjeru istok – zapad, na kojem je i glavna ulica, Placa.

Zbog stalnih prijetnja s rubnih područja, odmah 1333. Dubrovčani započinju s izgradnjom monumentalnog obrambenog sustava, najvećeg fortifikacijsko-urbanističkog pothvata ondašnje Europe. Uz ulaganje ogromnih sredstava upošljavani su graditelji: Mihač i župan Bunić iz redova domaćih prvih projektanata, te Talijani Onofrio iz Napulja i Bernandin iz Parme, Francuz Olivier i Firentinac Michelozzo, protomajstori Juraj Dalmatinac i Paskoje Miličević pri usavršavanjima do kraja XV. st. Ston se u cjelovitom utvrdno-obrambenom sustavu naslanja na padinu i vezuje uz južno rastrte solane, koje geometrijskim sustavom izmiruju plastični poredak slično zasnovanoga grada i katastarsku podjelu polja. Sam grad opkoljen zidom (1 km) u nacrtu peterokuta s polukružnom kulom Podzvizd na vrhu, u dijelovima je imao predziđe i jarke na što se nadovezivahu palisade uza solanu duž Stonskog zaljeva, na čijem su kraju, tik pred gradom, bila postrojenja luke, koju je čuvala najisturenija tvrđava, Veliki Kaštio, zidana 1357. Dubrovačka komuna odlučuje tada, radi osiguranja svojega novostečenog posjeda, podići Veliki zid, dug 1200 m, koji je vodio preko vrha brda Podzvizda i, zatvarajući cijeli poluotok, završavao je kulama na obalama Stonskoga kanala i Malostonskoga zaljeva. Kronike navode da je njegova izgradnja trajala 18 mjeseci i stajala je 12.000 dukata. Na tim su mjestima, još u 14. st, izgrađene bile dvije planirane urbane jezgre: Ston (Castrum Istius maris) i Mali Ston (Castrum Iilius maris) koje Velikim zidom nisu bile povezane samo fizički nego su se u svojim funkcijama i dopunjavale. Veliki zid ojačavaju izgradnjom tvrđave Korune u Malom Stonu, Podzvizdom na brdu poviše Stona i Velikim Kaštilom do solane. Prebacujući se dvostrukim potezom preko brda, u ukupnoj dužini od 5,5 km, zidine su pojačane kulama i tvrđavama, najjača Bartolomija prozvana prema svecu zaštitniku oružja na najvišem vrhu. Odvojci zidina obuhvaćaju Mali Ston na sjevernoj obali, s tvrđavom Koruna koja se s 4 svoje kule doima poput krune, po čemu se i naziva. Stonske zidine, osim osnovnog zidnog platna sastoje se od 3 tvrđave (Veliki Kaštio, Koruna i Podzvizd), 41 kule, 7 bastiona (Sokolić, Arcimon u Stonu, 3 bastiona Velikog Kaštela, bastion Podzvizda i malostonski Arcimon), 4 predziđa (istočno i jz. u Stonu, jedno pred Malim Stonom i jedno pred Korunom), te jarka ispunjenog vodom koji je opasivao zapadni, južni i istočni bok Stona. Prema običaju starih Dubrovčana, ni u Stonu se nije pri usavršavanju i pojačavanju zidina rušilo staro, već novo samo nadodavalo, tako da Ston ima sačuvanih dijelova zidina iz prve polovice XIV. st. Ipak je sve to tako udešeno i prilagođeno jedno drugomu, da bi, da su u cijelosti sačuvane te utvrde, kakve su bile do 1874, mogle stati uz bok glasovitom Carcassoneu u Francuskoj. Ove su zidine, po svojoj sačuvanoj dužini, danas druge na svijetu.

Uz manje neprilike zbog dijela močvarnog i mokrog nestabilnog terena na kojem je građen jugoistočni dio, duž rukavca koji je dirao morsku obalu, uz potrese koji su potkraj 17. st. i poslije razarali Dubrovnik, Ston je preživio sve do pada Dubrovačke Republike, nakon čega počinje njegova urbanistička i ekonomska stagnacija. Obrambenu su ulogu zidine sačuvale do početka 19. st. Nakon pada Republike stonske utvrde gube vojni značaj, no u prvoj polovici 19. st. fortifikacijski se kompleks nije uništavao, ali se, isto tako, nije ni obnavljao. Carskim dekretom 27. veljače 1858. utvrde se predaju Upravi državnih dobara i ona započinje s rasprodajom gotovo čitavoga sklopa, osim tvrđave Veliki Kaštio, koja je nešto kasnije doživjela istu sudbinu. Degradacije koje su uslijedile, naročito u 19. st, rezultat su ne samo djelovanja vanjskih čimbenika nego i pomaka u društvenoj svijesti, koje je danas teško racionalno objasniti. Pojedini se dijelovi zidina prodaju privatnim osobama, izvor su građevinskoga materijala, ruše se iz higijenskih razloga ili čak, godine 1874, u sklopu priprema za dolazak cara Franje Josipa. Stonske su utvrde stradavale u potresima, kako onomu 1667, tako i 1995, u Drugomu svjetskom ratu, kad ih najprije Talijani, a potom Nijemci, prilagođavaju vojnim potrebama. Svijest o vrijednosti fortifikacijskog sklopa polako se gradila. U godinama nakon Drugog svjetskog rata zaustavljena su pustošenja, ali su za daljnje djelovanje bile potrebne odluke i znatna sredstva. Obnova stonskih zidina ujedno je i obnova grada Stona, kojem se uređenjem fortifikacijskog obruča vraćaju vanjska opna i jedinstvena srednjovjekovna fizionomija. Radovi na tim utvrdama, točnije na Velikom zidu, u većem su opsegu započeli 2003. Prethodila im je digitalizacija starije arhitektonske dokumentacije. Zid je očišćen od raslinja i ponovno je detaljno snimljen suvremenom metodom laserskog, tzv. prostornog skeniranja. Nakon opisanih predradnji i izrade projekta 2003. započela je obnova Velikog zida, a potom i predzida od kule Arcimuna do Sokolića kako bi se omogućio pristup posjetiteljima. Dogovoreno je da se najprije obavi konzervacija postojećeg stanja zidnih struktura, a projekt za obnovu kula izradit će se tek kad se ti radovi privedu kraju.

Stonske zidine imaju dva ulaza i jedan izlaz. Na njihovu zapadnom dijelu je ulaz A na predziđu koje vodi do kule Arcimuna, preko Sokolića, Stoviša, kule Nad vodom i kule Barabanata, kod koje je izlaz C, čime se zatvara obilazak zidina. Ulaz B je u Malom Stonu kod tvrđave Korune, od kojega se pohodi čitav Veliki zid s nizom bezimenih i imenovanih (Dolina, Dobri, Gornja kula, položaj Lastva) gotičkih kula, sve do kule Barabanata, gdje je izlaz C. Obići uz sve to za 70 kn možete i tvrđavu Kaštio.



Zapadni zid. U prvom planu je bastion Arcimun, otraga, kod grananja zidova, je kula Minčeta. Zapadni zid se strmo uspinje do vrha Bartolomija (251 m) a desno se odvaja zid do kule Stoviš.



Današnji južni ulaz u grad. 1905. su južni potez s 4 kule, predziđem i nasipima u dužini od 130 m srušili sami stanovnici Stona, da bi dobili građevni materijal za gradnju novih javnih i privatnih zgrada. Iste godine novi vlasnik tvrđave Veliki kaštio porušio je južnu kulu tvrđave i na njezinu mjestu sagradio dvokatnicu veličine i oblika vojarne (na slici zgrada lijevo). Ona je potpuno nagrdila izgled tvrđave, dok su je kasnije izgradnje nastojale nadmašiti u tome.



Na jugoistoku je Veliki Kaštio, kopija dubrovačkih utvrđenja.







Ulica Zaminje i istočni zid koji počinje kulom Barabanta (ulaz na zidine). Zidine obronkom vode desno, do Malog Stona.



Moram priznati da mi nije jasna filozofija izgradnje ovih zidina u ovom obliku. Zašto su vukli paralelne zidine uzbrdo koje među sobom nišu štitile ništa? Možda da zaštite grad od napada sa sjevera? Ali tamo neprijatelj ionako nije mogao doći  a da ne osvoji istočne zidine. A zapadno je Pelješac do koga se može samo morem.

U gradu je i reljef-maketa grada.



U gradu je franjevački samostan s crkvom sv. Nikole.



U središtu (niti aritmetičkom, niti geometrijskom!) je crkva sv. Vlaha. Baš su joj mogli bolje urediti okoliš, ako je već bila katedrala.



I još, za ilustraciju, jedna od stonskih uličica sjever-jug, Široka ulica.

Jako lijepo si to sročio, oduševljen sam.
Nego, fortifikacije su impozantne, ali da li im je ikad neki neželjeni gost pokucao na vrata?

Nisam naišao na takav podatak. Dubrovačka Republika nije nikad imala neku značajniju vojsku pa je plaćala danak Turcima koji su je, pa onda i Ston, ostavljali na miru. Ali, zato su okolne zemlje, protivnici osmanlija, tu kolaboraciju uzele kao uzrok pljačkanja Pelješca (doduše, isti su ga pljačkali i prije dubrovačko-turske suradnje). Možda su se zalijetali i do Stona jer sol je bila vrlo privlačna, ali su ih zidine obeshrabrile. Pljačkaši u pravilu nisu spremni na neke velike bojeve.

Moram reći da sam, kao i više puta dosad, preuranio s objavljivanjem teme jer i dalje nalazim nove izvore i vrijedne materijale, pa ću vas znatiželjne uputiti na jedan lijep pregled stonske povijesti. Čitajte!

U međuvremenu (ali nikad pravodobno da bi se na vrijeme uklopilo u priču) naletio sam na neke ali zaista dobre – ma što: dobre? Odlične! – snimke i iako u pravilu prezirem kad autor posta umjesto svojih (koje je mogao, makar bile i slabije kvalitete, ali predstavljaju njegovo viđenje i autorski izričaj) stavlja tuđe slike, sad ću prezreti sam sebe i predstaviti vam ih. Doduše, iz tih kuteva ja to ne bih mogao snimiti jer mi nedostaje odgovarajuća oprema. Mogao sam vas uputiti na njih i nekim linkom, ali smatrao sam da naprosto moraju biti tu (ja se, inače, teško oduševljavam tuđim djelima i težak sam na pohvalama). Riječ je o slikama Stona za koje je odgovorna stranica visitteo.com





Ston je, osim po zidinama, poznat po svojoj solani, jednoj od tri u Hrvatskoj, najstarijoj u Europi i moguće na svijetu. Potječe iz 14.st. te je i danas u funkciji. Nastala je nakon što je Dubrovačka republika 1333. kupila Ston i 1360. opasala ga obrambenim zidom. Ston je postao idealna lokacija za solanu koja je Republici donosila najviše prihoda, 15.900 dukata godišnje. Solana je podijeljena na bazene od kojih je svaki, osim Munda (za narod), nazvan po nekom kršćanskom svecu, Sv.Frano, Sv.Petar i Pavao, Sv.Vlaho, Sv.Nikola. Solana izgled i način proizvodnje dosad nije mijenjala. Sunce, more, vjetar i čovjek i danas se udružuju kako bi proizveli izvanrednu ekološku sol i cvijet soli. Godišnje se u solani proizvede oko 2000 t soli.

Proljetno/jesensko radno vrijeme Solane 8-18 sati, ljeti 7-19, a zimi 7-14. Posjet Solani s pričom o tehnološkom postupku dobivanja morske soli i povijesti solane vrijedi 30 kn.

Još jedan visitteo.com:


U solani ima i pruga koja cijeloj priči daje ne čudan ton (kako bi rekao Balašević) nego smisao u okviru ovog foruma. Vagončići se guraju ručno. Lokomotiva nema, pogonsko sredstvo je čovjek.

Ponovo visitteo.com:


A sad opet ja. Vagon se čini nevelik, ali napunjen je potežak.



Pažnju treba obratiti na ovu kosinu kojoj su posvećene slijedeće slike i reci. Pruga ispod nje vodi u - pretpostavljam - skladišni prostor i garažu vagona.



U solani su dvije pružne dionice, a pruga baš i nije nekakva. Na kraju obje nalaze se kosine. S prugom. Da, ne čudite se, pruga se u oba slučaja uspinje u više sfere. I to strmo! Kako? Nema zubaca? Pa, pogonsko sredstvo za uzdizanje teško natovarenih vagončića su/je opet žganci/palenta/pura. Ozgo vagončić vuku konopom, a ozdo ga, mislim, guraju. Na gornjoj etaži iskrcavaju sol i ona pada u prizemna skladišta. Da mi je samo znati kako im se na toj strmini dio soli ne prospe iz vagončića ako ga napune kao na predranijoj slici? Ili je sol još uvijek dovoljno vlažna da je ta vlaga drži na okupu i prevlada silu trenja (zrna o zrno pri rasipanju) i gravitacije.





Bazeni solane, stonska obilaznica u gradnji i naselje Broce u pozadini. Vidjeli građevinari da im je Pelješki most uspio, pa se razigrali i s drugim mostovima.



Bazeni stonske solane (lijevo) odvojeni su od Stonskog kanala (desno) nasipom s propustima na kojem je položena cesta za Broce.

Kad smo ga već spomenuli, bacit ćemo i na njega pogled. Na/u Mali Ston, koji je zajedno sa Stonom povezan najdužim očuvanim kamenim zidom u Europi. Na južnoj strani u 14. st. započeta je gradnja tvrđave s pet kula, nazvane Koruna (jer nalikuje kruni). Od tvrđave se proteže Veliki zid. Impresivna duljina zida razlog je što je on u svijetu poznat kao Europski kineski zid. U sredini naselja nalazi se crkva sv. Antuna, također iz 14. st. Zid je s kopnene strane građen od 1336. do 1347. a onaj s morske strane 1358. kad su podignuta i lučka vrata s kasnoromaničkim kipom Svetoga Vlaha. Gradnja zidina je dovršena 1359. Malostonska luka je građena u 15. st. po uzoru na dubrovačku staru gradsku luku, pa je valobran sagrađen u moru ispred luke (Kaše), jednako kao i u dubrovačkoj staroj gradskoj luci. Malostonski je zaljev poznat po uzgoju školjaka, posebno kamenica i mušula i nezaobilazno je odredište za prave ljubitelje morskih delicija, a vožnja brodom do uzgajališta kamenica i degustacija tog prirodnog afrodizijaka ravno iz mora, uz čašu vrhunskog pelješkog vina, čine ovo mjesto pravim gurmanskim biserom.



Nad mjestom dominira tvrđava Koruna.

Ni tu ne možemo bez visitteo.com




A nećete dalje ni bez mene! Nažalost, mene je lijepo vrijeme mimoišlo pa su slike pomalo sumorne.



U mjestu, na samoj obali, je kula Toljevac a u lučici dva poznata restorana: Kapetanova kuća i Bota Šare. Bota Šare ima i istoimeni brod na kojem, pretpostavljam, isto tako organiziraju upečatljive kulinarske dogotke. A zamamni mirisi koji se šire oko Kapetanove kuće tjeraju vas da se okanete svega drugog i zasjednete na terasu. I naručite ono što tako fino miriše, što god to bilo. Chefess je poznata gđa Lidija Kralj, a u vlasništvu obitelji je i susjedni hotel.



Svetac zaštitnik Malog Stona je sv. Antun opat. Njemu je posvećena i mjesna crkva s izdvojenom zvonarom.





Zanimljiva konstrukcija, zanimljiv mehanizam, ha?

Stalno Ti hoću rijet da na jugu nema konja. Ni za trku ni onih ostalih. Ima samo magaradi, dvo- i četveronožnih!

Četveronožni su u izumiranju al se zato broj dvonožne magaradi povećava od izbora do izbora

Nekoć davno, prije kojih stotinjak i više godina postojala je parobrodska linija između Dubrovnika i Metkovića preko oba Stona.
Jedan parobrod je plovio od Dubrovnika do Stona, a drugi od Malog Stona do Metkovića. Putnici su iz Stona do Malog Stona prelazili kopnom. Nisam naišao na podatak da li je bio organiziran kakav prijevoz ili svak snalazio za sebe na toj kopnenoj dionici. Ipak tako se puno skraćivalo vrijeme plovidbe nego da je jedan parobrod plovio oko cijelog Pelješca.

kriticar je napisao/la:Nekoć davno, prije kojih stotinjak i više godina postojala je parobrodska linija...

Prije sedamdesetak! Kao klinac sam uživao čitati vozne redove pa tako i parobrodske od "Jadrolinije". Bile su to one goleme plahte formata A1 za na zid, a linije su bile grupirane po Okružjima. Velika većina toponima su mi bili potpuno nepoznati, ali sam zapamtio liniju koja se zvala "Ston Mali - Neum - Ploče"

Na liniji od Dubrovnika do Stona još 1963 ili 1964 je plovio parobrod STON. I to na putu pristajući u luke Dubrovačkog primorja i Elafita.
Njegovim odlaskom u rezalište linija je izmjenjena i tada nova POROZINA  plovi od Dubrovnika do Mljeta  pristajući i u luke Elafita. Ston tada gubi brodske linije. Tada se uspostavlja i autobusna linija Dubrovnik Ston koja vozi još i danas.

Pfaff je napisao/la: Kao klinac sam uživao čitati vozne redove pa tako i parobrodske od "Jadrolinije".

i ja. Šteta da se koja od tih plahti nije sačuvala. Bilo bi jako zanimljivo ponovo ih isčitavati.

Pfaff je napisao/la:ali sam zapamtio liniju koja se zvala "Ston Mali - Neum - Ploče"

.
Ne znam do kada su točno parobrodi plovili Neretvom do Metkovića, ali nakon izgradnje Ploča valjda su plovili tamo.
Ali sve ono što je "kurba austria" stvarala, gradila i uspostavljala u Jugoslaviji se uglavnom ukidalo. Tramvaji, uskotračne željeznice, brodske veze itd.

Nego nadam se da se gaspa neće "ljutiti" što smo mu uzurpirali topic.

Pfaff je napisao/la:... Bile su to one goleme plahte formata A1 za na zid, a linije su bile grupirane po Okružjima. ...

Pa i danas je tako, samo se Okružja nazivaju plovna područja.

Pfaff je napisao/la:Stalno Ti hoću rijet da na jugu nema konja. Ni za trku ni onih ostalih. Ima samo magaradi, dvo- i četveronožnih!

Može, onda, ovako: I jug konja za trku imade. Magarećeg!

kriticar je napisao/la:Nego nadam se da se gaspa neće "ljutiti" što smo mu uzurpirali topic.

Bože sačuvaj! Pa ipak je ovo prvenstveno prometni forum.

Ali će se ljutiti južnjaci na ispravak naslova potaknut Pfaffovom opaskom.

kriticar je napisao/la:Nisam naišao na podatak da li je bio organiziran kakav prijevoz ili svak snalazio za sebe na toj kopnenoj dionici.

Pa, u konačnici ta udaljenost i nije tako velika. Doduše, ako tegliš neku prtljagu... može ti prisjesti.

Eh, nekad se uplovljavalo i u rijeke. Išao parobrod i do Obrovca. A danas ne znam ide li tamo i autobus. Dok se Obrovac još pravio važan, linije po okolici držao je Croatiatrans. Ali to sad zaista nema veze ni s jugom, ni s konjem, ni s magarcem!

besposlenpop je napisao/la:

Pfaff je napisao/la:... Bile su to one goleme plahte formata A1 za na zid, a linije su bile grupirane po Okružjima. ...

Pa i danas je tako, samo se Okružja nazivaju plovna područja.

Samo su plahte puno manje jer je i linija puno manje.
Počev od dužobalne pa do gomile lokalnih.
Nije puno bolje ni na cestama. Od Dubrovnika prema Rijeci ima jedan dnevni polazak, a prije paljenja svijetla ih je bilo desetak.
Jedno vrijeme nije bilo ni tog jednog. Mislim na zimu 2021/22.

A sad opet natrag na srž teme.

Put u naše središnje odredište vodi nas sredinom Pelješca, udolinama između brda. U jednom trenutku izbijemo na sjevernu obalu, pa se začas vratimo u brdovito okruženje. Kraj je to brojnih vinograda, s tolikim obiljem grožđa, da je po proizvodnji vina kadar zasjeniti i Zagorje, čak i kad Zagorci isprazne mjesne trgovine šećerom i presuše lokalne potoke. Svaka druga-treća kuća je prodavaonica vina. Većina njih se deklarira i kao kušaonica. Pa ti kušaj, a poslije ne kupi! Od izbora boli glava. Od obilata kušanja također.

Jedno od tako čuvenih vinogradarskih mjesta je i Potomje, smješteno na 320 m nadmorske visine, uz plodno polje Župu. U unutrašnjosti je poluotoka, a od mora ga dijeli tek 400 m dugi tunel Dingač koji su financirali lokalni vinogradari kako bi lakše transportrali grožđe iz svojih vinograda s morske strane.



S druge strane tunela, prešavši iz zelenila u kamenjar, dočekuje nas vidikovac s upečatljivom panoramom na more i otoke. Nepregledni vinogradi najpoznatijeg pelješkog vinogorja Dingač strmo se spuštaju prema obalnim mjestima, Borku na istoku i Potočinama na zapadu, iako se s vidikovca kod tunela baš i ne vide.





Cesta se ubrzo nakon Potomja preko još jednog prijevoja prebaci na južnomorsku stranu i u zavojima s kojih 400 m visine spušta u Orebić koji se smjestio duž obale, podno najvišeg pelješkog vrha, Svetog Ilije (961 m). Zbog svog smještaja (cesta na zapad vodi do 18 km udaljenog Lovišta na kraju Pelješca dok na istok nema obalne ceste već samo one koja se preko brda i dolina vije prema Stonu) Orebić je, kopneno nekako izoliran, od samog početka bio okrenut moru kao izvoru dobiti.





Utjecaj Rimljana na južnom Jadranu počeo se osjećati od 3. st. p.n.e, a kraj ilirske nezavisnosti označit će uključivanje Pelješca u rimski civilizacijski tijek. Najjača integracija prostora dogodila se nakon uspostave Pax Romana kad je i orebićko područje doživjelo kulturni procvat. Desetak lociranih stambeno-gospodarskih građevina (villae rusticae) od 1. do 4. st. na samom obalnom pojasu između Orebića i Vignja svjedoče o intenzivnoj romanizaciji. Naredna stoljeća obilježava nedostatak materijalnih svjedočanstava. Novopridošlo slavensko stanovništvo stapa se sa zatečenim stanovništvom u etničku cjelinu koja će tijekom 11. st. biti pod nadzorom Zahumlja, slavenske kneževine sa Stonom kao središtem. U 12. st. Pelješac postaje nemiran prostor u kojem tadašnje pojedine političke sile (Dubrovačka Republika, Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo, Mletačka Republika, Raška) nastoje geopolitički dominirati. Tek će Dubrovčani 1333. uspjeti Pelješac staviti pod svoju vlast te tako završiti svoje širenje prema zapadu. Uspostavom nove vlasti ojačala je stočarsko-zemljoradnička razmjena dobara te se javljaju prvi zameci pomorstva. Zemlje poluotoka su razdijeljene vlasteli i građanima Dubrovnika. Uvedena je aristokratsko-oligarhijska vlast s kmetskim prilikama nametnutim starosjedilačkom stanovništvu. 1343. je osnovana Trstenička kapetanija, kako se zvao orebićki kraj. Trstenicom se označavalo današnje selo Karmen iznad Orebića koje je bilo staro crkveno središte. Upravo je tu na zaklonjenom proplanku stajao Knežev dvor, upravno sjedište dubrovačkog potkneza Trstenice koji je od sredine 14. st. upravljao ovim krajem u ime Dubrovačke Republike. Dvor je sagrađen kao gotička jednokatnica sa zatvorenim dvorištem te uređen poput ostalih izvangradskih dvorova dubrovačke kneževske vlasti. U prizemlju su bili zatvor, konjušnica, stražarnica i oružarnica te kuhinja, a na katu stan i uredi. Nedaleko se nalazio trijem sudnice, a 1347. godine je utemeljena crkvena župa na istom mjestu gdje su ustanovljeni antički i ranokršćanski tragovi. Samo naselje Orebić utemeljeno je potkraj 15. st. uz samu obalu kao planirano, utvrđeno naselje s četiri paralelne ulice okomito postavljene prema morskoj obali, te središnjom i ugaonom kulom. Godine 1568. pomorci iz obitelji Orebić obnovili su kaštel u središtu naselja koje od tada nosi njihovo ime. Istovremeno se uz obalu 200 m istočnije utemeljila druga, također utvrđena stambena jezgra, Fiskovića selo, slobodnije i nepravilnije prostorne organizacije. Od 17. st. naselje se širi izvan utvrđenih jezgri, zaposjedajući prostor uz obalu, pri tom preuzevši pravilnu parcelaciju nasljeđenu iz doba podijele zemlje među dubrovačkom vlastelom.

Od 17. st. Orebić je bio važno središte dubrovačke trgovačke mornarice. Pomorska tradicija nije prestala ni dolaskom francuske uprave u vrijeme Napoleona, niti ulaskom u Austro-Ugarsku Monarhiju. Od pada Dubrovačke republike 1806. pelješko se pomorstvo pomalo odalečivalo od dubrovačkog, a iza 1814. istupilo je sasvim samostalno i zasebno. Orebić je 1875. posjetio i austro-ugarski car Franjo Josip na svečanom otvorenju brodogradilišta. U njemu su se u 13 godina rada, među ostalim, izgradila i tri jedrenjaka u vlasništvu tada svjetski poznatog Pelješkog pomorskog društva, osnovanog 1865. a ugaslog 1891. jer njegovi vlasnici nisu shvatili ulaganje u parobrode koji su istisnuli jedrenjake. U 17. i 18. st. svi su muški članovi većine orebićkih porodica pomorski kapetani. U njihovom je vlasništvu više od 70 jedrenjaka duge plovidbe.

Razvojni period pelješkog pomorstva, uvjetovan prilikama u trgovini žitaricama, obilježen i nekim zastojima zbog ratova, ipak je bio profitabilan. U periodu laganog uspona (1808.-1829.) pelješki su brodovi: pulake, brikovi, brigantini i golete, nosivosti 200—250 t bili uposleni većinom prijevozom žita iz Odese i luka Azovskog mora u Livorno, Marseille, Španjolsku i Tunis. U tom su razdoblju neke pelješke pomorske obitelji osnovale u Carigradu i u većim lukama Sredozemnog mora (Livorno, Marseille), pa i u Londonu, svoje banke i podružnice i stvorile su flote svojih jedrenjaka (Cvjetković-Flori, Fisković, Bizaro, Sunji, Kerša i Jerković). U drugom razdoblju naglog razvoja pelješkog brodarstva veliko je bogatstvo stekla obitelj Mimbelli (Mimbela) sa svojim trgovačkim kućama u Mariupolu (da, to je taj u Ukrajini!) i Livornu. To je bila zlatna epoha za pelješke jedrenjake. Silno bogatstvo peljeških kapetana ogledalo se tada u lijepo izgrađenim kamenim vilama s vrtovima punim cvijeća, oleandera i naranči. U to se doba razvio na Pelješcu poseban tip čovjeka pomorca odanog nekom gospodskom načinu života jedne ograničene sredine. Njima je odgovarao i zaseban tip žene, kapetanske žene, vlasnice brodskih karata, koja je, uvlačeći pokoji uvezeni element u ruhu, nakitu i kroju, ostvarila onu tipičnu žensku nošnju, punu urbanih pomodnih elemenata prenesenih iz Marseillea u obliku krinolina. Vrhunac razvoja pelješko pomorstvo doživjelo je u drugoj pol. 19. st. To je doba razvitka kapitalističke trgovine, kad su prvi parobrodi već prelazili ocean i kad je Austrija — afirmirajući se kao pomorska sila — išla putem kapitalizma, kad su jedrenjaci - engleski i američki kliperi doživljavali svoju slavu, primjenjujući princip brzine i veličine u međunarodnom natjecanju. Sve veća potreba za novim prijevoznim sredstvima do novootvorenih tržišta u svim dijelovima svijeta potakla je pelješke kapetane zbiti svoje redove, i zajedničkim silama, okupljenim u svome društvu, suprotstaviti se centralističkoj politici Austrije, koja je znatnim potporama potpomažući parobrodarsko društvo u Trstu (1833. osnovan Austro-ugarski Lloyd) štetovala našim brodovlasnicima. U tome je razlog zametka Pelješkog pomorskog društva.

Više o svemu tome znatiželjnici mogu pročitati u ovom opisu.

Počnimo mi s obilaskom Orebića. Na istoku je grupa samoposlužnih trgovina, dok se u samom mjestu baš i nećete usrećiti nekim izborom mjesta nabavke namirnica. Slijedi plaža Trstenica uz koju je nekoliko campova.



Glavna i jedina ulica normalne širine za dvosmjerni promet vodi udaljena od obale. Njome se odvija sav promet usmjeren prema Korčuli i prema vrhu poluotoka. U ljetnim mjesecima se, radi povećanog teretnog i putničkog prometa, dodatno opterećuje trajektna luka Orebić čije su prometno-tehničke karakteristike nedovoljne za povećani promet. Ovo: trajektna luka zvuči tako moćno, ali da vam ni na pamet nije palo to uspoređivati sa zadarskom ili splitskom trajektnom lukom; ove dvije su zaista trajektne luke a orebićka je sprdež, što ćete i na slici vidjeti. Sve navedeno rezultira pojačanim gužvama u samoj luci, ali i na postojećoj cesti, što nepovoljno utječe na sigurnost i uopće mogućnost odvijanja gradskog prometa i na razinu kvalitete života stanovnika Orebića. Izgradnjom planirane obilaznice Orebića dolazna cesta će se produžiti iznad mjesta do novog trajektnog pristaništa na lokaciji Perna (zapadno od Orebića i nasuprot Korčuli). Na ovaj način će se omogućiti razdvajanje tranzitnog od gradskog prometa i bitno poboljšati prometna protočnost i sigurnost. A i do Korčule će biti nešto bliže.

S jedne strane glavne ulice bana Josipa Jelačića su, prema moru, stariji dijelovi mjesta, a s druge, prema brdu, novije građevine, u dobroj mjeri turističke namjene. Uz nju su brojne male trgovinice svega i svačega, kako to već biva, s izloženom robom na stalcima pred ulazima. Sliku možda vidite u nastavku dogodine. Iako je digitalija besplatna a prostor za pohranu ogroman, ponekad mi se čini da sam škrt i na okidanju digitalnih slika.

Mi ćemo se ipak držati obale i uz nju od Trstenice prošeteti vozilima zatvorenim Šetalištem kneza Domagoja.



Put nas vodi mimo crkvice Sv. Navještenja. Desno na slici, poput spomenika, uz more, zamijetit ćete česmu, nama leđima okrenutu, kojih je duž obale 6, i koje su izgrađene 1887.



Prošavši nekadašnje Fiskovića selo (njemu ću se više posvetiti dogodine) došli smo i do najstarijeg očuvanog dijela mjesta koji čine dvije usporedne ulice, Kaštel i Geta, položene okomito na obalu. Kako li im nije bilo tijesno kraj toliko prostora okolo?

Posvuda se uz more (i ne samo u nas) rade uske ulice da sa zbijenim kućama bi stanarima zimi bilo toplije a ljeti imali hladovinu.

borna je napisao/la:Posvuda se uz more (i ne samo u nas) rade uske ulice da sa zbijenim kućama bi stanarima zimi bilo toplije a ljeti imali hladovinu.

Da ne kažem da se puno lakše kontrolira što se kod suseda kuha za obed. O ispunjavanju bračnih obveza da ne govorim...

Istočni rub stare gradske jezgre i treća paralelna ulica, Cvitkovićeva. Četvrta spomenuta danas je pretvorena u dvorište u koje se ulazi kroz bijela vrata u donjem desnom kutu. Ova je slika trebala biti dio prethodnog posta, ali bolje ikad nego nikad.



Od sredine 18. st, osamostaljenjem orebićkog pomorstva, u prvi plan izbijaju pojedine obiteljske kuće razmještene uz priobalnu cestu, a koje su povezale dva prvotno formirana stambena sklopa te se proširila prema zapadu i današnjoj trajektnoj luci. Te kapetanske i brodovlasničke kuće s vrtovima iz doba jedrenjaka pratile su obalnu liniju te su bitno promijenile urbanu morfologiju Orebića. One danas predstavljaju okosnicu vizualnog identiteta naselja.



Po uzoru na raskošnije tipove dubrovačkih ladanjsko-gospodarskih građevina uzdižu se široko porazmještene unutar prostranih, ograđenih perivoja, imaju dobro uređene gospodarske zgrade u stražnjim dijelovima te popločan pristup moru. U skladno odmjerenim oblicima i međusobnim odnosima one su krajnji izdanci razvijene kulture stanovanja dubrovačkog područja i južne Dalmacije. Nažalost, mnoge od njih danas zjape prazne, lagano propadaju i čekaju novog vlasnika.



Od 1815. Pelješac se nalazi u sklopu Austrijskog Carstva kao sastavni dio pokrajine Dalmacije unutar dubrovačkog okružja te postaje upravni centar u kojem se nalazilo središte pelješke preture i sudbenog kotara. U naselju se 1835. umjesto dotadašnje uske staze gradi cesta ujednačene širine s kamenim podzidom uz obalu. Uz staru renesansno-baroknu jezgru podignuto je nekoliko zgrada javne namjene (zgrada Općine – danas Pomorski muzej, zgrada Pelješkog pomorskog društva, zgrada Kotarskog suda) koje su formirale svojevrstan trg, Trg Mimbelli (nazvan po staroj orebićkoj brodovlasničkoj porodici), a koji baš i ne nalikuje trgu kako si mi trg zamišljamo, već se radi o izduženom prošitenju, početak kojeg je na prethodnoj slici. Očigledno imam što za slikati i dogodine!

Nevelik Pomorski muzej na trgu čuva uspomenu na kapetane i mornare. U tri zbirke: arheološkoj, pomorskoj i onoj starih knjiga otkrivamo povijest Orebića i Pelješca, sve o poznatim kapetanskim obiteljima i hrabrim podvizima peljeških pomoraca i kapetana. Jednom od njih, kapetanu Jozi Šunju, američki predsjednik Abraham Lincoln darovao je zlatni sat s lancem u znak zahvale za spašavanje 22 američka pomorca u oluji kraj obale Newfoundlanda. Uzevši u obzir mjesnu pomorsku tradiciju, ne možemo ne zaviriti u njega. Na ulazu u prizemlju nas dočekuje piće dobrodošlice – nekoliko boca gaziranih i običnih sokova i plastičnih čaša (toči što i koliko želiš). Ne znam kako je to u sezoni, ali sad je piće bilo bez nadzora. Eh, kad to shvate žedni turisti u prolazu...

Muzejska zbirka, osim par arheoloških nalaza u prizemlju te slika na stepeništu, smještena je u tri prostorije prvog kata, gdje se i plaća ulaznica od 30 kn. Zbirka i nije nešto, čini se kao da nema zaokruženih cjelina, iako ima vrijednih izložaka pomorskih karata, nautičkih knjiga, putnih isprava, slika slavnih orebićkih jedrenjaka, brodskih alata. Začuđuje me, čak pomalo i ljuti, da po svim tim pomorskim muzejima ne daju opis značajki i razlika raznih vrsta plovila, kao i njihovih dijelova (barkovi, bracere, gajete, galije, karake, kekje, kliperi, leuti, nave, pasare itd.) kojima je naše more prebogato, a koji kontinentalcima predstavljaju priličnu nepoznanicu. A pogotovo nije teško, ni zahtjevno, ni skupo, na nekom mjestu dati pregled mornarskih čvorova. Ili pomorski pojmovnik – nazive (sa slikom) dijelova broda, jedara, luke, opreme, alata... No za sve to valja imati i volje i smisla, a toga ovdje nekako nedostaje, kao: dovoljno je dobivene stvari izložiti po vitrinama i zidovima.

Pa pogledajmo

Porodično stablo obitelji Orebić



Jedna kombinacija mjernih instrumenata, barometra i termometra s raznim objašnjenjima



Opći vid







Oh, kako bi bilo zanimljivo prolistati te stare knjige. Čovjek nema pojma o čemu se sve pisalo i crtalo i kakvi su priručnici postojali za pomorce. Na stubištu sam naišao na nekoliko izuzetno zanimljivih tekstova, a tako loše prezentiranih, zaklonjenih nekom metalnom konstrukcijom koju sam morao pomicati, no to nikog nije smetalo jer je gospođa iz muzeja, nakon mog izlaska, vrata zaključala i nekamo odjurila, iako radno vrijeme muzeja ne poznaje pauzu.

Podijelit ću s vama i te zanimljive tekstove. He, ali ne danas. Rajcajte se malo!

Vrijedilo je čekati. Sad ste lijepo svježi i odmorni za obnovu starih ili prihvat novih znanja.

















Valjalo bi, zapravo, nabaviti knjigu Marcela Kolie Jedrenjaci.

E-haaaa, olabavi malo! Ti ko da si kod mene učio kako se slažu teme i postovi!!!

Pfaff je napisao/la:E-haaaa, olabavi malo! Ti ko da si kod mene učio kako se slažu teme i postovi!!!

Of skroz!

Inače Orebić u žargonu zovu Rostolj po dvama najčešćim prezimenima danas ljudi koji žive tamo, a kojih prezimena prije stotinjak, a i manje godina nije ni bilo u tim krajevima. Radi se o doseljenicima iz Hercegovine s prezimenima Roso i Tolj.

kriticar je napisao/la:Radi se o doseljenicima iz Hercegovine s prezimenima Roso i Tolj.

Znači da ta najezda nije počela '89?

Pfaff je napisao/la:

kriticar je napisao/la:Radi se o doseljenicima iz Hercegovine s prezimenima Roso i Tolj.

Znači da ta najezda nije počela '89?

Pa zar nijesi znao da su Mlječani ijekavci? A ima ih i u ostalim dijelovima bivše Republike ...