HŽ u tisku

A što reći, nema se su šta puno govoriti nego zgražati, a nažalost pedofila ima posvuda, pa tako i željeznica nije izuzetak.

Evo još nešto o novim prigradskim vlakovima, hoće li to mađari otići u povijest?

Narcis je napisao/la:... hoće li to mađari otići u povijest? ...

Neće! Sve će pustit na riječku prugu i furat ih k'o i Litorine. Sve dok jedan za drugim ne porikavaju .

tomo je napisao/la:

Narcis je napisao/la:... hoće li to mađari otići u povijest? ...

Neće! Sve će pustit na riječku prugu i furat ih k'o i Litorine. Sve dok jedan za drugim ne porikavaju .

Mađar za Šapjane..... :skok :

Ne veseli se previše jer pitanje je 'oće li koji bit "živ" da vidi Šampanje, pardon Šapjane . Slovenci će dolazit sa novim Desiroima a HŽ sa starim karampanama od Mađara a i to je upitno.

A valjda će preživjet koji mađar do onda, dok ih OVV ne sredi do kraja.

Misliš onako kako su sredili Litorine ?

Članak u današnjem Novom listu:



ŠAPJANE – Vijest o skorom zatvaranju cestovnog prijelaza na željezničkoj pruzi u Šapjanama izazvala je veliku ogorčenost tamošnjih mještana, koji su ostali iznenađeni kada su saznali da će ovaj višegodišnji prijelaz nedaleko šapjanskog kolodvora biti stavljen izvan funkcije početkom prosinca. Premda su iz HŽ-a poručili kako će se prijelaz zatvoriti zbog novih odredbi u Zakonu o sigurnosti u željezničkom prometu, koji propisuje njegovo zatvaranje zbog koncipiranja pruge s pripadajućim kolodvorom kao jedinstvene cjeline, budući da se radi o carinskom prostoru, pritom se nije vodilo računa o interesima tamošnjih mještana. Manjem broju Šapjanaca koji žive s druge strane prijelaza tako će se onemogućiti direktan dolazak do kolodvora, a selo će fizički biti podijeljeno na dva dijela.
– Najtužnije u svemu je da o tome uopće nismo bili unaprijed obaviješteni. Jednog dana krajem listopada sasvim slučajno bio sam u Općini Matulji, kada su mi tek usput rekli da se prijelaz zatvara, rekao je Davorin Smajla, predsjednik Mjesnog odbora Šapjane. Smajla ističe kako ovo nije prvi put da se Općina Matulji na ovakav »maćehinski« način ponaša prema mještanima koji žive u selima gornjeg kraja na granici sa Slovenijom, zbog čije je specifičnosti zaslužila brdsko-planinski status, temeljem čega se veliki novci slijevaju u matuljski općinski proračun, koji je jedan od najvećih u cijeloj Hrvatskoj.
– Ljudi su jako ogorčeni činjenicom da se u našem mjestu sve događa mimo znanja mještana te da se Općina prema nama ponaša kao da ne postojimo. Čudno je da se ovaj prijelaz zatvara, budući da postoji već desecima godina, a radi se o zaštićenom prijelazu s rampom i signalizacijom – istaknuo je Smajla. Osim mještana kojima će biti onemogućen direktan pristup kolodvoru, novonastala situacija neće pogodovati ni ostalim stanovnicima Šapjana koji su prije preko njega traktorima odlazili na svoje posjede u okolnoj šumi, a sada će to morati činiti zaobilaznim putem preko glavne prometnice, što predstavlja dodatnu opasnost budući da se na njoj postižu vrlo velike brzine.
Ono što posebno čudi u ovoj priči je činjenica da je prijedlog za uklanjanje ovog prijelaza od strane HŽ-a Općini Matulji i Županijskom uredu za ceste dostavljen još 2003. godine te se svih ovih godina moglo pronaći alternativno rješenje koje bi Šapjancima više odgovaralo, umjesto da ih se ovako odjednom dovede pred gotov čin.
– Odluka o ukidanju željezničkog cestovnog prijelaza u HŽ-u je donijeta 2005. godine, o čemu je prošlo Poglavarstvo bilo obaviješteno, no nije se ništa poduzelo po tom pitanju, tako da mi sada ne možemo učiniti ništa, kazao nam je matuljski načelnik Mario Ćiković.

Marino MALJAVAC

Zatvara se i prijelaz u Permanima Osim željezničkog cestovnog prijelaza kraj kolodvora u Šapjanama, od 8. prosinca bit će zatvoren i željeznički prijelaz izvan samog naselja u Permanima, koji je zbog loše osiguranosti u prošlosti bio poprištem mnogih prometnih nesreća. Predsjednik HŽ-ove uprave za infrastrukture Branimir Jerneić u svom priopćenju navodi kako je ova odluka donesena temeljem odredbi programa rješavanja željezničkih cestovnih prijelaza u Republici Hrvatskoj te kako su u Šapjanama izgradnjom novog podvožnjaka ispod pruge stvoreni uvjeti za uklanjanje spomenutog prijelaza. U HŽ-u ističu kako će demontiranje prijelaza biti izvršeno 1. prosinca ove godine, nakon čega bi Općina Matulji u suradnji sa ŽUC-om na tom mjestu trebala postaviti potrebnu cestovnu signalizaciju.

Članak u današnjem Novom listu:



ZAGREB – Konsolidirani gubitak Holdinga Hrvatske željeznice u prvih devet mjeseci ove godine iznosi 30 milijuna kuna i u odnosu na isto razdoblje prošle godine smanjen je za 41,1 milijun kuna. Kako očekuje Zoran Popovac, predsjednik Uprave HŽ-Holdinga, ovu poslovnu godinu željeznica će završiti s minimalnim gubitkom, a u idućoj godini kompanija očekuje pozitivno poslovanje. Od prijevoza putnika i roba u prvih devet mjeseci ostvaren je prihod od 737,2 milijuna kuna, što je 13 posto manje nego u istom razdoblju prošle godine. No, do konca godine očekuje se da će prijevozni prihodi iznositi nešto više od milijardu kuna, odnosno 12,3 posto manje nego lani. Plan je u idućoj godini prijevozom roba i putnika utržiti 1,16 milijardi kuna, što bi u odnosu na ovogodišnja očekivanja predstavljalo rast od 14 posto.
U putničkom prijevozu HŽ-Holding očekuje da će na razini ove godine prevesti četiri posto putnika više nego lani, dok iduće godine planiraju prevesti 75,3 milijuna putnika, što je rast nešto viši od dva posto u odnosu na ovogodišnja očekivanja. Gospodarska kriza snažno se odrazila na rezultatima teretnog prijevoza željeznice, pa je u prvih devet mjeseci prevezeno 9,2 milijuna tona robe, što je gotovo 24 posto manje nego u istom razdoblju lani.

G. GA.

Članak u današnjem Novom listu:




MORAVICE – Obitelj, prijatelji, poznanici, suradnici te djelatnici i učenici Željezničke tehničke škole Moravice jučer su se komemorativnim skupom održanim u Domu kulture u Moravicama oprostili od ravnatelja Željezničke tehničke škole Nedeljka Lujića koji je preminuo 7. prosinca. Komemoraciju je predvodila Milica Matić v.d. ravnateljice ŽTŠ-a koja je tom prilikom kazala: – Vijest o smrti profesora, ravnatelja Nedeljka Lujića skamenila je naša srca i sledila osmijeh u grč tuge i bola. Puni strepnje očekivali smo da će vedri duh pobijediti i da će naš dobri Lujo dobiti ovu bitku. No očekivanja su iznevjerena i našu školu zauvijek je napustio istinski veliki čovjek koji je u nju kročio 1997. godine. Od tada do danas generacije mladih ljudi oplemenio je znanjem, dobrotom i humanošću, a sigurnim i smjelim koracima vodio je ovu ustanovu kroz značajne uspjehe. Još puno toga htio je Lujić i mi zajedno s njim, ali ne mogosmo i u našoj školi ostade praznina. Bili smo ponosni što imamo takvog ravnatelja, a sada ćemo biti ponosni što smo ga imali, kazala je Matić. Sa sjetom i tugom od ravnatelja Lujića oprostili su se i učenici 4.b kazavši: – Svima ste nam bili stup i potpora. Nadali smo se i veselili da ćete nam na kraju školske godine podijeliti diplome i da ćemo veselo proslaviti naš završetak srednjoškolskog obrazovanja. Uvijek ćete biti u našim srcima i ovim putem obećavamo vam da ćemo postati dobri i vrijedni ljudi kako ste nas i učili. Svi koji smo ga poznavali i voljeli, znamo da sjećanje na našeg dragog ravnatelja nikada neće umrijeti. Pogreb Nedeljka Lujića održat će se 11. studenoga u 15 sati na groblju Kozala u Rijeci.

N. TATAR

Članak u današnjem Novom listu:




RIJEKA – Jučer oko 5 sati ujutro na pruzi između kolodvora Škrljevo i Meja, u neposrednoj blizini kolodvora Meja, u naletu putničkog vlaka koji je krenuo iz Rijeke, smrtno su stradali medvjedica i njeno mladunče. Njihove je leševe snimio strojovođa Radovan Vučković koji je za nesreću saznao od kolega. Inače, riječ je o zaljubljeniku u prirodu, posebice medvjede te članu udruge »Animalia«. Vučković je informaciju javio lovcima koji su medvjede odvukli do kolodvora Meja, a javio ju je i prof. Đuri Huberu sa zagrebačkog Veterinarskog fakulteta, inače predsjedniku Povjerenstva za gospodarenje medvjedom.
Saša Škugor, također član udruge »Animalia«, govori kako je riječ o mladuncu starom oko godinu i osam mjeseci te o majci od 150 kilograma.
– Često smo se susretali sa sličnim prizorima, kaže Škugor te dodaje kako nije rijetkost da se leševi ne miču s pruge, pa postaju hrana za druge životinje koje i same na taj način bivaju ugrožene.

J. A.

Članak u današnjem Novom listu:



ZAGREB – Gotovo svi domaći i međunarodni vlakovi, putnički i teretni koji dolaze u Zagreb ili odlaze s glavnog zagrebačkog kolodvora svakih pola sata prolaze tik uz kuću obitelji Benčić u Runjaninovoj 7, praktički, u centru grada. I tako punih 20 godina, uobičajena je svakodnevica 56– godišnjeg Ivana koji sa suprugom, dvije kćeri i dva sina živi u zajedničkom domu izgrađenom na jedinom slobodnom prostoru između vrlo prometnih željezničkih kolosijeka. Teško je i zamisliti živjeti u kući pored koje toliko učestalo prometuju vlakovi, a pogotovo ako prolaze s prednje i stražnje strane doma. Upravo je to slučaj ove zagrebačke obitelji u kući smještenoj blizu željezničke račve koja prima vlakove s juga, sjevera i zapada.
– Ma, jedva da ih čujemo. Istina, najbučniji su teretnjaci, oni rompaju. No, nakon toliko godina čovjek se navikne. Moram vam priznati da više čujem tramvaje iz Vodnikove nego vlakove koji nam prolaze uz kućni prag – iznenadio nas je Ivan dajući nam »bubu u uho« za stanje obližnjeg tramvajskog kolosijeka čiju buku, očito, ne može zatomiti ni obližnji Botanički vrt, dobrodošla zelena branu između tramvajskih i željezničkih kolosijeka. Očekivano, obitelj je i na neki način povezana sa željeznicom. Ivan desetljećima radi kao električar u Hrvatskim željeznicama (HŽ), s podužim je radnim stažom a do mirovine ima još čekati barem osam godina. Tako je prije 20 godina došao do doma za svoju veliku obitelj. Zatekli smo ga na kućnom pragu na škrtom zimskom suncu nakon pošteno odrađene noćne smjene.
– Dobili smo na korištenje ovu kuću kao zaposlenik HŽ-a, postala je naša kad smo je otkupili. To je sad naš dom. Ne bi se nigdje dalje selili. Pitate me za Sesvete, stanove u novogradnji? Ni slučajno! Ako baš moram, radije bi išao u Zagorje, tamo imam nešto svoje djedovine – odgovorio je Ivan na naš spomen »naselja na kraju grada«. Ivanova supruga zaposlena je u državnoj službi, a sin i kćeri također imaju svoja radna mjesta. Najmlađi 13-godišnji potomak netom se vratio iz škole. Rekli bi, uobičajena zagrebačka obitelj ali s neuobičajenim stambenim uvjetima. I to je dio gradskog života. Odmah preko pruge i doma Benčićevih jedno je od najpoznatnijih noćnih okupljališta mladih – birc »Krivi put«. Svakodnevno, barem do 2 sata iza ponoći u bircu je živahno, ali i iza birca, uz samu prugu.
– Krivi put je nekad bio diskont, pa klub Močvara, sad je to birtija. Mlađariju najviše čujem kad dođu iza birtije uz prugu. Onda su stvarno glasni – priznao je Ivan. Uz dom Benčićevih još su dvije obiteljske kuće. Jedna od njih dugo nije vidjela vlasnike. Stariji su preminuli, a mlađi nasljednik živi na drugom kraju grada. Nekoliko puta bila je na meti provalnika.
– U staru kuću zavlačili su se narkomani, radili gluposti. Nekoliko puta intervenirala je policija. Bilo je i ružnijih događaja. Jedan mladić prije godinu, dvije, tu se bacio pod vlak. Došao je čak iz Varaždina – ispričao nam je Ivan onu tužniju stranu življenja na opasnom željezničkom putu. Brojni kolosijeci ovdje su premreženi improviziranim i opasnim puteljcima kojim su i tijekom obilaska naše ekipe gotovo nehajno prolazili radnici na putu svojim kućama, domovima nešto udaljenijim od opasne željeznice.

Vanja VESIĆ

Članak u današnjem Jutarnjem listu:


PEKING - Kina je u subotu s ponosom predstavila superbrzi vlak koji je srušio dosadašnji rekord u brzini među vlakovima.

Vlak spaja dva moderna grada Guangzhou i Wuhan i putuje prosječnom brzinom od 350 km/h, no može potegnuti čak do 394,2 km/h koliko je najviše izmjereno.

Superbrzi vlak putovanje između dva grada dugo 1.069 kilometara smanjuje za oko 7 i pol sati, te ono sad traje svega tri sata.

Za usporedbu, najbrži vlak u Japanu prometuje brzinom od 243 km/h, a u Francuskoj 277 km/h.

Peking namjerava proširiti nacionalnu željezničku mrežu za sadašnjih 86.000 kilometara na 120.000 kilometara, što bi ju svrstalo kao najveću mrežu izvan SAD-a.











*****

Eh ... što nismo mali žuti pa da se vozimo u ovome!?

Zanimljivo, kinezi napreduju, a što se tiče vožnje uovom prometalu nešto slično je najbliže nama u Bologni. (Eurostar Freccia Rossa).

Mozda je vlak najbrzi u prometovanju, ali nije i najbrzi vlak. Stovise bas u Kini imamo maglev koji je u upotrebi i radi brze, a o maksimalnoj brzini TGV-a da i ne govorimo...

Barney

Barney je napisao/la:Mozda je vlak najbrzi u prometovanju, ali nije i najbrzi vlak. Stovise bas u Kini imamo maglev koji je u upotrebi i radi brze, a o maksimalnoj brzini TGV-a da i ne govorimo...

Barney

Svaki Cigo svog konja hvali

Najprije me iznenadila vijest. Kako najbrži vlak sa 350 km/h. Što je sa TGV-om (574km/h) i Maglevom (581 km/h)? Onda sam skužio da se radi o prosječnoj brzini, a ne maksimalnoj. U svakom slučaju, rezultat je vrijedan divljenja i iskazivanja ljubomore- gdje smo mi u toj priči sa svojih 50-tak km/h?

Barney je napisao/la:Stovise bas u Kini imamo maglev koji je u upotrebi i radi brze, a o maksimalnoj brzini TGV-a da i ne govorimo...

Ne znam da li se Maglev računa jer nije klasični vlak na tračnicama, nego lebdi na magnetima. Maglev- magnetic levitation.
Za TGV-nemam riječi. Vjerujem da ste već vidjeli ovaj filmić.



Ja ga svako toliko pogledam i plače mi se od muke. Možda ideja za jedan od slijedećih ekšna.

TGV
E to je već brzina.

HŽ rastjerao putnike, vlakom se ide samo zbog popusta.!!
Više o temi...
http://slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/87160/Default.aspx

Mala crtica iz današnjeg NL:

Pruga koju je 21. stoljeće pregazilo

Kad HŽ poslovne ljude prevozi na poslovne sastanke, putnik kreće u 6 sati ujutro da na sastanak u Zagreb dođe oko 10 sati, pa onda za obavljanje poslova ima tek nešto više od dva sata, jer mora na povratni vlak da bi se u Rijeku vratio oko 16 i 30 sati. Zato se i vlak uzaludno kiti epitetima brzog i poslovnog

By: Darko PAJIĆ, Vedran KARUZA

Nije bilo ubojstva, još manje Orient Expressa, iako postoji strojovođa sa 19 samoubojica na duši. U stvari, taj je vlak nalik na poštansku kočiju ispod koje su pragovi i tračnice prvi put postavljene davne 1873. godine kad su Mađari dovršili prugu od Rijeke do Budimpešte. I izgleda da su napravili dobar posao kad nam je ta pruga dobra nakon 137 godina. Ili samo nemamo bolju...

Ideja je bila sasvim jednostavna. Ukrcati novinare prerušene u obične putnike na vlak i vidjeti kako izgleda kotrljanje u vagonima HŽ-a. Ima li gužve, ima li straha, misli li netko o retardantu na tračnicama, izlijetanjima vlakova i eksplozijama transformatora? Tko se danas uopće vozi željeznicom?
Iz Rijeke gotovo nitko, iako nije problem u cijeni. Za povratnu kartu do Zagreba i nazad dosta su 134 kune po osobi. Jeftinije se može putovati samo pješke ili biciklom pod uvjetom da imate sjajnu kondiciju. Pa opet u brzom jutarnjem poslovnom vlaku prema Zagrebu postoje samo tri vagona, sva tri domaće proizvodnje. I oni su gotovo prazni. Svatko ima svoj kupe i sve skupa iz Rijeke kreće nekih tridesetak putnika. Ne bi se od njih napunio ni autobus, bilo bi poneko prazno mjesto i u minibusu.

Tako to izgleda kad HŽ poslovne ljude prevozi na poslovne sastanke u 21. stoljeću. Putnik kreće u 6 ujutro vlakom na sastanak u Zagreb, da dođe oko 10, pa onda za prijevoz po gradu i poslove ima tek nešto više od dva sata, jer odmah mora hvatati povratni vlak kako bi se na riječki kolodvor vratio oko 16 i 30 sati. Druga je opcija povratak oko 22 sata, a to već nije lako izdržati. Slaba korist od takvog poslovanja. Zato se i vlak uzaludno kiti epitetima brzog i poslovnog.
No, onim malobrojnima uopće nije loše. Udobno, komforno i toplo dok vam pred očima promiču predivni prizori jutarnjeg praskozorja nad Kvarnerom. Zatim slijedi goranska zimska idila, skoro pola metra snijega, nedirnuta priroda, poneki divlji zec ili srna ako pažljivo promatrate. Ugođaj remete samo stanice. Nekako turobne i sive. Ponekad i stoljećima stare zgrade, uniformirani željezničari i tek poneki putnik. Pećine-Sušak, Škrljevo, Zlobin, Fužine, Zalesina... Redaju se natpisi. Vlak ponegdje stane, jedva na minutu i onda opet polako ubrzava.

– Meni je najbolje i najdraže ići vlakom. Imam vremena, a što ne bih imao. Putovao sam godinama iz Njemačke vlakom, jednom sam stajao i 12 sati zameten u snijegu. Pa što? I opet bih, kaže Ivan Pugačić, jedan od putnika u najbolje popunjenom i najveselijem kupeu vlaka. S njim su još i Anica Lešković i supružnici Burča, Lela i Branko. U isti glas govore.
– Pa nema boljeg putovanja od ovoga. Jest sporo, ali sjediš, razgovaraš, upoznaš ljude, šališ se i vrijeme brzo prođe. Nije da samo putujemo, družimo se, govore nam nastavljajući naizmjence odgovarati na novinarska pitanja o raznim nesrećama i izlijetanjima iz vlaka.
– Ma čega da se bojimo, zar ljudi ne ginu na cestama, u avionima. Šta je suđeno to mora biti, pričaju supružnici Burča, koji vlakom iz Rijeke putuju čak do Osijeka. Trebat će im osam i pol sati putovanja, povratna karta 320 kuna po osobi. Kažu vlak duže staje ne samo u Moravicama, već i u Zagrebu, pa se u Koprivnici opet mijenjaju lokomotive i putovanje do Osijeka stvarno traje cijeli dan. Nikad kraja. Ali, njima se isplati baš vlakom ići u posjet kćerki, koja živi u Istri. Pritom nude dobru usporedbu. I nije tako skupo kad se samo prolaz tunelom Učka košta skoro 60 kuna u oba smjera. Ali se i slažu je ipak presporo, jer se autocestom do Zagreba putuje manje od 90 minuta, a vlakom puna četiri sata. I to onim brzim poslovnim, prosječnom brzinom od najviše 50-tak kilometara na sat.

I tako sve do Moravica. A tamo je u vrijeme povratka trebalo nadobudno pokušati doći do strojovođe dok je vlak još na peronu. Poslije će to ionako biti nemoguće. Njega treba dozivati samo da bi vas ugledao s nekoliko metara visokog prozora lokomotive. Čim je shvatio o čemu je riječ počinje se osmjehivati.
– Pa hoćete sa mnom novinari ili vas je strah? Samo me nemojte snimati i nemojte mi napisati ime, jer bih mogao ostati bez posla, pa možete gore.
Učas strojovođa već otvara vrata, pušta nas u lokomotivu, a nekoliko minuta poslije već kreće i objašnjava.
– Ma nije to tako sporo kako izgleda. Dobra je ova Končarova lokomotiva, može povući i 140 na sat. Ali mi nećemo toliko. Samo do 120, govori strojovođa dok se željezna mrcina zahuktava i ostavlja dojam od kojeg se ledi krv u žilama. Jer, u lokomotivi se drukčije osjećaju tračnice pod nogama, a najgore je pri većoj brzini u zavojima, gdje izgleda kao da svaki čas vlak može iskliznuti. Od toga su još zanimljivije anegdote iz života strojovođe, koji je već prebacio tri desetljeća staža za upravljačem lokomotive i doživio stvarno svašta opisujući nezgodu na splitskoj pruzi kod Drniša i prijevoja Unešić.

– Vidim babu da stoji na pruzi i prevodi krave. Ja trubim, ali nema koristi. Umjesto da pobjegne ona meni maše da zaustavim vlak. I nekako baš u tom trenutku kondukter mi je u kabinu donio kavu u termosici. Na kraju sam počeo kočiti svim silama, već očajan, jer se činilo da ću je pregaziti. I toliko smo se nagnuli u kabini da mi je kondukter za vrat i po leđima prolio onu kavu iz termosice. U svom stresu nisam ni shvatio šta je. Mislio sam da sam se preznojio od straha. I na kraju stanem na vrijeme, tik pred njom. A znaš šta mi baba kaže? »E sinko, stoput ću se pomolit za tebe. Biraj, kojem god Bogu hoćeš«. I šta da joj čovjek radi, priča strojovođa, koji bi anegdote mogao redati satima. Stvarno ih ima, od gaženja medvjeda do vica o petorici glupana bez kojih je nemoguće sudariti dva vlaka. Dva su strojovođe, dva kontrolori prometa, a jedan je dispečer. Taman i da se takva petorica pronađu i spoje u HŽ-u, onda automatska kontrola prometa neće zakazati. Zato se vlakovi ne sudaraju. A putnici? Ma i njih bi bilo puno više samo da se izgradi ta nizinska pruga već jednom. Doista, do Zagreba za sat vremena po toj cijeni. Pa tko ne bi išao?

Državna granica za željezničare

U Moravicama slijedi stajanje na desetak minuta. Izmjena lokomotive. Kažu da je to državna granica, barem za željezničare. Razlozi su povijesni. Mađari su davno gradili prugu, Austrougarska se raspala, a države mijenjale. Došli su na red i Talijani, koji su do kraja Drugog svjetskog rata gospodarili željeznicom u Rijeci i u tom razdoblju provodili elektrifikaciju na sustav od 3.000 volta. Sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća u bivšoj Jugoslaviji počelo se i to mijenjati i modernizirati. Ali, sa sustavom od 25.000 volti stiglo se samo od Zagreba do Moravica, onda je nestalo novaca. I tako je ostalo do danas. Nove pruge nema, ali ima maltretiranja putnika i nepotrebnih zastoja u Moravicama nakon kojih je putovanje barem malo brže i bez zastoja do Zagreba.

Oči u oči sa samoubojicom

Strojovođa kaže da je jedan od rijetkih bez samoubojica, iako je nekoliko puta bilo blizu.
– Puno sam sreće imao. Postoji kolega, kažu rekorder, sa 19 slučajeva samoubojica. Strašno je to. Vidiš da ćeš pregaziti čovjeka, a ne možeš ništa. Znaš da nisi kriv, a opet ti radi savjest. I ja sam doživio svašta. Više puta sam udarao aute i to je strašan zvuk, lokomotiva lomi sve pred sobom. Teška je oko 80 tona, željezo se gužva kao papir. Imao sam i ženu koja je legla na tračnice. Srećom obavijestili su me ranije. Ja idem, trubim, mašem, ali ništa ne pomaže. Neće da ustane. A nije jednostavno zaustaviti vlak. Stojiš, vozni red se poremeti, pa čekaju vlakovi s druge strane. I ne možeš ništa. Ona ne mrda, hoće da vlak pređe preko nje. Na kraju smo je odnijeli s tračnica, govori strojovođa.

Opet kondukteri neznaju baratati sa novim vagonima ja sam to doživo ali suprotno grijanje na +33 su likovi uključili te sdam rekao da ove godine nama opraštanja slke šaljem na sve portale i Video kaj oni misle da su putnici budale ,pogotovo oni koji rade vagone ako treba budem svkoga učio kak ose pali i gasi klima koaj grije i hlad i ali to če ga i koštati .

Pa dobro, jesu li ti ljudi nepismeni, daltonisti, što već? Da ne znaju razliku između toplog i hladnog.

U ponedjeljak,15. ožujka svi vlakovi koji se nađu na prugama Hrvatskih željeznica bit će zaustavljeni na 15 minuta. Time su četiri sindikata HŽ-a najavila prvi prosvjed zaustavljanjem svih vlakova na prugama HŽ-a od 10.55 do 11.10 sati.
Prosvjed najavljuju "zbog problema u u društvima nastalim podjelom jedinstvenih HŽ-Hrvatskih željeznica koji se prateklih mjeseci sve jasnije očituje (nekoliko teških i tragičnih nesreća)", kao i zbog neuvažavanja tih sindikata kao socijalnih partnera, a što se, kako navode, očituje kroz održavanje sjednice Gospodarsko-socijalnog vijeća zakazane za 15. ožujka u 11 sati".

Ovu akciju Sindikat željezničara Hrvatske, Sindikat tehničkog pregleda vagona i vlakova HŽ-a, Sindikat prometnika vlakova Hrvatske i Sindikat strojovođa Hrvatske najavili su u dopisu Vladi i Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, odnosno premijerki Jadranki Kosor i ministru Božidaru Kalmeti.

Razlozi ovog petnaest minutnog zaustavljanja svih vlakova na HŽ-ovim prugama su: "Neodgodiva potreba rješavanja problema neulaganja u željezničku infrastrukturu; katastrofalno loš vozni red koji je doveo do smanjenja broja putnika, a u konačnici do prijedloga ukidanja vlakova, odnosno obustave prometa na pojedinim pruga; te neulaganja u vozne i vučne kapacitete (veliki broj izvanrednih događaja)".

Članak na http://www.index.hr/vijesti/clanak/sindikati-hza-u-ponedjeljak-na-15-minuta-zaustavit-cemo-sve-vlakove-na-prugama-hz/480509.aspx

A na slici žuta i Helga