m/t Liburnija

buShip fun je napisao/la:... meni je interesantnije ono što dolazi iz Velih vrata

buShip fun je napisao/la:Jadrolinija sutra ili najkasnije prekosutra ide na posljednje putovanje prema Aliagi.

"Bio je taj ispraćaj iz Malog Lošinja. Bilo je jako emotivno. Ljudi su se išli pozdravljati. Najupečatljivije je bilo kad sam potrubio da ih pozdravim 3 puta, a svi su odgovarati počeli jedan po jedan i onda svi skupa zajedno. Svakome tko je normalan to mu pobudi nekakve emocije“, rekao je zapovjednik M/T Liburnija Sandro Rundić.

"Svakako smatram da bi bilo dobro da je on krenuo iz Rijeke na svoje zadnje putovanje i sigurno nekoliko dana da je bio ovdje da bi to bilo i u turističke svrhe jako dobro, da bi mnogi Riječani, pogotovo stariji Riječani koji pamte taj brod došli i dostojno se oprostili od tog broda", komentirao je građanin Robert Maršanin.

Plavom magistralom plovila je pola stoljeća. Spajala je sjever i jug. Posebno je vole u Dubrovniku jer je u ratu predvodila Konvoj Libertas dva. Tuda je prošle noći prošla zadnji put.

"Prošli smo na milju i pol kraj Dubrovnika. Bila je još noć. Čisto sumnjam da nas je itko vidio“, dodao je zapovjednik."

RAZGOVOR S KAPETANOM: Liburnija otišla u rezalište

Liburnija, jedan od posljednjih simbola romantičnih starih plovidbi duž obale, u petak je posljednji put prošla pokraj Dubrovnika. Ljubav između ovog broda i stanovnika grada traje već desetljećima, a posebno značenje za Dubrovnik ova kraljica ‘Plave magistrale’, nedavno ukinute dužobalne linije, imala je u ratu, kada je ovaj stari trajekt predvodio konvoj Libertas II, nakon I. konvoja kojeg je predvodio brod Slavija.

Čak je početni šok o ukidanju Plave magistrale bio ‘lako prijeđen’, no kad se saznala sudbina Liburnije, mnogi nisu uspjeli suspregnuti svoju tugu. Liburnija je u petak u ranim jutarnjim satima prošla pokraj grada posljednji put na putu za rezalište. Isplovila je tako sa svog posljednjeg, ‘mrtvog’ veza u Malom Lošinju u tursko rezalište Aliaga, gdje je prodana za 450 tisuća dolara turskoj brodarskoj kompaniji. I tako se najpoznatiji brod Jadrolinijine bijele flote nakon pola stoljeća upućuje na svoj posljednji odlazak, a za kormilom će biti kapetan Sandro Rundić. On je preuzeo kormilo od kapetana Zdenka Radića, posljednjeg koji je vozio Liburniju na njezinim ‘standardnim rutama’. Kapetan Radić, inače Riječanin, u razgovoru za DuList kazao je kako jednostavno ‘nije imao srca za odvesti je u rezalište’ i zato se protekli ponedjeljak iskrcao s nje. A za DuList podijelio je i zanimljive crtice iz života Liburnije u proteklih deset godina, koliko je bio za njenim kormilom. A bilo je dosta toga za ispričati…
– Tamo negdje 1995. godine konačno sam prešao na dužobalnu prugu i tu sam odradio, s prekidima od godišnjih odmora, nekih desetak godina. Tada iz Rijeke, Raba, Zadra, Šibenika, Splita za Stari Grad, Korčula, Mljet, Dubrovnik… Sva ta divna mjesta naše obale. Pa onda ‘preko’, za Bari. Zanimljive su bile te vožnje, dok nije bilo ovih svakakvih shopping centara, ljudi su masovno odlazili, najviše iz vaše županije, s Liburnijom preko u kupovinu. A brod bi dva puta tjedno bio krcat. Kako je to bila lijepa slika! Oduševljavalo me, fasciniralo… Danas sve to jenjava, nema više potreba za kupovinom negdje van grada – kaže kapetan Radić. Kakav je bio život dužobalnog pomorca, pitamo kapetana?
– Divan, prekrasan! Baš je lijepo bilo ploviti na ovakav način. Znate, to je poseban izazov, svakih par sati pristajete u neku od luka. Ukrcaj, iskrcaj putnika i vozila, nekad se vozila i refuzo roba u brodskoj garaži – kaže kapetan, koji je s redovitim putnicima bio gotovo ‘na ti’, jer kaže, mnoštvo se ljudi upozna na brodu.
– Bila je popularna jedna ‘baba Ana’, koja je redovito odlazila prodavati svoje proizvode iz Splita u Korčulu. Znali smo ju i vozila se ‘mukte’. To je bila naša baka i svi smo je ‘puštali’, ona je jednostavno bila dio broda, dio posade – smije se kapetan.
– Za mladog čovjeka to se da izdržati, a sad kad sam ušao u neku godinu, ne znam kako bih tome odolijevao. Jer morate i spavati na brodu, pa imate kanale, Pašmanski kanal znači biti na mostu u ponoć i tako… Sve smo to odrađivali bez ikakvih problema, bez ikakvih ‘tlakova’, što se kaže. Možda su stoga i stavljali mlađe ljude na taj dio posla, a danas ne znam kako bi to izgledalo. Možda bih morao tako raditi, ali malo nervoznije – smije se kapetan, te se prisjeća i još jedne velike anegdote na koju je kaže, ponosan.
– Prije nekoliko godina, 2011. spasili smo mladića od 16 godina, koji se ukrcao u Dubrovniku s majkom. Inače su bili iz Australije, ali naši ljudi, tj. iz BiH. U Korčuli mu je pozlilo, doživio je kolaps, a vratio sam se natrag, već uzbunio Split i helikopter, pa smo procijenili da mi je bolje da se vratimo brodom u Korčulu, što smo i napravili, te je momak sretno odvezen. Moram reći da me i tu jedna stvar oduševila – nitko od putnika nije protestirao, grintao, žalio se da ćemo zakasniti. Vidjeli su o čemu se radi i nisu ništa komentirali, samo su se kasnije raspitivali kako je mladić, koji je srećom, bio dobro! To su bila ljepša vremena – kaže kapetan i dodaje:
– Sve što je Liburnija doživjela ne može se prenijeti ukratko. Nema koga Liburnija nije ukrcala! Od reprezentacija, slavlja na brodu, mnoštva stranaca, tko bi sve pobrojao… – kaže. A more?
– More uvijek ostavi traga na čovjeku, ostavlja brazde, kao što valovi ostavljaju brazde po moru… Bore, morske bore, sol, jod i sunce – kaže kapetan, kojeg još pet godina dijeli od ‘penzije’.
– Još sam u funkciji, stalni sam zaposlenik Jadrolinije, a sad sam na slobodnim danima. Čekam ukrcaj na brod Zadar na liniji Zadar – Ancona – kaže kapetan za kraj, uz veliki pozdrav gradu u kojem je toliko puta pristao s voljenom mu Liburnijom.
Život broda
M/T Liburnija ima kapacitet 671 osoba i 93 vozila, 73 kabine sa 182 kreveta. Sadrži još i restoran sa 192 mjesta, avio bar sa 50 mjesta, bar sa 44 mjesta i salon sa 91 mjestom. Izgrađen je 1965. u Nizozemskoj za Jadroliniju, za koju plovi do posljednjeg trenutka. U svojoj povijesti Liburnija samo je jedanput napustila Jadran, 1971. godine, kada je u Srednjoj i Južnoj Americi služila kao ploveća izložba jugoslavenskog gospodarstva.

Portal Telegram je napisao/la:Razgovarali smo s kapetanom Liburnije koji je ostao bez broda i ganuo Hrvatsku

Prošli četvrtak, Jadrolinijin trajekt Liburnija, nakon 5 desetljeća zadnji je put zaplovio svojom tradicionalnom rutom. Od Rijeke do Dubrovnika. Ovaj put nije krenuo natrag, opet na sjever Jadrana. Otišao je tiho, na jug. Prema Turskoj i nekom od rezališta.
Tamo radnici s užarenim aparatima za rezanje čelika svaki brod pretvore u neprepoznatljivu gomilu željeza. Brodu tako uzmu dušu. Rastanak teško je podnio kapetan Zdenko Radić. Godinama je navigavao na Liburniji i odbio je zahtjev Uprave Jadrolinije da krene put Turske. Nije imao srca brod otpratiti do zadnjeg porta.

Telegram: Zašto niste Liburniju odveli na posljednje putovanje?

Zdenko Radić: Nisam smogao snage za to. Jednostavno sam toliko emotivno vezan za taj brod da nisam to mogao izdržati.

Je li Liburnija zaista odslužila svoje ili je još mogla trajati?

A već zadnje tri godine nagađa se što će biti s njom, a što ne. Još otkad se raspravlja o ukinuću ove linije Rijeka- Dubrovnik, traje ta trakavica s Liburnijinom sudbinom.

Vidim da ste protiv ukidanja te linije?

Definitivno, da. Nažalost, Europska unija je tu presudila jer se ne smiju više imati linije koje povezuju kopno s kopnom. Bilo je i pokušaja dogovora između gradova Rijeke i Dubrovnika da nastave financirati tu liniju, a da uskoči i država s nekim dijelom, ali Andro Vlahušić je prošle godine tu zeznuo stvar i odustao. Znate, 540 tisuće kuna je koštala jedna plovidba Liburnijom od Rijeke do Dubrovnika.
U redu, ali ljudi se sve manje voze na brodovima, sada postoje brži i praktičniji načini, kao što su katamarani, hidrogliseri, a i Dalmatina je izgrađena.
Istina, promet je zadnjih godina dosta pao. Ovi šleperi iz Austrije, Njemačke, što su nam najviše značili, svi oni sada idu Dalmatinom do Splita. Brodovima se voze samo istinski zaljubljenici u more, koji zaista uživaju prošetati se po palubi, večerati u brodskom restoranu, spavati u kabinama… Brodovima se danas putuje iz gušta, ne iz potrebe. Ali to nije dovoljno Upravi.

Postoji li još nešto čime Vas more može izbaciti iz takta?

Mislim da ne. Sve sam doživio od mora, pa i ono što sam mislio da nikada neću. A to je ono nasukanje s brodom Marko Polo na otočić Sit iz 2009. Teško je to razdoblje bilo, radilo se o kolateralnoj šteti, bio sam po sudovima… Sve je to sada iza mene, uspio sam opstati!  I ojačalo me, kada preživite ono čemu se ni u snu niste nadali, onda nema više iznenađenja.

Kapetane, vjerujete  li, kao mnogi vaši kolege, da brod ima dušu?

Definitivno ima! Ja sam dugo godina kapetan i znam da je ima. To će Vam reći i mnogi moji kolege, ne samo ja.

Je li Liburnija bila posebna?

Ona pogotovo. Ta je kuverta (paluba op.a.) od tika na Liburniji bila jedinstvena. Nećete više nigdje naći ni putnički brod, a ni jahtu s takvom palubom. Liburnija je meni bila jedna jedina. Eto, sada više nema ni nje.

Hvala na razgovoru. Za kraj, koji doživljaj na Liburniji posebno pamtite?

Evo, zadnji Liburnijin službeni vijađ (plovidba op.a.) u listopadu prošle godine. Vezani smo u Korčuli. Prije nego smo krenuli do broda se prošetalo dvoje starijih Korčulana.  Gledam ih, a oni se stisnu uz brod i poljube ga i kažu uglas: “Brode, puno si nam dao!”  Toliko emocija u toj jednoj rečenici. To mogu reći samo zaljubljenici u more.