Moja lutanja prugama

(Nastavak sa prethodne stranice)

Otvorena pruga u smjeru Velikog Trgovišća:



Luka je naselje na rubu Zagrebačke županije i sjedište općine s naseljima Krajska Ves, Luka, Pluska, Vadina i Žeinci. Ukupno je na području općine prema popisu iz 2011. živio 1.351 stanovnik, od kojih u samom mjestu Luka 416.
Za razliku od drugih minijaturnih općinica koje su nastale od nekadašnje općine Zaprešić Luka ima dulju tradiciju - prva općina je utemeljena 2. travnja 1926. i taj datum se danas obilježava kao dan općine. Današnja općina Luka utemeljena je 1995. godine.

Iz naselja samo župna crkva svetog Roka sagrađena 1864. u neogotičkom stilu, regionalni spomenik kulture:



Za kraj dvije slike u zoni sumraka:





Pozdrav od vašeg izvjestitelja:

Znači, pruga je u funkciji jedino još nije elektrifikovana?

Pfaff je napisao/la:Znači, pruga je u funkciji jedino još nije elektrifikovana?

Točno.
Striktno promatrano ovo što slijedi možda ne bi spadalo u putopise, no kako sam se na događaj dovezao vlakom (2 x 25 km) valjda će mi se progledati kroz prste.

15 godina foruma zeljeznice.net

Forum zeljeznice.net, naistaknutiji s željezničkom tematikom u ovom dijelu Europe i jedini koji uspješno odolijeva konkurenciji društvenih mreža, otvorio je početkom 2005. godine Anton Papić iz Vinkovaca. Anton je i dalje vlasnik foruma koji ne samo da opstaje nego i neprekidno dobiva nove članove.
Za forum zeljeznice.net saznao sam igrom slučaja 2006. godine, tražeći neke podatke vezane uz željeznicu. Nekoliko mjeseci sam se šuljao kao promatrač da bi se početkom kolovoza iste godine registrirao kao član.
Antona sam osobno upoznao iduće godine u kafiću kolodvora u Vinkovcima, kada smo se kolega Nenad Medić i ja vraćali iz svoje prve patrole vojvođanskim prugama. Otada smo se povremeno sretali na railfanovskim susretima i putovanjima, a ponekad i slučajno na peronu Glavnog kolodvora u Zagrebu. Pri prvom susretu Anton nas je pitao kako smo saznali za forum, vjerojatno iznenađen brojem ljudi koje je u tako kratkom roku okupio oko sebe. Ostalo je povijest. Ona koja traje i trajati će sve dok je zaljubljenika u željeznicu i sve što se kreće po tračnicama ili ispod žice.
U povodu petnaeste obljetnice foruma Anton je jučer počastio 35 forumaša vožnjom muzejskim tramvajem broj 101 i ručkom u restoranu u zagrebačkom Središću - sve o svom trošku.

Skupna fotografija nakon okupljanja na Tomislavovom trgu:



Vjerujem da od svih forumaša imam najviše vožnji u Stojedinici i njegovoj braći. Sjećam se tog tramvaja još iz vremena kada su vozili prvi prototipovi, a zatim sam se svakodnevno vozio tramvajem u gimnaziju, na faks, na posao... Druge prilike, a bilo ih je sijaset, da ne spominjem. Sjećam se vožnji u tramvajima koji su još mirisali na tvorničke boje. Prednost nas fosila je da možemo misli odvrtjeti daleko u prošlost, iako bih se rado zamijenio s nekim od mladića s kojima sam se jučer družio. Nažalost, još nisu izumili vremenski stroj.

Da se zna tko koju elitu vozi:





Kratko zadržavanje na Kvaternikovom trgu:



Kod Autobusnog kolodvora imali smo mali zastoj - pantograf se nakon prolaska ispod podvožnjaka zaglavio u donjem položaju:

Srećom, u blizini se slučajno našla ZET-ova ekipa za otklanjanje kvarova:



Drugo stajanje bilo je na okretištu tramvaja u Zapruđu:





Ekipa se opet dohvatila fotoaparata:

Alfa i omega, glava i peta foruma Anton:



Trasa kretanja tramvaja, prikaz izradio forumski kolega Filip:



I za kraj dvije slike iz druženja u restoranu:

Da li možda znaš koliko košta najam trajvana?

Pfaff je napisao/la:Da li možda znaš koliko košta najam trajvana?

Mislim 1.500 do 2.000 kuna. Trebalo bi pitati Antona, on je iskipao svu lovu.

Tnx. Mislim da neću!

Coronafree putovanje u Bjelovar, 2. lipnja 2020.

Napast zvana Covid 19 na kratko se pritajila pa je počela nova sezona hodnje prugama. Već neko vrijeme ciljam relaciju Sutla - Bjelovar kako bih se provozao novom prugom od Gradeca do Svetog Ivana Žabna. Ovaj epohalni građevinski pothvat, koji je trajao više godina nego ima kilometara, svakako je valjalo isprobati. Za putovanje sam koristio vlakove 8017 + 783 + 2313, a u povratku 986 + 8056. Prevalio sam u oba smjera 228 kilometara i pet puta dezinficirao ruke.
Bjelovar je međukolodvor na pruzi L203 Križevci - Bjelovar - Kloštar, na kilometarskom položaju 32+395. Od susjednog kolodvora Sveti Ivan Žabno u smjeru Križevaca udaljen je 18,8 km, a od kolodvora Kloštar 28,7 km. Prema Izvješću o mreži za 2021. godinu najveća dopuštena duljina vlakova na 2. i 3. kolosijeku je 296 m, a najveća dopuštena brzina kroz kolodvor je 60 km/h.
U bolja željeznička vremena Bjelovar je bio odvojni kolodvor za prugu prema Garešnici, od koje se u kolodvoru Pavlovac-Dražica odvajala pruga za Grubišno Polje i Bastaje.

Kolodvorska zgrada:





Macosa za Križevce:



Umirovljena JŽ 51-060:



Idemo malo prošetati kolodvorom:



Radiona za popravak i održavanje dizelmotornih vozila:



Izlaz iz kolodvora u smjeru Križevci/Gradec:



Cisterne čekaju na red za reviziju:

Izlaz iz kolodvora u smjeru Kloštra:



Blok kućica:



ŽCPR:



Ulaz u teretni dio kolodvora, koji se nalazi u smjeru Kloštra:



Pogled unatrag:



U svojim putovanjima nikada se ne ograničavam na kolodvorsko područje već nastojim upoznati grad/selo i koliko se stigne od okolice. U Bjelovaru sam bio ili kroz njega prolazio puno puta, ali uvijek s kratkim zadržavanjem ili bez njega. Ovaj put sam za boravak imao na raspolaganju gotovo 5 sati, dovoljno da se razgleda nešto više u ovom lijepom gradu.
Bjelovar je grad u središnjoj Hrvatskoj i sjedište Bjelovarsko-bilogorske županije i Bjelovarsko-križevačke biskupije. Na popisu stanovništva 2011. godine imao je 40.276 stanovnika u 31 naselju, od čega u samom Bjelovaru 27.024. Grad nema dugu povijest jer je utemeljen tek 1756. godine odlukom carice Marije Terezije, kao upravno sjedište Križevačke i Đurđevačke graničarske pješačke pukovnije. Grad je građen prema zamisli generala Filipa Becka, a njegova tadašnja vojna uloga ogleda se i u planskoj kvadratnoj strukturi ulica u središtu grada.
Slijedi nekoliko fotografija grada Bjelovara.

Bivša zgrada vojne komande s kraja XVIII. stoljeća s otvorenim arkadnim hodnikom na pročelju, danas sjedište Gradske uprave.



Kasnobarokna katedrala svete Terezije Avilske, građena od 1756. do 1771. na Trgu Eugena Kvaternika. Gradnja crkve dovršena je 1771. godine, što označuje i kronogram na zapadnom pročelju: D:O:M:V:M Ista eCCLesia DiVae VirginI theresiae a regina Maria theresia posita est. Nakon potresa 1886. godine obnovljena je po nacrtima arhitekta Hermanna Bolléa. Crkva je bulom pape Benedikta XVI. De maiore spirituale bono od 5. prosinca 2009. uzdignuta na katedralu Bjelovarsko-križevačke biskupije:



Paviljon od bračkog kamena iz 1943. godine u središnjem parku, najveći kameni paviljon u Europi:

U zgradi nekadašnje gradske vijećnice iz 1831. godine nalazi se Gradski muzej Bjelovar:



Malo bjelovarske arhitekture:







Vratio sam se na kolodvor i zatekao zanimljivu željezničku garnituru:



Pošarani Šved:



Moj vlak za povratak (hipotenuzom via Gradec):



Jedna usputna - Sveti Ivan Žabno:



Namjeravao sam snimiti još nekoliko fotografija sa nove pruge, ali mi se pojavio zloćudni znak battery empty. Ništa strašno, ima u medijima dovoljno slika.
Ni na jednom od tri stajališta - Haganj, Remetinec Križevački i Lubena - nije ušao ni izašao ni jedan putnik.

Simpa barokni gradić. Nekoć su tu na trgu za lijepih dana znale biti prilične gužve jer se narod išao pokazati u špancirgangu. Ženskadija je imala sklonost ka malo "istočnijim" odjevnim trendovima pa je znalo biti zanimljivih čipkastih bluza kroz koje se štošta proziralo...
Sad vidim da je nekako pusto.

Lijepo od Tebe da si malo dolutao i na Kvarner!

Pfaff je napisao/la:Lijepo od Tebe da si malo dolutao i na Kvarner!

Da ovo tumačim kao poziv?
Razmišljao sam o jednodnevnom izletu vlakom u Rijeku, ali je to nemoguća misija. Ukinuli su čak i onog jadnička od putničkog vlaka broj 4000 koji je iz Zagreba kretao ujutro i stajao gdje vidi bijelu kuću. Danas prvi (i jedini) izravni vlak između Zagreba i Rijeke, broj 702, kreće iz Zagreba u 17:05 sati. K tome dolazi iz Osijeka što znači da vjerojatno kasni. A jedini izravni vlak iz Rijeke, broj 703, kreće iz Rijeke u 5:30. Vulgo, za motanje po Rijeci trebao bih imati dva noćenja, a to je malo previše.
A kombinacija putničkih vlakova s presjedanjem je dobar vic. Ako bih krenuo iz Zagreba sa skraćenim 4000 u 8:08 sati i presjedao na 4606 morao bih čekati u Ogulinu 5:48 sati (slovima pet sati i četrdeset i osam minuta).
Drugim Riječima, Rijeka je od Zagreba amputirana što se tiče željezničkog putničkog prometa. Mađari, vratite se! (Jugu ne smijem spominjati  ).

Kumrovec, 7. prosinca 2020.

Na 79. obljetnicu japanskog napada na Pearl Harbor odlučio sam napasti neku željezničku destinaciju. Dugo sam vagao moguća odredišta i na kraju se odlučio za območje državne meje uz rijeku Sutlu - za Kumrovec. Meni Kumrovca nikada dosta. Osim što je kumrovečka kotlina sa Zelenjakom jedan od najljepših krajeva Hrvatskog Zagorja uz nju me vežu brojne uspomene. Kao i uz kumrovečku prugu, kojoj nažalost ne vidim bolju budućnost.
Siguran sam da je i dio drugara sa foruma u mlađim danima posjetio Kumrovec, pa će nekima ovaj mali putopis možda osvježiti sjećanja.

Kako željezničke veze s Kumrovcem više nema bio sam primoran koristiti kostotres na gumenim kotačima, ali izbora nije bilo:



Kolodvor koji nosi ime Kumrovec stvarno se nalazi u selu Razvor, kućni broj 34.



Zgrada i nije u lošem stanju:





Kolodvor iz živahnijih vremena (snimljeno 1972. godine):





Danas je mješavina džungle i savane:

Malo sam prošetao i selom Kumrovec. Nek' se nađe. U ovoj bivšoj krčmi u Razvoru ostavljeno je u mladosti dosta love:



Niski oblaci skrivaju razvalinu starog grada Kunšperg:



Podsjetnik na vremena bivše zajedničke države:



Ovdje ću lijevo:

Nekoliko slika iz sela Kumrovec:









''Sprema se nova međunarodna katastrofa, fašistički gorila brusi svoje noževe, a kod nas Kupinec hrče, Kaptol hrče, Kumrovec hrče, čitava naša malograđanska inteligencija hrče, a Tito stoji usred Kumrovca i osjeća vakuum srednjovjekovnog zakašnjenja prokletstva kumrovečkog nokturna, kada psi laju i sve stoji kao ukleto na jednom te istom mjestu.'' (Miroslav Krleža):



Na kraju sam posjetio i nekadašnji Spomen-dom boraca i omladine, koji je danas zapušten:

Dobre slike. Još da je malo više zelenila i poneki cvjetić, bilo bi vedrije...

A ona dvojica koje citiraš su bili velikani ovog podneblja. Al' to je jošte bilo u mraku...

Turopolje 3. lipnja 2021.

Nakon podulje stanke izašao sam ponovo na prugu, a odrediše je bio kolodvor Turopolje. Reklo bi se da je ''bogu iza nogu'' i teško je da bi nekome moglo pasti na pamet otići tamo, osim ako nije u sklopu nekog posla. Inače sam kroz taj kolodvor protutnjao puno puta brzinom od 80 do 120 km/h, ovisno o godini i stanju pruge, ali nisam nikada imao potrebu izaći iz vlaka na tom mjestu.
Jest da su brdsko-planinski predjeli nekako uzbudljiviji i raznolikiji, ali i ravnica ima svojih čari. Turopolje je mikroregija u Središnjoj Hrvatskoj između Zagreba i Siska, omeđena rijekom Savom na sjeveroistoku i Vukomeričkim goricama na jugozapadu. Riječ je o aluvijalnoj ravnici dugoj oko 45 i širokoj do 23 km površine oko 600 km2, kroz koju protječe rijeka Odra s pritokom Lomnicom. Ime Turopolje nastalo je po izumrlom govedu Tur (Bos primigenius), vrsti Europskog bizona, koje je obitavalo u Turopoljskim šumama hraneći se visokom travom i raznim drugim biljem. Tur je bilo nešto većih dimenzija nego današnje domaće govedo, a posljednji primjerak te životinje zabilježen je oko 1800. godine.
Turopolje je i ime jednog naselja, a o njemu nešto kasnije.
Turopolje je međukolodvor na pruzi M502 Zagreb Glavni kolodvor - Sisak - Novska, na kilometarskom položaju 400+467. Od susjednog kolodvora Velika Gorica u smjeru Zagreba udaljen je 9,4 km, a od kolodvora Lekenik u smjeru Siska 9,8 km. Najveća dopuštena duljina vlakova na 3. i 4. kolosijeku ovisno o smjeru vožnje je 570-573 m, a najveća dopuštena brzina kroz kolodvor je 140 km/h.



Diplomatski odnosi s prometnikom uspostavljeni su odmah po dolasku. Dapače, gospodin je udovoljio mojoj znatiželji i obavijestio me da je u kolodvoru Sisak Caprag upravo spreman jedan teretni vlak za Zagreb. Nisam ga vidio jer sam u vrijeme njegovog prolaska bio podalje od kolodvora. Nije neka šteta jer moj džepni Oly ionako nije baždaren za snimanje vlaka koji prolazi brzinom od 90-100 km/h.

Jedna sličica iz prometnog ureda...



... i jedna iz čekaonice za putnike:



Peroni:



Nekadašnje robno skladište:

Kolodvor je sav u žutom i vrvi od vagona tvrtke Remont i održavanje pruga. Obilazeći ih imao sam bliski susret s društvom koje očito spada u tu firmu. Dečki su sjedili vani za stolom i cugali, a kada su primijetili da se motam oko ''njihovih'' vagona dozvali su me pomalo prijetećom kakofonijom glasova. Što ja tu imam slikati? Tutnuo sam pod nos najstarijem po rangu i najglasnijem po gunđanju, valjda poslovođi, dozvolu HŽ Infre, a onda je nastalo malo nadmudrivanje. Kao, mi nismo HŽ Infra nego druga firma. Okay, moja dozvola vrijedi za kolodvor i sve što je u njemu i na njemu, a ako vam nije pravo premjestite vagone na neki drugi kolodvor. Nakon mojeg podsjećanja da nismo u Sjevernoj Koreji vrlo brzo smo uspostavili normalan ljudski odnos i razišli se u miru.

Nekoliko fotografija vagona firme Remont i održavanje pruga:







Ovaj vagon je nekada bio salon ŽTP Zagreb i često sam ga viđao kod bika na VI. peronu zagrebačkog Glavnog kolodvora:

Izlaz iz kolodvora u smjeru Velike Gorice:









U kolodvoru je smještena garnitura vagona za prijevoz žitarica - 28 vagona, 112 osovina:

Izlaz iz kolodvora u smjeru Lekenika:









ŽCPR:

I za kraj kratak osvrt na selo Turopolje. Administrativno je u sastavu grada Velika Gorica, županija Zagrebačka, te ima 953 stanovnika (2011.). Staro je tek nešto više od stotinu godina, a utemeljeno je 1911. godine nakon što je zagrebački plemić i industrijalac Filip Deutsch Maceljski (1828.-1919.) kupio dio zemljišta od Plemenite općine turopoljske i izgradio drvnu industriju pod imenom ''Filipa Deutscha sinovi''. Uz nju je izgradio i radničko naselje zvano ''Kolonija'' u koje je nastanio stručnjake i radnike dovedene iz Zagreba i drugih krajeva Hrvatske. Pilana je imala vlastitu električnu centralu i osvjetljavala je osim pogona i naselje.
Obitelj Deutsch Maceljski bila je ugledna židovska obitelj veletrgovaca i industrijalaca iz Zagreba. Car Franjo Josip I. dodijelio im je potkraj 1910 godine ugarsko-hrvatsko plemstvo s pridjevom Maceljski, prema maceljskoj šumi. Njihova trvtka je između ostalog eksploatirala mnoga šumska zemljišta, među kojima šumu plemićke obitelji Sermage u Hrvatskom zagorju, šumu Česma kraj Bjelovara te državnu šumu Žutica kod Ivanić Grada. Mnogi članovi obitelji stradali su za vrijeme Drugog svjetskog rata i Holokausta - između ostalih mala glumica Lea Deutsch, ''hrvatska Shirley Temple''.

Filip Deutsch Maceljski, utemeljitelj drvne industrije u Turopolju (na slici drugi zdesna):



Nekadašnje DIP Turopolje danas je u stranim rukama, ali je glavno da radi:



Zgrade nekadašnje ''Kolonije'' i danas služe za stanovanje:



Mještani s ponosom čuvaju tradiciju sječe šuma i obrade drveta u ovom kraju:

Vožnja vlakom na relaciji Dobova - Sevnica - Trebnje - Grosuplje - Kočevje i(n) obratno, 5. kolovoza 2021.

Kolega railfan Darko i ja uputili smo se u četvrtak 5. kolovoza/augusta godine tekuće na vožnju obnovljenom slovenskom željezničkom prugom Grosuplje - Kočevje. S nama je trebao ići i prijatelj Vjekoslav, ali se u posljednji čas prepao lošeg vremena i odustao.
Na putovanju sam ujedno imao priliku družiti se s mojim kolegom sa jednog drugog foruma neželjezničke tematike, koji živi u Kočevju i zove Vili.
Zadnjih dana smo intenzivno pratili prognozu vremena oziroma vremensku napoved i ona nije bila ohrabrujuća - oblačno s obilnom kišom. Nema veze, nas dvojica idemo ''makar nas žmikali po povratku'' kako reče Darko. Odlučili smo se za putovanje željezničkom rutom od Dobove preko Sevnice, Trebnja i Grosuplja jer je i zanimljivija i kilometarski kraća od one preko Ljubljane. U dolasku i povratku imali smo šest presjedanja i promijenili ukupno osam vlakova.

Prvo presjedanje imali smo u Sevnici, a ''Kanarček'' za Trebnje već je bio spreman za polazak:



Nekoliko fotografija iz vlaka Sevnica - Trebnje, a na prvoj je Boštanj:



Jelovec:



Tržišče:



U Tržišču smo našli i neobičnog svata:



Mokronog:



Mirna:



Trebnje:

Imali smo gotovo sat vremena do vlaka za Grosuplje pa smo popili kavu i malo se motali po kolodvoru Trebnje:









S vremenom smo imali sreću - prve kapi kiše pale su neposredno pred ukrcavanje u vlak za Grosuplje, a posljednje prije izlaska iz vlaka. I to je za nas dvojicu bilo sve od ''mokre'' prognoze. U vožnji do Grosuplja prošli smo kroz potop biblijskih razmjera, a ovo je kolodvor Višnja Gora u vodenoj zavjesi:



Pred Grosupljem je kiša gotovo prestala padati:



Na kolodvoru Grosuplje u toku su veliki radovi na rekontrukciji:

Do nje se privremeno ne može:



Od Grosuplja do Kočevja voziti će nas najnoviji i najmoderniji vlak Slovenskih železnic, proizvod kompanije Stadler:



Nekoliko riječi o ciljanoj relaciji. Pruga Grosuplje - Kočevje bila je prvobitno namijenjena prvenstveno za prijevoz ugljena iz rudnika u Kočevju i za prijevoz drvne građe. Trasa je bila definirana 15. srpnja 1887. godine, a gradnja je započela 22. svibnja 1892. u mjestu Velike Lašče. Prvi vlak na novootvorenoj pruzi vozio je 24. srpnja 1893. U najboljim godinama prugom je prevezeno 170.000 tona ugljena i 134.000 tona drva. Usporedno s teretnim prugom je tekao i putnički promet, ali je naglo opao nakon obnove ceste Škofljica - Kočevje. Stoga su od 1968. godine putnički vlakovi vozili samo do Velikih Lašča, od 1969. do Spodnje Slivnice, a 1970. je putnički promet potpuno ukinut. Godine 2008. pruga je obnovljena do skladišta državnih robnih rezervi u Ortneku, zatim do Ribnice i krajem 2018. godine do Kočevja. Ujedno je izgrađen centar za daljinsko vođenje prometa u kolodvoru Dobrepolje. Prvi teretni vlak na obnovljenoj pruzi stigao je u Kočevje 12. travnja 2019., a prvi putnički vlak 3. siječnja 2021.
Na pruzi su 4 kolodvora - Dobrepolje, Ortnek, Ribnica i Kočevje - te 5 stajališta - Slivnica, Čušperk, Velike Lašče, Žlebič i Stara Cerkev. Najveća dopuštena brzina vlakova na otvorenoj pruzi je od 60 do 100 km/h.

Nažalost, ''atomski'' vlak ima i jednu manu koja najviše pogađa ljubitelje željeznice - prozori se ne mogu otvoriti. Moj mali džepni Olympus stoga ne može prenijeti sav užitak putovanja i prenosim tek dvije usputne slike:





Vlak ima najave glasom i preko monitora na dva jezika - slovenskom i engleskom. Kasnimo u dolasku tri minute:



Vjerovali ili ne mi stigosmo - i to suhi: