Jeelša. Na Fooru.

Prirodno potpomognuto umjetnim:



Put je na razmeđi plaže (u užem smislu) i kampa:





Stare terase, kakve su i nekad bile:



Ovaj dio naravno, nije bil ovakav, al ga se ne sjećam - jer sam ko klinjo bil fokusiran na kraj plaže - pijesak:



Pješčani otomani ko morski slonovi:



Pontonski mol - najbolja opcija za skok u vodu:



Ovih ležajeva s baldahinima nekad nije bilo i reklo bi se da dobro izgledaju - odavde:



Još malo decentnog uređenja prirode:





Morski slonovi su udobni za sjedenje, a ležanje nisam isprobal (no nekao sumnjam):



Pamti li me ova pinija u 63-oj:



I eto - tako ta prirodno-otmjena kombinacija izgleda izbliza:

I dolazimo do najstarijeg platoa (već spomenutog) kojeg su samo popločili s benkovačkim kamenom (blago si ga nama s tim Benkovcem, a da nije sajam):









Tu se fino vidi prijelaz sa starog betona na nove ploče:





Nova ćenifa (nekakvu staru ni ne pamtim):



Uobičajena 'kamuflaža' odvodnog koljena:  



Kad nije plima, može se suhih nogu prepješačiti cijela playa:



Ne pamtim baš ovaj 'otok' (nadam sa da ga ne broje u onih hiljadu i nešto?   ):



I eto, to je ta čuvena pješčana plaža:







Mora se priznati da i nije nešto osobito.
No plićak u kojem se neograničeno možeš brčkati bez brige da se utopiš i graditi kule i likove od muljevitog pijeska je za četverogodišnjaka neprocjenjiv doživljaj mora.
Nekih 30-ak metara od ruba je u moru pješčani prag (ko se je kupao ma crikveničkoj plaži, znat će o čemu govorim) iza kojeg je voda znatno toplija nego s vanjske strane. Nekako i žuća ...
No dno dokle ga možete dohvatiti hodajući je i dalje pretežno pjeskovito.
Plivajući prema onim uređenim kamenitim dijelovima obale, temperatura lagano pada, ali je početkom rujna i dalje bila vrlo ugodna.

I sa istočne strane su stare terase. Njihova je prednost da imaju dulje sunca:







Onih godina je bila popularna:



S razlogom je tu    jer me ta pjesma neodoljivo povezuje s Minom, njenim pijeskom, okusom mora, okusom soli i onoga vremena.  

Toga poslijepodneva nije bilo kupanja, nego samo fotkanja, pa slijedi još niz fotaka u povratku po već poznatim mjestima, prema spuštajućem Suncu:

i još samo na oproštaju od ove obale, karta koja pokazuje obalnu crtu s još dvije uvale iza Grebišća:



Ako se neko pita, zašto Zenčišće i Spiagga (?) nisu do sada spomenute, odgovor je da do prekopavanja Gugla nisam ni znal za njih.
A i nije se moglo znati, jer Grebišće je taman na krajnjem pješačkom dometu od Jelse - dalje se jednostavno ne isplati svakodnevno teglenje svih plažnih rekvizita. A na bicikle niko još onda nije ni pomišljal ...
Čak su i motorizirani prvoga dana parkirali auto i zaboravili na njega do zadnjega dana.

Sutra prelazimo na onu drugu obalu ...

Za početak plan tapa-tapa.  
Bijo je i prošireni plan (do Solina kod Vrboske), ali je unaprijed otpisan nakon poduljeg doručka.  
Tako da je realiziran kako je istočkan, do druge strane uvale Mala Vrboska (taj naziv je negdje nekad bijo na Gugletu, samo stalno nešto 'unaprjeđuju', pa ga više nema).

I nakon sjevernog lukobrana i parkirališta na mjestu Night Cluba Amfora, uz laganu uzbrdicu nailazimo na nekolko starijih kuća:



Ko se hoće samoozlijedit, može se kupati i sunčati odma iza sjevernog lukobrana, ali ne treba baš daleko da se pristup i površina upristoje:



Zgrada, već viđena sa suprotive obale, izbliza izgleda ko onaj spominjani 'Pffafov' hotel iz davnijih vremena:















Ne sjećam se da je davnih godina to bilo ovako zakovano, dapače, mislim da je radilo, samo ne ko hotel, nego vjerojatno kao neko odmaralište ...?  



I evo, za one nestrpljive, prvi prilaz najbližoj playi:



Mda, i tačke mogu poslužiti ko fotelja.



Plutače naznačuju početak niza plaža do same Vrboske:

besposlenpop je napisao/la:Mda, i tačke mogu poslužiti ko fotelja.  

Niks tačke, to se po novom zakonu o čistoći 'rvackog jezika imade nazivati građevinska kolica

Za sada nisu predviđene kazne novim zakonom no moramo paziti na jezičnu čistoću i pravilnost kako
nas ne bi prozvali kao zastarjele jugonastalgičare

Genex.
No da, to je bil investitor.
Hotel se zove Fontana Resort (znači, ko i na Zlatnom Ratu, hotel koji to nije).
Depandanse su razbacane u šumi, skroz od iza staroga hotela, pa do prve uvalice. Mora se priznati da izgledaju decentno, nenapadno i svakako ne 'u prvom redu domora':



No distanca zbog narušavanja prirode gradilištem '69. je i dalje ostala ...  

Staza pomalo podsjeća na Put Zlatnog Rata, samo kaj nije popločena mramorom, vijugavija je i nema Voždovca, usputnih štandova i raznih drugih prodavača:



Stjenovite, ponegdje dorađene ili uređene plaže su "na izvol'te".  



Nekadašnja cesta je, ko i ona s Vele Bande, oslobođena tutača, al to ne sprečava povremene bicikliste i romobiliste (al bar onda za sve ima mjesta).



Jedan pogled unatrag:



Depandanse se nastavljaju:



Jedna betonirana playa:



Uredno, nenametljivo i relativno skromno (ho...resort se oglašava kao četvero- i dvo-zvjezdasti, ali po nekim varijantama kao tro-zvjezdasti):



Ne bi škodil pokoji grm ...?  

Zid baš ne pamtim, ograda mi se čini davna, a kapelica je također iz onijeh vremena:





Štenge-nge-nge-nge ... odsoba domora ... i obratno:



Mjesto za predah, gledanje i slikanje:



Pa da vidimo - jedna od prevladavajućih stjenovitih nedirnutih playa:



Na drugoj strani Feral od Iga i groblje:



Jesu li preci bili svjesni koji su atraktivni plac namjenili mrcima?

Idemo dalje:





Hm:



Jelšani izgleda poklanjaju povjerenje suvremenim drvenim skulpturama;  



Jedan od prilaza recepciji:





Još jedan:



Drek-magazini (?):



Odavde se čula buka i galama:



Bič-bar(ovi) bijahu izvor splicko-festivalskog lelekanja u konjbinaciji sa pozadinskim urlanjem uživo:





Kakvi krovovi, takva i publika.

Početak susreta sa već deja vu divljim urbanizmom

Uvala Vitarnja:





Vitarnja:



Do pred kraj ljeta, nisam imal pojma da ta uvala, a pogotovo cesta imaju ime.  
No, moguće je i da nisu u 60-ima.

Jedan mali dio netaknute prirode (no dobro, kaktusi baš nisu autohtoni, ali ako ćemo pravo, nisu ni pinije):



Prva u nizu od autohtonih vikendica iz 50-ih (a moguće i ranijih) godina:



Vratit ćemo joj se pri kraju obilaska.  

Pogled unatrag. Priključna cesta odozgo je kraj obilaznice Jelse (odnosno rive):



Ipak i Jelsa ima svoj Voždovac - bungalovi poput prve vikendice, protezali su se nekih 200-tinjak metara samo s desne strane ceste.
Za razliku od bolske rivijere, ovdje nije riječ o nekakvom odmaralištu, nego samo privatnim vikendicama, odlično uklopljenim i reklo bi se, oplemenjen okoliš.
Tih 10-ak vila (kako smo ih mi tada zvali) imale su bez izuzetka održavane okućnice u kojima su iza gornje ograde dominirale agave.
No, kako ćemo vidjeti u nastavku, kvadratura nije odgovarala novim vlasnicima:







Treba li vam uz ovakvu bombonijeru išta veće:

Ovo što slijedi, zaslužuje ovakvu uvertiru:



Zidjan štuje mentalitet našeg malog hrvatskog koruptivnog čovjeka i zagovara jednake vrijednosti kao predsjednik Bandić!

Zidjan

Zemlje iman, dozvole neman
nije me briga, zidjat se spreman
Zidjat se mora, dizat kuću
Ne triban nacrt, ni pomoć stručnu
Krvi san divlje, pa zidjan divlje
Kažu mi ne smijem, pa zidjan dvije
Zidjat ću više od Himalaja
Ima se para i mat'rijala
Zidjan bazen, zidjan saunu
Nek cilo misto dobije traumu
Neka svi pate, n t t te jatre
Kad se doma vrate, nek zovu psihijatre
Vidiš ono brdo, sorit ću ga minom
I tu ću fino, zidjat casino
Zidjat ću hotel, di je bila šupa
Makiju potpalit sa projektom od GUP-a
A tamo livo, di je ono malo čisto
E na to misto, zidjat ću disco
Dovest ću Cecu, pa ću š njon
U svoj separe pit Dom Perignon

Zidjan, zidjan, jer se mora
Zidjat, zidjat, sve do mora
Sičen šumu unu kraj potoka,
Zidjan od oka, priko cilog otoka

Pal' bager, pal' pikamer, suč' rukave

Zidjaj, zidjaj, zidjaj, zidjaj
Gibaj, gibaj, gibaj, gibaj
šumu siči, siči, siči
dupe miči, miči, miči

Živilo se jadno, živilo se bijedno
sedam dana tjedno, od stoljeća sedmog
Hodali smo bosi mi dica u školu
Po dolu i brigu, po žegi i po snigu,
Na dnu potoka u kutiji od šibica
Stisla se cila porodica
Nas 30 i najviše san volija
Kad bi nas grija neko ko se je razbolija
Onda san reka, neće više 'vako
I o stol opizdija šakon
i ja ću zidjat ka faraon
dizat piramide, neka svi vide
Golf terene s 'iljadu rupa
marine skupe, a meni srce lupa
Pa zviznen onu lopticu sa šćapon
Pa idjen i zidjan pod nebeskom kapon

Zidjan, zidjan, jer se mora
Zidjat, zidjat, sve do mora
Sičen šumu unu kraj potoka,
Zidjan od oka, priko cilog otoka

Zidjaj, zidjaj, zidjaj, zidjaj
Gibaj, gibaj, gibaj, gibaj
šumu siči, siči, siči
dupe miči, miči, miči

(Zahvaljujemo se Saši Antiću na dozvoli za korištenje!)

Prva fotka najbolje ilustrira što želim reći o ovoj dionici Vitarnje do zadnje kuće:



Zamislite sad s lijeve strane gustu i malo manje gustu šumu pinija s desne strane ceste s ogradama, u debelom hladu.

Da, ostalo je još i ponešto od nekadašnjeg ambijenta:







Ali apartmanske viletine (jer teško je povjerovati da je išta od toga vikendica) dominiraju:















- uz poneki izuzetak:

Kod zadnje kuće s desne strane ceste su kolni prilaz (ne moru nego šetalištu ispod zadnjih ograda do mora):



- i štenge:



80-ih je zadnja kuća (ondašnja vila) bila nekih 3-4 parcele ranije, i kod kraja njene ograde smo se spuštali kroz pinije po igličastoj podlozi do 'naše' plaže. Ostavljam ju za kasnije, jer me zanima šta je i kako dalje (kako se pažljiviji štioci sjećaju, prošao sam taj dio tri puta (one '65. do Vrboske i Solina, tamo i natrag i još 2009. kad sam prehodao od Vrboske do Jelse).

Prvo slijedi nekakav (početkom rujna!?) zatvoreni dućan ('vikendice', vile i vilet'ne se uredno nastavljaju slijeva):



Desno se dalje uglavnom nalaze uređena i većinom neuređena parkirališta (i naravno, netaknute pinije):









Dolazim do prve nepoznate uvalice uočene par dana ranije na Gugletu:





"Vitarnja bay"(ou):



I nije nešto, osim lokalnim kajakašima, pa nastavljem do sljedeće:



Pogled kroz drveće na suprotivi poluotok iza Solina:

iza zavoja slijedi nova uvalica:



Okoliš baš nije obećavajuči:



Sponzorirana adresa?



Uvalica izgleda dobra za kupanje, možda samo fali hlada i udaljenosti od ceste:





I zadnje "naselje" slijeva:





Pogled preko na Soline s kraja uvale Mala Vrboska:



Tu više nema kuća:



- osim ćenife:



Šuta navješta da će se tu još ziđat:



Približavam se kraju uvale:

Kraj uvale sa pješčanom playom - mini Mina:



Popularna je za roditelje s kolicima:



Graševiski krš i divlje parkiralište:



Kako god, al iako cesta nije baš prometna, preblizu je:





Idem dalje, prema drugom kraju:







I to je tu:

Nekada su skromne vikendice ljudi radili za sebe i svoje, danas se podižu vile i palače sa više apartmana i
luksuza kako bi ih iznajmili i postigli veću cijenu zbog opremljenosti jer su i turisti postali izbirljivi i razmaženi

borna je napisao/la:Nekada su skromne vikendice ljudi radili za sebe i svoje, danas se podižu vile i palače sa više apartmana i
luksuza kako bi ih iznajmili i postigli veću cijenu zbog opremljenosti jer su i turisti postali izbirljivi i razmaženi

U konačnici i to rade za sebe i svoje, ne?

Poznajem neke koji od kad su sagradili vile više ne poznaju rodbinu jer imaju stalno iznajmljene apartmane.
Sami stanuju u podrumu i cijeli dan crnče i čiste za turistima, ne stignu otići na kupanje. Jednom prilikom mi
se požalio čovjek da je postao rob te kućerine, ako preko ljeta ne napuni apartmane neće moći otplačivati
kredite koje je podigao da bi ju sagradio i napunio namještajem i ostalim.

Vratio sam se natrag na kupanje.
Zaključio sam da mi (po)novootkrivene uvale ne odgovaraju, pa sam krenuo prvo vidjeti kakva je situacija na 'našoj' plaži.
Bilo je relativno popunjeno, pa sam krenuo rubom dalje prema Vrboskoj i smjestio se na razvedenim stijenama 50-ak metara dalje:









Duboke i široke škrape, oštri rubovi i kvrgave plohe nisu bile baš idealne ... ali to je samo 50 m od moje najvoljenije i idealne plaže!  

Da vidimo što se vidi odavde - prvo Soline pa Brač:



Vidi Vidove gore:



A i onaj odmetnuti masiv nad Bolom:



Sleđa sunce zaklanja prorijeđena šuma, a na spoju stijenja i šume je lokalna zajednica izgradila stazu (nazire joj se komad ruba):



Nezgodna osobina ove lokacije je da oko 4 popodne sunce zalazi za krošnje ... a onda i za reljef, pa smo nekad oko 5 počinjali pakiranje rekvizita i povratak u bazu.  

Tamo gdje su glave u moru je 'naša' playa:  



Ovako je to izgledalo nekad ... samo bez kuća u pozadini i pokojom pinijom više:



- i bez parkirališta:

Došlo je dakle vrijeme da se krene natrag.
Ovaj puta obalom:



Reći ćete - pa ova staza se dobro uklapa i gdje je tu problem?
No bez nje plaža ima puno veću dubinu, sve od ruba (pristupa) mora, preko širokih stijena za ležanje, sunčanje, sušenje i roštiljanje, do unutrašnjosti šume za ležanje u hladu.



Naša plaža bješe tamo đe je uziđan gelender (malo desno od centra):



I dolazim do zadnje ograde, uz koje su one štenge i prilazni put:



I dalje se pitam, čemu taj put služi?  
Za dovesti daske, kajake, ležaljke bliže obali?  
Da razvoze škalju duž šetališta?
Da parkiraju čim bliže ...?



Gelender obilježava tu mikrolokaciju.
Reći ćete - pa kaj je tu tak posebno? Stjenovita plaža, ko i svaka druga ...
Pa prvo je posebno to da smo tu dolazili sve 4 godine dok smo ljetovali u Jelsi, a praktički samo ovdje '69. Osim kaj je te godine, iza one spomenute zadnje parcele, svoju vikendicu počeo ziđat jedan od direktora Genexa i pokušaval nas (bezuspješno) otjerat odavde, ključno je da nam je u skoro cjelodnevnom boravku ovo bil svojevrsni dnevni boravak, i onda ti ne treba nečija ograda za leđima i mrki pogledi "šta'š ti tu na mojoj plaži".
Drugo je da je to bila prva mikrolokacija iza reda vikendica i ograda.
Treće je da smo se naviknuli na sve prednosti i osobitosti ove pozicije, pa nismo ni tražili ništa bolje (a moguće je da još ima sličnih   ).

Dakle, moja pozicija i staza pokrivaju nekadašnje ravne stjenovite plohe za ležanje, a ove na prilazu omočenom rubu su se jednostavno prehodale u japankama, koje bi se onda ostavljale na rubu prije nego se je bućnulo u vodu.  
Ova naknadna intervencija rosfrajem, betonom i pokojim kamenom nisu naročito pokvarile dojam (dapače, alge su to popravile ), tek se je poravnala vjerojatno sitno hrapavo naoštrena površina, na kojoj svejedno ne možeš odmarati dok su veći valovi:



Ono kaj se ne vidi je u stvari pod površinom: dno prekriveno krznolikim drap-žuto-zelenkastim slojem algi, ugodnih za tabane, zatim  busenima uhatih šarenih bijelo-smeđih algi, ponekim ježom i vlasuljom (kojima smo naučili pozicije   ) i relativno dubokim morem od ruba, pogodnim za skok sa one stijene istaknute malo naprijed i desno od gelendera. Inače, ta lojtra je potpuno nepotrebna, jer je neravno dno, police, škrape i rupe sasvim zgodno za stepenasti izlazak na suho.
Dodatni bonus: naprijed od najisturenije stijene je niz djelomično potopljenih stijena, koje kriju potopljeni lučni otvor, idealan za ronjenje kroz njega.  

Podmorje izrazito bistrog mora je duž cijele ove Vitarnje podjednako, s već opisanim algama, kamenim oblucima, pokojim ježom, pužom i školjkom, idealno za ronjenje na dah.  

Ovo je druga pozicija, nekih 10-ak metara dalje:



Zbog kuta sunca cijela ova sesija ne pokazuje jasno detalje, ali ova udubina iznad    i ispod  (pretenciozno bi ju bilo nazvati uvalicom) sadrži niz polica po kojima je lako ući i izaći, za one koji ne žele pokvariti frizuru.  
Čak niko nije došel u napast da ju dotjera betonom i štangama!  
Dno je otprilike do pasa odraslima, pokriveno oblucima po kojima je hodanje ugodno, a nema nijednoga ježa, vlasulje ili kojekakvih drugih napasnih morskih beštija.    





Naravno da se je moglo ulaziti i skokom na glavu.  



I valjalo se je odvojiti od voljene plaže, putem kojim nikada prije nismo išli:





Ako se neko pita zašto nikad - pa jednostavno, cestom je bilo brže i lakše, a hodanje po "tuđim" plažama (jer kad smo kretali natrag, bilo je još onih koji su zauzimali mjesta svojim ručnicima, luftmadracima i ev. ligeštulima - a i onda nije bilo ove staze) jednostavno nije bilo pristojno.

I eto, sve to izgleda pristojno ... ali, šuma je iza ograde, a na suženu plažu (istina, prirodnu) prvo dođu ovi iza ograde - pa se ti tu opusti:





A ziđa se:









I tu je šetalištu kraj (nastavlja se prilazom uzbrdo do ceste):





Oborinska kanalizacija?



Tek sad vidim kolko je tu redova parcela do pomorskog dobra:  





Jedna od onih davnih:

I vratili smo se do one prve originalne vikendice (obećal sam vam to, zar ne ):



Zašto je bitna, pitate se, kad je slična svim (ondašnjim) ostalima?
Pa time što povratkom s plaže postaje posljednja.
No osobito onog zadnjeg dana ljetovanja.

I tu se sad uvijek uklapala ova pjesma:



Kuća pored mora

Raznesene valima i vjetrom
tu su tople ruševine ljeta
na rubu napuštenog mora
i jednog izgubljenog svijeta

Ničeg nema, ničeg nema
od tebe od mene

Ostala je samo prazna kuća
malo stvari ljetovanja nešeg
na stolu novine još leže
sa nekim datumima jula

Naša ljubav sad se ruši
kao pješčana kula
Al još sam uvijek ovdje
još zagledan u more
na vratima vile
u kojoj tuga spava
a kiše su se slile
u cvjetove agava
i ljetu je kraj

Od vremena poezije i mira
ostala je samo prazna kuća
u noći okrenuta moru
sad čeka ljubavnike nove

Ničeg nema, ničeg nema
od tebe od mene, od nas



Sasvim spontano sam skrenul u Resort, jer mi se činilo zgodnim tu popiti kavicu ... i možda se pomiriti s Genexom.
Ono kaj je sa ceste izgledalo primamljivo - izbacilo me je iz crocksica:



Odlučil sam se na jedan eksperiment - usporediti Mai Tai ovdje i u bolskom Boleru.

Mai Tai jedno je od najpoznatijih Tiki pića na svijetu. Sastoji se od ruma, curaçaoa od naranče, svježeg soka od limete i orgeata (nijansirani sirup od badema), desetljećima se drži nad ljubiteljima koktela i ljubiteljima Tiki. Čak je uživao u zvjezdanom zaokretu u Elvisovom filmu "Plavi Havaji".

Victor "Trader Vic" Bergeron često je zaslužan za izmišljanje pića u baru svog Trader Vic-a 1940-ih, iako je vjerojatno da je Donn Beach postavio temelje za poznati recept tijekom 1930-ih u svom baru Don the Beachcomber. Originalni recept Trader Vic-a sadržavao je jamajčanski rum J. Wray & Nephew. Nakon što je Bergeronu ponestalo zaliha, prešao je na miješanje rumova u pokušaju stvaranja sličnog profila okusa.

Iako je Mai Tai stvoren kao način prikazivanja okusa kvalitetnog ruma, tijekom desetljeća došlo je do pogrešnog zaokreta jer su barmeni koristili flaširane sokove i miksere. Oni su dali neonske boje ili pretjerano slatke koktele. Srećom, obnovljeno zanimanje za Tiki koktele vratilo je Mai Tai do izražaja kao svježi, uravnoteženi koktel s rum-forwardom.

Današnji barmeni nastavljaju tradiciju miješanja rumova, s ciljem pronalaženja optimalne kombinacije okusa, dubine i složenosti. Neki barkeepi koriste hrskavi bijeli rum uz tamni preotporni rum. Drugi se igraju s jamajkanskim rumovima visokog estera i travnatim agrogilom. Ne postoji jedan točan odgovor, ali korisno je uzeti u obzir četiri osobine pri stvaranju vlastite mješavine ruma: ABV, dob, metode proizvodnje i sirovine koje se koriste za izradu ruma. Pronađite harmoniju u detaljima i mogli biste stvoriti sljedeći veliki Mai Tai.

Nakon što se piće protrese i posluži preko leda (najbolje je zdrobljeno), vrijeme je za ukras. Podivljaj, ako se osjećaš kreativno. Neki Mai Tais imaju sve, od klinova od ananasa do trešanja na vrhu. Ali ako želite da prezentacija bude hladna i klasična, vapneni kotač i opruga od metvice dobar su izbor.

A što se tiče imena: Navodno, prva osoba koja je probala koktel rekla je da viče "Mai Tai!" što na Tahitianu znači "najbolji - izvan ovog svijeta".



Bil je fantastičan!  

Je , koštal je 9 jura, al to je ipak najbolji pijetlov rep!  

A tek kava - po 1 i pol jura!  
Pa toga nema do teške zagrebačke periferije,
A sad još jedamput bacite pogled na gornji pogled   - to je ono kaj američani nazivaju pogledom od milijon dolara!  

Kak sam tih dana istražival malo i cijene u najbližoj okolici, izula me je i cijena (najjeftinijih) soba ovdje: 45 jura.  
Sve me je to navelo da razmislim kako ev. ponovo doći upravo ovdje na dva tjedna ...
(no, neki događaji su u međuvremenu doveli namjeru u pitanje)


Jesam li vam pokazal kako izgleda jelšansko groblje?



Onaj drugi hotel iznad Mine - "Hvar":



Osunčano izgrađeno brdo na Veloj Bandi:



Sjenovita staza na Maloj Bandi:



I sve to iz raznih rakurasa:







Još jednom bivša diskoteka:



I sjeverni lukobran:

Još pogled unatrag ... na diskoteku:



Ovaj zaboravljeni zid i nije tako neiskorišten:



Ranije mi je promaklo zabilježiti ovaj mural:







Luka u smiraj dana:





Prije povratka u apartrman, rent-a-cikli u zalasku sunca:

Još Jelsa by nigt;





Mjesto otmjenih sladoleda:



Priuštil sam si jedan:



Nadam se da niste još zaboravili pošto su ljetos bile kugle?  

Nastavak rivom ...:



I još jednom, Trg Tome Gamulina (onaj iza Občinskog doma):







I - priča je došla kraju.

Možete ovo slobodno nazvati nostalgičnim ego tripom (jer to u velikoj mjeri i je) - možda zadnjom potragom za izgubljenim vremenom, sjećanjima, mjestima, ljudima ... ali i vaganjem onoga što je bilo i što je sad.

Kako je nastajao ovaj putopis, osjećaji su bili podijeljeni, mijenjali su se s vremenom, sa svakom novom slikom i postom dodavao sam nešto novo, nešto više (a i upijao usput neke toponime, podatke i zaboravljene prizore) ... i na kraju ostao u raskoraku hoću li opet biti u prilici doći i prihvatiti Jelsu takvu kakva je (i kakva ona želi biti)?

Možda je najbolje za sam kraj ponoviti stihove Saše Antića:

Znan i onda nije sve bilo bajno
Al pari mi se puno lipše
I ove kapi kiše ka da šapću "nikad više"

Jer sve prolazi, ostaje samo u nama
U srcima, u umu i fotoalbumu
Priča svaka slika, da ne zaboravin nikad
Nasmijana lica nekih starih prika

Nekih nema više, ostale su sjene
Mora bit da je s njima nesta i dio mene
Al vrate ga kiše i vitar s juga
Neka stara pisma, nostalgija i tuga

I znaj, neće bit ironije za kraj.