Moja lutanja prugama

Nastavak sa prethodne stranice



Na peronu nas je dočekao Vili i odmah priveo na piće:



Vili se dobro razumije u željeznicu i pokazuje mi jednu knjigu iz svoje zbirke na ovu temu:



Vili će biti naš vodič po Kočevju, a prije toga valja reći nekoliko uvodnih riječi. Kočevje je grad i sjedište istoimene općine u pokrajini Dolenjska, a broji 8.150 stanovnika (2020.). Kočevje se prvi put spominje 1339. godine pod imenom Mahovnik u dokumentu oglejskog patrijarha Bertranda. Zatim ga je spomenuo akvilejski patrijarh Ludvik della Torre 1363. godine pod starim njemačkim imenom Gotsche. Kasnije je ime Gottschee korišteno za njemački naziv. U prvoj polovici XIV. stoljeća Kočevje su prvo naselili Slovenci koji su naselje nazvali Hočevje, a zatim njemački doseljenici Ortenburzi. Nakon toga je Kočevje pripadalo grofovima Celjskim, a kasnije Habsburgovcima. Godine 1377. Kočevje je postalo trgovište, a nakon početka turskih provala, na današnjem položaju u zavoju rijeke Rinže, izraslo je novo naselje kojemu je car Friedrich III. 1471. godine dodijelio gradska prava. Kočevje je tako dobilo suca, gradsko vijeće, četiri godišnja sajma, dva crkvena, grb i gradski pečat.
Kočevje je teško stradalo u provalama Turaka 1528., 1530., 1540., 1546., 1558.-59., 1584., 1592. i 1598. godine, od epidemija kuge 1600.-1601. te u požarima 1515., 1596. i 1684. godine. Zbog nasilja grofa Thurna Kočevljani su 1515. godine podigli seljačku bunu koja je zahvatila veći dio Slovenije, a kasnije su se pobunili i protiv grofova Blagaja. Čak su pokušali stvoriti i neku vrstu seljačke republike, no Habsburgovci su bune ugušili. Kočevjem su kasnije vladali barun Jakob Kisl i grof Engelbert Auersperg, koji je u gradu sagradio novi dvorac umjesto propadajućeg Friedrichsteina. Odlukom cara Leopolda II. 1791. godine knez Josef Auersperg uzdignut je na vojvodu, a gospodstvo Kočevje postalo je vojvodstvo. Posljednji kočevski Auersperg umro je 1927. godine.
U XIX. stoljeću Kočevje je doživjelo snažan gospodarski procvat. U Drugom svjetskom ratu okupirali su ga Talijani, dok se oko 10.000 kočevskih Nijemaca preselilo u domove prognanih Slovenaca u Posavju. Pri kraju rata kočevski Nijemci su utočište pronašli uglavnom u inozemstvu.

Stižemo do glavne atrakcije dana - jezera koje je nastalo potapanjem nekadašnjeg rudnika ugljena. Spretni Kočevljani pretvorili su jezero u turističku atrakciju u kojoj se plovi, pliva i održavaju međunarodna natjecanja u ribolovu:



Pažnju nam je privukla ova instalacija:



Riječ je o Veroniki Desinićkoj, ljubavnici Fridrika Celjskog koja je živjela u blizini Velikog Tabora u Hrvatskom Zagorju. Prema legendi je Fridrik bio optužen za ubojstvo svoje supruge Elizabete Frankopan i pobjegao je s Veronikom u zamak Fridrihštajn nedaleko Kočevja, te je potajno organizirao vjenčanje. Grof Herman Celjski poslao je na njih vojsku i Fridrika bacio u tamnicu, a Veroniku dao uzidati u zidine Velikog Tabora.

Veronika Desinićka:



Valjalo je obići i druge lokalne znamenitosti, a prvi nam se na putu našao Nebotičnik (neboder). Riječ je o secesijskoj građevini iz 1910. godine koju je izgradio poduzetnik Anton Kajfež kao nastambu za radnike u pilani:



Kroz Kočevje protječe rijeka Rinža, kraška ponornica duga 14 km:

Župna crkva sveteg Jerneja, također sveteg Fabijana in Boštjana. Prva župna crkva izgrađena je 1339., a porušena 1879. godine. Sadašnja crkva iz 1903. godine izgrađena je u neoromaničkom slogu po nacrtima bečkog arhitekta Friedricha Freiherra von Schmidta:



Još tri slike iz središta Kočevja:







Došlo je vrijeme da se vratimo na kolodvor:





Vraćamo se opet istim putem kojim smo došli. Jedan od detalja sa pruge Grosuplje - Trebnje koji je propušten zbog kiše, stanica Ivančna Gorica:



Od Sevnice do Dobove ponovo nas je vozio novi Stadler, ovaj put u električnoj varijanti:



Ako nekoga zanima opširnija verzija na raspolaganju je ovdje (potrebna je registracija i/ili logiranje):

https://www.zeljeznice.net/forum/index.php?/topic/16996-dobova-sevnica-trebnje-grosuplje-ko%C4%8Devje-in-obratno-5-kolovoza-2021/

BRAVO! Lutajući reporter se vratio među sitnu raju...
Hvala na lijepoj reportaži

Stanley je napisao/la:Kočevje se prvi put spominje ... u dokumentu oglejskog patrijarha Bertranda. Zatim ga je spomenuo akvilejski patrijarh Ludvik della Torre...

Za neupućene: oglejski = akvilejski

gaspa je napisao/la:

Stanley je napisao/la:Kočevje se prvi put spominje ... u dokumentu oglejskog patrijarha Bertranda. Zatim ga je spomenuo akvilejski patrijarh Ludvik della Torre...

Za neupućene: oglejski = akvilejski

Točno. Zbunio me Google prevoditelj.

U Hrvatsko Zagorje pod strujom - Zabok i Hum-Lug 12. kolovoza 2022.

U petak 12. kolovoza odlučio sam isprobati kako funkcionira novoobnovljena i elektrificirana pruga Zaprešić - Zabok. Za neupućene, riječ je o dionici pruge R201 Zaprešić - Čakovec duljine 24 km, a projekt modernizacije većim dijelom je financiran sredstvima Europske Unije. Ovom prugom vozio sam se puno puta još u vrijeme parnih lokomotiva, šinobusa i na kraju dizela, a sada je slijedio potpuno drugačiji doživljaj.

Prvi dio vožnje imao sam prigradskim vlakom od Sutle do Zaprešića, gdje sam imao presjedanje. U međuvremenu sam uhvatio dva međunarodna vlaka u vožnji prema Dobovi, a prvi je bio EC212 Mimara:



Zatim je prošao i EC158 Croatia:



U Zaprešiću sam ušao u EMV HŽ 6112-013:



Nakon kratke vožnje brzinom do 100 km/h evo nas u Zaboku:





Za početak nešto o ovom zagorskom gradiću. Zabok je naselje i jedinica lokalne samouprave sa statusom grada u sastavu Krapinsko-zagorske županije. Prema popisu iz 2011. godine administrativno područje grada Zaboka broji 8.994 stanovnika, od čega u samom Zaboku 2.714.
Zabok je staro naselje. Njegovo ime se prvi put pojavljuje 1335. godine u darovnici ugarsko-hrvatskog kralja Karla Roberta Anžuvinca (Károly Róbert) kojom daruje posjed Zabok Petru, sinu Nuzlina. Nasljednici Petra Nuzlinovog služili su se predikatom ''de Zabok'', te su se od XV. stoljeća nazivali Zaboky de Zabok. Ime naselja potječe od riječi ''bok'' koja između ostalog označava istaknuti zavoj riječnog toka, a Zabok se nalazi na unutarnjoj strani velikog luka rječice Krapinice.

Karlo Roberto Anžuvinac:



Zabok je stoljećima bio neznatno naselje, da bi se počeo znatnije razvijati nakon izgradnje željezničke pruge i zatim izgradnje industrijskih objekata. Brojku od 1.000 stanovnika prvi put je premašio u popisu 1948. godine. Bio je sjedište općine koja je obuhvaćala i Bedekovčinu, Krapinske Toplice, Veliko Trgovišće i Sveti Križ Začretje, da bi status grada dobio 1993. godine.
Od poznatih osoba iz Zaboka valja istaći Ksavera Šandora Gjalskog, pravim imenom Ljubomil Tito Josip Franjo Babić (1854.-1935.), hrvatskog književnika i autora poznatog djela ''Pod starimi krovovi''. Rođen je i preminuo u obližnjim Gredicama.

Ksaver Šandor Gjalski:



Zabok je međukolodvor na pruzi R201 Zaprešić - Čakovec, na kilometarskom položaju 23+847. Ujedno je i odvojni kolodvor za prugu R106 Zabok - Đurmanec - državna granica, a u rasputnici Hum-Lug odvaja se pruga L202 Hum-Lug - Gornja Stubica. Od susjednog kolodvora Veliko Trgovišće u smjeru Zaprešića udaljen je 5,4 km, od kolodvora Bedekovčina u smjeru Čakovca 8,7 km i od kolodvora Sveti Križ Začretje u smjeru Đurmanca 6,5 km. Najveća dopuštena duljina vlakova na 2. i 3. kolosijeku je 339 m, a najveća dopuštena brzina kroz kolodvor je 60 km/h.

Kolodvor Zabok prije rekonstrukcije:

Ovako je bilo nekada - putnički vlak s lokomotivom JŽ 22-092 na izlazu iz kolodvora Zabok, fotografija iz sedamdesetih godina:



Dašak Europe u Zagorju:





Izlaz iz putničkog dijela kolodvora u smjeru Zaprešića:



Macosa 7121-028 stigla je iz Varaždina i sprema se za Gornju Stubicu:



Zabok je dobio i potpuno nov teretni dio kolodvora s 4 kolosijeka:



Pogled unatrag na putnički dio kolodvora:



Slijedi nekoliko impresija sa teretnog kolodvora:

EMV 6112-013 vraća se u Zagreb:



Macosa 7121-030 premješta se na peron za Varaždin:





Izlaz iz kolodvora u smjeru Varaždina i Đurmanca:



Kako sam imao dovoljno vremena do vlaka za povratak odlučio sam propješačiti cca 2 km do stajališta/rasputnice Hum-Lug. Ovo je pogled na putnički dio kolodvora sa željezničko-cestovnog prijelaza:

Lijevo za Krapinu - Đurmanec - Deželu, desno za Varaždin - Kotoribu - Magyarország:



Nema više struje:



Rječica Krapinica:



Preživjeli blokhauz:



ŽCPR na regionalnoj cesti:



Pruga u smjeru Zaboka...



... i u smjeru Varaždina:



I evo me na odredištu:



Hum-Lug je rasputnica i stajalište na pruzi R201 Zaprešić - Čakovec, na kilometarskom položaju 25+937. Ujedno je i polazna točka pruge L202 Hum-Lug - Gornja Stubica. Od kolodvora Zabok u smjeru Zaprešića udaljeno je 2 km, od kolodvora Bedekovčina u smjeru Čakovca 6,7 km i od kolodvora Gornja Stubica 10,6 km. Dopuštena brzina vlakova je 40 km/h.
Službeno mjesto Hum-Lug je dobilo ime po dva obližnja naselja. Hum Zabočki je prema popisu iz 2011.godine imao je 457 stanovnika., a Lug Zabočki je iste godine imao 585 stanovnika. Oba naselja administrativno pripadaju Gradu Zaboku, Krapinsko-zagorska županija.

Rasputnica ima štitni kolosijek:



Skretnica je u položaju za skretanje u smjeru Gornje Stubice:



Službeno mjesto nije zaposjednuto i prometni ured je zatvoren:



I čekaonica je zaključana...



... a pogled kroz rupu u staklu kaže da je bolje ne ulaziti:



Dva vodonapojnika za ljude, ni jedan ne radi:



HŽ Infrastruktura ima specifičan odnos prema štednji energije:



Uputio sam se prugom za Gornju Stubicu do mosta na rijeci Krapini:

Baš se veslim da si opet z nami!

Ako sam dobro razumio ovo se zove prostorni signal s predsignalnom opomenicom:



Most:



Rijeka Krapina ima vrlo malo vode:



Ajmo natrag:



U jednom trenutku začulo se poznato zujanje jer je skretnicu prometnik iz Zaboka teledirigirao u pravac:



Stiže 7121-030 za Varaždin:



Uskoro stiže i Macosa iz Gornje Stubice kojom ću se vratiti u Zabok...



... gdje me čeka 6112-009 za povratak u Zaprešić:



Što reći na kraju? Za relaciju Zaprešić - Zabok dojam je u svakom slučaju pozitivan, ovo je nešto sasvim drugo u odnosu na ranije stanje pruge. Ima i nekih nedostataka, dosta toga još nije do kraja završeno, a primijetio sam da većina displeja na kolodvorima i stajalištima još uvijek ne radi. Na dijelu dionice Zaprešić - Novi Dvori brzina je ograničena i osjeti se lagano ljuljanje vlaka, no ugodno je primijetiti da između Zaboka i Velikog Trgovišća više nema plaženja i ''kling-klang-klong'' nego se praši 100 km/h. Sve u svemu ovo je mali korak za čovječanstvo, a veliki korak za Hrvatsko Zagorje.

Pfaff je napisao/la:Baš se veslim da si opet z nami!

Pa nisam se ni izgubio, samo sam malo zabremzao s putovanjima.
Ne bi ja nikada ostavio moje Fiumane bez mojih putešestvija.

Stanley je napisao/la:Ako sam dobro razumio ovo se zove prostorni signal s predsignalnom opomenicom:


...

To je štitni signal.

besposlenpop je napisao/la:To je štitni signal.

Hvala na ispravci velečasni. Nisam željezničar i ponekad pomiješam pojmove.

Stanley je napisao/la:

besposlenpop je napisao/la:To je štitni signal.

Hvala na ispravci velečasni. Nisam željezničar i ponekad pomiješam pojmove.

Blagodarim.
Istinabog, signal je u ovom slučaju dvoznačan i predsignalizira ulazni signal u Zabok (ne dam ruku u vatru, jer nije moj fah, al po poziciji teško da bi bilo nekaj drugo).

''Pehot na drugem tiru, umakni se s proge'' - Brestanica 9. ožujka 2023.

Na mogući upit ''koji te vrag nosi tamo?'' preventivni odgovor glasi: ma gdje bio uvijek ću naći i prenijeti nešto zanimljivo za sebe, vjerojatno i za neke druge. A Brestanica nudi podosta toga za pokazati i opisati. Stoga krenimo na put. Vrijeme je bilo točno prema prognozi, udrobljeno - malo sunca, malo oblačnosti, a toplo iznad prosjeka za ovo doba godine.

Nakon pješačenja od 3 km preko bivše granice dolazim do željezničke polazne točke:



Đuran odmara na jutarnjem suncu:



Neki grafiteri su intimno ugroženi:





Moj Stadler je spreman za put:



Prvi put se vozim na katu vlaka, djeluje mi kao da sam u avionu:



Nakon 16 minuta brze i udobne vožnje stižem na odredište:





Brestanica je međukolodvor na pruzi broj 10 državna meja - Dobova - Zidani Most - Ljubljana, na kilometarskom položaju 471,8. Od susjednog kolodvora Krško u smjeru Dobove udaljen je 4 km, a od kolodvora Blanca u smjeru Ljubljane 6 km. Najveća dopuštena brzina vlakova kroz kolodvor je 50 km/h. Brestanica zapravo ima dva službena mjesta, a drugo je Brestanica Tovorna na kilometarskom položaju 471,0.

Stiže Siemens Desiro iz Ljubljane za Dobovu:



Detalj iz čekaonice za putnike:



Krenuo sam niz kolodvor da fotografiram meni zanimljive detalje:





U jednom trenutku čuo se razglas: ''Pehot na drugem tiru, umakni se s proge''. Bilo mi je odmah jasno da se naredba odnosi na moju malenkost. Ipak sam produžio još nekoliko minuta da uhvatim bar poneki dodatni motiv:





Nisam se htio bosti s rogatim i krenuo sam natrag cestom koja prolazi neposredno uz prugu. Šteta, bilo je još toga za registrirati, recimo pretovarnu rampu na kojoj je bilo balvana očito pripremljenih za transport. Putem sam naišao na ovaj tunel:

Ovdje me uz cestu dočekao prometnik u prilično živčanom gardu. Sasuo je paljbu na mene, a nakon uvodne bujice riječi - koje zbog brzine govora nisam razumio - pitao me jesam li željezničar. Odgovorio sam da sam ljubitelj željeznice na što je on nastavio sa svojim glasnim prijekorima. Inače dosta dobro razumijem slovenski ali sam ukapirao jedino da mu je ton za oktavu viši nego je preporučljivo za moj stupanj tolerancije. Nisam mogao procijeniti pravi li se važan ili je samo revan službenik koji provodi strogi red i disciplinu. Već mi je bilo na vrh jezika da mu odbrusim ''najprije nauči odgovoriti na dobar dan pa onda dijeli lekcije'', ali sam odustao. Nisam tip koji vidi korist u svađi, na tuđem sam terenu, a za ovakve se ne isplati otvarati usta. Na kraju sam razumio samo zabranu da isto ponovim. - Nigdar več! - zaprijetio je. Človek, ne jezi se ...



Osim željeznice mene uvijek zanimaju i drugi lokalni sadržaji pa sam se uputio u šetnju kroz naselje.
Brestanica, do 1952. Rajhenburg, je naselje ispod planine Bohor u Posavskoj regiji, općina Krško, s 920 stanovnika (2020.). Naselje i okolica spadaju među najstarije u slovenskim krajevima. Pronađeni su arheološki nalazi iz prapovijesti, a uz naselje je prolazila rimska cesta Neviodunum - Celeia koja je kod Brestanice prelazila Savu. Još i danas su vidljivi ostaci nekadašnjeg rimskog mosta. Prvi pisani spomen naselja datira iz 838. godine kada ga je grofu Salachonu darovao slavenski knez Pribina, a ime grada Rajhenburg pojavljuje se prvi put u zapisima iz 895. godine. Naselje pod gradom dobilo je 1322., zajedno sa Sevnicom, prava trgovišta čime je postalo obrtno-trgovačko središte šireg područja pod Bohorom. U Drugom svjetskom ratu Nijemcu su svibnja 1941. u Rajhenburgu uredili koncentracioni logor za preseljenje stanovništva, iz kojega je u progonstvo otišlo 45.000 Slovenaca.

Brestanica, snimka iz satelita:



Uz Brestanicu se vezana i neka istaknuta imena, od kojih su najpoznatiji protestant, književnik i pedagog Adam Bohorič (1524.-1598.) i glumica Olga Kacjan (1952.).

Adam Bohorič:



Olga Kacjan:



U maloj Brestanici ima puno znamenitosti, a jedna od njih je Spodnji grad Turn na ušću rječice Brestanice u Savu koji je sastavni dio gradskog kompleksa Rajhenburga. Pretpostavlja se da je izgrađen u XII. ili XIII. stoljeću, a prvi put se spominje u pisanim dokumentima 1346. godine. Vjeruje se da su ga izgradili vitezovi Rajhenburški. Zovu ga i Flisov grad po jednom od posljednjh vlasnika. Kao vlasnici spominju se Viljem Brestaniški, Hans iz Gradenegga, vitez Rajnpreht, obitelj Langenmantl, obitelj Attems, obitelj Globočnik, Janez Flis i Srečko Lenart. Poslije Drugog svjetskog rata koristi se za stanovanje. Objekt je klasificiran kao spomenik lokalnog značaja.
Uz Spodnji grad Turn vezana je i legenda o dvojici posvađane braće, vitezova Rajhenburških. Jedan je imao u vlasti gornji grad, drugi donji, a oba su bila međusobno spojena podzemnim tunelom. Obojica braće su istodobno ustrijelila jedan drugoga i tako su nestali zadnji potomci obitelji Rajhenburških.

Spodnji grad Turn:



No glavna atrakcija Brestanice je dvorac (grad) Rajhenburg. Nisam nažalost imao vremena popeti se do njega, a svakako ga vrijedi posjetiti:





Grad Rajhenburg se prvi put spominje u ispravi od 29. rujna 895. godine i smatra se najstarijim gradom u Sloveniji. Izgrađen je na brijegu nadmorske visine 241 m. Porušen je prilikom upada Mađara u Posavinu, a obnovio ga je 1126. salzburški nadbiskup Konrad I. Spominje se 1309. pod imenom Reichenburch. Između 1141.i 1570. godine bio je u vlasništvu obitelji Reichenburški, a zatim obitelji Welzer. U vrijeme Hrvatsko-slovenske seljačke bune 1573. grad je pošteđen razaranja i pljačke jer su vlasnici darovali seljačkoj vojsci živežne namirnice. Od 1579. vlasnik je bio barun Volkart Eghk, a nakon njega Alexander Paradaiser, plemić Franz Gall Gallenstein, barun Vid-Jakob Moscon, barun Leopold Curti, Karl Reising, grof Hanibal Heister, grofovi Attemsi i još pet nepoznatih vlasnika. Godine 1884. grad i posjed kupio je redovnik iz Lyona Gabriel Giraud i prepustio ga na upravljanje francuskim trapistima, koji su grad pretvorili u samostan Marijinega odrešenja. Bio je to jedan od samo tri samostana trapista u međuratnoj kraljevini Jugoslaviji, uz onaj u Banja Luci i u Zemuniku kod Zadra. Samostan je djelovao do Drugog svjetskog rata kada su ga zaposjeli Nijemci i pretvorili ga u koncentracioni logor i ženski vojni zatvor. Danas je grad obnovljen i pretvoren u muzejski prostor, a za posjetitelje je otvoren 2012. godine. Osim muzejskih izložaka nudi suvenirnicu, prodavaonicu čokolade i restoran, kao i najam prostora. Ima status spomenika kulture od državnog značaja

Salzburški nadbiskup Konrad I:

Grad Rajhenburg, Georg Matthäus Vischer, Topographia Ducatus Stiriae, Graz 1681:



Samostan trapista u Rajhenburgu, fotografija iz 1927. godine:



Most na Savi koja je ovdje jezero radi nedaleke hidroelektrane:



Dvije slike sa mosta:





Uputio sam se u šetnju do naselja koje se razvuklo duž rječice Brestanice:

Nekadašnja župna crkva sveteg Petra in Pavla izgrađena je na temeljima romaničke crkve iz XII. ili XIII. stoljeća, a današnji konačni oblik je dobila 1896. godine. Ima status spomenika kulture lokalnog značaja:



Župna crkva župe Brestanica, bazilika Lurške Matere Božje, izgrađena je od 1908. do 1914. godine u neoromaničkom slogu. Najveći je sakralni objekt u Posavju i jedan od najvećih u Sloveniji:



Crkva sveteg Boštjana potječe još iz XIII. stoljeća, a današnji izgled dobila je 1792. godine:



Još tri foto impresije iz Brestanice:







Došlo je vrijeme da se vratim na kolodvor. Izgleda da je onaj živčani prometnik dobio komplekse od moje pojave. Nakon što sam prešao na južni peron da čekam vlak za povratak doviknuo mi je: ''Kam greste?''. Valjda je mislio da opet spremam neku subverziju. Odgovorio sam ''u Dobovu'' i izgleda da ga je taj odgovor zadovoljio. I tako smo se nas dvojica, na obostrano zadovoljstvo, riješili jedan drugoga.

Prije mog vlaka stiže Stadler iz Dobove za Ljubljanu:



I evo me opet u Dobovi:



Ponovo slijedi pješačenje od 3 km preko granice do kuće. Izračunao sam da sam tog dana ukupno propješačio cca 12 km. Neloše za čovjeka moje životne dobi, a jedan ugodan dan više.

Volim Tvoje reportaže. Čovjek svašta nauči...

A ovaj prometnik je neko nestandardno biće. Nikad još u Sloveniji nisam imao okapanja s dužnosnicima po kolodvorima. Možda je čovac mislio da si nekakav Turšin terorist (svašta se mogoče dovuklo u Deželu otkad ni pregrad in ni mej...) i da kaniš izvrnuti kakav transformator?

Od svih prometnika i drugog službenog osoblja koje sam sretao na prugama, a bilo ih je na desetke u Hrvatskoj, Sloveniji i Vojvodini, ovaj je bio najneugodniji. Nakon što su se dojmovi slegli rekao bih da je ipak bila riječ o striktnom provođenju discipline na kolodvoru, možda i o vođenju brige za sigurnost putnika. Iako sam se kretao krepanim kolosijecima i stalno sam se osvrtao naokolo. Zanimljivo, puno opasnije je bilo vraćati se cestom koja je vrlo prometna, relativno uska i bez nogostupa.
A niš, morao sam prije ili kasnije naletjeti i na takvoga. Quot capita tot sententiae.

Ja sam naletio samo na jednog i to jebilo u Perkoviću. Lik je pošandrcao kad je vidio da mi fotić visi oko vrata. A ja sam samo došao javiti se i pokazati službeno pismeno.
Kasnije su mi neki na kolodvoru rekli da je imao neugodna iskustva s medijima. U nastavku mog šalabazanja se već bio posve pripitomio i čak me vodio po kolodvoru pokazati mi par zanimljivosti

Prvo besplatno penzićko putovanje - Koprivnica 4. siječnja 2024.

Dočekali smo i to da godine zaista vrijede više. Vlada je dodatno smotala penziće, taj izdašni rudnik glasova na izborima, ponudom za besplatni prijevoz vlakovima HŽ PP tokom pokusne 2024. godine. Naravno da sam objeručke i s obje noge prihvatio tu blagovijest jer mi značajno povećava mogućnost kretanja prugama Lijepe naše (moj glas Plenki ipak neće dobiti, ali to nemojte nikome reći). Za prvi besplatni railfanovski izlet 4. siječnja Anno Domini tekuće odabrao sam Koprivnicu, ufajući se u točnost vremenske prognoze.

Vlak 781 Zagreb - Osijek spreman za polazak sa Glavnog kolodvora. Bilo bi kranje vrijeme da HŽPP naruči Inter-City verziju ovih ili nekih drugih motornih garnitura. Končarev 7023 je po meni dobar i udoban vlak, ali nije za relaciju od 272 km:



Putem me posebno zanimalo kako napreduju radovi na izgradnji drugog kolosijeka pruge Dugo Selo - Botovo. Bilo je prema očekivanju - na dionici Dugo Selo - Vrbovec vidio sam tri građevinska stroja i ni jednog čovjeka, a od Križevaca do Koprivnice Turci rade punom parom na nekoliko lokacija.
Ono što mi nikako ne sjeda na želudac su bukobrani uz prugu. Koga vraga će im to? Samo zaklanjaju vidik i ništa drugo. Ne više mjesta nalaze se čak kilometar-dva od najbližih kuća. Izgleda da od buke (a kakva vražja buka na elektrificiranoj pruzi) štite zečeve i krtice u poljima. Uz to su ih već dohvatile bitange sorte HBID pa će užitak u putovanju s pogledom biti kompletan.
U Koprivnicu smo stigli s 16 minuta zakašnjenja. Zanimljivo, putnički vlak u povratku stigao je u Zagreb točno u minutu.

Dva dalja rođaka u kolodvoru Koprivnica. Lijevi će u Varaždin, desni u Osijek:



Koprivnica je kolodvor na pruzi M201 državna granica - Botovo - Dugo Selo, na kilometarskom položaju 510+878. Ujedno je križišni kolodvor s prugom R202 Varaždin - Dalj, kao i rasporedni kolodvor za formiranje vlakova. Od susjednog kolodvora Drnje u smjeru Botova udaljen je 8 km, od kolodvora Mučna Reka u smjeru Dugog Sela 6,5 km, od kolodvora Rasinja u smjeru Varaždina 9,5 km i od kolodvora Bregi u smjeru Dalja 8,5 km. Prema Izvješću o mreži za 2024. godinu najveća dopuštena duljina vlakova na 3. i 4. kolosijeku je 888 m, a najveća dopuštena brzina kroz kolodvor je 100 km/h.
Koprivnica je među prvim gradovima u Hrvatskoj dobila željezničku prugu i vezu sa susjednim zemljama. Pruga Zagreb - Koprivnica - Zákány - Dombovár - Budimpešta puštena je u promet 1870. godine. Koprivnica je povezana s Osijekom Podravskom prugom 1912., a s Varaždinom 1937. godine. Značenje velikog željezničkog čvora zadržala je do danas.





Dopuštenje za fotografiranje na mreži HŽ za ovu godinu još mi nije stiglo, ali je šef kolodvora milostivo odobrio da se motam po kolosijecima uz uvjet da pazim na vlastitu sigurnost. Naravno, nisam od jučer na pruzi.

Iz prometnog ureda samo kolosiječna situacija:



Nekoliko detalja iz unutrašnjosti kolodvorske zgrade: