I jug konja za trku imade. Itekakvog!

Izgradnjom nove crkve sv. Marije Pomoćnice kršćana iznad centra naselja, pristaništa, vodovoda s kamenim klasicističkim česmama, te popunjavanjem uličica, koje se iz polja ravno spuštaju na uzdužnu obalnu cestu, završena je povijesna izgradnja Orebića u određenoj južonodalmatinskoj koncepciji novovjekovnog naselja.

Crkva je ugurana u mjesto (ili je mjesto zagušilo crkvu) i pred njom nema nekog mjesnog trga u koji se slijevaju ulice, da bi to predstavljalo neki centar, niti do nje vode velebne ulice.





Obala pomoraca sa zgradom općine (lijevo)



Oni, kao, stupovi, ili topuzine, pred općinom su okresane palme. Ostala su samo debla. Palma raste zanimljivo. Teško mi je, nestručnjaku, održati kvalitetnu nastavu iz botanike i palmologije, ali ću ipak nevješto pokušati. Prvo iz zemlje raste samo onaj najgornji dio. Oni rombovi su počeci potkresanih grana. Onda toga nekako nestane i pojavi se deblo i palma ode uvis. Kad se sve grane, a one rastu samo na vršnom dijelu, posuše pa skrešu, ostaju ovakvi stupovi.

Obala pomoraca dovela nas je i do luke (koja nam je iza leđa), gdje bi trebalo biti neko središte mjesta, što u Orebiću nisam tako doživio. Neko izrazito središte mjesta, čini mi se, ovdje i ne postoji.



Iako nam je pažnja usmjerena na luku, vidimo da i Orebić ima svoje odmetnuto brdo.







Ovdje vidimo dio ranije spomenute trajektne luke. Trajekt pristaje, i to koso (!) uz mol na kojem stojimo i s kojeg slikamo, nama iza leđa, s lijeve strane. Mol je ujedno i valobran, s desne strane ojačan stjenčugama. Vozila na trajekt čekaju iza onih palmi, u 3 ne pretjerano duge trake, u samom mjestu. Dakle, bude li vozila puno, red se produžuje gradskom ulicom. Mol služi za jednosmjerni promet pri iskrcaju i ukrcaju vozila.

U luci ćemo svako jutro zateći i jedan gospodarski brod sa svježom ribom, poglavito srdelom i njoj sličnim sitnim ribicama



S glavnog mola i trajektnog pristaništa bacit ćemo (bolje je reći: zadržat ćemo) pogled na Orebić pod okriljem Zmijinjeg brda (masiv lijevo od vrha) i vrha Sveti Ilija

gaspa je napisao/la:Jedno od tako čuvenih vinogradarskih mjesta je i Potomje, smješteno na 320 m nadmorske visine, uz plodno polje Župu. U unutrašnjosti je poluotoka, a od mora ga dijeli tek 400 m dugi tunel Dingač koji su financirali lokalni vinogradari kako bi lakše transportrali grožđe iz svojih vinograda s morske strane.

Bio sam u Potomju 2009. godine i prošao kroz taj tunel. Dubrovački kolega Ivan, s kojim sam obilazio poštanske urede na dubrovačkom području, odveo me kod svog znanca-vinogradara. Kuća mu je smještena tik nad otvorenim morem, a u životu nisam pio bolje vino (dingač). Poteglo se toga dosta, a posljedice su izbjegnute uz pomoć dobre domaće spize.

Eto opet ljeta, pravo vrijeme za nastavak teme.

Od luke nastavljamo dalje prema zapadu.



Odmah na početku tog puta nailazimo na još jednu kapetansku kuću.



Put nas svo vrijeme vodi uz more. U početku je to izdvojena pješačka staza uz Obalu dr. Franje Tuđmana.



Pogled unazad odaje dojam ljepšeg, većeg i živopisnijeg centra nego što ustvari jest



Na plaže se zaista ne možemo požaliti. A tu su i mlade palme (sjećate ih se iz ranije priče) kojima još nije izrasno deblo već samo onaj dio (ne znam kako bih ga nazvao, možda kruna?) koji će završiti na vrhu.



Cesta (odn. gradska ulica) napušta obalu a daljnja obalna šetnica nazvana je Škvar po brodogradilištu koje je bilo negdje na ovoj lokaciji.







Šetnica nas dovodi do i provodi pored Aminessovog hotela Bellevue.



Dalje imamo nekoliko minuta ugođaj pravog parka...



...koji se proteže do naše baze (a i dalje)

Šetnja umori čovjeka pa ćemo se odmoriti u hotelu u kojem smo se i smjestili. Onom koji me je izuo iz cipela. Riječ je o hotelskoj kući Aminess koja ima hotele i kampove u Novigradu, Istri (6), Njivicama (5), Makarskoj (1), Orebiću (5) i Korčuli [8]. Moj je izbor pao na orebićki hotel Grand Azur ****. Za početnu cijenu od 37 € dobije se Almost All Inclusive: noćenje s doručkom i večerom, piće uz večeru, ležaljka i ručnik uz bazen ili na plaži. Parkiranje se plaća 3 € na dan, ali kako nije bilo gužve, i to je bilo besplatno. Ja sam izlicitirao nešto višu cijenu jer su sobe raznih kategorija i položaja (klasični pogled na park koji je ovdje zaista pogled na park a ne na hotelsko dvorište, ili pogled na more; balkon ili bez njega itd.). Preliminarno sam se učlanio i u Aminess klub vjernosti što mi u budućnosti omogućava još niže cijene i popuste na druge hotelske usluge. I nije mi žao, i, ako dogodine i odem na Bolovanje, završit ću ovdje, makar je podaleko od Zagreba. Uvelike me pritom tješi moja ovogodišnja potrošnja dizela na ovom putu od 5,2 l / 100 km, pa onda, uz cijenu Konzum-benzovog goriva 10 lp jeftinijeg, put od 1300 km koji je uključio i šalabazanje Hercegovinom, postaje cjenovno probavljiv (doduše, još uvijek uz kiseli osmjeh, ali što je – tu je).

A glavna hotelska fora je plava plastična narukvica s manjim okruglim proširenjem. Poput ženskog ručnog sata. Ne, nije to onaj tip narukvice kojim dokazuješ pripadnost određenom hotelu radi ostvarivanja prava žderanja i lokanja. Ova vodootporna narukvica otvara sva vrata: sobu, neka vrata kod bazena, diže rampu parkirališta. Novac i sat staviš u sobni sef, zalupiš vrata i samo s ručnikom, natikačama i cipelama za vodu odeš na bazen/plažu. I ništa ne nosiš, i o nikakvoj imovini ne brineš, hoće li po tvojim svarima netko čačkati i hoće li pritom doći do nekog prijenosa vlasništva. I kupaš se s narukvicom. Fenomenomenalno, kako kaže Pejaković (nekad znan kao Žlica a preko rijeke kao Zlaja Ustaša), citirajući tamo nekog Ćiru.

U hotelu, a i u mjestu, sam naučio tradicionalni pelješki pozdrav: Hello! kojim su me svi redom (domaćini!) pozdravljali. Hotel je bio popunjen pretežito britanskim gostima a našim turističkim radnicima nikako nije jasno da im može zalutati i pokoji domaći gost. Ili taj mora biti dronjav, djelovati izgubljeno, ne smije imati fotoaparat, mora jesti prstima i razbacivati hranu po podu i štotigjaznam, da bi ga prepoznali kao domaćeg? Ili je sve to samo podilaženje turistima (đe bi se domaći gost drznuo ići na more u drugoj polovici listopada)?

Hotele s ovakvim položajem na Jadranu možemo na prste nabrojati. Na samoj plaži, u zelenilu, izdvojen od masovnih turističkih tokova a opet blizu mjesta (15 min šetnje do luke), parking uz njega, i zato postaje moj favorit.





Bazenski kompleks – nikako ne razumijem zašto hoteli bazene ne pune morskom vodom koja im je nadohvat ruke (ima, doduše, par rijetkih izuzetaka, poput lovranskog Excelsiora). Navodno moraju plaćati koncesiju za to, pa im to, uz vjerojatno složenu administraciju glede dozvola, bude skuplje nego voda iz vodovoda.



Terasa koktel-bara, terasa restorana (doručak; može i večera, ali je na jesen pomalo mračno) i restoranska sala.







U sali vidimo (idemo s lijeva na desno) dva otoka s ponudom hrane, otvor prema kuhinji u kojem pred gostima spravljaju jela na vrućem limu (jaja, kotlete,...), uvažavajući i njihove sitne željice, onda na stolu uz zid prvo imamo točionik za pivo, 2 automata za sokove, toster, košaru s kruhom i pecivom, prekriveni točionik za crno i bijelo vino, čajeve, automate za kavu na razne načine. Negdje je i zbirka pahuljica, a sasvim lijevo, izvan kadra, jogurti i voće. Bacit ćemo pogled i na ona dva otoka s ponudom za doručak: mesni naresci (bilo je i pršuta!), sirevi, namazi (puter, margarin, sir, pašteta, pekmez, med...), paradajz, krastavci, senf, majoneza, ajvar



Drugi otok nam nudi lijevo kroasane, pa topla jela: pečeni špek, kobasice, hrenovke, pržene tikvice i celer, a desno imamo griz, žgance, složence, pohani krumpir, jaja i kolače. I poslije doručka, i poslije večere izlazio sam pomalo nesretan jer nisam mogao probati sve što se nudi (doručak s vremenom postaje monoton ali s večerom se iskazuju: bude tu i salate od hobotnice, tjestenine s tartufima, i tune, i janjetine... ma, ludilo!), a nisam se ni napio do besvijesti. Pivo je taman, bijelo vino vrlo osvježavajuće a crno prehladno. Eh, da sam mlađi i s ondašnjim tekom i želucem...



Nasitili smo se pa možemo nastaviti dalje s obilaskom. Nastavimo li od hotela obalom dalje, doći ćemo i do trećeg Aminessovog hotela, Orsan.



I tu je obalnoj šetnici kraj.

Zaslužio si kod Aminessa još 5% skonta zbog ove reklame!

Upoznavši obalu možemo sve to promotriti i iz druge perspektive. U zapadnom dijelu vodi u početku ugodna blagouspinjujuća Čempresada Pod Gospu koja se u gornjem dijelu uspinje nešto strmije u zavojima i po nešto neugodnijoj kamenitoj podlozi. Ali od čempresa možda samo jedan Č. Čempresa, doduše, ima, ali zapadnije od ove „čempresade“.



Mogli smo isti put prevaliti i djelomično ubistveno strmom asfaltnom cestom. Prošli bismo pored stijena s penjalištima Pržun (13 smjerova) i Hrid (7 smjerova). Iako su kratki (dužina im ne prelazi 20 m) zavidne su težine (po nekima i do 7. stupnja). Kad smo se već dotakli penjanja, dopustite mi da onima kategorije pfaff objasnim težinsku ljestvicu. Smjer ocjenjuje prvi penjač i ocjena je svakako subjektivna. Razlikujemo slobodno i tehničko (s uporabom tehničkih pomagala: klinova, svrdala, zamki, ljestvi i dr.) penjanje. Postoje i razne ljestvice ocjena težine (kod nas se primjenjuje francuska ljestvica). Nekad su težine smjerova bile označene ocjenama I (lagano) do VI (ekstremno teško). A onda je netko pronašao smjer teži od onih ocijenjenih sa VI. Pa je uvedena ocjena VII. Pa su onda našli i još teži. Na kraju je, po francuskoj ljestvici, završilo s 9b (ukupno 31 stupanj težine). Ponavljanje smjerova većinom traje kraće nego prvi pristup, a i ocjena težine bude niža. Naravno, kad su prvopristupnici riješili tehnički detalj a onda to rješenje i opisali. Tako su najteži smjer u Hrvatskoj, Brid klina u pakleničkom Anića kuku, Borislav Aleraj i Marijan Čepelak penjali 8 dana (7 noćenja u stijeni!). Danas ga vrhunski penjač ispenje za 8 sati.



Staza i u završnom dijelu ulica Celestinov put dovela nas je do franjevačkog samostana i crkve Gospe od Anđela. S tog mjesta odlična je panorama Orebića.





Lijep je vidik i prema Korčuli. A tu su i čempresi.



Skladni samostan franjevaca s crkvom Gospe od Anđela smješten je na vizualno i strateški istaknutom položaju.



Osnovan je 1470. a sagrađen do konca 15. st. u gotičko-renesansnom stilu. Samostanska zgrada je prostrana jednokatnica s četiri krila od kojih je južno povezano s crkvom. Sadrži – normalno - klaustar s cisternom i malim vrtom.



Jugozapadni ugao samostana je isturen iz cjeline svojom rizalitnom izbočinom. Samostan okružuje uređeni vrt. Sjeverni i istočni dio vrta je uređen kao vinograd, dok je najprikladniji jugozapadni dio sveden kao perivoj. Crkva je jednobrodna s četverokutnim svetištem, jednostavnih obrisa i volumena te ravnih vanjskih zidova. Izduženo pročelje ima dva otvora: glavna vrata i okrugli prozor nad njima. S južne strane crkve na rubu visoke stijene, s koje se širi pogled na Pelješki kanal s otočićima, sagrađena je početkom 16. st. loža. Između crkve i samostana uzdiže se zvonik podignut krajem 15. st. o čemu svjedoči gotički prozor s kamenom rešetkom, uobičajenom u to doba. Zvonik je podijeljen romanički zidnim vijencima na katove. Gornji kat s uskim biforama i završnom piramidom sagrađen je 1885. Zvonik se skladno uzdiže nad čitavim sklopom i ističe se u širokom krajoliku.



U 19. st. iza crkve je oblikovano groblje s privatnim kapelama i pojedinim grobnicama.



Cjelokupni kompleks je bombardiran 1944. a zatim je oštećen u potresu 1960. Osim sakralne funkcije, franjevački samostan je imao i važnu osmatračko-obrambenu ulogu za vrijeme Dubrovačke Republike. Svojim oblikovno-arhitektonskim karakteristikama, vrijednim umjetničkim inventarom kao i izuzetnim smještajem u prostoru, odakle se širi pogled na jedan od najljepših dalmatinskih kanala, samostan zajedno s crkvom predstavlja značajan primjer sakralne arhitekture dubrovačkog područja.

Rizalitna izbočina, veli on meni Ha, dobro...

Čitajući ovaj putopisni hvalospjev južnim konjima, osjećam u nozdrvama miris crnogorice (Ben ti smolu del cimpresso, bi rekal Franzi Blašković) i umilni pijev cvrčaka... Svaka čast

A ono groblje sa šarolikim stilskim izvedbama pomalo rasuto bez nekog pravilnog rastera pokazuje kako se različiti stilovi s vremenom sažive, a i da i ne treba urbanistički plan i građevinska dozvola za ama baš sve

Samostan nastavaju samo dva redovnika koji brinu o duhovnim potrebama tamošnjih žitelja, o održavanju zgrade, crkve, okućnice i parka, peradarniku, malom vrtu, vinogradu, masliniku...

U dijelu samostana na dva kata smješten je muzej čiji postav u većini čine zavjetni darovi, slike i odlične makete jedrenjaka koje debelo zasjenjuju one orebićke. Obilazak muzeja i crkve zaista vrijedi uloženih 30 kn.

Crkva





Muzej – jedna od starih karata



Makete jedrenjaka djelo su i donacija jednog autora, domaćina i zaista su impresivne.









A predstavit će nam muzej i pelješku svečanu nošnju



Za daljnji obilazak okolice nekako me je prošla volja (treba nešto ostaviti i za budućnost) jer prazna plaža i more su bili taaako privlačni. Sebe bih svrstao u kategoriju između borne i pfaffa glede prihvatljivosti temperature mora za kupanje: 296-299 K je taman, ali, kako mi se ovojesenska temperatura ipak nije učinila preniskom, bez presijecanja u prsima, oduzimanja daha i šoka nakon ulaska u vodu i potrebe za brzim izlaskom smežuranih jagodica na prstima, ocijenio bih je s 294 K (možda i s tendencijom prema 295 K). Ili sam ja postao otporniji? Sumnjam.

Nikako da dočekam nastavak pa ću prenijeti jedan zapis sa Fb:
Srpski kralj, kasnije car Dušan (oko 1308 – 1355) je poveljom 22.01.1333. darovao Dubrovčanima:
„…Rat Stonski sa svim međama svojim, sa zaseocima i s ljudima, da su slobodni utvrđivati ga na Prevlaci i na drugom mjestu, gdje budu htjeli."
Poveljom 15.02.1333. bosanski ban Stjepan II Kotromanić (oko 1292 – 1353) daruje Dubrovčanima:
„Vas Rat i Ston i Prevlaku, i otoke koji su okolo Rata, i sa svijem što se nahodi unutra... i gore i polja, dubrave, lijes, trave, vode, sela, i vse što je od Prevlake do Lojišta“.    
Dubrovčani odmah nakon kupnje Stonskog rata (Pelješca) 1333. g. odlučuju na stonskoj Prevlaci graditi dva nova naselja: Ston i Mali Ston i povezati ih sa zidinama, te izgraditi obrambene kule i tvrđave.
Svi zaključci vijeća od XIV. do XVI. st. Mali Ston nazivaju "Castri illius maris", talijanski "castello de quel mar" (tvrđava onog mora), iako je to zapravo bio gradić opkoljen zidinama sa privatnim kućama i ulicama. Kasnije ga nazivaju "civitadella" i na kraju "civitas". Tek će ga u XVII. stoljeću početi nazivati današnjim imenom Mali Ston (Stagno Piccolo).
Osnovan je 1335. g., kada je odlučeno je da se u Malom Stonu, od strane Neretvanskog mora prema brdu sagradi tri reda kuća.
27.05.1335. g. odlučeno je da u Malom Stonu mora stajati jedan naoružani brod, koji će u slučaju potrebe ploviti uz cijelu neretvansku obalu.
1336. g. je zaključeno da se u Malom Stonu, kojeg nazivaju "sa strane Neretvanskog mora", sagradi 150 kuća, koje su trebale biti duge 3, a široke 2 sežanja mjereno iznutra (oko 6 X 4 m). U te kuće mogli su se useliti stanovnici Astareja (područja od Orašca do Cavtata) ili oni s  dubrovačkih otoka, koji su bili voljni doći stanovati u Mali Ston.
U Malom Moru („a quel mare“) je za vrijeme Dubrovačke republike postojala brodarica („brodarizza“) za prijevoz ljudi i tereta iz Malog Stona u uvalu Bistrina, Mali Voz i Neretvu. 22.10.1364. g. Veliko vijeće je donijelo odluku  da se zbog bolje zaštite “onog mora“ (Malostonskog zaljeva) izabrere kapetan s plaćom od 100 perpera za 6 mjeseci i ustupljena mu je „brodarica“ za koju je morao držati posebnog slugu. Služba prevoženja brodaricom stavljala se na javnu dražbu i davala u zakup na 3 ili 5 godina.
1357. g. Dubrovačka Vlada je naredila da se do idućeg Uskrsa sve kuće izvan zida Malog Stona, a koje su već obilježene, moraju povući unutar zidina, a pod prijetnjom spaljivanja.
1454. g bile su u Malom Stonu 33 naseljene kuće i 80 kućišta.
1470. g. naređeno je da stanovnici Usječena, Hodilja i Međugorja moraju preseliti u Mali Ston, a da u spomenutim selima ostane samo 40 kuća.
1548. g. svi seljaci koji su stanovali oko Malog Stona morali su se premjestiti unutar zidina. U Malom Stonu su se morale držati u moru dvije barke, koje su vršile ophodnje po Malom moru.
Tako se postepeno širio i naseljavao gradić Mali Ston važna obrambena točka na stonskoj Prevlaci, koji je 1673/74 g. imao 89 kuća i 387 stanovnika.
1857. g. u Malom Stonu je živjelo 220 stanovnika, a 1880. g. 228 stanovnika.
by Visit Zamaslina

Zamaslina već duže vrijeme objavljuje razne poviesne zapise i slike, npr
Stonska luka je za vrijeme Dubrovačke republike igrala važnu ulogu. Prvi poznati ugovori za gradnju brodova u Stonu su iz 1370. i 1383. g. Od brodova koji su branili prilaz Stonu iz Stonskog konala spominju se: stonski brod (lignum Stagni), stonski brodić (lignetum Stagni) i stonska barketa (barcheta Stagni). Tijekom 15. i 16. st. u Stonu se grade ponajviše barke solarice za prijevoz soli iz stonske solane u Drijeva (Gabelu) i Dubrovnik.

U 17. i 18 st. održavala se redovna teretničko-putnička brodska veza Ston-Dubrovnik. U 17. st. patruni (zapovjednici), koji su svojim brodovima (barkama) prevozili putnike, teret i ostalu robu bili su: Petar Mlinarić, Antun Glunčić, Marko Šimunin, Nikola Šilo, Vice Franušin i Miho Mlinarić, a u 18. st. Luko Perić i Ivo Žile.

Parobrodarsko poduzeće „Cesare & Dannecker“ iz Trsta vlasništvo Alessandra Cesara i Giulia Danneckera pokrenulo je 01.12.1877. g. redovnu parobrodarsku vezu na relaciji Metković – Mali Ston i Ston - Gruž. Za održavanje ove linije bila su potrebna dva parobroda. Relaciju Metković – Mali Ston je održavao parobrod CAVALIERE CHLUMECKY, a relaciju Ston – Gruž parobrod MELANIRA. Osim ljudi prevozio se teret i pošta. Parobrodi su imali poštanske sandučiće. U Malom Stonu je bila poštanska kočija koja je prevozila preko stonske prevlake poštu i teret u Ston. Kako tvrtka iz Trsta „Cesare & Dannecker“ od vlade nije dobila traženu subvenciju od 15000 f za prijevoz pošte na tim linijama, te su im pruge donosile gubitke one su 01.04.1878. g. bile obustavljene.

Prema ugovoru od 28.07.1878. g. između Dalmatinske poštanske direkcije i Istarskog brodarskog društva Cesare & Dannecker navedeno se društvo obvezalo uz godišnju subvenciju od 10.000 f pomoću svojih parobroda tri puta tjedno održavati vezu od Gruža do Metkovića preko Stona, dodirujući Trsteno, otok Lopud, Šipan i Slano, za prijevoz poštanske i ekspresne robe.

Važnost tih pruga i njihovo ponovno uspostavljenje zagovarali su zainteresirani stanovnici kao i općinske uprave. Parobrodi su u 1879. g. prometovali tri puta tjedno – ponedjeljkom, srijedom i subotom. Značenje tih parobrodarskih linija osobito je poraslo otvaranjem željezničke pruge Sarajevo – Mostar – Metković (1885.), otkad su putnici iz Bosne i Hercegovine (ili koji su putovali preko Bosne i Hercegovine) za Dubrovnik dolazili u Dubrovnik tim pravcem: željeznicom do Metkovića i dalje parobrodima Metković – Ston i Ston – Gruž.

Stonjani su 1894. g. imali svoj mali parobrod „KOBAŠ“, čiji su vlasnici bili Nikola i Marija Hrdalo iz Stona. Bio je to zaista mali parobrod dug samo 8,90 m , širok 1,74 m i visok 1,10 m, a na njemu su radila 3 člana posade.

Od 1893. g. teretno - putničku prugu Gruž - Metković održavala je parobrodarska tvrtka „Cesare & comp.“ čiji su vlasnici bili Alfredo Cesare iz Trsta i Nikola Vidulić iz Lošinja. Od 1895. g. ova tvrtka se naziva „Navigazione a Vapore Gravosa Metcovich“.

Prugu Gruž – Ston je održavao parobrod Melanira od 64 brt, izgrađen 1872. g. u Trstu, dug 27,55 m, širok 3,87 m, visok 2,71 m i s jačinom parostroja 125 KS. Na njemu je radilo 5 članova posade. Zanimljivo je da je na ovom parobrodu gvardijan bio Mato Jerolimov Žile r. 1836. g. u Česvinici, koji je bio u navigaciji oko 1877. do 1894. g.

Nastojanjem da prugu Gruž - Ston preuzmu domaći ljudi, 1901. g. se osniva parobrodarsko društvo "Ivo Račić i drugovi" sa sjedištem u Cavtatu, koje od Alfreda Cesarea preuzelo prugu Gruž – Dubrovnik. I od tada su ovu prugu održavali domaći ljudi.

Visit Zamaslina

FOTO: Parobrod Melanira kreće iz Stona 1900. g.

Isplati se pretražiti Fb na linku

Koga nema, bez njega se mora moći

Borna je dočekao nastavak. A i tema, obzirom na meteorološke prilike, osunčanost, temperature... još uvijek može proći. A ako suviše i zajeseni, bit će lijep podsjetnik na ljetne dane (iako predstavlja moje bivanje dosta duboko u jeseni).

Uz orebićevanje poduzeo sam i jedan izlet. Preko puta gledaš Korčulu, čini ti se nadohvat ruke, da bi čovjek i preplivao do nje. No, plivati nije potrebno, prevest će nas tamo jadranski brodari dvjema državnim linijama. Jedna je Orebić – Korčula (uplovljava u zapadnu luku) koju održava Zvijezda Kvarnera u vlasništvu GV Zadar a druga je trajektna linija Orebić – Dominče (pristaje u uvali Ježevica, koja 2-3 km ji. od Korčule) a održava je trajekt Mljet. Plovidbeni red nekako mi je čudan (je li moguće da je namjerno takav?) jer u većini slučajeva oba plovila polaze iz Orebića i s Korčule u isto vrijeme, voze podjednako brzo pa promatramo njihovu mrtvu trku u odlasku i dolasku. Van sezone posljednji povratak putničkog broda s Korčule je u 15:10 što malo ograničava korčulanski izlet, ako ne želite klipsati 2 km u trajektnu luku. Van sezone došljaci će platiti jednosmjernu kartu za brod 16 kn a za trajekt 17 kn. U sezoni je 50% skuplje, a otočani se voze za siću. Priča s kartama je zanimljiva. Jadrolinija ima svoje kioske za prodaju karata i tu je sve jasno. Na putu prema luci zamjećujete kućicu lokalne turističke organizacije koja prodaje karte za Zvijezdu Kvarnera. Na vratima obavijest: Danas zatvoreno, potražite poslovnicu u mjestu. To sam pročitao u subotu, kad sam došao, i rekoh: ne rade vikendom. Isti papir bio je tamo i u nedjelju, i u ponedjeljak i onda sam shvatio da je ono danas trajna imenica (poput onog: sutra besplatno pivo) i da je za ovu poslovnicu sezona završena. Na pristaništu, uz plovidbeni red, obavijest da se karta mora kupiti unaprijed, u poslovnici 70 m dalje (za određeni dan i sat, vožnja u drugom terminu s tom kartom nije dopuštena) i ukrcaj bez karte nije moguć. Kad sam našao i tu poslovnicu, bila je zatvorena (opet pomislih: vikend je). Cedulja upućuje na kupnju karte na brodu. Ista fora i u ponedjeljak. Dakle, prošetaju te amo-tamo. Na kraju sam kupio kartu na brodu. Poslije sam shvatio da je opisani kartni režim u hohsezoni zaštita od prebukiranja plovila (prodaje se broj karata sukladno dopuštenom prijevoznom kapacitetu broda) i ubrzanje ukrcaja (jer traje dok čovo na brodu otkuca kartu, isprinta, naplati...) jer brod ponekad, nakon povratka s Korčule, isplovljava već za 15 min, a za to vrijeme treba iskrcati dolazeće i ukrcati nove putnike. A znate kako se strani turisti koji put pritom petljaju...

Kažu žitelji Kaštela (onih kod Splita) sami za sebe, a očigledno vrijedi i za orebićane koji šeću turiste amo-tamo: našem narodu najvažnije je zaje*** nekog, makar sami od toga ne imali nikakve koristi. A što je drugo ovo s kartama?

No, ne jidimo se bespotrebno, ne budimo zlopamtila i pozabavimo se brodovima. Zvijezda Kvarnera.







Kaže barba da brod i nije neki, da je teže upravljiv.

Drugo plovilo je Jadrolinijin trajekt Mljet o kojem se na forumu dosad nitko nije baš raspisao. Pa imamo: Mljet plovi, Mljet isplovljava iz Orebića, Mljet uplovljava u Orebić. Trebalo bi obratnim redom, ali svrstao sam ih po atraktivnosti.







I, kako sam ono napisao, vremena isplovljavanja i uplovljavanja im se u velikoj mjeri poklapaju. Pa onda imamo mrtvu trku.

gaspa je napisao/la:... Priča s kartama je zanimljiva. Jadrolinija ima svoje kioske za prodaju karata i tu je sve jasno. Na putu prema luci zamjećujete kućicu lokalne turističke organizacije koja prodaje karte za Zvijezdu Kvarnera. Na vratima obavijest: Danas zatvoreno, potražite poslovnicu u mjestu. To sam pročitao u subotu, kad sam došao, i rekoh: ne rade vikendom. Isti papir bio je tamo i u nedjelju, i u ponedjeljak i onda sam shvatio da je ono danas trajna imenica (poput onog: sutra besplatno pivo) i da je za ovu poslovnicu sezona završena. Na pristaništu, uz plovidbeni red, obavijest da se karta mora kupiti unaprijed, u poslovnici 70 m dalje (za određeni dan i sat, vožnja u drugom terminu s tom kartom nije dopuštena) i ukrcaj bez karte nije moguć. Kad sam našao i tu poslovnicu, bila je zatvorena (opet pomislih: vikend je). Cedulja upućuje na kupnju karte na brodu. Ista fora i u ponedjeljak. Dakle, prošetaju te amo-tamo. Na kraju sam kupio kartu na brodu. Poslije sam shvatio da je opisani kartni režim u hohsezoni zaštita od prebukiranja plovila (prodaje se broj karata sukladno dopuštenom prijevoznom kapacitetu broda) i ubrzanje ukrcaja (jer traje dok čovo na brodu otkuca kartu, isprinta, naplati...) jer brod ponekad, nakon povratka s Korčule, isplovljava već za 15 min, a za to vrijeme treba iskrcati dolazeće i ukrcati nove putnike. A znate kako se strani turisti koji put pritom petljaju...

Pametni znaju čemu služe pametni telefoni:




https://play.google.com/store/apps/details?id=hr.rathmann.mJadrolinija&hl=hr&gl=US

gaspa je napisao/la:...

...

Aaahahahahaaa ...
A jesi pital čemu mu/im služi pinel na upravljačkoj ploči?

Ne. Zapravo, da mi sad nisi skrenuo pažnju ne bih ga nikad uočio.

A glede karata, kako rekoh: s Jadrolinijom je sve jasno. Ali Zvijezda Kvarnera nije Jadrolinijina već liniju održava zadarski G&V Line Iadera. I pokretni brzoglas je beskoristan.

Dosta o plovilima. Jedno od njih povelo me (a onda posredno, putem ovog foruma, i vas samnom) na Korčulu, u istoimeno mjesto. Vis-a-vis Orebića iz kojeg sam je najprije osmotrio.



OT: sjetio sam se jednog starog, kad Bobi na ulici pita Rudija: Znadeš li gdje je ovdje vis-a-vis? Ovaj mu odgovori: Tamo prijeko. A Bobi će zbunjeno: Čudno, a tamo su mi rekli da je to ovdje.

Onda nam se Korčule, otok i mjesto, počinju približavati. Ili se mi približavamo njima.





Ono iznad grada smjestilo se Žrnovo. A mi polako uplovljavamo u korčulansku luku. Zapadnu. Nije joj to službeno ime, ali i istočno od grada postoji privezište izgrađeno poslije II. svj. rata, jugoistočno je marina a nešto dalje, još uvijek na teritoriji grada, i trajektno pristanište.



Stari grad Korčula smješten je na otočiću oblika eliptičnog stošca i opasan je zidinama obogaćenim kulama. Od napada je bio izuzetno dobro zaštićen a kontrolirao je prolaz Pelješkim kanalom. Godine 1486. Conrad von Grünemberg, putopisac i hodočasnik u Svetu Zemlju, reći će za Korčulu da je silno utvrđen grad. Spominje da je napuljski kralj u napadu na grad 1484. u zadnjem jurišu izgubio šest stotina ljudi od čega šezdeset plemića. Potom se povukao sa svojih četdesetak galija.

Kako je to nekad izgledalo


(iz knjige: B. Kalogjera, Korčula – portret jednog grada na istočnoj obali Jadrana)

Nekoć davno sam ovdje pristao u Liburniji na dužobalnoj liniji Dubrovnik-Rijeka. Trenutno tu turiste ili putnike čekaju Ave Maria i Solaris.



Krilo Star pristat će u onu drugu, istočnu luku, na svojem dnevnom putu iz Splita za Dubrovnik.



Privezište u luci nas čeka. Lijevo iznad krovova strši zvonik katedrale, desno je vitka Mala kneževa kula a ispod nje debela Velika kneževa kula. Obalom prolazi mercedes polukabrio turistički minibus.



A sad da protegnemo noge. Proći ćemo obalom na zapad. Za nama ostaje povijesna jezgra Korčule smještena na malom poluotoku i opasana zidinama. U prvom su planu obje kneževe kule pri čemu Mala ne strši iz Velike (iako tako izgleda) već je odvojena, iza nje.



Uputit ćemo se obalom u zapadni dio u kojem nisam našao nešto posebno spektakularno, iako bi se neki forumaši i na tom putu itekako razmahali fotkajući, i obične kuće, i rivu, i stubišta, i sud, i ženski dominikanski samostan (2 zgrade pred kojima je zid, a zapravo je ispod njih, u sredini slike), jer ljepota je u očima promatrača. Naš ovoetapni cilj je onaj rt sa zelenjem, desno.



Na rtu se smjestio muški dominikanski samostan s crkvom sv. Nikole

Vratit ćemo se natrag u mjesto. Oni ranije prozvani forumaši bi i u povratku štogod slikali. Nije da nisam i ja, ali dosta je gnjavaže s pripremom tih slika, pa biram samo upečatljivije stvari, a i da vas ne zagnjavim suviše.

Dakle, opet smo kod Velike kneževe kule, na Trgu pomirenja sa spomenikom Jedro. Tu ćemo časkom skrenuti na jug, gdje se u još uvijek starom dijelu grada (ali izvan zidina) nalazi crkva sv. Justine.



Kombinacijom uličnih proširenja i trgova zajednički zvanih Plokata dolazimo pred gradske zidine. Koji put tek po povratku uočim da mi nedostaju neke slike pa se pitam zašto neke motive i lokacije nisam slikao. Odgovor bi bio da mi se u trenutku nisu učinili posebno atraktivnim, ili je svjetlo padalo krivo, ili su smetali ljudi. Parkirana vozila su smetala svakako. Smetaju uvijek! Možda te nedostatke ispravim dogodine.

Od Plokate desno (ili bolje reći: na istok) uspinje se kosina odgovarajućeg imena, Rampada, duž Arsenala u zidinama okruženi grad. Arsenal (skladište oružja) je građen 1572. u vrijeme kad raste vojna važnost Korčule za Mletačku republiku, koja u 18. st. u Korčuli ima zimsko sidrište ratne flote.



Vidimo kosu Rampadu, vidimo arsenal i masivnu Kulu svih svetih iza koje proviruje crkva posvećena – a kome bi drugom, nego Svim svetima. U kuli se trenutno vrše neka iskapanja.



Kula Svih svetih i istočna utvrđena obala. Ispod zida je korčulanima omiljeno kupalište (tako kažu). Što li su našli u njemu (osim da je u neposrednoj blizini grada)?



Tako je to odozdo. A ako se popnemo Rampadom na kulu, proći ćemo improviziranim mostom iznad iskapališta i spustiti se na Šetalište Petra Kanavelića položenim nad istočnim zidom.



Šetalište je u sjeni borova ispod kojih su zaštitni znak svih turističkih obalnih mjesta – terase sa stolovima na koje koncesiju imaju ugostitelji sa svojim lokalima u zgradama s druge strane šetališta i s ponudom kakvu već znate: copy-paste, monotono, istovrsno i skupo. Ovdje se posebno diče domaćim vinima, pa imamo raznorazne trgovinice i kušaone istih.



Na šetalište ćemo se još vratiti. A sad nam je u gradsku jezgru, i to ne nekom uličicom s ovog šetališta već kroz reprezentativni južni ulaz. S Plokite dojmljivim stepeništem pa kroz Kopnena vrata u kuli Veliki revelin. Kula Veliki Revelin izgrađena je 1485. Iznad ulaznih Kopnenih vrata nalaze se dva simbola korčulanske povijesti: ploča s krilatim lavom Svetog Marka kao simbolom vladavine Mletačke Republike te spomen-ploča tisućugodišnjici krunidbe prvog hrvatskog kralja Tomislava.

Glavna gradska vrata nalaze se na središnjem dijelu južnog poteza zidina koji je od kopna bio odvojen kanalom. Pristup vratima omogućavao je zidani kameni most koji nije dopirao do samih zidina već je na završnom dijelu stajao drveni pokretni most koji se u slučaju opasnosti dizao i na taj način onemogućavao izravan pristup gradskim vratima. Kasnije je zamijenjen kamenim koji je srušen 1807. Na mjestu starog mosta podignuto je stubište, koje se već 1859. uklanja zbog dotrajalosti. Sagrađen je novi most ograđen kamenom balustradom koji se pri dnu lepezasto širi.



Primijećujete, a primijetit ćete i u nastavku, u nazivima utvrđenja, još od Stona, ponavljanje nekih imena koja zatičemo u Dubrovniku. Pa, da razjasnimo:
Bokar – bokal, vrč (po dubrovački)
Minčeta – nema posebno značenje, iako je nalazimo i u Dubrovniku, i u Stonu
Revelin – bedem, tvrđava (od tal. rivelino) postavljena za obranu najslabije točke ili pojedinih vrata. Ako se nalazi pred vratima utvrde, revelin je najčešće povezan s njom mostom.

Osim imena nalazimo sličnosti (ili jednakosti) i u gradnji utvrđenja na prostoru Dubrovačke Republike. Poput Lidlovih dućana: projektiraš jednog, projektirao si ih sve. I u toj gradnji vidi se mudrost i pragmatičnost starih dubrovčana: ne improviziraj ako imaš dobro rješenje. A i ponavljanje je jeftinije. Nisu bez vraga dubrovčani tako dugo bili samosvojni, što se u današnjem isticanju hrvatske samosvojnosti i kuknjave nad vremenima potlačenosti nekako zaboravlja i potiskuje, umjesto da na to, na Dubrovnik i cijelu povijest Dubrovačke Republike, na njena postignuća, a posebno na diplomaciju, budemo itekako ponosni.

Ušli smo u staru gradsku jezgru, na trg Antuna i Stjepana Radića. Desno je renesansna vijećnica u kojoj je i danas smještena gradska uprava. U prizemlju je prostor koji bismo mogli nazvati ložom ali nije loža. Prava loža je izvan zidina, u (zapadnoj) luci. Palača je sagrađena 1525. a prvi kat nadograđen 1866. Kulu i vijećnicu povezuke kapela Gospe Snježne iz 1483.





Lijevo (južno) uz palaču gradske uprave vidimo Knežev prolaz, nekad jedinu korčulansku privatnu (kneževu) uličicu koja vodi uz Malu (a kroz nju i u Veliku) kneževu kulu i izbija na obalu, u luku. Njome je gradski knez ulazio s trga u svoj dvor ili se spuštao sve do samog mora i privatnog veza gradske galije što je njemu bila na raspolaganju.



Kneževa palača najutvrđeniji je sklop grada i to iz dva razloga. Prvi je njegova zaštita od vanjskih napadača, ali još je važnija njegova zaštita od unutrašnjih nemira. Upravo je mogućnost unutrašnje pobune i napada uzrokovala ukupno smještanje funkcija svjetovne vlasti uz jz. rub gradskih zidina odakle se moglo braniti, ali i pobjeći bilo morem ili kopnom.

Na početku trga dvaju Radića, prije nego se uputimo ka središtu, skrenut ćemo desno (na istok) u Ulicu javne dobrotvornosti, jedinu korčulansku ulicu bez stepenica, koju često nazivaju i Ulicom mislilaca. Ona će nas dovesti do crkve Svih svetih.



Crkva i Bratovština Svih svetih spadaju među najstarije gradske tradicije. Crkva je sagrađena početkom 15. st. na mjestu starije crkve (10.st./13.st.) koja je bila prva stolnica korčulanskog biskupa (1300.); u njoj je 1301. osnovana najstarija korčulanska bratovština, Bratovština Svih svetih ili Bratovština Dobre smrti. Nasuprot ulaza u crkvu nalazi se ulaz u kuću bratovštine. Na reljefima iznad ulaznih vrata vide se bratimi ove bratovštine. U prizemlju zgrade je izložena zbirka ikona s Krete. U tzv. Kandijskom ratu koji se od 1645. do 1669. vodio između Mletaka i Turske za otok Kretu (Kandiju) sudjelovala je i korčulanska ratna galija. Rat je završio porazom Mletaka i općom evakuacijom mletačkog garnizona, uprave i svećenstva s Krete, te su tako s korčulanskom galijom na Korčulu stigle zanimljive ikone nastale na temelju bizantske tradicije i utjecaja mletačkih slikarskih škola između 14. i 17. st. (nema fotodokaza jer je u vrijeme mog obilaska bila zatvorena).

Kad sam već povučen za jezik (ili pero, ili tipkovnicu), neće biti zgorega reći (ili prenijeti od znalaca) riječ-dvije o bratovštinama. Bratovštine, bratimi... to zvuči tako tajanstveno. No, dakle:
Bratovštine inzistiraju na jednakosti svih građana. U feudalnom ozračju srednjeg vijeka kojeg su obilježile velike staleške razlike možemo prepoznati prve početke organiziranih oblika socijalne skrbi, zaštite ljudskih prava i zdravstvene zaštite.
Kao organizacije javnog i pravnog karaktera bile su moćne i u svoje su doba odigrale značajnu ulogu. Podržavala ih je i crkvena i svjetovna vlast. Osnivale su se kao vjerske udruge ravnopravnih građana, bez ikakve klasne podijele; svi pučani i plemići  bili su samo – braća, najrazličitijih zvanja i položaja. Svi su u bratovštinama nalazili svoj interes – plemići su se mogli istaknuti kao dobročinitelji, a pučani su mogli odlučivati i upravljati. Važne odluke su se donosile tajno. Skupština bratovštine se naziva balotacjun, što dolazi od talijanske riječi balotta, u značenju lopta, kuglica. Taj naziv zapravo opisuje način glasovanja koje se vršilo ubacivanjem kuglica u glasačku kutiju zvanu bosolo. Ta okupljanja bratima uvijek su bila iznimno živa i demokratična. Svi su se strastveno borili za svoje mišljenje. Prateći zapisnike vidimo da je to ponekad završavalo raspuštanjem skupštine i njezinim ponovnim sazivom kad se smire duhovi. Bratovštine su bile moćne organizacije. Povezujući se na snažnoj vjerskoj osnovi, gradile su masovnost koja je bila osnova za stjecanje materijalnog bogastva. Imale su fondove kojima su dobro upravljale i svojim novčanim sredstvima utjecale na gospodarstvo grada i otoka (zavjetne crkve i kuće, umjetnine, posjedi po cijelom otoku). Ipak, temeljna misija bratovština je ipak bila karitativna i socijalna. Ako je neki bratim bio u nevolji, ostali su bili dužni  pomagati ga materijalno i duhovno. Bolesnika se svakodnevno posjećivalo, prikupljenim novcem se pomagala obitelj ili udovice, opremala se siročad i davali mirazi za kćeri. Siromašne članove se pokapalo u zajedničke grobnice na trošak bratovštine, a za epidemija su vršili dezinfekciju i pokapali mrtve. Treba istaknuti da se, osim za bratime, skrbilo i za druge siromahe i beskućnike. Zanimljive su regule kojima se zabranjivalo iznošenje križa iz crkve ako na sprovodu nije bio prisutan određeni broj bratima. Iako to na prvi pogled ne izgleda važno, time se, sasvim praktično, nastojala smanjiti tendencija da na sprovodima siromašnih bude prisutan manji broj bratima nego na sprovodima bogatijih građana i plemića. Ustrajanje bratovština na jednakosti svih građana bilo je iznimno značajno za običnog, malog Korčulanina u ta burna vremena kad su klasne razlike bile više nego goleme.

Za povijest umjetnosti  bratovštine su zanimljive kao naručitelji djela likovnih umjetnosti, sakupljači umjetničkog blaga, čuvari baštine, običaja i tradicije. Neosporna je zasluga bratovština razvoju pučke književnosti. Sve molitve, pobožnosti i pjesme bile su isključivo na hrvatskom jeziku. Najstarija hrvatska crkvena pjesmarica pripada bratovštini Svih Svetih i još je u upotrebi.  

Bratovštine danas više nisu organizacije javnog i pravnog karaktera kao u neka stara vremena, ali njihova tradicija za Korčulu i Korčulane ima neprocjenjiv značaj. Aktivni bratimi imaju obveze kroz cijelu godinu i običajnik sasvim detaljno propisuje način sudjelovanja u liturgijskom životu. U Veloj setemani svaki je dan doživljaj za sebe. Teško je izdvojiti; Muka, Soline, Lamentacjuni, Učenici, Priko gora, Redentur... Ili procesija na Veli petak kad se iz bratimskih dvorana iznosi veli vosak – torci, cereferali, križi i sav oni sjajni liturgijski nakit koji  bratovština ima. Kad u noći bljeskaju svijeće stotina bratima u tonigama koji u pokorničkoj povorci obilaze grad pjevajući prastare napjeve u slavu Kristove muke… Vela setemana u Korčuli – arhaična, mistična i tako izvorna, jedan je od najimpresivnijih uskršnjih običaja uopće.



Crkva je mostom vezana s Bratovštinom a ono zeleno stablo u pozadini je – nećete vjerovati – fikus!

Ovom ulicom, ovaj put uz poneku stepenicu, vratit ćemo se na trg Antuna i Stjepana Radića. Na tom spoju je crkva sv. Mihovila.



Spominje se već početkom 15.st, a kasnije postaje crkvom Bratovštine Blažene Djevice Marije od Utjehe – od pojasa, osnovane 1603. Crkva je u tijeku 17. i 18. st. dobila svoj konačni barokni izgled, a sama kapela posvećena Gospi od Utjehe pridodana je crkvi krajem 19. st.



Na glavnom oltaru iz 18.st je slika Dominika Maggiotta koja prikazuje Gospu od Utjehe.



Glavna gradska ulica (Ulica Korčulanskog statuta 1214. godine) vrlo pravilno presijeca grad na istočnu i zapadnu polovicu. Tlocrt grada s pokrajnjim ulicama što idu do gradskih zidina neodoljivo podsjeća na riblju kost. Ovakav savršen plan grada poštuje teren na kojem se nalazi i omogućuje idealne uvjete života, a posebno dobro organiziranje obrane grada od napadača. A, navodno, omogućava i dobro provjetravanje grada.



Zaputimo se, dakle, glavnom, a uskom, Ulicom Korčulanskog statuta (onaj prolaz u sredini).



Ulica će nas dovesti do crkve Gospina začeća – Gospojine koja se prvi put spominje 1369. a patronat nad crkvom biskup Malumbra predaje obitelji Ismaeli 1483. Od tada je crkva mjesto ukopa obitelji Ismaeli i Gabrijelis o čemu svjedoče bogato ukrašene grobnice unutar crkve. Moguće je da je u njoj pokopan katedralni arhiđakon Antun Rozanović, zaslužan za obranu Korčule od turske flote pod vodstvom turskog potkralja Uluz Alija 15. kolovoza 1571. Crkva se povremeno koristi kao izložbeni prostor umjetničkih djela lokalnih i međunarodnih umjetnika.



Ovdje počinje i središnji gradski trg. Od njega se odvaja na istok ulica Marka Andrijića (graditelja korčulanske katedrale) kao reprezentant venecijanske gradnje i arhitekturnih elemenata.

Nikad mi nije bilo jasno kog su im vraga trebale tolike crkve?

Nisu znali kako potrošiti sve novce (crkvana vlast)
Bili bi više cjenjeni da su to trošili u korist narodnih potreba umjesto podizanje spomenika sebi i svojima
I dan danas podižu sebi palače i hramove koji zjape prazni, maločas sam se vratio sa Ksavera gdje je napravljen ogroman
kompleks vojne crkve i ostalih palača koji oživi jednom godišnje.

Slike su sa neta

gaspa je napisao/la:... Oni ranije prozvani forumaši bi i u povratku štogod slikali. ...

A e.
I ja kljusinu za trku imadem.
Iz 2007.

Korčula (grad) iz prilaza sa zapada Pelješkim kanalom:











Kako se vidi, nema neke promjene u ovijeh 16-ak ljeta.  

Zaustavili smo se u marini.
A tamo izgleda ovako:





Nije bog-zna-kako karakteristično za Korčulu (grad) ... ali je dekorativno.  



Je, je, ovo u pozadini je Pelješac.  

Kad pošteno razmislim, najljepši dio staroga grada je ovo zapadno šetalište, i to unatoč svim tim parasolima, bancima i stolnjacima:





Rijeko viđen gradski dnevni boravak.  
S jedne strane stare kuće & palače, s druge ograda ispod koje je kristalno bistro more. I da, tu se ljudi kupaju - ja nisam, ali izgleda super!  
Nažalost, nemam ni jednu fotku odozgora, pa samo ove tatrane:





A ovo je kaleta iz staroga dijela grada - ali ne onog najstarijeg - njegovi krovovi i tornjevi se naziru u pozadini:



I još jedna dekorativna, iz partera, podno ulaznog stubišta na glavna gradska vrata:

Prije nego vas je borna konjićevim skokom odveo s mora na zagrebački ksaver a besposlenpop oplovio Korčulu, ostavio sam vas na trgu Antuna i Stjepana Radića.

Na početku trga, na njegovoj lijevoj strani, je palača Ismaeli Gabrielis, reprezentativni primjer stambene arhitekture 15. i 16.st. u samom središtu stare gradske jezgre. Odavno su u gradu Korčuli na snazi regulatorna osnova i uvjeti i pravila građenja, a grad je, sukladno tome, isparceliziran. O bogatstvu obitelji Ismaeli i Gabrielis govori i činjenica da se njihova palača proteže preko tri ondašnje građevinske parcele.



Danas je u nedavno obnovljenoj palači (oni ulazi u prizemlju nikako mi se ne sviđaju – stolarija je trebala biti drvena, ili bar imitacija drva) Gradski muzej (isplativih 40 kn, može i na karticu) koji nam svojim postavom prikazuje kulturnu i gospodarsku prošlost Korčule od pretpovijesti do naših dana. Iako relativno mali, muzej se odlikuje privlačnim, zanimljivim i maštovitim postavom. U prizemlju je izložena Lumbarajska psefizma - natpis u kamenu, nađen u Lumbardi, koji opisuje osnutak grčkog grada u 4. st. prije Krista. Kraći natpis opisuje prethodno sklopljen ugovor grčkih doseljenika s otoka Issa (Vis) s domaćim ilirskim poglavicama, zatim obvezuje sve doseljenike na bezuvjetnu odanost, te završava popisom 180 doseljeničkih obitelji. To je najstariji pisani dokument na tlu Hrvatske. Slike jok jer je izložena ionako samo kopija.

Zato od originala imamo fosile i kosti. Fosil ribe i čeljust nosoroga.



Iz doba antike tu su razne amfore predstavljene na zanimljiv način



Iz kasnije povijesti predstavljeni su nam razni grbovi u kamenu



Replika stranice Statuta grada i otoka Korčule iz 1214.godine, likovni prikaz grada, gradska zastava, pečati, natpisi u kamenu, dokumenti, grbovi - priča su o povijesnom identitetu Korčule kao urbane cjeline koja je zbog svog skladnog izgleda opjevana u stihovima kao 'Ornament od svita...'

Muzejske zbirke zorno prikazuju tradicionalne obrte: kamenoklesarstvo i brodogradnju kao najvažnije za život čovjeka na ovim prostorima. Posebno je zanimljiv priručnik o gradnji brodova bez nacrta, na jednom listu i par skica



Tu je i zbirka ručnih brodograđevnih (kalafatskih) alata



A imamo i maketu brodogradilišta Vicka Sesse.



Prenosim iz Hrvatske tehničke enciklopedije:
Sessa, Vicko Nikolov (Korčula, 17. XI. 1876 – Korčula, 28. XII. 1961), graditelj drvenih brodica. U Korčuli je završio zanatsku školu brodograđevne struke te radio i učio kod više korčulanskih brodograditelja. Prvo je plovio na jedrenjacima Sredozemnim morem i Atlantskim oceanom, a potom je bio brodski tesar na parobrodu. Godine 1904. kraće je vrijeme boravio u New Yorku, a zatim se preselio u Tacomu, gdje je živio do 1911. U tamošnjem brodogradilištu radio je na izgradnji i popravljanju motornih čamaca, a zatim je izgradio ploveću radionicu kojom je obilazio razna mjesta na američkim rijekama obavljajući popravke i izgradnju brodica. Bio je aktivan u javnome životu iseljenika, sudjelovao je u podizanju društvenog i kulturnog sastajališta Slavonian Hall i bio predsjednik Slovinskog dobrotvornog društva u Tacomi. Nakon povratka u domovinu 1911. prvo je boravio u Veloj Luci, a 1915. vratio se u Korčulu. Godine 1930. kupio je brodogradilište, tzv. Stari škver, gdje je nastavio raditi do smrti. Do kraja radnoga vijeka izgradio je oko 700 drvenih plovila (ribarica, leuta, pasara, kaića, guca), te se time uvrstio među najveće hrvatske tradicijske brodograditelje.

Sessino brodogradilište na mjestu današnjeg Trga pomirenja

Predmeti koji su se u prošlosti upotrebljavali u korčulanskim kućama pružaju nam uvid u kulturu svakodnevnog života. Izdvojit ću vitrinu s igračkama, ne zbog lutaka već zbog vlakića (jer ovo je, ipak, forum o vlakovima, pa se bar u sitnici moram držati tematskog usmjerenja). Zanimljivo, što će vlakić, pa makar i kao igračka, na Korčuli? Kako oni znaju za vlakove? Jesu li ih vidjeli u podalekom Dubrovniku? Koga na Korčuli vlakovi zanimaju?



Najvrijedniji muzejski eksponati svjedoče o poznavanju suvremenih umjetničkih dostignuća u Europi: posebno brončano kucalo Tiziana Aspettia, te glasovir iz 1819. na kojemu je svirala Beethovenova prijateljica Edith Streicher.





A gle pisaći stroj! Slova su bila na valjku u sredini a biralo ih se pomicanjem klizača s prednje strane



Eto i klavira. Svirala prijateljica. Jaka stvar!



Posjeta starinskoj kuhinji u potkrovlju muzeja dojmljiv je i nezaboravan doživljaj. Korčulani su kuhinje – zanimljivo – imali na najvišem katu zgrade. U prizemlju su bile trgovine. U drugim krajevima kuhinje su bile u prizemlju a sobe na katu, pa su kuhinje svojim trajno gorećim pećima i sustavom odimljavanja grijale sobe gore.



Opet jedan predmet koji izdvajam. Šivaći stroj.



Još kuhinje



Za opis slijedeće slike posudio bi naziv jedne suvremene trgovine istim stvarima: Lonci i poklopci by...



Sustav vodoopskrbe bio je nadasve zanimljiv. U zidovima su, pri rekonstrukciji zgrade, pronađene ugrađene keramičke cijevi kojima se kišnica s krova odvodila u spremnike. Korčulanska perilica posuđa iz 16. st.

U staroj obiteljskoj kući u Novom postoji onakav klavir repaš. Na njemu nije svirala Beeethovenova prijateljica nego Lovro pl. Matačić.

A u sanitarijama ima i onakav četveronožni bidet

Preko puta muzeja, na drugoj strani trga, je biskupska palača iz 14. st. rekonstruirana 1860.-1874. U njoj je danas smještena Opatska riznica svetog Marka, osnovana 1954. po opatu Ivi Matijaci i hrvatskom slikaru Ljubi Babiću (dubrovčani bi, valjda, rekli: po Ivu i Ljubu). Za sitnicu od 40 kn kupit ćete si pravo obilaska riznice i katedrale kao i fotografiranja bez bljeskalice, i to se ne smije propustiti.



I tu bi se sad dalo izvući desetak slika o različitim građevnim elementima i pregradnji zgrade, ali zadržat ćemo se na ovoj jedinoj. Rizalitnih izbočina nema a za balkon moram nešto smisliti. Jedan od građevnih elemenata, bifora, predstavljen nam je i u muzeju



Razumljivo je da ćemo u riznici zateći raznorazne relikvijare. Ovi su izloženi u kapelici korčulanskih biskupa.



Najznačajniji izložak riznice je poliptih Bogorodica s djetetom i svecima slikara Blaža Jurjeva Trogiranina iz 1431. Blaž Jurjev Trogiranin (?-1450.) najznačajnije je ime hrvatske gotike, a u Korčuli boravi od 1431. do 1435. slikajući za korčulanske crkve i podučavajući crtanje i slikanje.



U zidnim se vitrinama nalaze brojne isprave i knjige koje nam govore o dalekoj prošlosti Korčule i Hrvatske, a među njima se ističe Korčulanski kodeks iz 1214. Vidjet ćemo i brojne slike, kipove, umjetničke predmete, namještaj...



Posebno upečatljiva je dvorana za audijencije s prijestoljem korčulanskih biskupa te grbovima svih 36 korčulanskih biskupa i 4 mitronosna opata. Uočit ćete 4 prazna polja za grbove na kojima su trebali biti grbovi nasljednika osnivača muzeja, mitronosnog opata Ive Matijace, ali za njegovog je mandata mitronosna opatija, nasljednica biskupije, ukinuta (1971.)







U jednoj prostoriji izloženo je i biskupsko ruho



Tu je i vitrina s različitim medaljama



A u vitrini s numizmatičkom zbirkom posebnu pozornost privlači novac Korkyre Melaine iz 4.st.pr.Krista.

Odvojena od biskupske palače Ulicom biskupije na sjeveru je katedrala sv. Marka, središte vjerskog života i najljepši gotičko renesansni spomenik u gradu. Gradili su je talijanski majstori, ali najviše domaći graditelji tijekom 14, 15. i 16. st. Najveći među njima je Marko Andrijić koji je radeći ovom zdanju ostvario svoja remek-djela: gornji dio zvonika i ciborij nad glavnim oltarom u središnjoj lađi posvećenoj sv. Marku, zaštitniku Korčule. Tijesno je u gradu Korčuli pa ni katedralu ne možeš na sliku u cijelosti uhvatiti odnikuda.





Unutrašnjost katedrale zaista me iznenadila. I prostornošću, i brojnošću i raznolikošću umjetnina. Glavni portal s odlikama romaničkog i gotičkog stila djelo je talijanskog majstora Bonina iz Milana. Južna bočna lađa posvećena je sv. Jakovu, sjeverna sv. Ivanu, a do nje je dograđena zavjetna kapela sv. Roka.





U prizemlju zvonika katedrale Sv. Marka se nalazi Pieta Ivana Meštrovića, te kip Isusa Otkupitelja Frana Kršinića (nazire se kroz vrata u dnu slike).

Neuobičajeno smještena propovjedaonica u dnu katedrale i oltar Gospe Karmelske u kapeli sv. Roka



Oltar Poklonstva sv. Tri Kralja s pomalo izblijedjelom slikom, u kapeli sv. Roka



Oltare u katedrali krase mnoge umjetničke slike talijanskih slikara. Posebno izdvajam sliku Jacopa Tintoretta Sv. Marko sa svetim Bartolomejom i Jerolimom (oko 1550.) na glavnom oltaru. Slikar je sv. Marka prvotno prikazao na venecijanski način a ne kao biskupa. Na to su korčulani, naručitelji slike, žestoko njurgali, pa je slikar napravio ispravak, odjenuvši sv. Marka u biskupsko ruho, i tada je naknada slikaru mogla biti isplaćena.



Jako puno bi se moglo pisati o ovoj katedrali i o bogatstvima grada Korčule općenito, ali ovo je ipak prometni a ne umjetnički ili povijesni forum.

Na ulazu u sakristiju reljef je svetog Mihovila, krasan gotički rad nepoznatog umjetnika (14./15. st.).

Dosta je bilo katedrale. Mogućnost penjanja na zvonik za 30 kn sam otklonio. Možda idući put. Bio sam nešto ljut od samog početka: za ulaz u katedralu naplaćuje se 20 kn. Domaće, kao, puštaju slobodno da se pomole. Ali ja, s fotoaparatom i planom grada oko vrata, teško da sam mogao potpasti pod domaćeg vjernika. Hello! Srećom, pri kasnijem posjetu riznici prosvjetlili su me da je ulaznica za riznicu i katedralu, bez zvonika, jedinstvena.

Sjeverno se duž katedrale pruža ulica don Pavla Pose. Tko on bio – ne znam.



Nekako u sjeni katedrale, u sjeveroistočnom bočnom izdanku trga (a na prethodnoj slici s lijeve strane), je skromna mala crkva sv. Petra u gotičkom stilu. Pretpostavlja se da je jedna od najstarijih crkvi u starom gradu, a u dokumentima se prvi put spominje u 14. st. Iza nje izviruje rodna kuća istraživača i azijskog putnika Marka Pola. Kući pripada i onaj toranj.



Unutrašnjost crkve je skromna. Na zidu je postavljeno 12 drvenih skulptura apostola koje je izradio poznati kipar Francesco Terilli. Na oltaru se nalazi skulptura sv. Petra. U podu se nalaze grobnice i najstariji datirani grob u Korčuli iz 1400.



U trenu moje posjete bila je upriličena i prodajna izložba lokalnog kipara-drvodjelje (čuči leđima okrenut na pretprethodnoj slici). Izražaj mu je zaista osebujan i radovi mu predstavljaju zanimljiv odmak od uobičajenog drvokiparstva. Svoju ocjenu doživljenog dao sam i ekipi HRT koja je sve to snimala. Nažalost, umjetnost je još jednom pokleknula pred konzumerizmom (nisam siguran da je to odgovarajući izraz, ali nikako da mi bolji padne na pamet). Naslovi svih uradaka (osim jednog – Hrvatsko srce bili su napisani na engleskom. Nije to da se autor stidi svog jezika već svoju umjetnost za solidnu lovu nastoji uvaliti Britancima koji su (i) ovdje najbrojniji gosti, a vjerojatno skloni trošenju.

Slijedeća sjeverna paralelna ulica je ulica Depolo. Nadsvođuje je kuća Marka Pola.



Svjetski putnik, istraživač, putopisac, carski emisar, Marko Polo rođen je 1254. u Korčuli a umro u Veneciji 1324. Obiteljska kuća Polovih u Mlecima je nestala i ustupila mjesto kazalištu, a u Korčuli se sačuvala rodna kuća, kao i uspomena na velikog Marka. 7. 9. 1298. odigrala se velika pomorska bitka između genoveške i mletačke flote pod gradom Korčulom u kojoj je mletačka flota poražena, a Genovežani zarobili i Marka Pola kojeg za veliku otkupninu 1299. oslobađaju. Zarobljen u genoveškom zatvoru Marko Polo je ispripovijedio svoje doživljaje s puta u Kinu pisaru Rusticheliu, koji su zabilježeni u knjizi Il Milione. Obitelj Depolo danas je jedna od najstarijih korčulanskih obitelji.

U ulici Depolo zanimljiva je suvenirnica s prilično dobrim španjolskim replikama starih, prvenstveno pomorskih, predmeta koje stranci kupuju pod oriđiđi.







Dalje nas na sjever vodi ulica Svetog Roka. Zgrada lijevo je kuća Bratovštine sv. Roka koja djeluje u Korčuli od 1575. Na prvom katu, kako je to uobičajeno, nalazi se dvorana za sjednice s umjetničkim inventarom, vrijedna ogleda ali posjetiteljima nedostupna.



Za što bolji doživljaj jezgre izmaknut ćemo se iz ulice Svetog Roka da nam doživljaj duže potraje. Uživat ćemo u ugođaju uskih uličica od kojih je jedna Ulica korčulanskih bratovština.