Jeelša. Na Fooru.

Nastavljamo zaobalnim smjerom s pogledom na obalnu cestu i šetalište:



Dolazimo do zida iza kojeg su šatoraši:



Desno su štenge prema hotelu:



U ozidanoj šumi, zeleno nije šator nego nekakav materijal pod ceradom:





Hotel(ski kompleks) odavde izgleda veći nego na karti:



Prijevoj zaobalne ceste u zavoju prema Mini:



Pogled preko zida:



Pa opet pogled naprijed:



Kontejneri za smeće nepogrešivo nagovještaju približavanje cilju_



Tu je zapravo ulaz u kamp:



Desno je divlja staza do hotela:

Lijevo je put na playu, a cesta produljuje ravno - ovoga puta ću njom, spuštanje na plažu drugom prilikom:



Nekada je na desnoj strani ceste bila samo šuma:



Od davnih dana, ova strana je čini mi se, dobila samo betonsku stazu:



- i rasvjetu:



Terase su dakle, proizvod davnih vremena uvođenja turizma u socijalističku privredu:



Ležaljke su došle kasnije, a do onda samo ručnici i češki luftmadraci.  

Cesta i dalje nije prometna, ali ima dosta njih koji ju zamijene za parkiralište:  



Dio terasa je popločen u vremenima poslije 60-ih:





Ni restorana nije nekad bilo:





Sudeći po izgledu betona i kamenih zidova, ćenifa na samoj playi ne bi trebala biti starija od 10-ak godina (?):



Nekad se je pišalo u moru (a ni danas valjda nije drukčije?   )

Šta napravit sa krovom ćenife?
Pa ogradu i terasu:



Memorija je varljiva, pa mi se prošlogodišnja playa čini širom od one '63.



Tu je nekad bio samo običan betonski plato (benkovački kamen ipak čini podlogu manje skliskom):

Malo geografije:




Ovisno od kuda krenete, 10-15 minuta šetnje po umjerenoj hladovini do plaže, za one koji vole pijesak i toplu vodu.
Nenaseljeni poluotok (pokojnike ne računam) dijeli luku i plovne puteve od Mine, kaj je jedna od mana onih plaža sa strane lučkog zaljeva.

Desno od ceste su još ponegdje vinogradi, ali i kruh bez motike - parkirališta:



Polovicom 60-ih je ovdje negdje završaval asfalt i pojavil se, pretpostavljam opet u Sućuraju (one zadnje, '69-e je već bilo solidno poasfaltirano, al sjećam se bar jednog ili dva odsjeka koja su još bili "bijela cesta"):



Sama prirodna plaža je zapravo uski pojas finog smeđeg pijeska (i ponešto kamenja) između vode i podzida obalne ceste. Time je pijesak ograničen na kopanje lopaticama i kanticama za dječje igrarije, a izležavanje na pijesku se mora zamijeniti na izležavanje u (dosta rijetkoj) hladovini pinija na pobočnim stranama uvale (nekad su, čini mi se, krošnje bile gušće?):









Zavoj i uspon ceste iznad drugoga kraja pješčane plaže:





Terase na istočnoj obali su i dalje ko i nekad, bez ležaljki i ostalih naplatnih kerefeka (šta'b rekli - Mediteran kakav je nekad bijo   ):



Desno je već nešto drugo - glamping - kombinacija koliba i šatora s kupaonicama i klima-uređajima (gospodi pomilujsja   ):





Ovdje je već poprilično visoko nad vodenim rubom, pa iako sa solidnim pogledom na zapadni rub uvale, izgleda da ipak nije privlačno:

Nažalost je u grozničavoj i pohlepnoj utrci za novcem sve manje mirnog i lijepog mediterana
Danas apartmani moraju imati sav luksuz kao da su turisti došli boraviti samo u njima, isti trend je u kampovima
koji to više nisu, jasno je da se to može više naplatiti.
Nekada nam je za leći na plaži bio dovoljan ručnik ili možda luftić (meni osobno je draže ležati na kamenju), danas niti
ležaljke više nisu obične već moraju imati i sjenilo. Sve manje je ljudi koji na plaži hodaju bosi, kupuju se kojekakve
plastične natikače ili cipele.
Bojim se da se mala autentična mjesta na Jadranu u kojima ne vlada turistička pomama mogu na prste pobrojati.
Ja sam do 70-te redovno ljetovao na Hvaru no od tada si to više ne mogu priuštiti niti kraćim boravkom što zbog cijena
to zbog udaljenosti. Nekada mi nije bilo teško prospavati cijelu noć u vlaku do Splita pa onda još trećinu dana brodom
do Hvara. Danas ići autom do Splita pa onda obalom do Drivenika i trajektom na Sućuraj pa po Hvaru do samog mjesta
bi isto tako potrajalo i bilo skupo.
Zato sam se opredijelio za otok Krk i Bašku koja mi je bila na 2 sata umjerene vožnje od kuće u Zg.
Kažem "bila" jer danas se izgubi koji puta i pola sata dok se dočepam autoputa, isto toliko pred mostom za otok u
sezoni i onda 60-ak km na otoku koji puta traje satima ako ne ulovim pravo vrijeme putovanja

Nakraj uvale je (još jedan) kamp (tu je gužva jer je lijevo ćenifa, nogoperi i ostale vodoperne sprave):



Gore desno je ulaz u kamp, a cesta je polulijevo:



Pogled na kamenitu obalu / playu između svih tih auta i prikolica:



Kampira se i uz cestu u formi paralelnog parkiranja:





Placevi unatoč cesti izgledaju primamljivo (barem za noć-dvije):





Obzidana šuma ali barem sačuvana:




'Tvrđava' između pinija je vjerojarno restoran za glampere.



Kraj kampa:



Nastavljam dalje, jer toga dana je Mina bila samo prolazni cilj:



Krajnji cilj je Grebišće.

Na prilasku je respektabilna ograda privatnog posjeda:

Iza ovakve gotovo otmjene ograde:



- očekivalo bi se i neko arhitektonski upečatljivo zdanje, međutim, sporadičnim pogledom preko kroz guste krošnje, nazirali su se obrisi tek nekakve sklepotine barake i plastičnih materijala, ko da su kopirali nešto iz latinskoameričkih favela. Nit je interesantno, nit mi se dizal objektiv iznad ograde.
Zanimljivo je ipak da na takvom atraktivnom gradilištu ne niče nikakva vila, nego izgleda ko squat.  

Križopetje.
Tu se na obalnu cestu spaja ona obilaznica:




Iznenadilo me je da je do Sućuraja (samo) 48 km.  
Kad se jednom provezeš (pa i u oba smjera), makar i prije 55 godina, malo asfaltom, malo Makom i Adamom, valjda je normalno da ti se čini duplo dulje?  
Treba imati na umu da je Hvar naš najdulji otok, pa ovaj odnos Jelsu i matematički smješta u samo središte.



Svi putevi vode u Jelsu:



Grebišće.
Još jedna poznata plaža / uvala (manje od Mine).
Iako mnoga mjesta u Jelsi i oko nje imaju svoja mjesta u memoriji, ovo ima jedno posebno osobno.
No o tome kasnije (ne, ne i ne - nije sex ).

Kod planiranja puta, bacil sam naravno pogled i na kartu i umjesto Uvale Grebišće konstatiral da tu postoje zapravo dvije uvale!?      
Šta je sad to?
Toga nije bilo u davna vremena!  
I - koja je sad onda ona 'prava'???
Nije bilo druge nego se uvjeriti na licu mjesta:



Prva uvala (a druga malo dalje):



Teren ne dozvoljava bolji pregled, odlučujem obići ih do kraja, pa istražiti jednu po jednu:







Lijevo, između mora i ceste su ... hm . vinogradi (?) i kamp:



Jedan dio kampa se nalazi i na brdovitoj strani:



Lijevo je jedan od ulaza u kamp:



- i mapa lijeve uvale:

Budiš mi predi/avne uspomene. Hvala

Neke slike su čarobne - toliko životvorne da osjetim mirise i zvukove kraja

gaspa je napisao/la:Neke slike su čarobne - toliko životvorne da osjetim mirise i zvukove kraja

Mirisi: borovi & lavanda. Zvukovi: cvrčki (na čvoru...)

Pfaff je napisao/la:

gaspa je napisao/la:Neke slike su čarobne - toliko životvorne da osjetim mirise i zvukove kraja

Mirisi: borovi & lavanda. Zvukovi: cvrčki (na čvoru...)

Pa sad, lavande nema u okolici, al diskretan miris borovine se je zadržavao u zraku. Doduše, bilo je dosta promjenljivo, s dosta oblaka i malo sunca, kaj nije baš inspiriralo cvrčke. No, ovdje, za razliku od prethodne uvale dominira priroda, a ne divlja arhitektura i parkirališta.

Iako se ne sjećam ni metra ceste od Mine doovde (nebitno kaj je onda bila prašnjava), ovaj kineski zid bi mi sigurno ostal u sjećanju:



- međutim - nije.  
Kaj znači da nas do tuda nije bilo.  

Idem dalje dovršit obilazak Uvale do drugog zavoja.
Prvo prvi:







OK, ovaj je drugi, al ga ne računam:




Karta od Vrboske (isključivo) do Grebišća (uključivo):



I čim ju više gledam, sve se više pitam je li to jedna uvala sa dva 'uha', ili jedna sa jednom pokrajnjom uvalom - ili su zapravo tri?  

Uglavnom, sa ceste se odavde nazire ulaz u onu prvu, lijevu uvalu i značajan dio druge, desne uvale:



Sa ruba snimljena strmina, koju fotografija ne može dočarati:





S druge strane ceste diskretno uvučen i ograđen posjed;





Daljinski pogled preko ruba Uvale na puntu onakraj Vrboske, otočić Zečevo i Brač



Malo dalje se odvaja Mak & Adam prema točionici naziva Corni Petar (nisam pohodio):



Onima koji vole svoje aute, na raspolaganju je omanji parking:



I to je taj zavoj - sad nalijevokrug:

Mali podsjetnik na prijeđeni put.

Obzirom da bi se s istočne strane mogel spustit do plaže jedino ko Tarzan, vratil sam se do onog drugog ulaza u kamp.
Tam su se naslućivali nekakvi puteljci nizbrdo.
Na jednoj tabli, koju nisam fotkal, bile su cijene kampa i između njih cijena kupanja na logorskoj plaži!  

Napravil sam se nepismen i jednostavno krenul nizbrdo, pogodil neke uske štenge usječene u teren i došel do beach bara:



Švenk:







Ne, ne ne     - to definitivno nije 'naše' Grebišće.
Preširoka uvala, zemljana obala obraštena grmljem i prije svega - pješčana plaža!?  
Jer, Grebišće je plaža od kamenih oblutaka!  

Tamo preko na cesti, otkuda sam fotkal strminu, našli su se biciklisti koji su valjda isto odmjeravali strminu:





Možda bi mi i prošel ovaj zid (pa i porušen), al plaža ko na Mini - nikako!  
Znači - 'moja' uvala je definitivno ona prva, lijeva.  





No, nakon jednosatnog skitanja, prvo osvježenje:



Eh da - četir koma devedeset jura za (dobro) pivo u ofucanom bičbaru!
Al nema drugog.

(al sad mi je lakše, nakon kaj sam videl račun od 15 jura za staro železo )

Kako konfiguracija terena ne dozvoljava hodanje obalom, odnosno plažom (jer plaže praktički ni nema između uvala), popeo sam se natrag do ceste i krenuo tražiti put do druge (odnosno prve) uvale. Bilo je izvjesno da je pristup kroz kamp, pa sam polako počeo spust niz terase, kad se je iznenada od ceste začulo nešto poput: "Can I help you?"
Pogledam u tom smjeru i tamo neki tenisač bez reketa maše prema meni i ponavlja ponudu za pomoć.
Talkin' to me, mislim si i ujedno "eto nevolje - to bi mogel biti utjerivač kamperske takse za hodanje, sunčanje i kupanje ..."
Ili je možda samo revni kamper-dobročinitelj, od onih koji pate od pomaganja drugima, pri čemu te udave pitanjima o svemu i svačemu?
U svakom slučaju, nije izgledalo nimalo obećavajuće ...

Dakle, zvučalo je otprilike ovako:
"How can I help you?"
"I'm trying to reach the beach."
"Oh, I can show you - this way, down the stairs".
"Oh no, I'd just came from this side - I want to go to another beach".
"Aaah, so you want to go to Malo Grebišće?"
(to "Malo Grebišće" je izgovoreno bez greške, bez gutanja suglasnika i popikavanja preko "š" i "ć")
"Yeah, that's right!" (iako prvi put čujem za Malo Grebišće)
"Follow me, I'll lead you down. But you will have a problem with aprroach, because of high tide."
"Never mind."

Još uvijek sumnjičavo (iako ne vidim nikakav blok i olovku kod njega), slijedim ga i prelazim u kontraofenzivu:
"Dobro, a zašto mi razgovaramo na engleskom?"  
"Aaa, pa nisam mislio da ste domaći. Ja to automatski",
"A ja odgovaram na engleskom kad me se pita."  

I odvede me mladac do nekog uskog usjeka sa strmim štengama ... prema Malom Grebišću.



Razmjenili smo još ponešto informacija (on je iz Zagreba, a mama mu je odavde, rekao mi je i ime, al ga zaboravio itd.) i onda izašli na dobetoniranu stazu:









Da, to je to:





To je mjesto gdje sam 1965. naučio plivati.  
Moj pratilac je očito zadivljen otkrivanjem tog podatka.  
Srdačno me pozdravlja i ostavlja sa mojom uvalom.
Biće ipak nešto od te x-y-z generacije ...  

Plima dakle odozdola, a zid tatrane onemogućavaju pristup suhih nogu do same playe:



Al zato imam crocsice:



Prvi dojam - samo par ljudi i dijete u vodi - OK, danas je jednostavno takvo vrijeme, više oblačno nego sunčano - ali - zašto je uvala tako mala?  
Iako je plaža većim dijelom potopljena, uvjeren sam da sam ju zadnji put ostavio veću ...  



Pregazio sam vodu i stigao do druge strane, gdje ima dosta šljunka za ispružiti ručnik:









Pokušavam dok se smještam, protumačiti osjećaj da je uvala (pre)mala tim kaj sam ja onda bil pol manji.
No, zakaj mi je onda Mina povelika ...?

Nisi ti jedini kojima su mjesta iz mladosti postala manja nego nekada.
Dok smo bili mali klinci cijeli svijet nam je bio veći (i dani duži) a ono što nam se danas čini veće je ljudskim
djelovanjem postalo veće, proširilo se. Neke plaže su postale veće nasipavanjem šodera ili produbljivanjem mora
ali ima plaža koje neumitno postaju manje poput Vele plaže u Baškoj?
   Ona je jako plitko položena u odnosu na more koje ju svake godine zbog porasta od kažu pola do 1 centimetar
suzuje za 10-ak cm. Dobro se sjećam plaže pred 40-ak godina, ispred stare kućice na sredini je bila šira i do 2-3
metra prema današnjoj. Plaža se dohranjuje svake godine u proljeće ali more za nevremena sve to odnese i
potopi u pijesku.

Npr ograda za pomoć slabo pokretnima je pred 20-ak godina završavala svega 2-3 metra u moru a danas je najmanje
10 za vrijeme srednjeg stanja mora (na slici je za oseke)

Poznati zidovi, prisjećam se i svih tih neobičnih geoloških oblika uz rub, tražim nekadašnju stazu kojom smo se spuštali na plažu - nalazim ju u samom 'ćošku' iza leđa



















More je ovdje, za razliku od 'Velikog Grebišća' kristalno bistro:







Slažem odjeću na hrpu i spremam fotić i polako ulazim ... i onda me promjena dna podsjeti zašto je ta plaža jedinstvena - nakon oblutaka uz rub u vodi do koljena, dno se mijenja u čvrsti pješčani talog s tipičnim naborima ugodnim za tabane. Treba dohodati do skoro pola uvale da bi voda dosegla do vrata.
Gotovo je idealna za sve uzraste, pa i neplivače, jer je prirast dubine vrlo postepen, a dno cijelom širinom ulijeva sigurnost.
Temperatura je idealna -  toplo taman da ne trnu zubi, a osvježavajuće da ne ostavlja dojam toplica (ko na Mini).  

Povratkom na plažu ne nosi se pijesak na tabanima i liježe se na relativno čistu podlogu.
Gledam naokolo i ne nalazim niti smeće niti naplavine.
Kamp je uspio tek minimalnim intervencijama zadržati autentičnost i olakšati pristup, a očigledno je i da se brinu o čistoći.
I ništa više ne treba!

Ležeći u poluhladovini (što zbog jugozapadnog zida, što zbog meteorologije) pretražujem kamenje i nalazim ovo:



Autentični pješčenjak (ili breča?) kojega je priroda oblikovala u krezubog jednookog morskog psa.

Nakon dva kupanja i sušenja, namrgođeno nebo me tjera u civilizaciju.
Oblačim se, kupim prnje i krećem natrag dolaznim putem (onaj nekadašnji je zapušten i obrašten, a do ceste ima i vinograda, pa ni ograde nisu isključene).

Lijepo se vidi kako su vrijedni domaći radili podzide kako im more ne bi podlokalo i odnijelo zemlju.
To je zacijelo trajalo više generacija.

Slikam malo po kampu jer uz vodiča to nije bilo prikladno.
Crno nebo je jugo odnesel prema Braču i makarskoj rivijeri (toga dana je tamo i bilo obilnog pljuska):





Pogled preko ruba kampa na lijevu stranu cjelovite uvale i ulaz u Malo Grebišće (i cestu prema Jelsi u pozadini).
Ne, ne   - nije ono kaj ste na prvu pomislili, jer i prstenovi na gredi otkrivaju da su tu zbog njihalki, a ne zbog mreža:



A i ko bi svako malo skakal do uvale po loptu.  

Pogled preko ruba na desnu stranu cjelovite uvale:



Jedinstven pogled na zemljanu strminu i prosjek u raslinju ponad Velog Grebišća i onaj posjed povrh ceste:



Plato između ulaza u kamp na prvi pogled djeluje ko kupalište za kamp-prikolice:



Bliži pogled na ploču u prvom planu, otkriva pravu namjenu - drek-magazin:  



Izlazak na cestu:



Pogled prema bočnom prilazu Malog Grebišća (ne obećava baš), dio uvale i rubne terase kampa:



Kažiputi:



I odma prije kažiputa puteljak (do onog usjeka dolje) - ili vododerina:



Priko vale proteg'o se lanac:



Opet križopetje:



I vraćam se kud sam došao:

borna je napisao/la:Lijepo se vidi kako su vrijedni domaći radili podzide kako im more ne bi podlokalo i odnijelo zemlju.
To je zacijelo trajalo više generacija.

Tu negdje gore je pokojni barba Fobe imao vinograd. Dok smo mi odlazili na plaže, on uzbrdo do štale, osamario magarca, alat, marendu i damjanu bevande na samar i putom po zaleđu do vinograda. Vraćao se je kasno popodne, kad i mi sa plaže.

Krenimo sada strogo obalom do Mine.

Još jednom gradska plažica:




Obluci nisu tu oduvijek, nego ih je očito dopremila građevinska mašinerija.
Unatoč uređenosti, prirodna pličina (koja nije tako glatka i zaobljena), blizina luke i stražnji zid skladišta / veslačkog kluba nisu baš mjesto na kojem bi se proveo godišnji odmor?
Ali, može proć za kakav popodnevni brzinski kupanac.





Tu počinje obalna staza i ujedno prve štenge prema cesti:



Tak izgleda u tom dijelu prirodno dno - prilično hrgasto, kak bi rekli zagrepčani - nepogodno za bose (ali i obute) noge, a još manje za skok u vodu:



Više puta spomenute Bijele stijene / Bile stine:



Originalna ograda, no ne bi se oslanjao na nju - gredice su utiplane u podzid, no bar se svaka treća klima ko babini zubi.
No ni psihologija nije za odbacit, pa se na uzdignutijim dijelovima ipak osjećate zaštićeno.  



Nekad jedina gradska plaža - logično, najbliža zadnjim kućama, a zbog strme obale ni dno nije plitko, pa je moguć ulazak skokom ... il puzanjem unatraške (obrnuto od izlaska    ).
Osim toga, pločasta nagnuta struktura stijenja garantira relativno dobar smještaj, sušenje, sunčanje ... a i viđeni ste.  



Na ovom dijelu im je ponestalo benkovačkog kamena (gore se nazire šatra zatvorenog kafića pretvorenog u parking):





Na oproštaju od Bilih stina, jedna uspomena na njih:
narečene 1964. stari je mamu i mene ostavil nekih tjedan dana ranije i da bi mami olakšal prtljagu, potrpal je čim je više mogel u kofer - između svega i moj šlauf (a neš ti tereta). Tak sam tih dana bil ograničen na kupanje u plićaku (ne sjećam se više jel smo išli i na Minu), ili posuđivanje.

Tu na Bijelim stijenama smo ga dobili od susjednih kupača, s tim da je taj tata napomenul mojoj mami da čep ima sklonost samo tako izletiti u atmosferu.

I to se prilikom jednog kupanja i dogodilo. Naravno, tam gdje nogama nisam dosezal dno. Bilo je taman vremena da se uhvatim mami oko vrata i da nas ona nekak izvuče van (s pokvarenom frizurom   ).

Onda sam sljedeće godine naučil plivati.  



Dalje ni kamena na betonu, ni ograde, al se naziru tragovi:

Negdje blizu, a negdje dalje od omočenog ruba, al se svugdje sa staze može ocijeniti komad plaže i prisup u vodu i iz nje:



Teško je reći jesu li ovi hrđavi stupovi služili za podizanje čamaca, ali sad mogu još poslužiti samo za okačiti ruksak, torbu ... il mokre gaće:



Još tragova:



Biće drva za zimu:





Bome, i ova obećavaju:



Kak na kruhu razmazan puter zahtijeva pekmez, tak i ovaj beton zaziva kamen - slažete se?



"Meho, dem donesi onu mistriju!"
"Evo majstore, nosim":



Čini mi se da su ove mjestimične intervencije uglavnom privatna inicijativa:



Ipak, najveći dio obale je i dalje divlji:



Mjestimično se nađe i ovakva nevješto kamuflirana kenjalizacija:



A uz nju, fina šljunčana plažica:



Cesta iza leđa, a plovidbeni put ispred:

Tu negdje glavna cesta se odvaja, ide ranije dokumentiranim smjerom do Mine, Grebišća i dalje ...
Put ide oko poluotoka Gradine - ranije spomenute destinacije najranijeg naselja na ovim prostorima (sad izgleda sadrži samo makiju, groblje - i kamp):



Tu im je ponestalo i betona (doduše, održala se namjera i vanjski rub sadašnje i buduće staze):





Volim ovakve neobične oblike, a osobito kad mi se uklapaju u moj profil:  





Srtigli smo i do groblja:



Zaobilazim ga:



 Plaža i nije neka ...

Ali lanterna iz Iga je zanimljiv etapni cilj:







S lanterne se vidi Jelsa (kako još nismo):



Na suprotivoj strani Biokovo:



Dalje put obale ... ima ribiča i razagaćenih:

Kvrgava obala, plitko more uz rub i bez prirodnog hlada do kasno popodne nije baš primamljivo, pa i zato nema ljudi:





I tu ima drva za zimu:



Ovo nije za zimu, nego skulptura:



Ovo nije skulptura, nego komad vodovodne cijevi:






Još jedan ribič:



Put je sve prirodniji:



Pogled preko suhozida na nekadašnju (?) Jelsu:



Još drva:



Konačno mjesto za prostrti ručnik:



Beton koji obećava:

Još jedna kenjalizacija:







 Vjerojatno s Mine.

Staza sve uža, zid sve viši ... ali dok nema gužve, može se:



Pogled duž sjeverne obale Hvara:



Pogled na kamp na kraju Mine:



I konačno - Mina:



Prisojni placevi preko zida:



A evo i vikendice:





Nadam se da ovde nikad nema gužve:

Ukazuje se aquagon - isti ko onaj na Zlatnom Ratu:





Čim bliže, tim gore:









Ukazuje se konačno pristupačno dno:



A i široki put:



Terase ispod kampa:



Djeluje umjetno - al dobro se uklapa (još ni traga muljevitom pijesku):



Krije li ovaj beton kakvu cijev:



Ili ipak ne?

besposlenpop je napisao/la:Dalje put obale ... ima ribiča i razgaćenih

Presitno - ne razaznajem ni spol ni dob. Možeš Ti i bolje...

A glede onog ogrijeva: Nedaj ti bog ložit borovinu. To usvinji i dimljak i peć. Možda ono što se par godina kupalo u moru, ali sirovo....

Pfaff je napisao/la:

besposlenpop je napisao/la:Dalje put obale ... ima ribiča i razgaćenih

Presitno - ne razaznajem ni spol ni dob. Možeš Ti i bolje...

Kad sam bil bliže, ušel je u vodu do grla.
Po slobodnoj procjeni - penzioner.

Pfaff je napisao/la:
A glede onog ogrijeva: Nedaj ti bog ložit borovinu. To usvinji i dimljak i peć. Možda ono što se par godina kupalo u moru, ali sirovo....

Hja, roštilj nema dimnjak.