Njam, njam ...part II

To sam jeo samo jednom i nisam bio impresioniran. Vjerojatno su utjecaj imale i predrasude jer pojma nisam imao od čega se sastoji. Masa na uspravnom štapu koja se struže nekom strugalicom (moguće je i da kebabdžija istom spravom guli krumpir i mrkvu, a navečer struže debelu kožu na petama). Kako se besposlenpop latio te teme, a iz njega, sudeći prema dosad prikazanom, zrači duh hedonizma, potakao me je da to opet probam, kod tog Ali kebabe, recimo na Kvatriću (smatraju ga najboljim). Pa ću onda reći svoj konačni odgovor.

Originalno, napacano meso u šniclima se je nekad nabadalo na ražanj dok se ne bi dobila zadovoljavajuća duljina (šta'b reko Mirko Topalović u Maratoncima - čovek je visok kada je živ, a pokojnik je dug), ražanj bi se uspravio (döner, šta'b rekli Turci) i ušrafio u neki mehanizam da ga okreće pred uspravnim ognjištem (ah, kako to samo domoljubno zvuči ...).

No, mesna & ugostiteljska industrija nije baš tradicionalna, pa je počelo industrijsko pakiranje mesnih smjesa (po halalu, tu idu juneće, pureće, pileće i janjeće meso, u raznim omjerima - a po pravoslavcima, u gyros može i svinjeće) ... tako da ta masa sadrži meso, ali izostaje zrak, pa se reš pečena površina zalomi kod solo-majstora, tj. gazda koji nemaju uzance po franšizama.
Strugalice su neka varijanta motornih žileta koje režu kalibrirane listiće, umjesto tradicionalno opsječenih mačetama, pa kako se zalomi (time otpadaju godine učenja i prakse, svako je instant-majstor čim prolista brošuru ).

No da, umaci su ljuti, blagi (to treba uzeti uvjetno, neki tresnu nutra po dve-tri šake češnjaka ) i midle itd. U "Ali Kebabi" ne preporučam ljuti, jer ima dvokomponentni okus - na američki zašećereni kečap i ljuti tabasko s jakim okusom paprike). Umjesto toga treba izabrati chili kao dodatak salati. Salata je naravno, prema vlastitom ukusu, samo preporučam izbjegavati kuruzu (em mi ne paše okusom u to, em se rasipava na sve strane) i slani sir (tu ideju ne podnosim ni u američkim hamburgerima).

Pričo mi je prijatelj koji je onomad bio u Libiji kao adolescent (otac mu je bio šef nekog našeg gradilišta, bilo je to još u doba kralja Idrisa) da je to doživio u autohtonom obliku. Majstor je tmeso rezao nekom sabljet'nom, a u drugoj ruci je imao mahalicu kojom je tijekom operacije rastjerivao muve koje su se crnile na kolcu!!!

Pfaff je napisao/la:Pričo mi je prijatelj koji je onomad bio u Libiji kao adolescent (otac mu je bio šef nekog našeg gradilišta, bilo je to još u doba kralja Idrisa) da je to doživio u autohtonom obliku. Majstor je tmeso rezao nekom sabljet'nom, a u drugoj ruci je imao mahalicu kojom je tijekom operacije rastjerivao muve koje su se crnile na kolcu!!!

Za tu varijantu sa reš muhama još nisam čul.

Inače, kod ćevapa je sve u nijansama: vrsta mesa, starost, obrada, dodaci, zrenje ... pa onda žar, pečenje, atmosfera ..
Kod kebaba je to manje suptilno - recepture mesa su manje-više iste, salate su manje-više iste, e pa tu je onda ključna razlika u omjerima i osobito recepturama umaka. Treba nać dakle ko ima odgovarajući/e umak/e i onda samo pogodit koje meso ili mix se najbolje uklapa u sveopći okus.

gaspa je napisao/la:A sam-svoj-majstori mogu smjesu za ćevape nabaviti kod Stanića na Slavonskoj. Imaju sarajevske, leskovačke, banjalučke, travničke, ne znam da li još što - pakiranja po kilu.

Glede Stanića, a i glede popove edukativne ilustracije... Pogledao sam malo bolje deklaraciju ćevapa kod Stanića. Taj tren su imali sarajevske i travničke. Sastav? Copy-paste. Od riječi do riječi, od brojke do brojke. Apage Stanić!
U Konzumu imaju leskovačke. Made in Slovenija. To je ona zemlja gdje se jako zalažu za zaštitu izvornosti zemljopisnog porijekla i u kojoj proizvode već spomenute ćevape, kulen i druge izvorne slovenske delocije.

Nastavljam s ćevapima: bili u subotu u "Starom kotaču", u Prečkom.
Jedva parkiral, jedva ušli, jedva dobili mjesto za stolom između 2 rezervacije ... gužva ko na ukrajinskim kolodvorima.
Nešto su preuređivali (ili čak promijenili vlasništvo), pa rek'o da probam od svega pomalo: miješano meso.
Dobra porcija, puno luka, sve dobro ispečeno, pomalo žilavi karmenadl, pljeskavica OK, ražnjić jako dobar, al ćevapi su bili fenomenalni!
Znači, sljedeći put rezervacija i za gablec i obavezno ćevapi!

besposlenpop je napisao/la:... i obavezno ćevapi!

Pokojnog Ivu Serdara su navodno u grobu posuli "Vegetom". Kad Ti jednog dana preseliš na ahiret (pu, pu, pu!), posut će Te kosanim lukom i poklopiti lepinjom!

PS: Pišaju mi zubi od ovih Tvojih ćevap-reportaža (još da uvaljaš sličicu onakvog jednog blistavog...)

Pfaff je napisao/la:... Kad Ti jednog dana preseliš na ahiret (pu, pu, pu!), posut će Te kosanim lukom i poklopiti lepinjom!

Pfaff je napisao/la:PS: Pišaju mi zubi od ovih Tvojih ćevap-reportaža (još da uvaljaš sličicu onakvog jednog blistavog...)

Nekak sam uvijek podozriv u slikanju restoranskih tanjura (onaj GDPR), a i nemam taj običaj, pa se ni ne sjetim ... al valjda budem kad opet navratim u "Kotač".

Skuhal sam sarmu.
Samo da podsjetim da sezona još traje, dapače, obzirom na meteorologiju kasni mjesec-dva,
pa bu mi treća (zadnja) glavica dočekala i travanj.

Dobro izgleda. Mi umlatili takvih jedno četiri, a još jedna glavica čuči u špajzi...

PS: Što daješ kao prilog?

Pfaff je napisao/la:Dobro izgleda. Mi umlatili takvih jedno četiri, a još jedna glavica čuči u špajzi...

PS: Što daješ kao prilog?

Isključivo kuhane krumpire.

besposlenpop je napisao/la:

Pfaff je napisao/la:PS: Što daješ kao prilog?

Isključivo kuhane krumpire.

Ispravno!

Ovdje je običaj da se sve još dopuni kiselim vrhnjem pa ja to isto činim!







PS: Nisu sarme male nego je lonac povelik!

Upozorio nas borna neki dan na jednu nepalsku zalogajnicu. Naš izvjestitelj prišao joj je s guza, na ulaz za poslugu. Službena adresa restorana Himalaya Curry Nepali je Draškovićeva 11 i tamo je glavni ulaz. Kad su ga otvorili 2018. požnjeo je katastrofalne kritike. Nudio je azijsku hranu, talijanske tjestenine i bečki odrezak, dakle vlasnik zapravo uopće nije znao što od svog lokala želi. Inače ljubazno osoblje nije znalo ni beknuti ni o jednom nepalskom jelu a nije im bila poznata ni vinska karta kuće (koja se sastojala od 3 buteljirana vina). Znalci su kudili i okus koji nije imao veze s nazivom jela. Nešto slično kao da bečki odrezak nema prezle. Danas na panou pred restoranom vidimo slike azijskih (valjda nepalskih) jela pa bi se dalo pretpostaviti da su ih kritike dirnule pa se uozbiljiše ili su promijenili vlasnika/upravu/chefa. Usudimo li se probati?

Od tih egzota više su hvaljeni Umami i Soi Fusion Bar koji se, osim dobrom klopom, odlikuju i prihvatljivim cijenama. One iz kategorije $$ i $$$ ne spominjem.

(Tko je rekao: ćevapi ?)

gaspa je napisao/la:(Tko je rekao: ćevapi ?)

besposlenpop, garant!

Volim ja egzotične restorane i jela (čak i neka japanska, pod uvjetom da nisu sirova).
Bio preksinoć na nekom teve programu Jordanac Arafat, koji je jedva nagovorio suprugu zagrepčanku da se iz Jordana presele u Zagreb i tu je negde u centru otvoril restoran s jordanskim jelima.
Na teveju je sve izgledalo dobro, a je li je ili nije, trebalo bi kušati.
Samo ga još treba naći ...

Imam jednog prijatelja ozbiljne dobi kojeg bih mogao slobodno nazvati svežderom
On je općepriznati umjetnik, jednom prilikom je boravio u Japanu radi dodjele svjetske nagrade pa su ga vodali po
restoranima. Probao je SVE što su mu ponudili (i ostao žif) tako da mu je jedan domaći na kraju odao priznanje
rekavši da se bojao da će prijatelj ostai gladan jer su brojni prijašnji europejci radije gladovali negoli jeli neke
egzotike čudnih oblika i okusa

Hm, kad smo kod Japanaca, jednom davno je neka njihova delegacija došla u "Končar". Naravno, radi industrijske špijunaže (a možda i suradnje).
Naši ljudi su ih, kako već pristoji, na kraju odveli u neki restoran na krkanluk.
Valjda niko od domaćih nije proučil njihove običaje da je izuzetno nepristojno ostaviti hranu u tanjuru, pa su jadni Japanci kolačili oči dok su čistili zadnje ostatke sa tanjura.
Sigurno to nikad nisu zaboravili.

borna je napisao/la:Imam jednog prijatelja ozbiljne dobi kojeg bih mogao slobodno nazvati svežderom

Moja iskustva s općepriznatim umjetnicima (čak i onima svjeckog glasa) su da ih je opasno zvati na ručak. A tek što mogu popiti...

A glede jedenja daleko od kuće, imam načelo da jedem u talijanskom ili azijatskom restoranu. U talijanskom znaš dobro što jedeš i to je dobro. U azijatskom, hvala bogu, ne znaš što jedeš i to je isto dobro. Ima izuzetak: bečka šnicla!

PS (za popa): Čevapćiće ne smatram stranim jelom!!!

O kineskoj hrani, bojim se, znamo prilično malo. Kad sam u turističkoj grupi, u sklopu pripreme prve kineske izložbe u HR, u Mimari, posjetio Kinu, pitao sam u restoranu zašto nama ne daju npr. ono zeleno i druga neka jela što su ih servirali po drugim stolovima domaćem svijetu. Odgovoriše - ta su jela preradikalna za Europljane. Europljanima pripremamo kineska jela na njima prihvatljiv način.

Pekinška patka? Od nje se koristi ama baš sve osim perja. Ima u Beijingu restoran (jedan od) na 4 kata, poslužuju isključivo pekinšku patku, slijed od 5 (ako se dobro sjećam) jela. Od jedne te iste patke. Restoran se zove, naravno, Pekinška patka.

Drugom prilikom, kao član europske delegacije distributera Hualing klima uređaja, imao sam priliku u Gouangzhouu (Kantonu) biti ugošćen od direktora tamošnjeg zoološkog vrta. Između ostalog, servirao nam je zmiju i krokodila (u sebi sam se pitao kad su uginule te životinjice), a na kraju je došlo pitanje: želi li tko crve? Obzirom da sam ja dotad jeo sve osim šmira i pio sve osim petroleja, hrabro sam se, kao jedini Europljanin, javio. Svi su se, posebno domaćini, razvalili od smijeha a ja pomislio da je riječ o nekoj podvali. Jelo nisu bili crvi nego riža s nekim kukcima poput žohara. Pojeo sam možda četvrtinu porcije a ukus mi je bio nekako neutralan. Preživio sam, bez povraćanja. Sve je to za ljude i sve je u glavi.

Piće u Kini je druga priča. Kad sam zvao drugo pivo diskretno su me tužili vođi grupe (onaj tamo hoće drugo pivo, smijemo li mu dati?) a kad sam naručio butelju vina za 2 osobe, objašnjavanje je trajalo gotovo 10 min, dok su shvatili da ćemo nas dvoje popiti zaista cijelu butelju.

Cijene? U domaćem restoranu čovjek se najede za 4 USD. U hotelskom restoranu se baš i ne najede za 50 USD. (podaci iz 1996.)

Ljudi, pa Uskrs je...!



Par prizora s mog blagdanskog stola:

Aperitiff



Vijetnamska juhica s puuuno kojekakvog povrća. Jar meni je juha sine qua non



Goranski gastro-izričaj: šunka s 'renom, luk, rotkvice i goranski želudac ter, naravno jaja. Suhe šljive je dodala Helga





Podliveno australskim Širajzerom (ackija u 'Dildu')



Povitica s orasima i šapice

Sad si me sjetil da i ja imam orehnjače.

Danas sam konačno svratil do Koste.

Parkiranje - kako-tako, neki zapušteni zemljano-šodrani put pun graba (s blatnjavom vodom) kroz gusto granje koji služi i ko parkiralište.
Neka stara zidana baraka ("Hidroelektra"?) na čijem kraju su 2 terase čiji se podovi uvijaju. Pogled na Savsku i Vjesnikov neboder iz žablje perspektive ...
Posluga spora (iako je bilo samo još nekoliko ljudi!?) ...
Ćevapi 50 kuma i još te pita jel treba lepinja?

I sve je to OK, nema žurbe, autentični periferijski (iako nije periferija) pajzl, pa se barem očekuje vrhunski centarfor jelovnika ... kad ono - nekakvi duguljasti sivi luleki, nimalo reš, niš ne miriše, sve nekak sterilno na tanjuru, s lepinjom u košarici, a luk aranžiran sa listom salate, rezom mrkve i malo peršina.
Okus čak ni nije loš, fino su mekani (al to znači da fali hrskavosti), al ak hoćeš biti najbolji (ili bar mđu prvih 5-10 - a o tom se tu radi), onda je jako daleko od toga. Bar po roštilju.

Možda mu priuštim popravni pa odem još i na tu reklamiranu pljeskavicu, al ...  

besposlenpop je napisao/la:Parkiranje - kako-tako, neki zapušteni zemljano-šodrani put pun graba (s blatnjavom vodom) kroz gusto granje koji služi i ko parkiralište.
Neka stara zidana baraka ("Hidroelektra"?) na čijem kraju su 2 terase čiji se podovi uvijaju. Pogled na Savsku i Vjesnikov neboder iz žablje perspektive ...

Per aspera ad astra!