Njam, njam ...part II

Pfaff je napisao/la:...
Mjesnozajednički potpada pod (zapadni) Pehlin. Sad već manje gordo zvuči, ne?

Pehlin je negde gore otkud se ne vidi more.
Nije li tamo negdje i smetlište (Smrdi, smrdi, užasno smrdi)?

Svratismo posle Mirogoja na ručak kod Mlinarice, na početku Jandrićeve podno Mihaljevca.
Odlična kućna piva i bogata paleta gotovih jela - naručili 2 juhice, 1 teleće pečenje i 2 tanjura + 2 salate. Bez puno čekanja, odlična posluga i klopa i taman mjera.  
Inače, roštilj im je glavni, no dnevni meni nimalo ne zaostaje.

Imam ja nešto slično s telećim pečenjem tu blizu kod čvora Delnice. Zove se "Lučice". Jedino nema groblja u blizini

Pfaff je napisao/la:Imam ja nešto slično s telećim pečenjem tu blizu kod čvora Delnice. Zove se "Lučice". Jedino nema groblja u blizini

Al tu je bilo na listi još graha s kobasicom, čobanca, purice z mlincima, patke z mlincima ... i još svašta nešta + tri prekrižena (izjeli gladuši).

besposlenpop je napisao/la:

Pfaff je napisao/la:...
Mjesnozajednički potpada pod (zapadni) Pehlin. Sad već manje gordo zvuči, ne?

Pehlin je negde gore otkud se ne vidi more.
Nije li tamo negdje i smetlište (Smrdi, smrdi, užasno smrdi)?

Pehlin ima i svoje kraljeve!

mladen_lucky je napisao/la:Pehlin ima i svoje kraljeve!

Je, i dobri su! Moj junior koji ih dobro pozna veli da imaju problema sa sastavljanjem ansambala jer su mahom utekli u Nemacka...

BTW, Lijepo Te opet vidjeti. Di si se krio svo ovo vrijeme?

Pfaff je napisao/la:

mladen_lucky je napisao/la:Pehlin ima i svoje kraljeve!

Je, i dobri su! Moj junior koji ih dobro pozna veli da imaju problema sa sastavljanjem ansambala jer su mahom utekli u Nemacka...

BTW, Lijepo Te opet vidjeti. Di si se krio svo ovo vrijeme?

A u Puli većinom vremena, gdje drugdje?

Tvoj junior se druži sa jako zanimljivim ljudovima... npr, šarenom družinom poznatom kao LET3

Kao što rekoh - belgijske paštete, bolje i od belgijske čokolade ... a odlično se slažu sa belgijskim pivama, pa sam i ja krenuo Borninim stopama:






U Lidlu su po 4,49 (al nadam se i sniženjima).
Ova lijevo je pikantna (odozgora je zeleni papar), vrijedi svakog centa.
Desno je po pašteti marmelada od brusnica (ne paše nikako, osim prvo postrugati i namazati na kruh s putrom), al može proć 'u tragovima' (dapače, s malo naznake brusnica dobiva na bogatstvu okusa. Inače, sama pašteta je odlična, nježnog okusa, a kamamber se niti ne osjeti.
Preporučam obadvije.

Pričekat ću na dodatak za troškove života (60€) koje mi je obećao Plenki

gaspa je napisao/la:... Ponuda bi se trebala pojaviti u Njam, njam.
...

Nestrpljivo čekamo.

besposlenpop je napisao/la:

gaspa je napisao/la:... Ponuda bi se trebala pojaviti u Njam, njam.
...

Nestrpljivo čekamo.

Meščini da je već nastupila korizma...

Skoro pa da je. Generalka za korizmu. Rekoh: ovo je bila zadnja godina robovanja običajima za izbor hrane. Velike su mi oči a želudac se stisnuo. Kozlića danas jedem 5. dan a sarmu ću, čini se, do fašnika. Još nisam potrošio gornji red u lončini. Božićno čajno pecivo se još razvlači, biskupski krug dovršavam a panetone nisam ni otvorio.

besposlenpop je napisao/la:Nestrpljivo čekamo.

Pa hajde, gladuši, kad ste već nestrpljivo navrli...

Kao - nije vam dosta božićne i novoljetne klope, pa biste preko kruha pogače... Ili - u želudac više ne stane, ali u oči (i dalje do mozga) itekako.


BELOSVETSKI NJAM-NJAM

Dok se smucamo po b(ij)elom, crnom, bezbojnom i šarenom svijetu, mi, koji jedemo sve osim šmira, i pijemo sve osim petroleja, imamo prilike upoznati i iskušati brojne lokalne specijalitete, dobre i manje dobre (ali sami smo takve htjeli, pa je pravo na žalbu isključeno). Neki su od njih pravo otkriće. Ja jeo ustima a vas ću pripustiti da jedete očima. Ako imate bujnu maštu, možda vam se okus sam formira u ustima. A možda ćete nakon toga potražiti hladnjak ili špajzu i reducirati njihov sadržaj. Dobar tek – ili, kako bi gospari Dubrovčani rekli, a i meni je puno ljepše – u slast!


ŠTO JEDU MUJO I HASO [1]

Valja nešto i pojesti. Uz to i popiti. Mjesto radnje: Bosna ponosna. Na hranu. Da, na hranu zaista može biti ponosna, iako ima izuzetaka koji tu sliku narušavaju. Glede pića – situacija je već malo drukčija. Ćevapdžinice ne poslužuju alkoholna pića (poneka stidljivo ponudi bezalkoholno pivo). Aščinice i buregdžinice pogotovo ne. A čini se da su tu izvorni domaći specijaliteti ukusniji, možda i obilniji ili jeftiniji nego u običnim restoranima koji alkoholna pića poslužuju. Pa onda pojedi na brzinu ćevape, pitu ili sahan i trči negdje na pivo. Ima u staroj sarajevskoj jezgri pola litre točenog po 3,5 KM (1,8 €). A flaširano (veliko) dobijete u restoranu već za 4 KM (nisu kilometri, već BAM, bosanske ili konvertibilne marke).

‘Aj’’mo redom. Ujutro je dobro pojesti koju pitu. Ima ih raznih: buredžika, bureka, kljukuše, krompiruše, sirnice, šarenog bureka, tikvare, zeljanice, … Dođete li u Bosnu, nemoj da biste slučajno naručili burek sa sirom, jer ćete biti smatrani barbarima. Burek je isključivo pita s mesom. To će vam reći i na Kosovu, a vjerujem i drugdje nešto dalje jugoistočno od Zagreba, u kojem je barbarsko i osoblje – od pekara do prodavača – u pekarnama i burekdžinicama i ne radi ili ne zna tu razliku, pa te uvijek pita kakav burek želiš. Želim burek i točka. Što: kakav? Burek je burek.

Ima u Tuzli, u uskom jednosmjernom odvojku ul. Meše Selimovića prema stadionu, pekara Tušanj, s – kažu – najboljim burekom u državi. I još kažu: Ako to ne probaš džaba si dolazio. U Tuzlu. Među ostalim nude se motani burekčići veličine jednog zalogaja. Nešto fenomenalno. Tope se u ustima. Nisam ih stigao slikati jer sam ih uzeo usput, da umirim aktualnu glad. Nestali su u trenu, od pekare do auta, a kad sam se drugi dan vratio po još – nije ih bilo, odn. nisam imao vremena čekati 20 min da se ispeče slijedeća tura. Rade tamo pite i od crnog brašna.

U Sarajevu, u Oklagiji u Bravadžiluku, probao sam nešto drukčije, pomaknutije. Zeljanik i heljdopitu (tijesto od heljdinog brašna s više vrsta sira). Dok je zeljanik cjenovno u rangu ostalih pita (12 KM/kg), heljdopita je skuplja od teletine (20 KM/kg). Ali vrijedi toliko. Uz pite ide, naravno, jogurt. Ja sam ga zamijenio ajranom koji ovdje stalno teče hladeći se u zatvorenom krugu cijevi, slavine i sudopera. Toplo preporučam.



Tijekom dana ćemo poželjeti kahvu. Postoji razlika između bosanske i turske kahve (onu treću, kojoj je početkom devedesetih nasilno izmišljeno ime ne spominjem) ali nisam nabasao na mjesto gdje će mi tu razliku objasniti. No, ima i sutra dana, mladi smo, život je pred nama…



U gore konkretnom slučaju kahvu (koja se poslužuje s kockama šećera i ratluka odn. rahat lokuma) su pratile hurmašice (u konkretnom slučaju pomalo tužne i neimpresivne). Jeste li znali da se hurmašice ne peku? Sve je sirovo, samo se suše, ali znalački, da i poslije toga duže zadrže sočnost. U Sandžaku su specijalitet hurmašice s pekmezom od jabuka.

Dođe ručak, dođe večera. Za početak – nešto tekuće, da nam nadoknadi u jurcanju naokolo izgubljenu tekućinu i sol. Čorba. I njih ima raznih: begova, sarajevska, teleća, višegradska… Jedna bolja od druge. Istaknut ću begovu čorbu kakvu u zadovoljavajuće velikim posudama (a ne ono: 3 žlice i gotovo) serviraju u Aljinoj kafani u Tuzli. Fenomenalna. Za pamćenje.



Nije samo čorba na slici. U rečenom lokalu kuharica i konobarica smatraju da ti sve što si naručio treba donijeti istovremeno. Srećom da nisam naručio još i kavu i desert. I onda ne možeš natenane, onako po bosanski, uživati u čorbi već je brzo u sebe ubacuješ, kako se glavno jelo ne bi ohladilo. A glavno jelo je Aljina pljeskavica, ponovno jedno impresivno jelo. Posuta je sitno narezanim pršutom. Prilog: luk, grilano povrće i rizi-bizi. Zadivljuje maštovitost kombinacije. A i okus.

Ne zaostaje ni sarajevska čorba u baščaršijskom Narodnom restoranu Višegrad. Tu mi nisu donijeli sve naručeno odjednom



Od mljevenog mesa specijalitet su svakako ćevapčići. Banjalučki, sarajevski, travnički… Gdje ih pojesti odn. gdje su najbolji – mišljenja su različita. Od vlasnika mog prenoćišta: Idi u Mrkvu, tamo su najbolji, do konobara u Aeroplanu: pa tko još ide u Mrkvu na ćevape (nije to bila profesionalna ljubomora jer me uputio Ferhatoviću). No, prije ove druge ocjene, ja sam ipak završio u Mrkvi jer su je i drugi na netu hvalili. Uzeo sam ovo:



Ovo je kombinacija ćevapčića, telećeg ražnjića i grilanog povrća. Ćevapčići su zaista bili natprosječno ukusni, bez prigovora. Prvi prigovor je što nema piva, ali podnijet ću. Onaj drugi neću! Gledam račun i nešto mi čudno. Doduše, čovjek ponekad pomiješa KM i EUR. Pogledam bolje, i vidim da su naplaćene dvije porcije ćevapa. Vraćam račun konobaru s napomenom da to nije moj račun. Kako nije? Nije. Nisam to naručio. Kako nisam? . itd. itd. – da bi konobar naposlijetku, mrtav hladan, rekao: desila se neka greška. Ni slova isprike, ni znaka neugode. Misle: blesavi turist neće skužiti. E, pa, nisu me izlevatili i nisam zijanio novac. Dakle: IZBJEGAVATI Mrkvu u širokom luku. Prenesite i drugima, kao što sam i ja momentalno gostima uz okolne stolove. Obližnji Ferhatović i Željo nude također vrlo hvaljene ćevape.

Međutim, nije roštilj tradicionalna bosanska hrana. Prava bosanska hrana se jede žlicom. Tu su bosanski lonac, bosanska kalja i, svakako, sarajevski sahan (kad ste u Srajevu; drugdje se možda zove drukčije). Riječ je o jelu zapravo nedefiniranog sadržaja a u osnovi se radi o raznom, začinjenim mljevenim mesom punjenom, povrću: luku, paprici, paradajzu, tikvici. Tu ulaze i sarmice umotane u razno zelenje. Servira se u limenom tanjuru – sahanu.

gaspa je napisao/la:...
Pa hajde, gladuši, kad ste već nestrpljivo navrli...
...

Imam li dobar osjećaj da još nije kraj ...?

Ti si uvijek u pravu.

gaspa je napisao/la:Skoro pa da je. Generalka za korizmu. Rekoh: ovo je bila zadnja godina robovanja običajima za izbor hrane. Velike su mi oči a želudac se stisnuo. Kozlića danas jedem 5. dan a sarmu ću, čini se, do fašnika. Još nisam potrošio gornji red u lončini. Božićno čajno pecivo se još razvlači, biskupski krug dovršavam a panetone nisam ni otvorio.

Aha! I Ti si naletio na tu minu! Ja sam ustanovio da se sarma jako lijepo zamrzava pa namjerno kuham golemate količine ionda pravim odgovarajuće pakete i šnjima - tut u kištu!

gaspa je napisao/la:Međutim, nije roštilj tradicionalna bosanska hrana. Prava bosanska hrana se jede žlicom. Tu su bosanski lonac, bosanska kalja i, svakako, sarajevski sahan (kad ste u Srajevu; drugdje se možda zove drukčije). Riječ je o jelu zapravo nedefiniranog sadržaja a u osnovi se radi o raznom, začinjenim mljevenim mesom punjenom, povrću: luku, paprici, paradajzu, tikvici. Tu ulaze i sarmice umotane u razno zelenje. Servira se u limenom tanjuru – sahanu.

Ukratko: dolme

ŠTO JEDU MUJO I HASO [2]


U sarajevskoj Aščinici Hadžibajrić – eh, ako se u nazivu lokala krije imenica aščinica zasigurno nećete pogriješiti. Uvijek potražite aščinicu. Često naizgled izvana djeluju pomalo jadno, ali kuha se vrhunski, domaće.



Zapisano je kako aščijska tradicija porodice Hadžibajrić seže sve do Bajre, koji je kao jedan od ličnih kuhara nekog osmanskog sultana stigao u šeher Sarajevo gdje je ostao, oženio se, te oko 1860. na Baščaršijskom trgu otvorio aščinicu. U Sarajevu je Bajro stekao veliki ugled, postavši i ćehajom (starješinom) aščijskog esnafa (ceha). U zrelim godinama otišao je na hadž, a po povratku je hadži Bajro, u skladu s tadašnjim običajem da se nakon obavljenog hodočašća prestaje s aktivnim radom, predao dućan sinu Mustafi, dok je njihovim potomcima u amanet ostavio i prezime Hadžibajrić. Kasnije su aščinicu redom preuzimali Avdaga, Mehmed, Smail, Muhamed, Ferid i Namik, a danas, u devetoj generaciji aščinicu po prvi put vodi žena - Mersiha Hadžibajrić, koja je 9 godina zanat učila od svog rahmetli oca Namika. Na današnjem mjestu, adresi Veliki Ćurčiluk 59, aščinica Hadžibajrić nalazi se od 1964. Kod Hadžibajrića se hrana sprema kao i prije stotinu i kusur godina, uz korištenje vrlo malog broja začina. Na jelovniku su većinom jela od mesa i nešto malo zelenja, a njihovo zlatno pravilo je da svako jelo samo sebe masti, odnosno da je jelu od mesa prilikom pripreme dovoljna sama masnoća mesa. Svakog dana se rano ujutro priprema svježa hrana od najsvježijih sastojaka, ništa se ne ostavlja za sutra, a kad se sva hrana proda, aščinica se i zatvara. Sva jela su izložena u toplom pultu i serviraju se u metalnim sahanima.



Pored izbora tradicionalnih slanih jela, poput begove i škembe čorbe, bosanskog lonca, čuvenog Hadžibajrićevog pačeta, raznih dolmi, ćevapa, pilava..., u aščinici se kao desert nude kadaif i kompot. Iako je interijer aščinice skroman, u njoj su se gostili kraljevi i kraljice, o čemu svjedoči fotografija španjolskog kralja Juana Carlosa i njegove supruge Sophie, nastala za sarajevske Olimpijade, a koja je, uz nekoliko drugih fotografija i uramljenih novinskih napisa, izvješena na zidu aščinice. Priča kaže i kako se Hadžibajrićeva hrana do pred Drugi svjetski rat nekoliko puta mjesečno avionom slala u Beograd, kako bi u njoj mogla uživati kraljevska porodica Karađorđević. I možda to, zapravo, i jest najveća posebnost aščinice Hadžibajrić. U njoj somun u saft umače i obična raja i kraljevi. Niko nije privilegiran u odnosu na onog drugog, nego se privilegiranim osjećaju svi oni što se uspiju smjestiti na tvrdu, drvenu stoličicu za jednim od malobrojnih stolova aščinice, jer gost ima osjećaj kako u njegovoj posjeti Hadžibajrićima ima nešto mnogo dublje i značajnije od utojavanja gladi, te da tih nekoliko kvadrata aščinice njedri svu dušu Baščaršije.

Dakle, u aščinici Hadžibajrić stajao sam uz pult i s kuharom koji mi je prevodio sadržaj lonaca na meni razumljiva imena, dogovarao što će mi staviti u limeni tanjur – sahan, pa se tu našla i teletina, i špinat.



I hajdučki ćevap jede se žlicom, mada po imenu to možda ne bismo očekivali. Specijalitet je baščarsijskog Aeroplana.



I čime završiti dan nego desertom? Poznate su baklave, hurmašice, tufahije, tulumbe. Ali kadaif… Odavno ga takvog nisam jeo.



Slatkoljupcima imaju u staroj sarajevskoj jezgri oči ispasti. Svi slatkiši kupuju se na kile (odn. važu se) pa se na kraju oni s velikim očima ne trebaju čuditi visokom računu. Prizori iz Slatkog butika Dallas.





Međutim, nešto sasvim drugo, ali zaista nešto sasvim drugo je tuzlanska Palačinkara kod Bagija. Za njihove proizvode ima samo jedna riječ: savršeno. Bagi je riječi palačinka dao novo značenje i sve ono što pod nazivom palačinka dobijamo u raznim restoranima, s limunovom koricom, pekmezom, čokoladom, orasima, pa čak i vinskim uvarkom, je neka blijeda slika. Od nekih 36 predivnih dobrota konobarica mi je namijenila teški PMS Crunch (skoro pa da je dovoljno kao glavno jelo), čokoladnu (tamnu) palačinku s nocciola crunch čokoladom, grand latte, lješnjakom, šumskim voćem i šlagom.



A poslije nečeg takvog čovjek ne može odoljeti ne naručiti i jednako maštoviti frape. Svaki dan u tjednu nudi se druga vrsta. Ovaj put bio je frape s kašom od kruške.



Da nije netko od čitatelja možda ogladnio? Ili mu je prisjelo?

A što Dallas, jadan ne bio?

A valjda da te tamo ubiju ne metkom već slatkišima.

A što palačinka, a ne (ispravno) palaćinak?

Pa, kad pišem bosanski, onda mi popuju...

gaspa je napisao/la:Pa, kad pišem bosanski, onda mi popuju...

Neke stvari su neizbježne pa da lijepo pišeš na swahiliju

ŠTO JEDU MUJO I HASO U SVOJOJ DRUGOJ DOMOVINI

Da li oni jedu baš to ili im je preradikalno – ne znam, ali da to svakako jedu Janez i Franci, to da! Ima Slovenija raznih restorana, mnoge odlikuju Michelinove zvjezdice, ali to ipak nije ono pravo. Davno je Andrej Šifrer pjevao Vse manje je dobrih gostiln, vse manje je dobrih ljudi.... Pored Michelinovih zvjezdica tu su sveprisutne pizzerije, pa burger restorani... ali naći dobru, autohtonu gostilnu, e, to je već malo teže. Imadoh sreće, pa sam takvu našao: gostilna Privošnik, stara furmanska gostilna s tradicijom od 1874, u Šempetru v Savinjski dolini koju drži već peta generacija obitelji Privošnik.

Privošnikove ukusne domaće kulinarske dobrote dopunjuje posebna priprema točenog piva koje specijalno za njih proizvodi obližnja craft pivovara Green Gold. Prirodno hlađenom pivu, koje se hladi u domaćoj hladnjači na 7 stupnjeva celzija, je nakon 2 do 3 dana dodana minimalna količina CO2. Takva priprema točenog piva je rijetkost i njihova pivska pipa je gotovo jedinstvena u Sloveniji. Toči se, uz Laško, domaće craft pivo Franci (0,5 l 4 €) i GGB sezonsko pivo (voćno pivo s mangom; 0,5 l 4,50 €).

Jelo treba početi juhom. Goveđom s fritatima. Fritate (palačinke) u juhi nisam jeo godinama. Mljac.



A onda sam zaiskao nešto autohtono, gornjosavinjsko. Jela u jelovniku bila su nekako preobična. Pa mi je ponuđeno nešto, ponavljanje čijeg naziva sam tražio tri put, i naposlijetku mi i dalje nije bilo jasno o čemu se radi. Ipak, kad je to preporuka kuće, treba je probati. I došlo je. Bolje rečeno: došla su. Lijevo mahune s čvarcima, desno krompirjeve murke z kuhano govedino, u naravi kuhana govedina s varivom (cušpajzom) od krastavaca (možda je bilo i krumpira? - obzirom na naziv). Pa dva jela? Nisam ja to tako shvatio. Ali, što je – tu je. Hrabro se uhvatit' pribora za jelo i moliti da noć ne provedem u prostoriji sa zidovima obloženim keramičkim pločicama i ugrađenim još nekim keramičkim napravama. U pozadini poluispijeni krčag Francija  (ispio sam ja njega do kraja, ne brinite). Treba istaknuti servirung u rajnglicama. Vrlo simpatično. Domaće jelo u domaćem suđu.



Pojeo sam! Gotovo sve, ostalo je malo cušpajza. I tu sad dolazi do izražaja ono domaće. Kao da sam jeo kinesku hranu, već nakon desetak minuta u želucu nisam osjećao nikakvu težinu. To je dobro jer heljdine štruklje s orasima i marmeladom od brusnica naprosto nisam mogao propustiti. Pa nek sve ide k vragu!. Pogotovo što su štruklji popraćeni krčagom GGB sezonskog piva. Mango mu daje neku svjetliju mutnu boju.



I preživio sam (inače ne bih ovo pisao). Bez posebnih želučanih muka.

A baš sam ja htio ovdje nešto napisati...

Daklem, pitaš se (retorički, naravno) što jedu Mujo i Haso? Evo jednog lika koji očito zna znanje

A ona juha s nasjeckanim palaćincima se službeno zove Celestina juha i to je klasični način za emilinirati zaostale palaćinke. Vrlo ju rijetko srećemo jer su i zaostali palaćinci ekstremno rijetka pojava!