Zagrebačke pruge

ZAGREBAČKE ŽELJEZNIČKE PRUGE – ISTOČNI DIO (20)


Radnička se bliži mjestu gdje je presječena ulicom grada Vukovara. Zgrada je nova, ali arhitekti kao da su željeli ostaviti trajni spomenik nekadašnjoj industriji i njenoj prometnoj infrastrukturi.



Tračnice su u nastavku ostale i dalje...



...ali ne zadugo. Došao je novi investitor, bez sluha za baštinu.



Pruga je iz Radničke zakretala na istok, duž današnje ulice grada Vukovara i prolazila kroz zeleni pojas ili gradsko zemljište. Zato je još neko vrijeme ostala sačuvana.



No, ni tu ne zadugo. Trasu vidimo, prugu možemo samo zamisliti.



Ovaj se dio ceste nije rekonstruirao, pa su i tračnice ostale (prilaz Mercatoru odn. Super Konzumu Radnička).



Nešto starija slika. Idiličan prikaz prolaska pruge kroz park. Možemo samo zamisliti što bi danas značilo da je pruga preživjela i da je njome uspostavljen promet. Recimo brza laka željeznica do zračne luke.



Međutim, moćnici su se ipak odlučili za povratak prirodi



Vidjeli smo i jedan odvojak desno. Taj je vodio do klaonice. Jedan dio je još uvijek tu



Nažalost, u borbi s Mercatorom ova pruga zaista nije imala šanse. Mercator ju je pokrio svojom dijagonalom. A kako nema ni klaonice ni njenih pravnih ini nepravnih sljednika, kako je to postao još jedan zapušteni prostor, ni pruga više ne treba. Desno je zgrada Mercatora / Super Konzuma Radnička, a u dnu slike još vidimo tračnice na koje su, valjda, zaboravili.

ZAGREBAČKE ŽELJEZNIČKE PRUGE – ISTOČNI DIO (21)


Eto i kompleksa klaonice iz slavnijih vremena (pogled prema jugu). Pruga je išla duž oba zida u pozadini a desno, uz rub u sredini, vidimo i jedan njen komadičak koji ulazi u klaonicu.



Vješto oko će u onom draču iza prve ograde razaznati malo te pruge. Ostalima nek' pomogne mašta.



Prema kartama, pruga je išla duž ovog cjevovoda s njegove desne strane.



Ulaz pruge u klaonicu nekad davno



Eto i utovarno-istovarne rampe, i kao da je pruga pred njom (logično, zar ne?)



Vraćamo se nazad na Vukovarsku. Pruga prelazi Heinzelovu ul. Prelazila je, da budem točan.



Prisnažit ćemo posljednjoj tvrdnji slikom.







Kramp, kramp...



A materijal koji je izvađen?





Danas se nisam baš raspisao.

ZAGREBAČKE ŽELJEZNIČKE PRUGE – ISTOČNI DIO (22)

Nestaju pruge, izostaju opisi…

Ipak, da se još jednom vratimo u dane kad je pruga bila tu.



U nastavku je pruga počela skretati prema sjeveru (ovo je inverzni, naopaki pogled, prema jugozapadu; sjever nam je iza leđa).





Eto nje tamo skroz lijevo (dok je još bila). Tu imamo opet jedan splet pruga o kojem ćemo uskoro pisati. Tu je i druga inačica upletnog kolosijeka i spuštalica preko koje su s vagona na tračnice spuštali najnovije tramvaje serije 22 (a bit će i onaj par serije 23). Kažem: druga inačica. Zašto? Pa, jer prva je inačica bila nešto zapadnije i nije sijekla tramvajsko okretište. A ispalo je i da u ovoj cjelini, baš na zadnjoj slici, imamo krunu svega: ćenifu, nekad tako popularnu na ovom forumu.



Upamtite ovo mjesto! Kažu da se zločinci uvijek vraćaju na mjesto zločina, pa se možda i željezničari/željeznicoljupci uvijek vraćaju na mjesto skretanja. Znači: vratit ćemo se mi opet ovdje.

ZAGREBAČKE ŽELJEZNIČKE PRUGE – ISTOČNI DIO (23)

Posljednji post je bio kratak. Zaključio sam ga s naznakom (obećanjem?) da ćemo se opet vratiti na zadnje viđeno mjesto. Hoćemo, da, ali ne još - u međuvremenu nešto sasvim drugo.

Opet smo na glavnoj pruzi M102. Vratimo se u njezine početke, 131 (slovima: jednastotinatridesetjednu) godinu unatrag (čitači ovog teksta u nekim budućim forumskim godinama brojit će koju godinu više) – u 1891. Ovako su izgledali tadašnja pruga M101 (koja se, naravno, onda još nije tako zvala) i njezin okoliš. Gledano s tornja zagrebačke katedrale. Krov u sredini dolje pripada zgradi u Palmotićevoj (vjerojatno Svećeničkom domu)
Uspoređujući sliku s ondašnjim kartama proizašlo bi da se vertikalna simetrala slike nekako poklapa s današnjom ulicom Franje Račkog a da je vlak prešao današnji nadvožnjak Strojarska. Ali, dosta puta sam se već opekao s takvim komentarima. Ako ne izmjeriš kutove prema uočenim, bilo poznatim, bilo nepoznatim reperima na licu mjesta i to odmah na neku skicu ne zapišeš, možeš se, tumačeći kasnije fotografiju (koju si možda napravio i sam) grdno zeznuti.



Bacimo pogled na planove grada. 1902. pruga je zasigurno bila jednokolosiječna i vodila je kroz polja. Poslije vijugave Zavrtnice i tvornice papira prešla je potok Lašćinščak (na karti pogrešno piše: Lašćinćak) i Pešćenica ulicu, današnju Heinzelovu (koja je izgrađena malo zapadnije, u osi početka Pešćenice na Kvatriću). Dalje prelazi Livadarski put, trasa i ime kojeg su se održali do danas. Slijedi im, baš kao i danas, spoj Borongajske ceste (danas se ova ulica sjeverno od pruge zove Harambašićeva, a Borongajska c. počinje južno od pruge) i Ceste Svetice i tamošnji prijelaz preko pruge. Trasa Harambašićeve/Borongajske te Svetica sjeverno od pruge danas su kao i nekoć, s time da je Borongajska c. izgubila na važnosti jer je ovdje presječena produženom Branimirovom i na oba kraja slijepo završava. Svetice su produžene preko pruge na jug i zahvaćaju na slijedećem planu prikazan donji dio Pešćenica ulice.

Ono što je na ovom planu posebno zanimljivo je na ovom prijelazu nazivom označena Čuvarnica br. 66. Tih čuvarnica bilo je još duž pruge ali rijetko kad ovako istaknutih. Možemo pretpostaviti da je ovdje bila iz sigurnosnih razloga, da njezino osoblje osigura nesmetan prolaz vlakova preko, za ono doba dosta prometne, Borongajske ceste.



Nije ovdje baš najprimjerenije mjesto za to, ali kad sam se već dokopao odgovarajuće karte, navest ću sve označene čuvarnice i današnje nazive njihovih lokacija.

Pruga M101
37 – Ključ Brdovečki, Mokrička ul.
38 – Donji Laduč, ul. Vladimira Nazora (stajalište Laduč)
39 – Ž. st. Savski Marof
40 – Brdovec, ul. Nikole Širanovića
41 – Šibice, ul. Jure Novoselca
42 – Zaprešić, Savska ul.
43 – Zaprešić, Kolodvorska/Juračka ul.
44 – Zaprešić, Aleja žrtava 1903. (kod spoja s Avenijom hrvatskih branitelja)
45 – ispod Jareka, južno od mosta Krapina
46 – stajalište Podsused
47 - nekadašnji prelaz Samoborske c. na sjevernu starnu pruge (Goljak)
48 – Gajnice – Mangartska ul. (stajalište Gajnice)
49 – stajalište Vrapče
50 – Zagrebačka c.
Neobilježena - Savska c.

Obilježavanje ovih čuvarnica je počelo od Zidanog Mosta, od početka pruge. Na katastarskim kartama iz 1862. bile su tekstovno posebno istaknute, fontom veličine gotovo kao i nazivi mjesta.

Pruga M102 – čuvarnice su neobilježene brojevima
Paromlinska c.
Zavrtnica
Harambašićeva – Borongajska c. (to je ona 66)
II. Ravnice
Štefanovečka c. (stajalište Trnava)
Čulinečka c. (stajalište Čulinec)
III. Retkovec
Sopnička ul.
Sesvete, Remetska ul.
usred ničega, kojih 500 m istočno od Zagrebačke zaobilaznice
Dumovec, ul. Vinka Sedinića

Na zadnje izgrađenoj pruzi numeriranje (je l' bi se to reklo: brojčenje?) čuvarnica počelo je, očigledno, kasnije. Zašto li je ona dobila broj 66?

Pruga M202
1 i 2 – Podbrežje, sjeverni vrh trokuta
3 – Remetinec, Naletilićeva ul.
4 – Mladena Fiolića, Kate Mlinarić
5 – kod današnjeg prelaza pruge preko zaobilaznice
6 – Gornjodemerska ul.
7 – u šumi Stupnička Loza
8 – prije mosta preko potoka Lomnica
9 – Horvati – Mokrice
10 - Horvati Prevendari
11 – Mavračići, Pružna ul.

Obilježavanje čuvarnica brojevima počelo je ovdje od 1.

Pruga M502
54 – u razini Avenije Dubrovnik
55 – Utinjska ul.
56 – Oreškovićeva ul.
57 – prekinut spoj Julinske i Buzinske c.
58 – Odranski prilaz
59 – Sisačka c.
60 – negdje oko Industrijske c. (Donja Lomnica)
61 – ji. od spoja s M404
62 – V. Gorica, Kolodvorska ul.
63 – Kurilovec, Pokupska ul.

Prva je broj 54. Zaključujemo da su između Zagrebačke c. i nje bile još 3 čuvarnice i da se slijed brojeva odnosi na cijelu prugu Zidani Most – Sisak. Na toj su, onda, pruzi do Siska mogle biti čuvarnice 64 i 65, pa bi onda broj 66 one naše zagrebačke čuvarnice mogao imati smisla.

Gotovo sve ove čuvarnice bile su uz prijelaze koji se i danas koriste. Neki su prerasli u široke prometnice a negdje su putevi i ceste presječeni i prijelaz služi samo pješacima.

Sigurnosti se pažnja, naravno, poklanjala i dalje, i plan grada iz 1934. pokazuje nam ŽCPR-ove, rampama osigurane prijelaze pruge preko cesti. (uočite oznaku crte s točkom na jednoj strani). Takvi su prijelazi bili Heinzelova ul. i Borongajska c. Prema ovom planu Zavrtnica je bila samo ŽCP, dakle neosigurana rampom koja je postavljena u nekoj kasnijoj godini. A tamo sasvim desno rampom je bio osiguran i prijelaz neobilježene ceste. Onaj lakat sjeverno od pruge danas čine ulice IX. Ravnice i II. ili III. Ravnice. Dio južno od pruge odgovarao bi današnjoj ulici Borongaj Aerodrom. Zanimljivo: stare uličice Ravenska (ovdje pogrešno piše Ravnice), Prikrajska i Brckovljanska sa svojim kućicama tu su i danas. Božjakovinske više nema.



Rekao sam tamo na početku da je pruga zasigurno bila jednokolosiječna. Svakako da je bila! Jednokolosiječna je i dan danas. Kako? Pa vidite dva kolosijeka? Da, ali to nisu dva kolosijeka dvokolosiječne pruge nego dvije paralelne jednokolosiječne pruge (što su jedno- a što dvokolosiječne pruge pročitajte u Pojmovniku). Teoretski bi se moglo vidjeti kako na jednoj pruzi vlak pretiče sporiji vlak na drugoj pruzi. Pa onda za par minuta ista situacija, ali u suprotnom smjeru. Ludnica, ha? I tako je to sve do kolodvora Borongaj.

A sad dalje zamišljenim cipelcugom duž pruge. Prešli smo ex ŽCPR Zavrtnica i slijedeći nam je ex ŽCPR Heinzelova ul. Slike su sitne i mutne (čemu je pridonio, čini se, i oblačan dan), ali tu imamo zanimljivo rješenje, kao i na nekim drugim prijelazima (Savska c. na M101). Cestovni prijelaz bio je osiguran dvokrakom rampom (jedan krak sa svake strane široke ceste) a pješačka staza (pločnik) na zapadnoj strani ulice imao je svoju posebnu rampu. Na sredini cestovnih krakova bili su okrugli obruči s crvenim staklom u sredini a iza njeih su visjeli fenjeri za noćnu signalizaciju. Kad se krak spustio, fenjer bi došao u položaj iza crvenog stakla i eto ti signala. Na ovom prijelazu svi kraci su imali i neku vrstu pokretne rešetke (ovješene za rampu o zglobovima, tako da se pri uzdignutom kraku stisla kao mijeh harmonike, a pri spuštenom raširila) koja je sprečavala provlačenje ispod rampe.





Obje ove slike slikane su s juga, dakle prema Kvaternikovom trgu. Pokušajte u lijevom dijelu donje slike uočiti dignuti krak pješačke rampe.

Obzirom da nemam onodobnih fotodokaza slijedećeg dijela pruge, prebacujemo se odmah istočno od Borongajske ceste, do nasuprot Željezničke kolonije (danas gotovo isčezao naziv). Danas je tamo stajalište Maksimir (šteta da ga nisu nazvali Kolonija, ali željezničari vole davati nazive po udaljenim lokacijama, npr. Opatija-Matulji ili Crikvenica-Plase). Usmjerit ćemo se na ovaj lijevi kolosijek koji je ovdje spojen s prugom M102. Vidimo da taj kolosijek ide negdje dalje odn. da od negdje dolazi tj. da nismo na njegovom početku. Ali – o tom potom (zaista se na to isplati čekati!).

ZAGREBAČKE ŽELJEZNIČKE PRUGE – ISTOČNI DIO (24)

Osvrnimo se malo. U travi vidimo i neku tračnicu ali ne smijemo odmah pomisliti da se radi o nekoj napuštenoj i zaboravljenoj pruzi, iako je baš lijepo položena i ukazuje na to. Da bi to bio ostatak nekad funkcionalnog kolosijeka nemam nikakav dokaz (iako: nikad ne reci nikad, tj. ne volim reći da je nešto nemoguće – radije kažem: moguće je, ali malo vjerojatno).



Nekako ovdje prestaje i nasip – nastavak nadvožnjaka pruge M102. Prema slici (a i stvarnosti) M102 se počinje lagano uzdizati a naš kolosijek lagano spuštati (teren se ovdje i inače uzdiže prema istoku, vrlo blago, ali ipak uzdiže).



Razlika u visini postaje sve uočljivija



Gore vidimo pješačku stazu koja spaja Borongaj (lijevo) s istoimenim tramvajskim okretištem (desno) kojem bi također bolje pristajao naziv Kolonija. Istu stazu bolje vidimo na slijedećoj slici.



Približavamo se prvom ŽCPR. Ovaj puteljak koji vidite u prvom planu ostatak je nekadašnje Borongajske ceste koja se ovdje sijekla s prugom.



Dojam nije potpun ako se ne sagleda sa svih strana



Današnji (zapravo: jučerašnji) ŽCPR Svetice. Danas nema rampe, nema pruge.





Nek' vas slijedeća slika ne zavara. U prvom planu je pješačka staza, ex ŽCPR Borongajska c, u sredini ŽCPR Svetice a u daljini grananje pruga kojim ćemo se uskoro pozabaviti.

ZAGREBAČKE ŽELJEZNIČKE PRUGE – ISTOČNI DIO (25)


Eto ga. Lijevo pruga (kako sam je ja nazvao) Prvomajska a desno Istočni kolodvor. U sredini ništa.



U sredini ništa? Ma nemojte!



Eto te sredine. Tu je bila nekad neka prometna radiona, ma što mu to značilo.



Za daljnji obilazak izabrali smo desni krak. Zato jer je kraći, pa će nam grananje lakše ostati u sjećanju za nastavak priče. Ulazimo u Istočni kolodvor.



No, prvo moramo prijeći onaj povijesni Livadarski put. Do jučer je to bio ŽCPR. Na gornjoj slici vidite uzdignute rampe (možda ih je malo teže uočiti, ali izbuljite oči) a desno čuvarevu kućicu i pred njom uređaj za ručno rukovanje rampom. I skretnica br. 3 – zapamtite, vidjet ćete kasnije koja je to.

Koliki vagoni u pozadini. A đe to? – pitat će se neki mlađi. Eh, nigdje, nema više, nekad bilo, sad se spominjalo. Zato nam ostaju ove fotografije, mlađima u edukativne svrhe a starijima za sjećanje na slavnije dane željeznice u Zagrebu.

Rekli smo: ŽCPR Livadarski put. S prugom…



…pa bez pruge s desne strane prijelaza, ali s naraslim drvom i iskrivljenim Andrijinim križem…



…pa situacija na južnoj strani…



… pa s ostatkom tračnica u asfaltu (to uvijek izbjegavaju demontirati da ne bi morali poslije krpati cestu)



Prethodnica današnjih teretana

gaspa je napisao/la:...
Eto te sredine. Tu je bila nekad neka prometna radiona, ma što mu to značilo.
...

Mesčini da je idalje.
Izrađuju signale, signalne oznake, natpise, piktograme i sličnu galanteriju.

ZAGREBAČKE ŽELJEZNIČKE PRUGE – ISTOČNI DIO (26)


Jedna od zgrada Istočnog kolodvora, iz dana u dan sve zapuštenija i zaraštenija



Promotrimo shemu ondašnjeg kolodvora, tj. malo manje ondašnjeg, jer se dizanjem pruge M102 na nadvožnjak situacija u sjevernom dijelu donekle promijenila. Teško je to ucrtati a da zadovolji sva vremenska razdoblja.



Istočni kolodvor sastojao se od dvije grupe kolosijeka: sjeverne istovarne lire i južne skladišne lire. Sjeverno os istovarne lire ucrtao sam 3 paralelna kolosijeka, što je prilično staro rješenje. Oni su bili spojeni na prugu M101 dok je ona još bila prizemljena. Na narednim slikama vodjet ćete malo drukčiju situaciju, samo s jednim nespojenim kolosijekom.

A sad još jedan bombončić


(podarila Udruga Vlakovi)

Sad znate zašto sam vam rekao da zapamtite onu skretnicu br. 3. Eto je ovdje (samo nema ključa). I ovdje je jug gore a sjever dolje.

A gdje su orto slike, pitat ćete. Eto ih, tu su. Već znate: 1968. i 2019.





Stara zgrada Istočnog kolodvora u Heinzelovoj ulici



Prenosim malo teksta sa željezničkog foruma:

Za područje Zagreba otprema komadnih pošiljki se vršila jedino preko kolodvora Zagreb Istočni. Znači ukoliko ste htjeli nešto poslati vlakom, trebali ste otići na Istočni kolodvor. Kolodvor Zagreb Istočni je sastavljao i pokretao ekspresne i brze teretne vlakove samo unutar ŽTP Zagreb. Izuzetak je bio vlak za Split, koji je jedan dio išao teritorijem ŽTP Sarajevo (Bosanski Novi - Knin).. Iz Rijeke, Splita, Osijeka i Vinkovaca su isto tako vlakovi pokretani za Istočni kolodvor. To su bili vlakovi pretožno sastavljeni od vagona tovarenih komadnim pošiljkama. U to vrijeme kontejneri su bili tek u povojima. To su isto tako bili dosta lagani vlakovi. Pošiljke koje su prispjele u Istočni kolodvor, na istovar u Zapadni i obratno su otpremane kružnim vlakovima.

Istočni kolodvor je svojedobno bio poznat kao jedan od najprometnijih teretnih željezničkih kolodvora na koji se dovozio i pretovarao ugljen i drvo za zagrebačke tvornice i kućanstva. U to doba vlakovi u zagrebačkom čvorištu bili su ranžirani u pet kolodvora: Zagreb Borongaj, Teretni kolodvor Črnomerec, Teretni kolodovor Vrapče, Zagreb Istočni kolodvor te Zagreb Zapadni kolodovor. Istočni kolodvor je izgubio svoj značaj izgradnjom Ranžirnog kolodvora koji je svečano pušten u rad 27. svibnja 1978. godine. Početkom rujna 2017. godine demontiran je kolosijek koji je povezivao Istočni kolodvor s Željezničkom stanicom Borongaj.

Nakon ulaza u kolodvor se kolosiječna situacija – normalno – intenzivira. Pažnju posvećujemo istovarnoj liri.



A sad pogledajmo kako je to nekad izgledalo. Kolosijeci istovarne lire.

ZAGREBAČKE ŽELJEZNIČKE PRUGE – ISTOČNI DIO (27)


Prije petnaest godina počela je konačna devastacija Istočnog kolodvora (spojni kolosijek s prugom M102 demontiran je 2017.). Vagoni koji su na njegovim kolosijecima bili postavljeni uglavnom su bili predviđeni za kasaciju. Da ne ubijam sa slikama, izdvojio sam slijedeću. Vagoni su još tu, a tračnice su počele nestajati.



Pomalo su tračnice ostale prazne a promet na visini se ustalio. Eto nam vlaka novog bratstva i jedninstva. Hrvatska lokomotiva vuče vagone naših zapadnih i istočnih susjeda.



Tu se ujedno nameće i pitanje: zašto su napuštena postrojenja i infrastruktura uvijek, ali baš uvijek, puni otpadaka i smeća? Tko je to i kojom prilikom uspio tako zagaditi?

Što, htjeli ste nešto domaće? Pa eto vam.



A sad prijeđimo na južnu polovicu kolodvora, na skladišnu liru. U početku imamo neki odvojak lijevo, opet u željeznički posjed. A onda se dalje na lijevo granaju peroni. Pruge lijevo i desno od ovog stupa dalje više međusobno ne komuniciraju.



Skladišna lira. Desno su kraći peroni s utovarnim rampama za 2-3 vagona.



Pardon! Desno su BILI kraći peroni. Rampe su još tu.



Daleka rođakinja Pfaffovog gorskokotarskog prijatelja. Nije bila noćna ptica.



Dio perona odn. njihove rampe bile su pod krovom.



A onda je sve postalo sablasno pusto. Jednog dana ovdje će bujati neki novi život, vozit će auti, prolaziti užurbani poslovni ljudi, šetati majke s djecom, možda će biti i neki vodoskok, mali travnjaci s cvijećem... i nitko se neće sjećati ili neće znati da taj novi život počiva na nestalim željezničkim tračnicama, svim onim događajima i surovim ili toplim pričama i ljudskim sudbinama iz nekih prošlih vremena. Jedan svijet bit će zamijenjen drugim i nikom neće biti žao. Nikom?



Ovo više ne treba nikome.



Pustimo, dakle, Istočni kolodvor tonuti u zaborav. Za nostalgičare ostat će ovdje i na još par mjesta pokoja slika i pokoja riječ za vječnu uspomenu. Nek' mu je slava i hvala.

ZAGREBAČKE ŽELJEZNIČKE PRUGE – ISTOČNI DIO (28)

Nadam se da se niste previše raznježili i da ste, kako sam vas uputio, zapamtili onu skretnicu nakon koje smo mi otišli desno, na Istočni kolodvor. Na onom razdvajanju gdje su jednom dvije a jednom tri pruge. Gdje se srednja pruga javlja i nestaje. A sad ćemo na tom razdvajanju otići lijevo. Plan grada nam otkriva jednu tajnu ili bar neodgovoreno pitanje, odgovor na koje ste slutili ili sam ga ja negdje izravno ili među redovima rekao. Dakle, taj lijevi krak drugi je kraj pruge duž Radničke c. Na onoj daski s ključe(vi)m(a) označen je kao vojna rampa. Nakon izgradnje nadvožnjaka Držićeva i presijecanja te pruge na njezinom zapadnom kraju, ona je i dalje ostala funkcionalna, imajući pristup s istoka.



Vidimo tu i neka odvajanja a i jedan impozantan sklop paralelnih kolosijeka.

Tako je to bilo prije rata (onog II. svjetskog). Onda je krenuo razvoj industrije u jugoistočnom dijelu grada, stvarani su pravi proizvodni giganti, i njihovo oželjezničenje je postalo nužnost. Naš lijevi krak nije se više zadovoljio samo napajanjem Radničke već se produžio daleko na jugoistok i tamo (a i cijelim putem do tamo) dobrano razgranao. Njegovu puninu (a još uvijek ne svih 100% tamošnjih kolosijeka!) prikazuje plan grada s kraja prošlog stoljeća/tisućljeća.



Kao i svaka biljka koju se redovito ne zalijeva i ne njeguje, i ovaj se kolosiječni splet, zajedno s industrijom za koju je i od koje je živio, osušio, uvenuo, raspao, nestao, i ostao samo u pričama poput ove moje.

No, idemo dio po dio, da ne bude da ne znamo kamo bismo prije gledali. Proučit ćemo segment (ja bih ga nazvao: pruge Svetice), od one spomenute skretnice (ako baš hoćete, može i od pruge M102, ali zašto se ponavljati?) pa do razdvajanja na kolosijek duž Radničke i onaj koji ide dalje. Fizički sve se to događa par metara sjevernije od današnje ulice Grada Vukovara. Opet moja shema.



Opet usporedba 1968. i 2019. iz zraka.



A sad, kao i obično, na put. Onu skretnicu ostavili smo za nama, tamo kod početka lijeve ograde.



Ona zgrada otraga jedan je neuspjeli projekt. Investitoru je očigledno ponestalo novaca i zgrada godinama propada. Posjednik zemljišta je HŽ a trenutni vlasnik jedna agencija za promet nekretninama.

Pustimo prošlost, okrenimo se budućnosti. Okrenusmo se i na pruzi, ali pred nama je i dalje prošlost. Tu se kolosijek nekad razdvajao, a to mi morate vjerovati na riječ.



Nakon onog zavojčića kolosijeci su prelazili Planinsku ul.



Još jedna slika prelaska kolosijeka preko Planinske. Ali to je onaj drugi kolosijek koji se odvajao desno od na slici prikazanog. Ne vjerujete?



E, pa sad ćete povjerovati. Evo ih oba.



Ovaj, čiji su tragovi ostali samo u asfaltu, je vodio ovuda. Kamo? U veliki prostor čiji sjeverni dio ovih dana počinje zauzimati VMD centar Heinzelova-Darwinova a južni je još slobodan i dalje u vlasništvu Zbora prevendara prvostolne crkve zagrebačke. U ovom dijelu grada puno zemljišta bilo je u crkvenom vlasništvu, dio kojeg je različitim pravnim i nepravnim radnjama postao općenarodna imovina.



U slijedećem nastavku posvetit ćemo se onom drugom kraku.

gaspa je napisao/la:U ovom dijelu grada puno zemljišta bilo je u crkvenom vlasništvu, dio kojeg je različitim pravnim i nepravnim radnjama postao općenarodna imovina.

Tako je! Crkvi treba povremeno oduzimati vlasništvo (pitati Josipa II., cara austrijanskog) jer ni oni nisu baš sasvim pristojno sticali svoja materijalna dobra - i tu je bilo mutnih radnji.

ZAGREBAČKE ŽELJEZNIČKE PRUGE – ISTOČNI DIO (29)

Drugi krak, nakon prelaska preko Planinske, grana se u 4 dosta duga paralelna kolosijeka. Uz onaj desni vidimo neku platformu. Sad ću vas podsjetiti na onu sliku s ključem za skretnice. Ovaj ovdojak tamo je označen kao Vojna rampa. Očigledno se naziv sačuvao iz vremena kad je ovo, nekad crkveno, zemljište zaposjela JNA i koristila ga za neke svoje potrebe. Moguće da su ovdje bila neka vojna skladišta. U novije doba ovu je platformu koristila Auto-Hrvatska za iskrcaj Zastavinih vozila koja su onda otpremali u svoje skladište na Radničkoj c.



Pogled s druge strane (juga)



A onda je to zemljište postalo prevrijedno da bi se na njemu iskrcavala vozila (priča s Crvenom zastavom je ionako bila gotova), skladištila bilo kakva roba ili parkirali autobusi (Croatiatrans, nakon preseljenja sa sjeverozapadnog ugla križanja današnje Vukovarske i Strojarske), pa su gramzljivi građevinci počeli s izgradnjom stambenih zgradurina. Ovu su zgradu mjožda namijenili željeznicoljupcima obećavajući im pogled na prugu. A onda je pruge nestalo.



Vrtimo se k'o zvrk, opet prema jugu. Danas više nitko ne može vidjeti ovaj prizor u naravi.



Krajolik mijenjaju što trava, što krampovi. Ovaj kolosijek najduže je preživio jer je na njegovu kraju istovarna rampa za nove zagrebačke tramvaje serija 22 i 23.



Još jedan poluokret, opet unazad (prema sjeveru) i pogled na zanimljive kolosječno-skretnične konstrukcije. Desno vidimo i jedan polukolosijek odn. pola kolosijeka (druga polovica pregažena je pristupnom cestom trgovačkom centru Konzum)



Slika iz doba kad je tračnica bilo malo više. Nekako mi je ova lokacija prirasla srcu i strašno sam želio proniknuti u njezinu shemu, pa je onda i nastalo puno slika (ne mislite, valjda, da sam ih sve ovdje objavio?). Pruge ovdje nalikuju na trozubac. Jedna lijevo (nju ćemo nastaviti pratiti), jedna ravno (završava tramvajskom spuštalicom) a jedna desno (ode, odn. odlazila je u Radničku c, što smo već popratili s druge strane i pritom završili ovdje).



Kolosijek Radnička već spada u kategoriju Nema a isto vrijedi i za onaj s desne strane. Čvakneš lijevo, čvakneš desno, ostaje sredina. Ne za dugo. A vidite kako je mudro postavljena tramvajska kontaktna mreža? Koristeći je, tramvaji se s vagona mogu spustiti vlastitim pogonom.



Eto i tramvajske rampe koja je svoju svrhu odavno ispunila. Dostava tramvaja željeznicom stvar je prošlosti. Na fini način poručeno europljanima da se poslu ovdje ne nadaju. A nama ostala sličica za riječnik, uz pojam upletni kolosijek. Od ostalih kolosijeka u prvo vrijeme ostali su samo pragovi (eno ga desno, onaj polukolosijek)



Teško je ovdje slike posložiti nekim suvislim redom jer se u svakoj nađe dijelić jedne druge situacije, jedne druge priče. Vratiti nam se 4 slike nazad. Vidimo jedan odvojak desno na koji se spaja i onaj polukolosijek. U taj odvojak neposrednosmo gledali i na 3. slici unazad.



Ulazio je u teritoriju ondašnje Poljoopskrbe, a tračnice u dvorištu su ostale jer su današnji vlasnici i posjednici više opterećeni međusobnim sudskim sporovima glede vlasništva nego tračnicama.



I za kraj ostaje nam sve zaključiti jednom preglednom slikom.

gaspa je napisao/la:...
I za kraj ostaje nam sve zaključiti jednom preglednom slikom.

Hm, hmm ...
Neće moći - stajalište Maksimir je oko pol kilometra istočnije od ove pozicije. Na označenoj poziciji je još vijadukt.

Tekstovi označavaju smjer kamo pruge idu (ili otkuda dolaze). Jedino je tramvajsko okretište ujedno i prava lokacija. A samo stajalište Maksimir je zaista u gornjem desnom dijelu slike, desno od onih nebodera.

gaspa je napisao/la:[b][size=16]Ovaj kolosijek najduže je preživio jer je na njegovu kraju istovarna rampa za nove zagrebačke tramvaje serija 22 i 23.

...jedna ravno (završava tramvajskom spuštalicom)

A vidite kako je mudro postavljena tramvajska kontaktna mreža? Koristeći je, tramvaji se s vagona mogu spustiti vlastitim pogonom.

Eto i tramvajske rampe koja je svoju svrhu odavno ispunila. Dostava tramvaja željeznicom stvar je prošlosti. Na fini način poručeno europljanima da se poslu ovdje ne nadaju. A nama ostala sličica za riječnik, uz pojam upletni kolosijek. Od ostalih kolosijeka u prvo vrijeme ostali su samo pragovi (eno ga desno, onaj polukolosijek)

Istovarna rampa je u ljeto 2020 demontirana, prevezena u Končar, modificirana da se može spojiti sa tračnicama na prikolici-labudici, te odvezena u Liepaju gdje se trenutno nalazi.
Da li ćemo ju vraćati u Zagreb ili nećemo za sada ne znam.
A tramvajska je mreža postavljena tek nakon što je dosta tramvaja niz rampu spušteno uz pomoć ZET-dizalice koja je tramvaj vukla niz vagon i Jenbach 2132 lokomotive koja ga je pridržavala sajlom.

ZAGREBAČKE ŽELJEZNIČKE PRUGE – ISTOČNI DIO (30)

Vrijeme nam je poći dalje prema jugu. Nekad se prema jugu išlo vlakom (barem tako kaže jedna pjesma) a mi ćemo pješice. I neće to biti baš neki jaki jug. Na početku ćemo se ipak (nostalgično?) okrenuti ka sjeveru gdje se naša pruga koju ćemo nekoliko slijedećih nastavaka pratiti i istraživati odvaja i prelazi preko nogostupa na sjevernom kraju Vukovarske ul.



Prelazak pruge preko Vukovarske. Tu je pruga ulazila u tvornicu kože Almeria, prolazila kroz nju i nastavljala prema Žitnjaku. U osi pruge danas je ulaz u podzemnu garažu. Vukovarska je puno novijeg datuma od pruge, nekad tu nije bilo nikakve prometnice (ona je završavala na Folnegovićevoj koja se zapadnije koso odvajala od Heinzelove).



Bilo je samo križanje s tramvajskom prugom. Nekad su se tramvaji dolazeći od Žitnjaka, naskakali. Prvo križanje s ovom prugom, pa par metara dalje križanje s ulaznom prugom u okretnicu Heinzelova, pa tridesetak metara dalje skretnica izlazne pruge iz okretnice Heinzelova, pa desetak metara dalje skretnica slijepog kolosijeka (ondašnjeg upletnog). Da, nisam pogriješio u redoslijedu, to je izvorna shema! Kasnije je taj spoj upletnog kolosijeka pomaknut istočnije i sad siječe okretnicu. No, poanta ove slike je da su zetovci uklonili križanje i izravnali tramvajsku prugu. A čitatelji skloni tehnici mogu proučavati tračnice i razglabati o njima.



Što nas čeka dalje? Kako su ove pruge bile novijeg (poslijeratnog) datuma, nema nekih starih karata pa ću kartografski dio preskočiti i zadržati se samo na svojoj shemi.



Nešto ranije vidjeli smo prijelaz pruge preko Vukovarske. Na toj strani nekad je bila tvornica kože Almeria. Na mojoj skici vidite i jednu mrtvu prugu lijevo. To je prastara pruga za Almeriu (naći ćete je i na jednom od ranijih planova grada – prva slika u 27. nastavku). Na mojoj shemi se ne križa s tramvajskom prugom jer tada tramvaja tamo još nije bilo.

Prošavši kroz Almeriu pruga je prolazila kroz dio u kojem su danas Zagrebačke ceste. Njezin trag je više nego jasan, a dokle će biti – ne zna se.



Pruga je prelazila ulicu Donje Svetice i na drugoj stranu ulazila u prostor Dione. I tu je njezin trag jasan. Još. Tu se pruga opet dijelila (dugo je bil mir) i to se može nazrijeti, da je ovdje bio neki lijevi odvojak, dalje prekriven asfaltom.



Prešavši Ivekovićevu ulicu (slika ne bi pokazala ništa spektakularno, a i vidi se komad ulice) pruga je ulazila u pogon Lipa Mill (proizvođač bilježnica i papirne konfekcije).



Tu je prugu projektirao netko pametan pa udvojio kolosijeke omogućivši da lokomotiva prijeđe s jednog na drugi kraj vlaka.

gaspa je napisao/la:... No, poanta ove slike je da su zetovci uklonili križanje i izravnali tramvajsku prugu. A čitatelji skloni tehnici mogu proučavati tračnice i razglabati o njima.
...

Nije čudo - takva križišta su, unatoč ko šta o tome mislil, komplicirane konstrukcije, pa i kad su strogo pod pravim kutom, a kamoli kad nisu i još je barem jedan kolosjek u krivini (ko ovdje). Potreban je precizan projekt, vrhunska radionička obreda i montaža, pa onda sve to ponovo rastaviti i sastaviti na mjestu ugradnje.
A onda tek dolazi održavanje ...

Gdje je (opet) nestao Gaspa?
Možda ga kao Trnoružicu probude ove slike:
Vili Patz je na Fb objavio: Tvornica ulja Zvijezda, Branimirova 71 fotografija oko 1985. godine

Tvornica ulja Zvijezda, Žitnjak fotografija oko 1985. godine

Je l' to mene netko tražio i prizivao?

Prvu od gornjih slika objavio sam na prethodnoj stranici ove teme, u postu od 09. 08. 2022, doduše ne u tolikoj rezolučetini već forumskim pravilima naloženoj. Valja pratiti temu, čak i ako mene nema

A sad sam opet malo tu, pa idemo dalje.


ZAGREBAČKE ŽELJEZNIČKE PRUGE – ISTOČNI DIO (31)

Vrativši se iz Lipe Mill opet smo na glavnoj pruzi koja ovdje, izašavši iz Dione, prelazi ulicu Ivice Lovinčića. Ovo je pogled prema civilizaciji, odn. Dioni.



A ovo je pogled na suprotnu stranu, u divljinu. Pruga je prolazila između Sektora tehnoloških servisa Ine (STSI) lijevo i skladišta Rudara (desno). Slike ovog dijela bile bi primjerenije nekom šumarskom ili avanturističkom forumu pa ih izostavljam.



U tom gustišu desio se lijevi odvojak u STSI.



Pruga kroz STSI



Gustiš je dušu dao za željezničke arheologe. Uz dozu avanturizma (probijanje mačetama, pažnja usmjerena na paukove, zmije i sl) naći će, manje ili više sakriven, se i koji prugopovijesni artefakt.



A onda je nekom došlo iz negdje otpozadi u glavu, pa je pročistio put. Ne usuđujem se tvrditi je li ovo neko trajnije ili samo prolazno stanje.



Tu je pruga zakretala duž ograde STSI i, sudeći po uređenosti, prelazila na parcelu nekog drugog, civiliziranijeg vlasnika



Išavši duž ograde prolazio je kroz ova vrata...



...i ušao u prostor Veletržnice i hladnjače. Nisam baš htio s fotoaparatom tumarati ovim dvorištem (iako je pristup zbog jedne prodavaonice bio slobodan) pa kolosijeke možete vidjeti na mojoj shemi.



Lukav način i opravdanje za prekid ovog i prelazak na slijedeći nastavak je dolazak do umjetne barijere – Slavonske avenije.

Valja svakako uzeti u obzir povijesnu distancu od nastanka do objave ovih materijala koja je rezultirala činjenicom da se u stvarnosti u međunevremenima dosta toga promijenilo i da neke detalje danas zaludu možete tražiti.

ZAGREBAČKE ŽELJEZNIČKE PRUGE – ISTOČNI DIO (32)

Što nam nosi jug Slavonske? Pruga je tu pratila cestu i tri puta skretala u industrijske pogone na jug.



Te tri (bivše) pruge ucrtao sam na slijedeću sliku kompleksa tvornice Prvomajska u prvom planu i Tvornice parnih kotlova u pozadini. Ucrtao sam samo lokaciju da ne nagrđujem sliku, a vi ih u mislima povucite lijevo i desno od strelica. Ona prva, najbliža, se, uostalom, i vidi.



Tu nekako pruga je u luku prešla (nekad se križala s njom) Slavonsku aveniju, ondašnju Beogradsku ulicu.



Pruga je pratila Slavonsku



Pruge nema, a zaostala je hektometarska oznaka



Izgradnjom žitnjačke toplane izgrađen je i sustav parovoda, dijelom u kanalima, dijelom na stupovima. Ovdje je kanal a mostovi preko njega izgrađeni su sa svrhom. Ovaj u sredini, naizgled bez svrhe, služio je za prijelaz naše pruge



Dođosmo i do križanja Slavonske i ul. Marijana Čavića. Južno od glavne dvokolničke Slavonske avenije je, poput manipulativnih kolosijeka, a s istom svrhom, servisna cesta. Tu je i prvi pružni odvojak u TPK odn. njegovi ostaci u asfaltu. Poput fosila ili tragova stopa dinosaura u kamenu.



Pogled s druge strane. Ljubitelji autobusa, ako im ovo postaje dosadno, mogu se pozabaviti onim Čazmatransom u pozadini.



Ona koju ja nazivam glavna pruga nastavljala je i dalje ravno.



Sad je malo teže izmisliti razlog za prekid, al' nek' to bude prelazak u područje Prvomajske.

ZAGREBAČKE ŽELJEZNIČKE PRUGE – ISTOČNI DIO (33)


Nakon što smo prešli kolnik Čavićeve tu je i pripadni nogostup. Tehničko rješenje upućuje na možda jedno drugo značenje ovog puta u prošlosti.



Gdje je bilo srednje odvajanje – ne znam. Mogao bi ga rekonstruirati prema planu grada, ali slikanje tih lokacija ne bi ništa pridonijelo temi. E, ovdje se pruga više ne grana nego skreće u Prvomajsku.



Mjesto ulaska pruge nalikuje svemu drugom samo ne ulasku pruge.



S druge strane nema dileme ali ima obveznog smeća. Bez toga se, izgleda, baš ne može.



Asfaltnim izravnanjem tračnice su onesposobljene za vožnju po njima (a i nema se kamo voziti).



Građevine u tvorničkom četverokutu su tijekom godina izmijenjene pregradnjama i dogradnjama pa je pruga, čudom se čudeći, bubnula u zid koji joj je rekao: nekad si išla, ali sad više nećeš dalje.



Onaj kolosijek koji je išao s vanjske strane dugačke građevine, gledan s druge strane (kad ideš po prugama stalno se moraš vrtjeti, k'o prdež v riti)



Još jedan okret i prugi je kraj. Možda je još išla malo dalje, ali ne puno. Onaj zeleni pojas u pozadini je uz glavni kanalizacijski odvodni kanal, Drek River, ovdje još donedavno otvoren.



Gotovo! Napokon! Sretni ili nesretni? Olakšanje ili tuga?

Ali nije gotovo. Gotova je samo 6. razina.
(1. razina je Forum, 2. razina Željeznica u Hrvatskoj i svijetu, 3. razina Infrastruktura, 4. razina Zagrebačke pruge, 5. razina Zagrebačke pruge – istok a 6. razina ovaj ogranak, ili, kako sam je ja zvao, pruga Prvomajska).

ZAGREBAČKE ŽELJEZNIČKE PRUGE – ISTOČNI DIO (34)

A sad smo opet gotovo pa na početku. Kojem? Istočne pruge, pruge M102. Recimo da smo je upoznali do nekadašnjeg ŽCP Harambašićeva/Borongajska nakon kojeg silazi s nadvožnjaka na nasip koji se lagano spušta, a u izjednačavanju razine pomaže mu i okolni teren koji se lagano diže. Ali, dopustite mi povratak u nastavak 23. Negdje između Heinzelove ul. i Harambašićeve ul. bilo je stajalište Pešćenica (Sajmište), moguće kod Livadarskog puta. U svojoj knjizi Dnevnik diverzantskih akcija u Hrvatskoj Ivan Hariš navodi: U Zagrebu na stanici Peščenica (sajmište) 13. 12. 1944. dignut je u zrak putnički vlak. Bilo je mnogo žrtava, ali nema točnih podataka. Akciju su izvršili posavsko-prigorski diverzanti II. čete l. bataljona III. odreda Mato Kokot, Tepeš i Dunda u suradnji s omladincima Zagreba.

Na sjevernoj strani pruge M102, nakon što smo se odmakli od Borongajske ceste, je tramvajsko-autobusni terminal Borongaj (sasvim, ali baš sasvim neodgovarajuće ime!). Tramvajsko okretište izgrađeno je 1963. i u prvo vrijeme zvalo se Stadion. Te je godine bila smjena zagrebačkih gradonačelnika – umjesto karlovčana Većeslava Holjevca došao je varaždinec Pero Pirker. Preimenovanje okretišta očigledno se dogodilo za pirkerovanja. Inače cijenjen i hvaljen za zasluge za svoj grad i svoju državu, neshvatljivo mi je kako nije imao sluha za zagrebačku tradiciju. Ili se i tu umiješao kakav komitet, ili možda čak Subnor?

S lijeve strane (dakle: sjeverno od) pruge nailazimo na malo ljupko naselje zanimljive povijesti koje je uspjelo sačuvati dio svoje izvornosti - Željezničku koloniju u gradskoj četvrti Maksimir, Zagrepčanima bila i ostala znana samo kao Kolonija, gradsko naselje ladanjskog načina stanovanja, danas zaštićeno kulturno dobro (samo na papiru).

Željezničko pitanje u gradu Zagrebu aktualno je još od 1919. Grad se širio i u njega su pristizali mnogi beskućnici i radnici u potrazi za poslom. Sirotinja bez novčanih primanja i riješenog stambenog pitanja i manjim dijelom činovnici koji su tražili bolji posao. Početak priče kreće iz Istre i Rijeke, nakon što su, zbog sveopće poslijeratne i međunacionalne krize, iz državnih službi, pa time i iz željeznice, otpuštani mnogi radnici. Do početka lipnja 1919. otpušteno je 270 riječkih željezničara, redom Hrvata i Slovenaca, da bi na njihova mjesta došli u te krajeve doseljeni Talijani iz Italije. To otpuštanje pojačano je dolaskom fašista na vlast u Italiji u studenom 1922. Vlakovi željezničara s obiteljima uputili su se prema Zagrebu u kojem je nedostajalo radnika na željeznici zbog širenja i naseljavanja grada te širenja mreže i željezničkih usluga.

1920. je donesena odluka o izgradnji stanova za radnike i činovnike državne željeznice u Zagrebu, južno od HAŠK-ovog igrališta na Maksimirskoj cesti, prema kojoj bi se na projektiranih 15 blokova (I-XV) izgradili stanovi za željezničare sa školom, društvenim domom, trgovinama i dva trga. Na zapadnom od projektiranih dvaju trgova imadu se smjestiti zgrade za trgovinu, školu i dom, a u sredini trga može se smjestiti kapelica. Istočni trg imade služiti kao igralište za djecu...

1923. urbanističkim planom (Regulatornom osnovom) za predjel između Maksimirske ceste i pruge državne željeznice zacrtano je buduće naselje Željeznička kolonija u kojem je predviđena izgradnja samostalnih ili u nizu prizemnih i jednokatnih stambenih građevina s vrtovima od najmanje 5 m2 te sa svim popratnim sadržajima. Investitor gradnje vrtnog naselja Željeznička kolonija bila je Direkcija državnih željeznica Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca - Zagreb. Parcelaciju i razmještaj različitih tipova kuća izradio je Gradski građevni odsjek, Arhitektonski odjel, a samu gradnju potpisuje Građevno poduzeće Ing. Mate Crnić ovl. civ. inženier. Nadbiskup zagrebački, dr. Antun Bauer, zaslužan je i što je društvo Željezničarski dom, osnovano 1925. sa zadaćom i svrhom pomoći svojim članovima u osnivanju doma, otkupilo povoljno crkveno zemljište i prodalo radnicima pod vrlo povoljnim uvjetima za gradnju ovog naselja.

(Tu je jedan te isti autor malo nejasan i sam sebi protivan: jednom društvo Željezničarski dom prodaje parcele željezničarima, a njima se, kako ćete vidjeti, za nabavku materijala daju olakšice, a drugi put je investitor gradnje Direkcija državnih željeznica).

Godine 1923. gradi se istočni ranžirni kolodvor i stanica Zagreb - Borongaj s odvojkom prema budućem Željezničkom naselju, na trasi današnje Županove ulice. Tu je tekao i potok iz 1. maksimirskog jezera te je stoga Županova ul. tako svinuta. Uz taj odvojak gradi se i 8 sporednih kolosijeka (neznano s koje strane pruge – pretpostavljam: sjeverne) za smještaj starih teretnih vagona (na svakom kolosijeku njih 10-15, ukupno stotinjak). Upravo su u starim vlakovima spavali prvi pristigli budući stanovnici. Svakom željezničaru dodijeljena su dva vagona – jedan za spavanje, drugi za kuhanje i boravak. Iznutra su bili obloženi tapetama od novinskog papira. Ljeti je u njima bilo jako vruće a zimi pak jako hladno i prvi stanovnici živjeli su u lošim uvjetima. Između vagona dovedena je voda na tri pipe. Struje i kanalizacije nije bilo. Ulazi u vagone bili su postavljeni sučelice pa su pred njima željezničari napravili nešto poput malih balkona na kojima bi se naveče, poslije posla, družili. Na stražnjim stranama vagona nalazili su se prolazi a između njih i vagona oformljeni su mali vrtovi koje su željezničari obrađivali.

Vagoni su izvana bili obilježeni slovima R ili O. Slovo R je značilo da vagon nastanjuju željezničari s dozvolom useljenja u vagon. Slovo O značilo je da su u vagonu stanovnici bez takve dozvole. Na početku izgradnje Željezničke kolonije svi su ti vagoni odvučeni na kojih pola kilometra udaljeni istočni ranžirni kolodvor, gdje su vagonaši živjeli do 1927. a oni bez dozvole su izbačeni postavši ponovno beskućnicima. Neki su južno od pruge, na poljima koja su obrađivali tzv. Bugari (bilo je to ime za sve poljoprivrednike na širem području grada koji su se bavili zemljodjelstvom i koji su se tamo doselili iz jugoistočnog dijela Balkana), sagradili siromašne kućice s jednom sobom i kuhinjom (ondašnje i današnje ulice Brckovljanska, Prikrajska i Ravenska).

Željeznička postaja Maksimir postavljena je tijekom izgradnje Željezničke kolonije koja je bila stimulirana nizom olakšica, a najveća olakšica zaključena je 1926. kad je Zadruzi željezničarskog osoblja podijeljena pogodnost oprosta plateža gradske taracovinske uvoznine, za sav onaj građevni materijal, koji će joj biti potreban za gradnju stambenih kuća za željezničarsko osoblje, kao i za materijal potreban za kanalizaciju, vodovod, rasvjetu i cestogradnju, uz uvjet, da taj materijal bude uvezen izravno željeznicom, bez upotrebe cesta, na dotično zemljište najkasnije do 31. XII. 1926. i u rečenu svrhu upotrebljen. To je bilo moguće ostvariti onim već spomenutim kolosijekom.

Što mumljate? Dosta teksta, hoćete slike? Pa, dobro. Ali, slijedeći put.

Zbog dužeg vremenskog razmaka od prethodnog posta možda ne bi bilo zgorega ponovno ga pročitati i tako se ufurati u temu prije čitanja ovog nastavka.

Eto slika. Pozicija Kolonije u Zagrebu (1930.)



1927. je otpočela gradnja Željezničke kolonije.

1928. je dovršena izgradnja istočnog dijela Željezničke kolonije koja pripada tzv. gradovima-vrtovima u kojima su se vjenčali selo i grad. Izgrađene su 32 tipizirane kuće s ukupno 145 stanova (64, 85, 88 i 120m2 - ovisno o tipu) koje su se približile idealu kuća za vlastito stanovanje i predstavljale minijature ladanjskog načina stanovanja. Građene su za radnike (izgrađene su u nizu, poput vagona) i za rukovoditelje (veće kuće). Kuće su građene tako da imaju prednji vrt i vrt iza samih kuća, dok se u centru Kolonije nalaze dva trga s dječjim igralištima – Kažotićev i Zoričićev trg.

U zapadnom su se dijelu istodobno s Kolonijom otpočele graditi privatne obiteljske kuće s vrtom, pa je i taj dio naselja većim dijelom izgrađen do 1932. godine. U naselju je sagrađena škola a svoje mjesto našli su i brojni obrtnici te tržnica. Postojala je i posebna trgovina u kojoj su željezničari mogli kupovati robu po povlaštenim cijenama.



Crvenom crtom označen je ondašnji kolosijek koji je zadirao u Koloniju. Eto ga i u naravi.



I s druge strane, prema jugu i magistralnoj pruzi. A razlog za ovu gužvu je posveta samostana dominikanaca 08. 05. 1927.



1929. je glavna pruga bila jednokolosiječna (a što ste drugo očekivali?). Pogled na Koloniju prema sjeverozapadu.



Nađite negdje plan grada i na njemu križanje Rabusove i Brkljačićeve ul. Ma dobro, našao sam ga ja za vas, da pojednostavnimo. Kuća je zaokružena, dodatno sam uctrao i kolosijek u naselje a u donjem desnom uglu su gorespomenute ulice koje su naselili Bugari.



Naselje je 1944. pretrpjelo velike štete od savezničkog bombardiranja. U zračnom napadu na obližnji aerodrom Borongaj i ranžirni kolodvor 22. 02. 1944. na naselje su pale 53 bombe od kojih 2 nisu eksplodirale. Oštećeno je ili srušeno 40 kuća. Dakle, preteče letećih NATO-vaca bili su pri obavljanju svojih zadataka prilično šlampavi, ni blizu takvi kakvim ih se prikazuje u filmovima kad Baja 1, čuvena holivudska zvijezda za kojom žene uzdišu a muškarci su mu pomalo zavidni, radi bravure avionom izbjegavajući protuzračnu obranu iz onih Pfaff-Stanleyevih Flakturmova i sličnih mjesta, a Baja 2, ne manje čuvena holivudska zvijezda za kojom... itd, pritom puca i baca bombe pogađajući ciljeve decimetarskom preciznošću. Rasture par kvadratnih kilometara a njima ni ogrebotine na laku aviona, kamoli što veće.

30. 05. 1944. Akcija Zagreb, drugi put! Klap! Kolonija je prošla malo bolje, kolodvor Borongaj i istoimeni aerodrom su dobili svoje, željezom su zasijana i obližnja polja a i zapad Dubrave je svrstan u ratnu zonu. Nadam se da razaznajete dijelove grada: Rebro, Maksimir, Fakultetsko dobro, Dubravu, Koloniju, Volovčicu, Vukomerec...



A prugu je poslije toga trebalo i popraviti. Straga su borongajski hangari.



I danas je Željeznička kolonija (u međuvremenu ime joj je skraćeno samo na Kolonija) zadržala svoj šarm i ugođaj tihog i mirnog zelenog kvarta ali je izgubila većinu svojih sadržaja, svoju tržnicu, obrtnike, svoju željezničku stanicu koja se našla na trasi produžene Branimirove, svoj drvored uz prugu, a polako joj se zatire i ime. Zbog okretišta tramvaja Borongaj je za večinu današnjih stanovnika Zagreba postao sinonim za Željezničku koloniju, najstarije gradsko naselje u ovom dijelu grada, a koja s Borongajem nema blage veze.

Povjesničar Ivan Krstitelj Tkalčić je na temelju pisanog dokumenta (listine) iz 1201. potanko rastumačio međe starog Zagreba. Spominje i lokaciju sela Borongaj. Hrvatski i ugarski kralj Andrija II. (1176 - 1235.) darovao je dekanu zagrebačkoga kaptola Baranu zemlju (polja, livade i šume), među inim i onu istočno od malog potoka Blizni (iskvareno iz Bliznec), i to na sjeveru do podsljemenskog zaseljka (danas Bačun), a na jugu do onoga mjesta gdje potok Trnava utiče u Savu t. j. iza sadašnjega sela Borongaja (iskvareno iz Baranj-gaj) prozvana tako po Baranu, dekanu zagrebačkoga kaptola, koji ga je uživao.

Znamo (znamo?) i da je posljednji vuk u Zagrebu ubijen 1898. u šumi na Borongaju, a vukovi su vjerojatno i u prošlosti obitavali na ovom području, pa otuda i toponim Vukomerec.

Koloniju je s centrom, između ostalih vlakova, povezivao i prigradski dizelmotorni vlak (jedan samohodni vagon ili s prikolicom), zvan Zec. Riječ je o vlaku oznake JŽ 813 (tu je oznaku kasnije ponio slovenski elektromotorni vlak Fiat), proizvođača Ganz-MÁVAG. Vagon je bio dug 13,86 m, mase 18 t a pokretao ga je dizel motor snage 88 kW. Brzina mu je bila za ono doba respektabilnih 60 km/h, pa je stoga i nazvan Zec (jedno od objašnjenja). Vozio je od 1937. do 1967. između Zagreb Glavnog kolodvora do Zagreb-Maksimir (odn. Kolonije) (po nekima do Trnave, iako je Trnava na istočnom rubu istočnog ranžirnog kolodvora tj. kolodvora Zagreb-Borongaj i mislim da tamo nije bilo nikakve stanične zgrade kao na Koloniji).

Na drugom forumu razglabano je o tom vlaku. Iznesen je stav da je Zec bio u pogonu od 1928. ali se s tom tvrdnjom ne slažem. Prva inačica ovog dizelmotornog vagona zaista je napravljena 1928. ali snage samo 66 kW. Sredinom tridesetih proizvedena je nova inačica, veće snage i to je naš Zec.

Zanimljiva su i druga objašnjenja imena Zec koje nam prenosi slovenski povjesničar i publicist Fran Ilešič:
Kad se prvi put radilo o onoj željezničkoj vezi sa Zagrebom, upotrebila se jedna stara malena mašina na kojoj su stajala slova: Z E C (valjda ime firme ili kakav željeznički znak). Оd tih slova nazvala se mašina Zec, a i čitava garnitura vagona (ili vlak) je dobila to ime. Kasnije se mašina Zec razbila; danas vozi onaj vlakić već druga mašina, ali ime Zec je lokalnom vlaku ostalo, te se eto danas željezničari, piloti itd. iz Željezničke kolonije Zecom u Zagreb voze.
Po ovom, možda je onaj razbijeni vagon zaista bila prva inačica, ona sa 66 kW.

Ilešič navodi dalje:
Ne vjerujući svim pojedinostima tog pričanja obavjestio sam se — pomoću posrednika — kod jednoga načelnika zagrebačke Željezničke direkcije. Gosp. K. je rekao: U svrhu lakšeg sporazumijevanja imaju vlakovi pri spremanju svoja imena; na zagrebačkoj stanici već su sva slova abecede imala svoje vlakove, samo slovo Z, dakle Ze bilo je još bez vlaka. Kad se je radilo o izmjeni onog zagrebačkog lokalnog vlaka, dobio je on ime Ze-vlak. Gosp. K., koji je gradio negde tamo svoju vilu, rekao je jednom zgodom: Pa zašto ne Zec-vlak, kad je to samo jedan skok (zečji). I tako je iz Ze-vlaka nastao polako Zec-vlak ili kraće: Zec.
Ilešič zaključuje: Sad se pita: gdje je istina? Zbiva se to pred našim očima i ne možemo sa sigurnošću reći odakle je ime Zec-vlaka. Ne trebamo se onda čuditi kako je nesigurno tumačiti postanak mnogih izraza koji idu natrag u daleku prošlost.

Svakodnevno je vozio željezničarske radnike koji su ujutro u uniformama odlazili na posao i vraćali se kasno poslijepodne, te kumice s košarama svježeg povrća, voća i velikim kantama s mlijekom.

Jedan od stanovnika Kolonije, Mladen Kušec, pjesnik, pripovjedač, publicist i novinar, u svom djelu Krijesnice predgrađa kaže:
Kad bi navečer na malu stanicu Maksimir došao motorni vlak kojeg su svi, jer je dolazio brzo i gegao se, zvali Zec, iz njega bi izašli željkači* u više crnim nego plavim odijelima, svi s kapama na kojima se, po sudu nas djece, odavno ništa nije sjajilo, ali s čudesnim torbama na kojima su bili zakvačeni uvijek upaljeni lampaši. Izgledali su neobično, kao patuljci koji se vraćaju s teškog posla, ili kao velike krijesnice kojima je netko negdje otkinuo krila, pa sad nesretne i umorne putuju svijetom vlakovima i pješice tražeći sreću.
...
Od vlakova najbliži nam je bio Zec, mali motorni vlakić koji je odvozio i dovozio naše roditelje na posao i s posla. Na tom malom vlakiću vozili su se i školarci koji su išli u školu u grad, u drugu, četvrtu i petu gimnaziju, Križanićevu i Kušlanovu.

(*željkači = željezničari, u žargonu djece s Kolonije)

A sad, naposlijetku, i sam Zec. I ono što je od njega ostalo.



Jedina poznata (dostupna) slika. Hvala autoru za pronalazak olupine. A mogli bismo reći: gdje je onda bila pamet. Gledaš nešto svaki dan i ne slikaš to. Doduše, nije se onda baš prečesto ni slikalo takve stvari. Misliš: trajat će dovijeka. A onda to isčezne i dio povijesti nestane.

Malo više sam razvezao o Koloniji i Zecu, ali nostalgija je to, što ćete. U svojoj najranijoj mladosti stanovao sam u Bužanovoj ul. (na mjestu zgrade u koju je puno kasnije uselio drug Dojdek bile su tvornice) i ponekad su me vodili u šetnju do Kolonije. Sjećam se tamošnje zgrade željezničke stanice i žalim što dosad nigdje nisam našao njezinu sliku. Isto tako predvečer smo često šetali do ŽCPR Heinzelova, mene su posjeli na spuštenu rampu i čekali Zeca koji je onuda prolazio prema gradu negdje oko 18 sati. Stvarno je projurio. Rukovatelj rampom već nas je dobro poznavao i jednom je, za šalu, počeo dizati rampu dok sam ja na njoj još sjedio. Prisjelo mi je i mislim da se poslije toga više nisam dao gore.

Tako mlad, a toliko toga se sjeća! Hvala Ti za uspomene