Njam, njam ...part II

POČITNICE NA KMETIH

Nemoj čujem neki prigovor glede korištenja stranog jezika u naslovu! To je, inače, naziv jedne starije pjesme čuvenog slovenskog ansambla Avsenik i savršeno odgovara za ovu priliku. U slobodnom prijevodu: odmor na selu. Riječ kmet danas u slovenskom jeziku znači seljak i nema previše veze s kmetovima Matije Gupca i društvom.

Svojedobno, penjući se na Pecu, dio istočnih Karavanki, prošao sam kroz selo Podpecu u kojem je seosko gospodarstvo Mihev. Planinari na svojim pohodima skupljaju (otiskuju u prigodne knjižice) žigove posjećenih lokacija (no, to je već druga priča), a na gospodarstvu, osim traženog, vlasnik je imao i svoj žig: Rudi Mihev kmet. Toliko o kmetovima, bivšim i sadašnjim.

A i jesam pravovremeno s temom s godišnjeg! Pih!

Zastranio ja! Danas je popularno odmarati se (e, jakog li odmora, kad povazdan samo zujiš okolo, a u bazi prespavaš) na seoskim gospodarstvima. Tako sam i ja, u akciji obnavljanja uspomena iz dosadašnjeg života i skupljanju fotografija koje onda nitko nije napravio, posjetio Gornju Savinjsku dolinu, selo Luče, u kojem sam ljetovao 1968. (dobro ste pročitali, MCMLXVIII !). Gostoprimstvo (naravno, u zamjenu za novac) mi je pružilo seosko gospodarstvo (turistična kmetija) Stoglej, jedno od rijetkih koje nudi i prehranu, a ne ostavlja te da tumaraš okolo tražeći neku suvislu gostionicu. Detalje o tome možda u putositnicama ili ako osmislim neku novu temu, a ovdje ću se, kako i naziv teme nalaže, zadržati na jelu. Kao pobornik samoposlužnog načina posluživanja hrane (švedski stol) koji obilazim i trpam hranu na tanjure prosječno kojih 6 puta tijekom obroka, bio sam malo skeptičan kakvu ću hranu ovdje dobiti, jer za broj gostiju koji koriste tu uslugu prsti dvije ruke gotovo da su ti suvišni. Oh, kako sam bio u krivu! Ne glede broja konzumenata, za njih je i jedna ruka bila dovoljna, nego glede predmeta blagovanja. Uglavnom – tamošnja prehrana (za više nego razuman  novac!) zaslužila je uvrštenje u ovu temu.

Idemo redom. Doručak je bio na razini onog već dosta ranije opisanog baranjskog. Posebnost je mlijeko vlastitih krava, netom pomuženo. Iako mi je nekad na nekim gospodarstvima bilo preintenzivno, ovo je bilo savršeno. Nije na slici, ali u ponudi je i domaći jogurt. Čisti ili u kombinaciji s pekmezom.



Domaćini kažu – sve namirnice su s njihovog gospodarstva. Pored kuće su staklenik i mali vrt koji daju zadovoljavajuću količinu povrća. Sir je od domaćeg mlijeka. Pretpostavljam da i suhomesnate proizvode rade sami. Ovi dugački suhomesnati naresci u sredini su čuveni gornjesavinjski želudac, poznat kao takav još 1620, nekad služen samo u posebnim prilikama i blagdanima a između 2 rata isporučivan i na britanski dvor. U zdjelicama otraga su med i pekmez.

Ručak preskačem, ili gricnem nešto iz ruksaka, ili naletim na neki lokalni specijalitet usput. Večera je glavni obrok. Ovdje je bila u 18 sati što je zapravo dobro jer ne čekaš predugo (gladan).

Počinje se s juhom. Aperitivom, zapravo. Domaćini nude žesticu od jabuka i krušaka oplemenjenu travom. Mjera kakva treba – 0,5, a cijena 2 €.

Ali, o juhi (juhama) sam htio pisati. Prvi dan bila je juha od brokule. Onaj jušnik nahranio bi i dvije osobe, ali to je kmetijska mjera za jednu osobu. Kao da su prepoznali u meni izjelicu koja, doduše, pamti i bolje izjeličke dane (godine čine svoje, želudac se stišće). No, uspješno sam se izborio, jer okus je takav da kad kreneš, ne možeš stati. Jedina ti je kočnica saznanje da slijede i glavno jelo i desert za koje treba ostaviti mjesto. Znači: 2,5-3 tanjura su uvrh glave. A i doma imam tanjurčinu u koju stane 6 dl juhe, i redovno je napunim.



Narednih dana redale su se juha od mrkve…



…govedska juha s domaćim rezancima…



…pa juha od tikvica – za mene apsolutna novost – čovjek što uči dok je živ, što nailazi na nova jela.



Da ne razvodnim temu juhama, prelazimo na konkretno. Prvo slika, onda tekst.



S desna na lijevo vidimo pečeno meso i krumpir, kuhanu mrkvu i brokulu te štrukle sa sirom, prezlima i brusnicama. Salata je vrlo mješana. To je, po mjeri domaćina, porcija za jednu osobu.



Dvije vrste mesa: pečena rebra i punjena rolada. Restani krumpir i pržene tikvice. Malo manje mješana salata.



Gulaš, ali teško opisiv. Bilo je tu i nekih kao rezanaca od paprike i tko zna čega još. Žganci. Šteta što nisu bili heljdini, ali gle mene – sad bih još i prigovarao? Ne, samo bih sugerirao.



Skoro pa klasični nedjeljni obrok – pečeno pile. Klasični bi bio da je pile pohano, ali ionako više volim pečeno jer se pohano često svodi na pohanje i kosti. Prilozi: riža, kuhani karfiol i mrkva, punjene tikvice s bešamel umakom. Paradajz i zelena salata.



Grilani odresci, pečeni krumpir i tikvice. Ovaj krumpir odn. njegov okus moram posebno pohvaliti. Kao Harijeve ćevape u Travniku. Nema puno veze s okusom krumpira koji inače jedem. Neuslikanu salatu već znate.

Do deserata sam već toliko bio ubijen u pojam da sam ih propustio slikati, a radilo se o štrudlu, palačinkama sa sirom, pudingu… Deserti su uglavnom došli na red oko 21 h u sobi, kad se sva ranije unešena hrana lijepo slojevito posložila u želucu.

Ipak, izdvojio sam jedan desert: mramorni kolač s orasima u kombinaciji s flancatima. Flancate, u većim dimenzijama, u Zagrebu zovemo poderane gaće, koji put mišeki, a u krajevima preko Velebita i Dinare im kažu kroštule.



Toliko o kmečkoj hrani. Ostala kuharičina umijeća iskušat ću pri slijedećoj posjeti.

A kad sam već završio sa slatkišima, ne mogu ne spomenuti jedan slatkiš, poznat u cijeloj deželi i okolnim zemljama: trojanski* krof (krafn, pokladnica). Impozantnih dimenzija! Uz malu furmansku gostionicu na putu Ljubljana – Celje niknuo je ogroman pekarski pogon koji uz krafe s različitim punjenjima (kojih se ne mogu napeći) nudi i široku lepezu drugih kolača. Svi stolovi u novoj sali u pogonu su prepuni a na kisoku za vanjsku prodaju narod stoji u redu.



*nije riječ o inačici trojanskog konja iako naziv podsjeća na Homerovu Ilijadu iako domaći o Heleni iz Troje govore kao o Lenčki z Trojan. Mjesto se, naime, zove Trojane (naglasak je na a).

A sad nešto sasvim drugo (rekoše u Cirkusu Montyja Pythona). Zbog jedne slike ne ispati se ispucati cio post. Riječ je o nečem nezaobilaznom na slovenskim planinama. Planina na slovenskom znači gorski pašnjak s pastirskim nastambama u kojima pripravljaju i mliječne specijalitete. Jedan od njih je i kiselo mlijeko. Neke od tih planina su komercijalizirane u priličnoj mjeri pa se pitaš je li u cijeni jedne porcije uključen i dio krave (pitanje starog škrca, pardon, šparne osobe).

Hmm moram paziti u koje doba čitam ovakove osvrte da se ne zadavim slinom
Ovo prikazano u jednom postu bi meni bilo dovoljno za čitav tjedan, u mlađim danima sam i ja znao
pojesti toliko ali zadnjih 10-ak godina sam to sveo na minimum.

Prekrasne fotografije i grdne količine.
Na mesinu baš više i ne padam tek tako, ali juhice su maestralne...

PS: Ili sam se ja promijenio ili mi Trojanski krofi više nisu onako dobri kao nekoć. A kremšnite su im, da prostiš, katastrofa

borna je napisao/la:Ovo prikazano u jednom postu bi meni bilo dovoljno za čitav tjedan

Pa i ja sam to jeo cijeli tjedan.  

Pfaff je napisao/la:Na mesinu baš više i ne padam tek tako

Na mesinu ne pada, ribu ne jede... od čega li je toliki poras'o?    

Pfaff je napisao/la:Ili sam se ja promijenio ili mi Trojanski krofi više nisu onako dobri kao nekoć.

Vjerojatno nisi. I ja sam pošao za od drugih opisanom tradicijom. Krofi su veliki, dobri, upackao sam se pekmezom od borovica koji je iz njih iscurio, ali nisu me baš izuli iz cipela (možda i zato što sam se upackao) pa dopuštam da su nekoć, dok se sve nije u tolikoj mjeri industrijaliziralo, bili bolji. Jer ne može industrijska peć ispeći tako dobro kao bakin šparhert. Uz to, bake su to radile s ljubavlju a sad se radi radi zarade.

Pfaff je napisao/la:... A kremšnite su im, da prostiš, katastrofa

Odkad so zaprli Podlehnik, mogli bi povedat da so vse katastrofa.
Al otktil sam jako dobre u Plodinama.

A samoborske u samoborskim slastičarnama? Tamo zaista osjetiš bitno drukčiju kremu, kao da je rade sa snjegom (ne Pfaffovim nego s tučenim bjelanjcima)

gaspa je napisao/la:A samoborske u samoborskim slastičarnama? Tamo zaista osjetiš bitno drukčiju kremu, kao da je rade sa snjegom (ne Pfaffovim nego s tučenim bjelanjcima)

Fuuuj!!!
To je zašećereni omlet!

Otkad se više ne držimo onoga Kaj su jeli naši stari (krumpir i zelje, zelje i krumpir) postaje problematično što smisliti za svaki dan u godini. To je često veći problem nego sama priprema. Recimo: juhe. Juha goveđa, ev. juha riblja (ali ni riblje glave više nisu tako jeftine kao nekad). Juha pileća - ništa, jer današnja pilad, industrijski pakirana, ne sadrže iznutrice. Juha od 14 povrća i nije neka juha - ima u Eurospinu pakiranje od 1,5 kg smrznutog povrća 14 vrsta, za dva i po eura, pa to samo skuham, malo začinim i jedem 4 dana. Nekad se kuhala paradajz juha, juha od grisa, krumpirova juha... danas idemo linijom manjeg otpora pa kupimo paket. Najbolji su Sparovi jer u vrećici ima uvjerljivo najviše materijala (i do 90 g). Maggi je tuga i jad, izbjegavajuća robna marka, jer punjenja ne prelaze 40 g, što je mjera za par deci juhe. E, ali sad kad je Pfaff pažnju usmjerio na juhe, dao mi je malo misliti, pa sam večeras priredio trogirsku juhicu. Recept je Kauflandov. Postupak se sastoji od 58 riječi koje tvore takav nesmisao da je to čudo jedno. Npr. kuhaj 1 sat pa kad prokuha ugasi. Onda sam ja to po svojem. Ovako:
Glavicu karfiola kuhao u slanoj vodi kojih pola sata (možda čak nisam ni trebao). U drugoj posudi ajnpren na maslinovom ulju i u njega 5 režnjeva češnjaka. Doliti vode u kojoj se kuhao karfiol, usitnjeni karfiol i 10 dag suhog dimljenog špeka (hamburgera) izrezanog na sitne kocke. To kuhao daljnjih pola sata, začinio đumbirom, dodao 1 dl bijelog vina i kosani list peršina. Kuhao još 15 minuta. I ispalo ovo:



A tek kako miriše po onom dimljenom špeku...